Marketing
Obećanja ... i želje, kratka priča ...
wishin', photo by rusalka
kad pokriju nas jednom, Jedini,
jedne zime,
snjegovi neki što još nisu pali,
kad obalu dunavsku prekriju pahulje,
ružine latice i šaš,
u vjetru ćemo šuštati, ja i Ti,
u laticama ruža mirisat' ćemo vječno,
ljubeći se strasno
k'o u pjesnikovu sonetu,
u pogledu ljubavnika nekih
što ponovo se sretnu
i ljube se opet ...
... k'o prvi i zadnji put ...
...
Moraš mi obećati ... rekla je, kad ju je ljubio prvi put.
Bez obećanja, bez zakletvi, bez zaricanja, ne želim to ... Nikakvih forever and ever ...
Od ponedjeljka do ponedjeljka, bez iščekivanja, bez opraštanja ...
...
Pročitao je ceduljicu s uzglavlja, prvu od brojnih koje mu je napisala. Zaplamsao je poput plamena, čitajući te plamene ljubavne riječi, Njemu namijenjene. A onda, dok ju je ljubio, Ona uze ceduljicu ... i, dok se još nije ni snašao, bilo je prekasno. Plamen svijeće progutao je riječ po riječ, redak po redak.
Zaustio je da upita zašto, no Ona ga je preduhitrila:
Ovako će plamsati zauvijek ...
...
Kad joj je prvi put donio crvene ruže, Ona se nasmiješila, privila buket na grudi, poljubila laticu po laticu ...
A zatim je otkinula, laticu po laticu, i latice posula po uzglavlju.
Ovako neće uvenuti, nikad ... rekla je.
...
Pili su, do jutra, iz iste čaše. Čaša je bila kristalna, na visokoj tankoj nožici, crveno vino u njoj blistalo je i iskrilo se, poput ljubavnog napitka.
Predjutro, Ona čašu je razbila, namjerno. Zadnji se nepopijeni gutljaj vina razlio poput krvi, sićušan komadić stakla razrezao joj je jagodicu kažiprsta, a On je jezikom pokupio kapljice krvi.
Zaustio je da je upita je li je boljelo, je l' joj žao razbijene čaše, je l' joj žao prolivenog vina, no ona mu je kažiprst položila na usne i rekla:
Ne mari, Jedini ...
Od sada ću piti samo s Tvojih usana ...
...
Dok su šetali obalom rijeke, poljubio ju je u dlan ... a zatim joj na dlan spustio mali svjetlucavi predmet. Zatvorila je šaku, prinijela je usnama, sklopila oči, zadrhtala. A zatim je zamahnula rukom, mali je predmet poletio, zaiskrio na suncu i nestao među valovima.
Tako ću uvijek znati gdje je ...
...
Ljubili su se na mjesečini, na obali velike moćne rijeke. Ljubili su se cijele noći a pred jutro On joj je zaspao u naručju, s glavom na njezinim grudima. Svitalo je, On se promeškoljio, a Ona se iskrala i sišla do vode. Zagazila je u riječnu maticu, a Dunav ju je pomilovao, poput ljubavnika.
Tada do nje dopliva zlatna ribica i prošapta joj: Reci mi sve svoje želje ...
Ne, mila ... odgovori Ona.
Ako ih izreknem, mogle bi se ispuniti ...a kad se sve želje ispune, ljudsko se srce isprazni ...
...
Pažljivo gazeći u vlastite stope u pjesku, vratila se k Njemu.
Još uvijek je spavao, s glavom na korijenju stare vrbe koja se nadvijala nad rijeku. Nadvila se nad Njega i šapnula mu: Želim Te ...
Nasmiješio se, otvorio oči i rekao joj: I ja želim Tebe, uvijek iznova ...
Poslije, kad mu je ležala u zagrljaju, shvatila je kako postoje i želje čije ispunjenje srce ne ostavlja praznim, kako postoje i obećanja koja se kazuju srcem, a ne usnama ...
Post je objavljen 27.02.2009. u 09:11 sati.