Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
kad pokriju nas jednom, Jedini,
jedne zime,
snjegovi neki što još nisu pali,
kad obalu dunavsku prekriju pahulje,
ružine latice i šaš,
u vjetru ćemo šuštati, ja i Ti,
u laticama ruža mirisat' ćemo vječno,
ljubeći se strasno
k'o u pjesnikovu sonetu,
u pogledu ljubavnika nekih
što ponovo se sretnu
i ljube se opet ...
... k'o prvi i zadnji put ...
...
Moraš mi obećati ... rekla je, kad ju je ljubio prvi put. Bez obećanja, bez zakletvi, bez zaricanja, ne želim to ... Nikakvih forever and ever ...
Od ponedjeljka do ponedjeljka, bez iščekivanja, bez opraštanja ...
...
Pročitao je ceduljicu s uzglavlja, prvu od brojnih koje mu je napisala. Zaplamsao je poput plamena, čitajući te plamene ljubavne riječi, Njemu namijenjene. A onda, dok ju je ljubio, Ona uze ceduljicu ... i, dok se još nije ni snašao, bilo je prekasno. Plamen svijeće progutao je riječ po riječ, redak po redak.
Zaustio je da upita zašto, no Ona ga je preduhitrila: Ovako će plamsati zauvijek ...
...
Kad joj je prvi put donio crvene ruže, Ona se nasmiješila, privila buket na grudi, poljubila laticu po laticu ...
A zatim je otkinula, laticu po laticu, i latice posula po uzglavlju. Ovako neće uvenuti, nikad ... rekla je.
...
Pili su, do jutra, iz iste čaše. Čaša je bila kristalna, na visokoj tankoj nožici, crveno vino u njoj blistalo je i iskrilo se, poput ljubavnog napitka.
Predjutro, Ona čašu je razbila, namjerno. Zadnji se nepopijeni gutljaj vina razlio poput krvi, sićušan komadić stakla razrezao joj je jagodicu kažiprsta, a On je jezikom pokupio kapljice krvi.
Zaustio je da je upita je li je boljelo, je l' joj žao razbijene čaše, je l' joj žao prolivenog vina, no ona mu je kažiprst položila na usne i rekla: Ne mari, Jedini ...
Od sada ću piti samo s Tvojih usana ...
...
Dok su šetali obalom rijeke, poljubio ju je u dlan ... a zatim joj na dlan spustio mali svjetlucavi predmet. Zatvorila je šaku, prinijela je usnama, sklopila oči, zadrhtala. A zatim je zamahnula rukom, mali je predmet poletio, zaiskrio na suncu i nestao među valovima. Tako ću uvijek znati gdje je ...
...
Ljubili su se na mjesečini, na obali velike moćne rijeke. Ljubili su se cijele noći a pred jutro On joj je zaspao u naručju, s glavom na njezinim grudima. Svitalo je, On se promeškoljio, a Ona se iskrala i sišla do vode. Zagazila je u riječnu maticu, a Dunav ju je pomilovao, poput ljubavnika.
Tada do nje dopliva zlatna ribica i prošapta joj: Reci mi sve svoje želje ...
Ne, mila ... odgovori Ona. Ako ih izreknem, mogle bi se ispuniti ...a kad se sve želje ispune, ljudsko se srce isprazni ...
...
Pažljivo gazeći u vlastite stope u pjesku, vratila se k Njemu.
Još uvijek je spavao, s glavom na korijenju stare vrbe koja se nadvijala nad rijeku. Nadvila se nad Njega i šapnula mu: Želim Te ...
Nasmiješio se, otvorio oči i rekao joj: I ja želim Tebe, uvijek iznova ...
Poslije, kad mu je ležala u zagrljaju, shvatila je kako postoje i želje čije ispunjenje srce ne ostavlja praznim, kako postoje i obećanja koja se kazuju srcem, a ne usnama ...
Dok su ruže u toploj sobi slatko mirisale, Ti si, nošen hladnim vjetrom, zamakao za ugao, nestao iz mojeg pogleda.
Još uvijek sjedim uz prozor i gledam tamne oblake i kapljice hladne zimske kiše koje kaplju, poput suza, s tanušnih grančica breza i slijevaju se po prozorskim staklima. Pripovijedala sam Ti danas o svojem djetinjstvu, a Ti si mi rekao kako su te moje djetinje uspomene zavrijedile ući u priču.
I ja Ti obećah da ću priču napisati:
Prozori su me oduvijek fascinirali, oduvijek sam vjerovala u onu izreku: Oči su prozori duše...
... a prozori su oči kuće ...
Kao djevojčica, rado sam i sama sjedila na prozoru, promatrajući prolaznike ... i oblake.
Prozori, osvjetljeni ili zamračeni, zakriljeni zavjesama ili široko otvoreni, neodoljivo su me privlačili. Moram priznati da sam kao djevojčica rado zavirivala u tuđe prozore (i još uvijek to činim), iako su me upozoravali kako to nije pristojno. Meni se, međutim, činilo jednako tako nepristojnim ne pogledati kući u prozore, kao i ne pogledati čovjeku u oči, dok s njim razgovaraš ili dok ti ide ususret ...
...
Obično bismo iz naše ulice, na samom početku Retfale, baka i ja prema Centru krenule Ružinom ulicom. Iako se ta ulica tada zvala drugačije, baka ju je odbijala zvati novim imenom, za nju je Ružina uvijek bila i ostala Ružina. Ružina je u vrijeme moga djetinjstva bila ulica prizemnica, kuće su u njoj bile malene, s crvenim krovovima na kojima su rasle 'čuvarkuće', s drvenim vratima i starinskim prozorima, zastrtim necanim 'firangama' s motivima ruža. Znala sam svaki prozor, od početka do kraja Ružine, i mogla sa sigurnošću predvidjeti koga ću i što na kojem prozoru zateći, kad budem tuda prolazila.
Na početku Ružine, u kući s plavo obojenim prozorima, u jednom od prozora uvijek bi sjedio debeli crno bijeli mačak, nalik svojoj debeljuškastoj prosjedoj gazdarici. Jednom mi je, dok sam prolazila ispod prozora, šapom skinuo plavu mašnu iz kose a njegova je gazdarica ciknula u strahu da me nije ogrebao. Ona nije imala djece, a mene je uvijek oslovljavala s 'mala princeza', kada bi baka zastala da s njom popriča i da pogladi njezinog debelog mačka.
Na malom uskom prozoru 'kiblhausa', nekoliko kuća dalje, uvijek bi u okrnjenim loncima cvjetalo bijelo cvijeće, iz dubine sobe uvijek se čula glazba s gramofona: Bijele ruže, tužne ruže. Žena koja u toj kući stanuje sigurno zove Ruža, uvijek sam pomišljala kad bismo stigli do toga prozora i pitala se: Tuguje li Ruža za onim iz pjesme, onim za kojeg se nije udala?
Još nekoliko koraka i eto nas do kuće čiji su prozori bili razbijeni a poderane zavjese skrivale prazne sobe. Na jednom od razbijenih prozora još uvijek je stajala plava vaza s buketom prašnih ruža od krep-papira. Pitala bih se tko li je tu stanovao, pitala se: Kamo je i zašto je otišla žena koja je nekad prala te prozore i glačala te zastore? Žale li za njom ta pusta kuća, ti razbijeni prozori i poderane zavjese ...
I tko joj je, nekad davno, darovao te ruže?
Na sunčanoj strani Ružine bila je i jedna kuća čiji su prozori danju uvijek bili zatrti a uvečer širom otvoreni i osvijetljeni. Ta mi se kuća oduvijek činila zagonetnom. Jedne sam večeri, šetajući tuda s bakom, na prozoru te kuće ugledala ženu koja je tu stanovala. Bila je već prilično stara, barem za moje djetinje pojmove, no sada shvaćam da joj nije moglo biti više od četrdeset. Ženina je 'ondulirana' kosa crveno žarila, obrve su joj bile očupane pa nacrtane, usta namazana jarko crvenim ružem. Iako je bilo svježe, žena je na sebi imala samo crveni svileni kombine tankih bretela, a u kosi joj je bila zataknuta crvena 'umjetna ruža'. Nagnula se kroz prozor, prašeći krpu, pa smo baka i ja zastale da nas ne pospe prašinom. Zašto ova teta noću sprema kuću? upitala sam baku. Noćna ptica ... rekla je baka ... Stare navike teško umiru.
Tada nisam shvatila bakin odgovor, no kasnije, puno kasnije, saznala sam za trač prema kojem se crvenokosa gospođa prije udaje bavila 'noćnim zanatom', pa joj je ostala navika da danju spava a noću viluje.
Negdje 'na pola' Ružine, baka i ja uvijek bismo prešle na prijeku stranu i zastale kraj prozora bake Kalinović. Bila je to sitna starica koja je čitav dan provodila na prozoru. Iako sam tada bila malena, nitko mi nije morao reći - to blijedo ostarjelo lice čuva neku tužnu tajnu. Baka Aurela bi uvijek tu zastala, poklonila bi bijelu ružu, ubranu u svojem vrtu, starici na prozoru, pa bismo onda nas dvije produžile.
Bilo mi je valjda osam godina kad mi je baka ispričala tužnu priču stare Kalinovićke. Jednom davno, dok je baka Kalinović bila mlada žena i živjela u toj istoj kuči sa svojim mužem i malim sinom, dogodilo se nešto strašno. U malom je dvorištu mladi bračni par upriličio kolinje, mati se načas okrenula, a sinčić je upao u kotao s kipućom vodom. Ona je potom dugo bolovala, a zatim joj je i muž umro, ili ju je napustio, pa je ostala sama, čekajući starost i smrt, tu na tom prozoru.
Nakon razgovora s gospođom Kalinović, baka i ja bismo se vratile na sunčanu stranu ulice i krenule dalje, a ja bih se veselila jednom prozoru na koji bi baka Aurela ponekad kucnula.
Zavjese bi se na tom 'kibicfensteru' raskrilile, blijeda žena, još uvijek plavokosa i mladolika unatoč godinama, luknula bi kroz staklo, pa otvorila prozor. Pozdravila bi se s bakom, popričala s njom, a meni bi uvijek dala čokoladni bombon u obliku srca, zavijen u zlatni staniol. Baka mi je ispričala da su ona i ta bljedolika žena nekada, dok baka još nije nazidala kuću, stanovale u istom dvorištu.
Bila sam već odrasla kad mi je baka priču o bljedolikoj ženi s čokoladnim srcem ispričala do kraja: U to vrijeme sam s tvojom mamom, tada djevojčicom, živjela u iznamljenom dvorišnom stanu. Prozori su nam gledali na zajedničko dvorište koje je koristilo više stanara. Subotom bi žene iz dvorišta predvečer sjele pod brajdu prekrivenu nojom i čekale da im se muževi vrate s posla ili iz krčme. Jedne su mi subotnje večeri, pričala je baka Aurela, žene kazale da sam sretna što nemam muža.
Blago vama, gospođo Aurela, ne morate strahovati hoće li se subotom vrati pijan. Te su moje komšinice, nastavila je baka pričati, u nedjelju ujutro na dvorište izlazile s modrim okom ili razbijenim usnama, sve osim blijede Anke. Ankin je muž bio policajac, bio je puno stariji od nje, subotom bi joj donosio ružu i bombonjeru u obliku srca. Sve su žene iz dvorišta zavidjele Anki na muževljevoj pažnji.
Udari li te ikada onaj Tvoj? upitale su je jednom.
Blijedolika je Anka pocrvenjela poput bulke i tek je nakon dugog nećkanja priznala: Sramota me kazati, no taj Moj je strašno ljubomoran. Ponekad ga obuzme strah da ga varam i da ću ga ostaviti ... zato što nemamo djece ... pa me onda istuče. Stid me priznati, no on me, kao da sam dijete, savije preko koljena, zadigne mi suknju pa me išiba po guzici. Nije zalud 'pandur', ne voli ostavljati vidljive tragove.
Moji su me roditelji i braća odgovarali od udaje za njega, dvostruko starijeg od mene. No, ja sam se tako zaljubila da sam mislila kako ću umrijeti ako ne budem njegova ...
Dok mi je baka pričala tu priču, sjetih se okusa čokoladnih bombona koje mi je darovala bljedolika Anka ... i neka gorčina izbrisa mi sjećanje na njihov sladak okus.
Dok bismo šetale Ružinom ulicom, baka bi mi ponekad pričala o prozorima Kijeva, grada u kojem je odrasla: Na svakom je prozoru 'furtočka', mali prozorčić pri vrhu prozorskog okvira. Zime su u Kijevu duge i hladne, pa 'furtočka' služi za prozračivanje stana koji bi se previše 'ishladio', ako bi se otvorilo veliko prozorsko krilo.
Pričala bi mi i kako je kao djevojčica jedne zime prislonila usne uz zamrznuto prozorsko staklo, pa ostala 'priljepljena' za prozor. Pričala bi mi o božićnim svjetlima u prozorima od kojih je blistao čitav grad, o majčinim čipkanim zavjesama s motivom ruža, zbog kojih je dobila batina kad je s njih, škaricama, izrezala jednu od ruža. Pričala bi mi o konjskim zapregama s praporcima, o prolaznicima u bundama i krznenim šubarama i cigankama ogrnutima svilenim marama s oslikanim ružama, o uličnim sviračima ... i oblacima koje je gledala sa svoga prozora, dok je bila djevojčica ...
...
Bilo je u još mnogo prozora i žena i ruža iza prozorskih zavjesa, u Ružinoj ulici ... i u pričama moje bake Aurele.
Dok su godine prolazile, žene su starile i umirale, ruže venule, zavjese na prozorima žutjele, prozori se zamutili od prašine i kišnih kapi ...
A zatim bi nestalo i kuća i prozora. Niske prizemnice s pendžerima i kibicfensterima tiho su umirale, u Ružinoj je odjednom bilo sve više višekatnica sa stanovima na prodaju, sve manje vrtova s ružama.
Godine su prolazile, baka Aurela od starosti se smežurala i smanjila k'o osušen ružin cvijet, a ja sam od djevojčice na prozoru odjednom, dok se nisam ni snašla, propupala u djevojku, pa potom postala odrasla žena. Žena koja još uvijek zaviruje u prozore, poput znatiželjne djevojčice, koja još uvijek ponekad i sama sjedi 'na prozoru', iščekujući i ispraćajući ...
Njezin je krevet bio uzak poput ladice. Spremajući se da utonu u san, složili su se poput žlica u ladici. Ležala mu je u krilu, s glavom na njegovu ramenu, osjećajući njegov topli dah na potiljku. Uskoro je začula kako mu disanje postaje sve dublje, zaspao je.
U toplini njegova zagrljaja osjetila se zaštićenom i sigurnom. A tada joj se počeo prikradati san. Bilo bi tako lijepo zaspati u njegovu zagrljaju, no Rose se opirala snu, nije željela izgubiti niti jedan trenutak. Osluškivala je njegovo disanje, osjećala otkucaje njegova srca, prisjećajući se njegovih poljubaca čije je žarenje još uvijek osjećala na svojoj koži.
U proljeće će nam biti četiri godine ... pomislila je dok su protjecali tihi noćni sati. Četiri godine ... a još uvijek mi se sve zna učiniti nestvarnim, poput nekog lijepog nevjerojatnog sna ...
Vani je svitalo, ševe su pjesmom pozdravljale jutro novoga dana.
Rose je svojim dlanom obuhvatila njegovu usnulu šaku, a On je, iako u snu, odgovorio stiskom na njezin dodir. I Rose je, vođena njegovom rukom, konačno bez odupiranja...
... utonula u san.
...
Uzajamnu su želju osjetili od prvog trenutka, uzajamnu su bliskost gradili iz trenutka u trenutak. Njihovi su zajednički trenutci bili rijetki, u čitavoj godini svoje ljubavi proveli bi zajedno jedva tri mjeseca. No, osjećali su da su zajedno i kad bi bili razdvojeni, ljubav je postala os oko koje su se vrtjeli njihovi životi.
Nakon godinu dana On je povjerovao kako je dobro poznaje. Bila je 'tiha voda', pa iako bi se pod njegovim dodirima pretvarala u nabujalu rijeku, on je ipak bio siguran da u njezinom toku nema virova ni opasnih sprudova. Bila je uvijek vedra, uvijek nasmijana, dok bi bili zajedno. Smijala se zvonko, od srca, uvijek ga dočekivala i ispraćala s osmijehom. Volio je taj njen osmijeh, pa bi svaki telefonski razgovor završavao s: Ljubim Te u lijepi osmijeh ...
Kada bi njih dvoje bili zajedno nitko im drugi nije trebao, zatvorili bi se u svoj vlastiti svijet, usredotočili jedno na drugo, sve bi drugo nestalo. Pričali bi o svemu i svačemu, prisjećali se svojih djetinjstava, svojih prvih susreta, šalili se, smijali, ludovali i ljubili se do duboko u noć.
On bi uvijek usnuo prvi, veseleći se jutru u kojem će ga dočekati njezin osmijeh. Kada bi otvorio oči, ona bi već bila budna. Razbuđujući se, osjetio bi njezinu ruku na svojim prsima ili ramenu, njezino tijelo savijeno oko njegova, poput vitice bršljana oko hrasta. Oči bi joj zablistale kad bi ugledala njegov pogled, nasmiješila bi mu se. Kad ne bi bio s njom, on bi se obično budio teško i ujutro bio mrzovoljan, pa je stoga zahvaljivao proviđenju zbog te njezine jutarnje vedrine.
A onda, nekako s proljeća, kad je njihova ljubav upravo trebala napuniti godinu dana, jednog jutra, dok ju je, budeći se, gledao kako mu se osmjehuje, odjednom mu je u svijesti izronila spoznaja da je nikada nije vidio usnulu. Uvijek bi on zaspao prvi, uvijek bi ga ujutro ona dočekala već budna. Bili su bliski pa je znao da ona povremeno pati od nesanice, no sada se zapitao: Zar je moguće da ona tih noći kad su zajedno ostaje budna do jutra?
Nije znao veseli li ga ili boli ta pomisao pa je odlučio provjeriti.
Te su se hladne februarske noći, kao i obično, priljubili jedno uz drugo, složivši se poput žlica u ladici. Osjećao ju je privijenu duž svojih leđa i uživao u toplini njezina krila i mekoći dlana koji mu je položila na rame, tražeći onu kvržicu na njegovu ramenu koju je tako voljela.
Osluškivao joj je disanje i shvatio da je budna. Povremeno bi tiho uzdahnula, prislonila mu obraz uz leđa, provjeravala li on pokriven. Noć je odmicala, vani je počela padati hladna zimska kiša, u vrtu su se oglasili zvuci 'mačjih svatova', kroz prozorske rebrenice u sobu zavirilo blijedo zimsko jutro ... a Ona je još uvijek bila budna ...
Promeškoljio se, glumeći buđenje, i okrenuo prema njoj. Kao i svakog jutra, dočekala ga je s osmijehom, a on je tek tada primijetio da je blijeda.
Kako si spavala, jesi li nešto lijepo sanjala? upitao ju je, no nije odgovorila.
Poljupcem je izbjegla odgovor, a potom ga navela da zaboravi na postavljeno pitanje, da zaboravi na sva pitanja ...
I tako o tome nisu razgovarali toga dana, nego tek mnogo kasnije.
...
Bilo je to opet u februaru.
Stigao je k njoj te nedjelje u podne, stol je bio postavljen, svijeće su blistale poput njezinih očiju, soba je bila topla, poput njezina zagrljaja. On je donio bocu 4Roses, i ruže ... Ljubili su se do dugo u noć, a zatim se priljubili jedno uz drugo, poput žlica u ladici, ona u njegovu krilu, s glavom na njegovu ramenu. Ostao je budan, osluškujući njezino disanje, osjećajući otkucaje njezina srca, prisjećajući se njezinih poljubaca čije je žarenje još uvijek osjećao na svojoj koži. A onda je, pred jutro, osjetio kako joj se tijelo opušta a disanje joj postaje sve dublje i sporije.
Zaspala mu je u zagrljaju a njega je ispunilo osjećanje da je tek sada, u tom trenutku, konačno potpuno njegova.
Ležao je budan, držeći usnulu Rose u zagrljaju ...
... i smiješio se.
...
Tek joj je sljedećeg februara, jednog jutra, rekao:
Bit ću uvijek tu, s Tobom, i kad usneš i kad se probudiš ...
Uvijek ću biti tu, u Tvom zagrljaju, i kad sam tu i kad me nema ... i kad me više ne bude ...
Uvijek ću biti tu, budi sigurna u to ... jer nema mjesta pod suncem, mjesecom i zvijezdama gdje bih bio sretniji ...
Već u sljedećem je trenutku ljubio njezin osmijeh ... i prvi put osjetio njezinu suzu na svojoj usni ...
Smiješeći se, pomislio je kako taj njezin osmijeh kroz suze liči na dugu ...
fresh rabbit tracks in the new snow, photo by flickr
Noćas je opet snježilo.
Noćas me opet pohodila nesanica, moja stara znanica.
U dva po ponoći još sam se nadala, madam Insomnia zalutat će, zaslijepit će je ples bijelih leptirica ... U tri sam shvatila, Bijela je Dama ipak, nepogrješivo, opet pronašla moj prag.
Pahulje su plesale oko vrtne svjetiljke, a ja sam se, osjećajući njihovu hladnoću i u toploj sobi, omotala velikim bijelim pletenim šalom.
Noćas su me opet pohodila sjećanja, sjetna i bijela poput snježnih pahulja. Noćas su u mojim mislima bijeli zečevi tražili zamrznuti potočić a ja im nisam znala pokazati put. Noćas sam i ja lutala svojim sjećanjima poput Alisina bijelog zeca.
Sve su se tuge, sumnje i strahovi oglasili poput laveža pasa iz lovačke hajke ... a ja sam se zavukla pod bijeli pleteni šal kao uplašeni zec koji se skriva pod snježnim grmom.
Priča je odgovor na Miskov 'izazov' da napišem nastavak njegove priče. Nastavak sam nastojala napisati tako da se može čitati i kao 'samostalna' priča.
Zvjezdana djeca
U posljednjim minutama 2019. godine u Rijeci su bili rođeni blizanci Adam i Silvestar. Tada nitko još nije slutio da su oni posljednja djeca rođena u Rijeci, posljednja djeca rođena u Hrvatskoj i u Europi ... posljednja djeca rođena na čitavom planetu Zemlji.
Tihana, mati riječkih blizanaca, prva je zamijetila zvjezdani biljeg pod Adamovim a zatim i pod Silvestrovim pazuhom. Biljeg u obliku zvijezde pojavio se preko noći, kad su djeca navršila mjesec dana.
Vladimir Gašparović, mladi pedijatar koji se brinuo o Adamu i Silvestru, otkrio je istovjetan biljeg pod pazusima sve djece iz posljednje riječke generacije. Jednomjesečna tišina u ginekološkim ordinacijama diljem svijeta, bez ijedne zabilježene nove trudnoće, u to je vrijeme već postala stalnom temom novinskih naslovnica, znanstvenih rasprava i političkih debata na svim kontinetima. Kontaktirajući s pedijatrima iz Hrvatske, Gašparović je otkrio da su sva djeca, toga decembra rođena u Hrvatskoj, obilježena istovjetnim zvjezdanim znakom. Gašparović je u poznatom medicinskom časopisu prvi objavio članak o toj pojavi, a nakon toga je ustanovljeno da i sva ostala djeca iz te generacije, rođena diljem svijeta, imaju znak zvijezde pod pazuhom. Naziv 'zvjezdana djeca', koji je dr. Gašparović upotrijebio u svojem članku, ubrzo je ušao u opću upotrebu.
Sva su 'zvjezdana djeca' bila rođena u razdoblju od 20. do 31. decembra iste, 2019. godine, devet mjeseci nakon pojave tajanstvene letjelice u obliku divovske cigare. Letjelica zastrašujućih razmjera odjednom se pojavila na nebu, zadržala se neko vrijeme, odbijajući svaki kontakt i neutralizirajući svaki napad, pa zatim neočekivno nestala.
Nakon devet mjeseci većina je Zemljana već zaboravila tajanstveni posjet iz svemira. Tek kad su se, nakon rođenja 'zvjezdane generacije', na Zemlji prestala rađati djeca, svi se prisjetiše ...
...
Riječki pedijatar dr. Vladimir Gašparović, 'otac' termina 'zvjezdana djeca', u međuvremenu je postao članom međunarodnog tima koji je pratio razvoj 'zvjezdane generacije', brižljivo čuvane, nadzirane i proučavane. Svako je 'zvjezdano dijete' imalo svoj dosje, a svaki je dosje bio čuvan u trezorima Međunarodnog Centra u Parizu, na čijem je čelu bio dr. Raymond Domen. Gašparović je, zajedno s Raymondovom suprugom Allete Domen i s još dvadesetak liječnika iz svih krajeva svijeta, bio član upravnog odbora Centra. Multidisciplinarna istraživačka ekipa Centra prikupljala je i uspoređivala podatke o 'zvjezdanoj djeci' i ustanovila da sva ta djeca imaju istu AB krvnu grupu, iste neobične varijacije u genetskom kodu, istu rijetku anomaliju poznatu kao 'situs inversus' (totalna inverzija svih unutarnjih organa). Unatoč svim tim anomalijama, sva su 'zvjezdana djeca' bila savršeno zdrava i otporna na sve dječje bolesti.
Upravo je Gašparović prvi otkrio još jedan zapanjujući podatak koji je čuvan u najvećoj tajnosti. Ni jednom djetetu iz 'zvjezdane generacije' biološki otac nije bio onaj muškarac koji je u matični list bio upisan kao otac djeteta. I, što je bilo još nevjerojatnije, pretrage su pokazale da sva djeca iz zvjezdane generacije imaju - istog oca!
Ni sam Zeus ne bi mogao začeti toliku djecu istodobno ! uskliknuo je dr. Raymond Domen.
Osim ako onaj divovski falus, koji smo svi pogrešno nazivali 'cigarom', nije prosuo zvjezdano sjeme s nebesa ... prošaptala je Raymondova supruga Allete.
U tome slučaju to je doista bio, parafrazirat ću astrofizičara Gordona Lera - 'kontakt s prilično velikim velikim K' ,... kiselo se nasmijao dr. Gašparović. .Samo što Ler nije mogao pretpostaviti da se to neki Neznanac, poput Zeusa s nebesa, spustio na naše drage Danaje, u obliku zlatne kiše.
Dok je gledala blijeda lica i spuštena ramena svojih muških kolega, Alleti Domen, jedinoj ženi u Upravnom odboru Centra, nametnula se usporedba s pokunjenim vukovima iz čopora koji se podvijena repa povlače pred Alfa mužjakom.
Ovo mora ostati najstrože čuvana tajna, rekao je dr. Raymond Domen. Zamislite kakve bi sve obiteljske i društvene tragedije moglo izazvati objelodanjivanje takve spoznaje.
Doista, složila se dr. Allete, Raymondova supruga, zamislite kakvu bi to nepopravljivu štetu nanijelo egu muške polovice čovječanstva.
Nekoliko sati kasnije Allete je sjedila kraj supruga, šutke gledajući u cestu kojom su se vozili prema svojoj vili u predgrađu. Zavidio sam im ... rekao je Raymond. Dao bih desnu ruku samo da sam se mogao mijenjati s jednim od tih očeva ... A sada, u svjetlu ovih spoznaja ... ne znam kako bih se nosio s činjenicom da mi je ženu obremenio neki moćan Vanzemaljac ...
Allete je pružila ruku i stegnula Raymondovo rame, tješeći ga. Nikad mu neću priznati, zarekla se u sebi, da bih se ja, unatoč svemu, bez trunke oklijevanja, zamijenila sa svakom od tih žena ...
...
Tihanu je te noći, krajem novembra, probudio zvuk razgovora. Tiho je ustala iz bračnog kreveta kako ne bi probudila usnulog supruga i izišla u hodnik. Mrmorenje je dopiralo iz sobe njihovih sinova. Dok je kroz hodnik prilazila vratima dječje sobe, Tihana je prepoznala glasove svojih sinova, Adama i Silvestra. No, dječaci su govorili nekim Tihani nepoznatim i neprepoznatljivim jezikom. Prislonivši uho na vrata dječje sobe, Tihana je shvatila da dječaci ne razgovaraju međusobno već s nekim trećim sugovornikom, čiji je glas ostao nečujan.
Naglo je je otvorila vrata, no dječaci su ležali u svojim krevetima, u dubokom snu.
...
U razdoblju od 20. do 31. decembra te godine sva su djeca iz 'zvjezdane generacije' slavila jedanaesti rođendan. Sva su ta djeca, zahvaljujući visokom kvocjentu inteligencije i ubrzanom kognitivnom razvoju, već bila apsolventi različitih sveučilišta. U posljednih nekoliko mjeseci sva su se 'zvjezdana djeca', fizički naglo razvila, sve su djevojčice dobile prvu menstruaciju, svi su dječaci odsanjali svoje prve 'mokre snove'.
...
Novogodišnje se slavlje u obitelji Tihane i Dragana spojilo s proslavom rođendana njihovih sinova blizanaca. Još uvijek su djeca, no ne još zadugo ... pomislila je Tihana, sjetno i ponosno gledajući svoje naglo izrasle sinove. Kao i svi jednojajčani blizanci, Adam i Silvestar ličili su jedan drugomu kao jaje jajetu. Bili su plavooki i plavokosi, visoka rasta i astenične građe, nimalo nalik svome crnpurastom i mišićavom ocu. Ne bih se začudila kad bi Drago posumnjao u moju vjernost, dečki doista ni malo ne liče na njega... pomislila je Tihana.
Raspakirali su rođendanske poklone, puhnuli u svijećice na torti, večerali ... Legli su u dva sata nakon ponoći, a sat kasnije Tihanu je probudio snop snažne svjetlosti koji je prodirao kroz zastore. Skočila je iz kreveta i nošena zlom slutnjom pojurila do prozora. Na snijegom prekrivenoj tratini zagrljeni su stajali njezini sinovi, Adam i Silvestar, opraštajući se. Trenutak kasnije, Silvestar se odvojio iz Adamova zagrljaja i počeo uspinjati stepenicama koje su se na travnjak spustile iz divovske svjetleće kugle koja je lebdila nad njihovom kućom. Tihana je sve to gledala nijema i ukočena, nesposobna pokrenuti se, nemoćna izustiti riječi oproštaja. Tek u trenutku kada se svjetleća kugla naglo uzdigla u visinu i nestala, odnoseći Silvestra, iz majčina se grla oteo krik.
Te noći netragom su nestali svaki drugi dječak i svaka druga djevojčica iz generacije 'zvjezdane djece'.
Zvjezdana se generacija prepolovila.
...
Prošlo je još jedanaest godina, 'zvjezdana djeca' počela su rađati svoju djecu, dajući čovječanstvu novu nadu.
Tihana je jedne ljetne večeri sjedila na verandi držeći u naručju svoje prvo unuče i pjevušila mu uspavanku: Treperi, treperi, mala zvjezdice ...
Znala je, i sama ne znajući kako - i tamo gore, među zvijezdama, zvjezdano sjeme je niknulo. Život uvijek sebi pronađe put, šapnula je na uho djetešcu zaspalom u njezinu naručju.
east of Eden, west of Sun?
No, my feet are on the solid ground!
Who'd'ya think you're kiddin'
He's the Earth and Heaven to you
Try to keep it hidden
Honey, we can see right through you
Girl, ya can't conceal it
We know how ya feel and ...
... Who you're thinking of ...
"O, Bože, ja se mogu smjestiti u orahovu ljusku
i smatrati se kraljem beskrajnoga prostora."
(Shakespeare)
East of Eden, west of Sun, kratka priča ...
Otkrio ju je kao što moreplovac otkriva novi kontinent, kao što zvjezdoznanac u dubokom svemiru otkriva novu zvijezdu u čije je postojanje prestao vjerovati. Iskrcao se na Njezine obale, začuđen što je tako dugo ostala neotkrivena. Osjećao se kao istraživač bez mape i kompasa, pouzdao se u skrivene putokaze, ne usuđujući se nadati da su postavljeni samo za Njega.
Koža joj je bila bijeda i tanka, tako tanka i blijeda da je mogao usnama pratiti slivove krvnih žila, ploviti njima kao rijekom, osjećajući otkucaje bila dok bi joj ljubio zapešća, unutarnje pregibe laktova i prepona. Otkrivao je topografiju Njezina tijela, svaku oblinu, toplinu skrivenih mjesta, svaki madež, svaku pjegicu, a ipak, gubio bi se u njoj svaki puta iznova.
A Ti? A Ti ... šapnula bi mu. Tu sam ... odgovorio bi joj. Plovim, nošen Tvojim krilima ... nastojeći produžiti ove trenutke ...
... u beskraj...
...
Već je pomislila kako će zauvijek treptati poput daleke, hladne, davno već ugasle zvijezde, već je povjerovala kako će zauvijek do nje dopirati samo udaljeni, mukli šapat tišine. A tada se On iskrcao na njezine obale, poput brodolomca kojeg su donijele neke moćne tople struje, poput umornog ratnika koji je dobio sve bitke. Činilo joj se da On topografiju njezina bića poznaje bolje od nje same, slijedila ga je, ne usuđujući se nadati da će ga sustići.
Osjećala je kako joj Njegove usne pale oganj u krvotoku, osjećala je kako Njegovo bilo počinje kucati u njezinom ritmu. Osluškivala je šum Njegove i vlastite krvi, nalik glazbi svemirskih prostranstava. Prepustila mu se kao što se čun prepušta divljim brzacima, hrleći ušću, poput rijeke u naručaj moru.
A Ti? a Ti ... šapnuo joj je. Tu sam ... odgovorila mu je. Letim, s Tobom, kao zrnce zvjezdane prašine, pod zvijezdama ...
zauvijek ...
When you wish upon a star
Kad poželiš nešto pod zvijezdom
Makes no difference who you are
Nije važno tko si
Anything your heart desires
Sve što ti srce poželi
Will come to you
Ostvarit će se
If your heart is in your dream
Ako uneseš srce u svoj san
No request is too extreme
Ni jedna želja nije prevelika
When you wish upon a star
Kad poželiš pod zvijezdom
As dreamers do ...
Kao što to čine svi sanjari ... ...
No, pripazite što ćete poželjeti, jer...
želja bi vam se mogla i ispuniti ..
"Jakov iziđe iz Ber-Ševe i pođe za Haran. Zateče ga zalazak sunca na jednom mjestu i on tu provede noć. Uze jedan kamen s tog mjesta, načini uzglavlje i leže na tom mjestu.
Usni jedan san: na zemlji biše podignute ljestve čije sljeme dodirivaše nebo; *anđeli Božji tuda uspinjahu se i silažahu. Pojavi se GOSPOD pred njim i reče mu: » Ja sam GOSPOD, Bog Abrahama, tvojeg oca i Boga Izaka. Zemlju na kojoj spavaš, dat ću tebi i tvojem potomstvu. Tvoje će potomstvo biti jednako prašini zemaljskoj. Rasut ćeš se na zapad, na istok, na sjever i na jug; u tebi i u potomstvu tvojem bit će blagoslovljene sve obitelji zemaljske.
Vidi ! Ja sam s tobom i ja ću te čuvati posvuda gdje ćeš ići i učinit ću da se vratiš prema toj zemlji jer te ja nikad napustiti Nojinih sve dok ne budem ispunio sve što sam ti rekao.«
Jakov se probudi iz svog sna i uskliknu: » Uistinu, to je GOSPOD koji je ovdje, a ja nisam znao to! « On se uplaši i uskliknu: » Kako je ovo mjesto strašno! To je sama kuća Boga, to su vrata neba. «
Jakov se diže u rano jutro, uze kamen od kojeg je načinio uzglavlje, diže ga kao stelu i posu ulje na njeno sljeme. On nazva to mjesto Bethel tj. Kuća Božja ali otprije se to mjesto zvaše Luz. Potom Jakov načini zavjet :»Ako je Bog sa mnom i ako me čuva na putovanju koje provodim, ako mi da kruha za jesti, ako se ja vratim živ i zdrav u kuću svojeg oca GOSPOD će postati moj Bog ovaj kamen koji sam uspravio kao stelu bit će kuća Božja i, od sveg što ćeš mi dati ja ću ti računati dîm.«
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta