Marketing
Izvjestan osmijeh, kratka priča ...
usnula ruža, photo by rusalka
thanks for upload, lazy
Priča je dar Tebi, moj Morpheuse.
Tvoja Rose
...
Njezin je krevet bio uzak poput ladice. Spremajući se da utonu u san, složili su se poput žlica u ladici. Ležala mu je u krilu, s glavom na njegovu ramenu, osjećajući njegov topli dah na potiljku. Uskoro je začula kako mu disanje postaje sve dublje, zaspao je.
U toplini njegova zagrljaja osjetila se zaštićenom i sigurnom. A tada joj se počeo prikradati san. Bilo bi tako lijepo zaspati u njegovu zagrljaju, no Rose se opirala snu, nije željela izgubiti niti jedan trenutak. Osluškivala je njegovo disanje, osjećala otkucaje njegova srca, prisjećajući se njegovih poljubaca čije je žarenje još uvijek osjećala na svojoj koži.
U proljeće će nam biti četiri godine ... pomislila je dok su protjecali tihi noćni sati. Četiri godine ... a još uvijek mi se sve zna učiniti nestvarnim, poput nekog lijepog nevjerojatnog sna ...
Vani je svitalo, ševe su pjesmom pozdravljale jutro novoga dana.
Rose je svojim dlanom obuhvatila njegovu usnulu šaku, a On je, iako u snu, odgovorio stiskom na njezin dodir. I Rose je, vođena njegovom rukom, konačno bez odupiranja...
... utonula u san.
...
Uzajamnu su želju osjetili od prvog trenutka, uzajamnu su bliskost gradili iz trenutka u trenutak. Njihovi su zajednički trenutci bili rijetki, u čitavoj godini svoje ljubavi proveli bi zajedno jedva tri mjeseca. No, osjećali su da su zajedno i kad bi bili razdvojeni, ljubav je postala os oko koje su se vrtjeli njihovi životi.
Nakon godinu dana On je povjerovao kako je dobro poznaje. Bila je 'tiha voda', pa iako bi se pod njegovim dodirima pretvarala u nabujalu rijeku, on je ipak bio siguran da u njezinom toku nema virova ni opasnih sprudova. Bila je uvijek vedra, uvijek nasmijana, dok bi bili zajedno. Smijala se zvonko, od srca, uvijek ga dočekivala i ispraćala s osmijehom. Volio je taj njen osmijeh, pa bi svaki telefonski razgovor završavao s:
Ljubim Te u lijepi osmijeh ...
Kada bi njih dvoje bili zajedno nitko im drugi nije trebao, zatvorili bi se u svoj vlastiti svijet, usredotočili jedno na drugo, sve bi drugo nestalo. Pričali bi o svemu i svačemu, prisjećali se svojih djetinjstava, svojih prvih susreta, šalili se, smijali, ludovali i ljubili se do duboko u noć.
On bi uvijek usnuo prvi, veseleći se jutru u kojem će ga dočekati njezin osmijeh. Kada bi otvorio oči, ona bi već bila budna. Razbuđujući se, osjetio bi njezinu ruku na svojim prsima ili ramenu, njezino tijelo savijeno oko njegova, poput vitice bršljana oko hrasta. Oči bi joj zablistale kad bi ugledala njegov pogled, nasmiješila bi mu se. Kad ne bi bio s njom, on bi se obično budio teško i ujutro bio mrzovoljan, pa je stoga zahvaljivao proviđenju zbog te njezine jutarnje vedrine.
A onda, nekako s proljeća, kad je njihova ljubav upravo trebala napuniti godinu dana, jednog jutra, dok ju je, budeći se, gledao kako mu se osmjehuje, odjednom mu je u svijesti izronila spoznaja da je nikada nije vidio usnulu. Uvijek bi on zaspao prvi, uvijek bi ga ujutro ona dočekala već budna. Bili su bliski pa je znao da ona povremeno pati od nesanice, no sada se zapitao: Zar je moguće da ona tih noći kad su zajedno ostaje budna do jutra?
Nije znao veseli li ga ili boli ta pomisao pa je odlučio provjeriti.
Te su se hladne februarske noći, kao i obično, priljubili jedno uz drugo, složivši se poput žlica u ladici. Osjećao ju je privijenu duž svojih leđa i uživao u toplini njezina krila i mekoći dlana koji mu je položila na rame, tražeći onu kvržicu na njegovu ramenu koju je tako voljela.
Osluškivao joj je disanje i shvatio da je budna. Povremeno bi tiho uzdahnula, prislonila mu obraz uz leđa, provjeravala li on pokriven. Noć je odmicala, vani je počela padati hladna zimska kiša, u vrtu su se oglasili zvuci 'mačjih svatova', kroz prozorske rebrenice u sobu zavirilo blijedo zimsko jutro ... a Ona je još uvijek bila budna ...
Promeškoljio se, glumeći buđenje, i okrenuo prema njoj. Kao i svakog jutra, dočekala ga je s osmijehom, a on je tek tada primijetio da je blijeda.
Kako si spavala, jesi li nešto lijepo sanjala? upitao ju je, no nije odgovorila.
Poljupcem je izbjegla odgovor, a potom ga navela da zaboravi na postavljeno pitanje, da zaboravi na sva pitanja ...
I tako o tome nisu razgovarali toga dana, nego tek mnogo kasnije.
...
Bilo je to opet u februaru.
Stigao je k njoj te nedjelje u podne, stol je bio postavljen, svijeće su blistale poput njezinih očiju, soba je bila topla, poput njezina zagrljaja. On je donio bocu 4Roses, i ruže ... Ljubili su se do dugo u noć, a zatim se priljubili jedno uz drugo, poput žlica u ladici, ona u njegovu krilu, s glavom na njegovu ramenu. Ostao je budan, osluškujući njezino disanje, osjećajući otkucaje njezina srca, prisjećajući se njezinih poljubaca čije je žarenje još uvijek osjećao na svojoj koži. A onda je, pred jutro, osjetio kako joj se tijelo opušta a disanje joj postaje sve dublje i sporije.
Zaspala mu je u zagrljaju a njega je ispunilo osjećanje da je tek sada, u tom trenutku, konačno potpuno njegova.
Ležao je budan, držeći usnulu Rose u zagrljaju ...
... i smiješio se.
...
Tek joj je sljedećeg februara, jednog jutra, rekao:
Bit ću uvijek tu, s Tobom, i kad usneš i kad se probudiš ...
Uvijek ću biti tu, u Tvom zagrljaju, i kad sam tu i kad me nema ... i kad me više ne bude ...
Uvijek ću biti tu, budi sigurna u to ... jer nema mjesta pod suncem, mjesecom i zvijezdama gdje bih bio sretniji ...
Već u sljedećem je trenutku ljubio njezin osmijeh ... i prvi put osjetio njezinu suzu na svojoj usni ...
Smiješeći se, pomislio je kako taj njezin osmijeh kroz suze liči na dugu ...
photo by flickr
Post je objavljen 22.02.2009. u 10:11 sati.