rujabox

srijeda, 17.04.2013.

Kovčežić pun snova

Lakirani kovčežić od svijetlog drveta, ukrašen čudnim rezbarijama, Hemi je dobila za rođendan od poslanika nekog dalekog i egzotičnog kraljevstva. Kako se kraljevstvo zove, nije upamtila, ali sjećala se da je polomila jezik nastojeći pravilno izgovoriti nesuvisli niz grbavih glasova i nije uspjela.

Kovčežić je dugo, nedirnut stajao u sobi s drugim nepotrebnim i nezanimljivim darovima. Sjetila ga se kad je kutija u kojoj je čuvala vrpce za kosu, suho cvijeće i djeteline s četiri lista, plesne kartice i pozivnice za balove na kojima se dobro provela, papirnate salvete, jednu nepopušenu cigaretu, ukraden upaljač, neobične kamenčiće i druge, važne joj trice, postala premala. Nakupilo se toga i ničemu nije koristilo, ali svaka ta trica je za Hemi imala značenje, bila podsjetnik na neki lijepi trenutak. Kad je pristala udati se za svoju prvu ljubav iako od prvotnog žara i ushićenja više ništa nije ostalo, jer se očekivalo da dugogodišnja, sve bljutavija veza bude okrunjena brakom, jer je bilo nezamislivo da bude drugačije, shvatila je da je više ništa lijepo u životu ne čeka i da će sadržaj njezine kutijice biti jedini podsjetnik na djevojku kakva je bila, djevojčicu koja je maštala o velikoj ljubavi. Nitko joj nije rekao da prva ljubav, koliko god posebna i lijepa bila, rijetko kad preživi odrastanje.

Priželjkivala je da se pojavi netko tko će zbog nje prevrnuti nebo i zemlju, pomaknuti planine, pravom ljubavi joj opržiti srce i oteti je sudbini. Ali tko bi se usudio pogaziti običaje i izvrgnuti kraljevnu Hemi skandalu. Kad bi se i pojavio netko takav i kad bi joj zbog njega zadrhtalo srce, ne bi se usudila ostaviti sve i poći s njim. Dobro je to znala i zato su joj njezine trice, taj kolaž malih sretnih trenutaka, postale još dragocjenije. Trebala je za njih veću kutiju, kovčežić s pouzdanom bravom.

Taj kovčežić je imao bravicu i ključ, doimao se čvrsto i bio težak pa je pretpostavila da je iznutra metalan. Dovukla ga je u svoju sobu; nije željela da ga osim nje netko drugi dira; stavila na krevet s baldahinom i okrenula ključ u bravi. Začuo se niz škljocaja. U kovčežiću se pokrenuo nekakav mehanizam i na Hemino čuđenje, poklopac se stao sam odizati. S unutarnje strane poklopca nalazilo se sjajno crno staklo. Hemi je u njemu vidjela odraz svog lica, širom otvorena usta i prvo što je pomislila je bilo kako neobično ogledalo, a onda je pogledala u unutrašnjost kovčega i zapanjila se još više.

Ništa se u taj kovčežić nije moglo staviti. Iz drvene ploče za koju je isprva mislila da je lažno dno, izdizale su se metalne pločice različitih oblika, kružići, kvadratići i trokutići, na svakom je bio nekakav, potpuno joj nepoznat simbol. Bile su tu još nekakve kukice i polugice, rupice na drvenoj površini, tako sitne da se igla ne bi mogla kroz njih provući.

Oprezno je vitkim prstićima dodirivala metalne dijelove, nadajući se da nešto od toga otvara lažno dno. Pritisnula je jedan trokutić, ništa se nije dogodilo. Zatim drugi. Ništa. Pomaknula jednu polugicu, začuo se škljocaj i to je bilo sve. Pomicala je i pritiskala redom sve što se moglo, bez rezultata.

Glasno uzdahnuvši, Hemi se zamislila, što bi to bilo i čemu služi. Očito je da je nekakva sprava, ali kakva? Palo joj je na pamet da pita dvorske znanstvenike, ali iz nekog neobjašnjivog razloga nije joj se svidjelo da s nekim podijeli tajnu čudnog kovčežića. Ne još. Lupnula je još jedan kružić i začulo se dugo šištanje. Hemi je napeto iškekivala da se nešto dogodi i dogodilo se. S usana joj se oteo ushićeni uzvik. Crno staklo poklopca je mijenjalo bolju. Prvo je postalo tamnoplavo, zatim sve svjetlije i na poslijetku se zamodrilo poput ljetnog neba. Osmijeh joj je obasjavao lice dok je sa svih strana zavirivala u staklo kao da je prozorčić koji gleda u nebo i kao da će kroz njega vidjeti dalje od tog modrog pravokutnika, možda pokoji bijeli oblačić ili čak sunce.

Pritisak na jedan od trokutića je izbacio s vrha poklopca nekakve žice, tako naglo da je Hemi prestrašeno ustuknula i razrogačila oči, a iz tih žica su iskočile još nekakve žičice i sve skupa je nalikovalo na treperave, srebrne grančice. Hm, zanimljiva igračka, zaključila je i nastavila istraživati njezine mogućnosti, a one su bile brojne i fascinantne.

Staklo na poklopcu kovčežića je doista bio prozor, prozor u drugi svijet za koji se Hemi činilo da je skriven u unutrašnjosti kovčežića, ispod drvene plohe s tipkama. Svakodnevno je otkrivala nove zanimljivosti i bila toliko opsjednuta svojom novom igračkom da je iz sobe izlazila samo kad je stvarno morala. I jela je sobi, na krevetu zastrtom zavjesama i pogleda uperenog u čarobno staklo kovčežića, uglavnom bureke i ćevape s lukom.

Najdraže joj je bilo gledati film Odbjegla nevjesta. Gledala ga je trideset puta i prvih nekoliko puta nije razumjela što govore; zvuk je izlazio iz rupica; a onda je otkrila tipku koja je nepoznati jezik pretvorila u njezin zuzi jezik i njezinom oduševljenju nije bilo kraja. Kako bi ona voljela tako zbrisati, potrčati u oblaku svile i čipke, ne brinuti što će kraljevstvo reći i hoće li nečiji mlaki osjećaji biti povrijeđeni. Bilo bi predivno, poput odbjegle nevjeste na kraju filma, pronaći sebe i usuditi se voljeti onog pravog, obračunati se s društvenim formalnostima i običajima .

Zatim je otkrila da može stupiti u kontakt s drugima koji imaju iste takve ili slične kovčežiće i da postoji tipka koja, osim što prevodi njihove poruke kao i druge tekstove na čarobnom staklu, njezin glas pretvara u njima razumljive simbole. Ti drugi je nisu poznavali, nisu znali da je kraljevna i zato je s njima bilo tako zabavno.

Da će Hemi kad tad nabasati na KvizBOX, bilo je za očekivati, ali ne i da će se baš tamo čitava stvar zakomplicirati i pretvoriti u međusvjetovni incident.

17.04.2013. u 11:12 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 11.04.2013.

U šumi

Udaljivši se od zamka i zašavši dublje u šumu, agent Frogling de la Marais je skrenuo s kolnog puta i parkirao automobil u žbunju. Pogledao je na svoj digitalni ručni sat kojem je pokazivanje točnog vremena, što je već spomenuto, bila tek jedna od funkcija i to sporedna. Bilo je to minijaturno ručno računalo proizvedeno u vojne svrhe i službeno se nazivalo Multi Watch, skraćeno MW, a Frogling se prvi put s njim susreo i zadužio ga kad je počeo raditi na slučaju Gomber te još uvijek nije bio u potpunosti upoznat sa svim njegovim mogućnostima. Da bi mu se olakšalo služenje MW-om, u krvotok mu je uštrcan nano-serum. Bilo bi mu draže da je moglo proći bez tog postupka, no objašnjeno mu je da će preko nano čestica u krvotoku biti bolje povezan s MW-om i neće gubiti vrijeme na traženje podataka u kritičnim situacijama već će mu ih MW sam ponuditi i njegovo će biti samo da ih očita. Kad se lovi zločinac čije intektualne sposobnosti gotovo graniče s nadnaravnim i očito je da se služi tehnologijom koja nije dostupna običnim smrtnicima, vjerojato ukradenom, treba se poslužiti svakim sredstvom koje se ima na raspolaganju.

Pritiskom na jednu od tipki, na zaslonu su se zaredali zelenkasti brojevi i simboli. Pručavajući ih, Frogling se mrštio; previše vremena je izgubio razgovarajući s lijepom gospodaricom Magdom, a do nikakvih korisnih, novih informacija nije došao, osim da je gospodarica zamka lažljivica što je MW uredno registrirao i javljao mu lagano vibrirajući. No Gomber je morao biti tu negdje, u ovim šumama. Signal koji se pojavio na MW-u dok se približavao zamku, potpuno se izgubio. Gomber ga je očito primijetio i umakao ili nekako omeo uređaj.

Uprkos Magdinom upozorenju da ne luta sam šumom; za divno čudo, o tome nije lagala, doista je vjerovala da je šuma opasna; odlučio je malo istražiti okolicu zamka. Možda naiđe na kakav trag, a možda se i signal ponovno pojavi. Iz pretinca je izvadio revolver i izašao iz automobila.

Suhe grančice su pucketale pod njegovim čizmama. Činilo mu se da je on jedino živo stvorenje koje hoda i diše šumom, a opet, tu je bio i taj nelagodan osjećaj da ga netko promatra. Zastao je i osluhnuo tišinu, ogledavajući se oko sebe; stoljetna stabla, hrapavih kora i golih, nad njim raširenih grana, izgledala su prijeteće, kao i tlo prekriveno slojem trulog lišća ispod kojeg se moglo kriti živo blato i druge zamke. Tragove veprova, ni bilo kakve druge tragove, nije vidio.

Froling nije bio strašljiv čovjek, ali odjednom se našao u situaciji da se mora prisliti nastaviti dalje. Oprezno je koračao, zastajkujući i provjeravajući stabilnost tla. Iznenada je začuo lepet teških krila nad sobom i osjetio strujanje zraka na licu; srce mu je na trenutak stalo, a zatim samo što mu nije iskočilo iz grudi. Bila je to samo ptica, krupna ptica, znak da u ovoj šumi ima života, posve običnog života, primjerenog šumi. Trebalo mu je nekoliko dugih trenutaka da se smiri, a od ptice više nije bilo ni traga, ni glasa. I tad je primijetio nešto neobično na tlu.

Nešto se kretalo ispod lišća, vijugalo. Pomislio je na zmiju, no odmah je odbacio tu pomisao; bilo je prehladno za zmije, a zmijoliko stvorenje, skriveno lišćem, brzo je odmicalo. Pohitao je za njim, potpuno zaboravivši na oprez i postojanje MW-a, trčao sve brže i brže, nastojeći ne izgubiti ga iz vida, neosjetljiv na šibanje granja po licu i trnje koje mu se lovilo za odjeću i deralo je.

Izbio je za stvorenjem na čistinu okruženu hrastovima i zadihan stao, uzalud naprežući vid i pretražujući stvrdnuto blato i ugaženu, žućkastu travu. Posvuda su bili tragovi životinja, vjerojatno veprova. Kamo je nestalo stvorenje koje je slijedio, nije vidio.

Zamijetio je da hrastovi tvore neobično pravilan krug, kao da su namjerno tako posađeni. Nabrojao ih je dvanaest. Bilo je to vrlo čudno mjesto, možda pogansko svetište. Do Froglingovih nosnica je dopro slabašan, slatkasti zadah smrti, postajao sve intenzivniji, a tlo se stalo isparavati, isprva ispuštajući tek mjestimične bijele oblačke. Jeza mu je sjela za vrat i naježila dlačice dok se tlo sve više isparavalo i postalo je vruće kao u vražjem kotlu. Znoj mu je ulazio u oči, cijedio se niz leđa i poželio je pobjeći što dalje, no nije mogao pokrenuti stopala, a para oko njega je postajala sve gušća i dizala se sve više. Hrastovi su se izgubili u njoj. Sve oko njega bilo je bijelo i vlažno. Iz te bjeline je izronila silueta žene. Kretala se kao da klizi i približavajući mu se, rasla.

Froglingov racionalni um nije prihvaćao takve nadnaravne pojave i ako ovo nije san ili halucinacija; na trenutak se pobojao da je skrenuo; mora postojati neko suvislo objašnjenje, u skladu s prirodnim zakonitostima i pojavama. Konačno se dosjetio da bi MW morao znati prave odgovore i logično objašnjenje je već zasigurno na zaslonu. Da bi u toj bijeloj pari mogao nešto vidjeti, približio ga je sasvim do očiju, ali zaslon je bio premutan da bi nešto mogao pročitati, a bijela silueta žene je rasla i bila mu sve bliže dok se para oko nje razrjeđivala. Ponovno je upro pogled u zaslon preko kojeg su sad šibale srebrne crtice, a pritiskom na tipke, ništa se nije popravljalo.

Odjednom, pare je nestalo, zajedno s bijelom siluetom žene, a zaslon MW-a se zatamnio, ostala je samo srebrna točkica na sredini čiji je sjaj polako blijedio i na poslijetku posve utrnuo. Prokleta sprava je krepala i što god činio, Frogling je nije uspjevao vratiti u život. Nije pomoglo ni lupanje o deblo najbližeg hrasta. I tad je začuo psikanje.

Smotana zmija je ležala na tlu, ni metar od njega, crna i sjajna, tijela pokrivena mrežastim uzorkom. Polako je podizala glavicu, sve više i više, napuhujući vrat u savršen klobuk i otkrivajući isprugani, blijedi trbuh. Izvodila je svoj zamami ples, očima tražeći Froglingove. Polako, jedva primjetno, da ne uznemiri zmiju i pitajući se odakle kraljevska kobra u ovim šumama, Frogling se nastojao domoći revolvera zataknutog za pojas na leđima. Zmiju nije gubio iz vida, ali joj je izbjegavao pogledati u oči; nije imao volje provjeravati istinitost tvrdnji o hipnotizirajućem pogledu kraljevskih kobri. Prsti su mu već bili nadomak drške revolvera, kad se zmijino tijelo naglo izvilo i njen pogled zarobio njegov. Trudio se, ali nije mogao skrenuti pogled. Zmija ga je držala u svojoj vlasti. Gledala ga je u oči, uporno i dugo, ulazila mu u mozak. U glavi mu je zatutnjala jeka: "Odlazi, odlazi, odlazi..." Frlogling drugo nije ni htio; ponadao se da zmija to shvaća. "Ako, ako, ako ti, ti, ti je, je, je život, život, život mio, mio , mio... Odlazi, odlazi, odlazi..."

11.04.2013. u 13:26 • 5 KomentaraPrint#

srijeda, 03.04.2013.

Traži se Gomber

Ugledavši na kuhinjskim vratima bezobrazno zgodnog neznanca, maslinaste puti, visokog i vitkog, Magda si je zamalo odrezala prst. Koljena su joj klecnula, srce divlje zabubnjalo, a u trbuhu se probudio roj leptira.
- Ne, ne smetate, nipošto – izgubila se u njegovim tamnim očima i pomislila da bi pajdašima s Kvizboxa trebala otkazati gostoprimstvo. Pored jednog ovakvog, svi ostali mogu samo smetati. - Izvolite, uđite, raskomotite se. Skomy, uzmi gospodinovu jaknu – rekla je odloživši nož i obrisala ruke o pregaču, a zatim je i skinula, svjesna da bolje izgleda bez pregače, samo u pamučnoj haljini koja je bila daleko od reprezentativne, ali je dala naslutiti da se ispod nje krije skladno tijelo izazovnih oblina. Skinula bi i maramu, no nije bila sigurna u kakvom stanju joj je kosa.

- Neću vas dugo zadržavati, vidim da ste u poslu – neznanac se natezao sa Skomyjem, nastojeći zadržati na sebi kožnu jaknu, no, bez uspjeha. – Samo bih vam postavio nekoliko pitanja.

-Možemo razgovarati dok kuham. Dapače, razgovor će mi goditi. Znate, u ovoj zabiti nema se s kim pošteno razgovarati. – Prišla mu je izazovno njišući bokovima i pružila ruku. – Ja sam Magda, gospodarica ovog zamka i šume.

- Inspektor Frogling de la Marais – predstavio se, prihvativši Magdinu ruku; rukovanje je na nju djelovalo poput strujnog udara i trajalo prekratko. U idućem trenutku joj je turio značku pod nos.

- SOSKK? – uputila ma je dug pogled,zadigavši lijevu obrvu. – Nikad čula.

- Specijalni odred za suzbijanje kviz kriminala.

- Kviz kriminal! – začudila se i ponovno se prihvatila sjeckanja povrća. – Kakvog kriminala može biti na kvizu?

- Gospodarice Magda, ni ne slutite čega sve na kvizovima ima, osobito na internetu, kakvim sve kriminalnim radnjama igrači pribjegavaju i to ne samo u cilju osvajanja nagrada. Ima vam na kvizu svega, lažnog predstavljanja, zavođenja i obmanjivanja, trolanja i da sad ne nabrajam sve, moja domena su prevare u igri, lažirani rezultati i tome slično.

- Skomy, donesi našem gostu čašu kuhanog vina – zatražila je, rasprostirući rezance endivije i radiča po kuhanom ječmu u drvenoj zdjeli.

- Najljepša vam hvala, ali nemojte se truditi, ne pijem na dužnosti.

- Pa od jedne čašice vina vam ništa neće biti – navaljivala je Magda.

- Vjerojatno neće, no radi se o principu od kojeg ne odustajem.

- Onda lipov čaj? Ili možda radije sok od bazge?

- Ništa nije potrebno. Neću vas predugo zadržavati.

- Ne zadržavate me. Bilo bi mi neizmjerno drago kad biste ostali na večeri.

- To možda i nije loša ideja. Koliko mi je poznato, vi večeras očekujete društvo s Kvizboxa.

- Kako znate? – začudila se i prelijala sadržaj drvene zdjele jogurtom, a zatim sve skupa dobro promiješala.

- I ja tamo ponekad igram, naravno, po službenoj dužnosti.

Uputila mu je svoj najčarobniji osmijeh. – Onda se zasigurno znamo. Pod kojim nickom igrate?

- To vam ne smijem odati – rekao je službenim tonom. – Postavio bih vam nekoliko pitanja o igraču Gomberu.

- Znao sam da je Gomber varalica – umiješao se Skomy.

Magda ga je ošinula strogim pogledom. – Skomy, guli taj krumpir i ne petljaj se u ono što te se ne tiče.

- Skomy također igra na Kvizboxu – zanimao se inspektor Frogling.

- Nešto malo je igrao, vrlo kratno – Magda će. – Kviz je vrlo loše utjecao na njega pa sam mu morala zabraniti igranje.

- Vi ste u nekoliko navrata igrali s Gomberom dvoboje, a i razgovarali ste na chatu s njim. Jeste li primijetili nešto čudno?

- Pa, baš i nisam – zabrinula se koliko je od njezinih razgovora s Gomberom Frogling vidio na chatu i kakve je zaključke izvukao. – Znate, ja vam se tamo sa svima samo šalim. Ničeg ozbiljnog tu nema – nemarno je rekla i temeljcem od povrća podlijala poriluk u tavi.

- Niste primijetili da prebrzo odgovara na pitanja?

- Istina, brz je, ali ja na te stvari ne obraćam pažnju. Meni vam je više do druženja nego do bodova na kvizu – Magda je prionula ribanju dimljenog sira. – Ovdje sam prilično usamljena pa si na kvizu dam malo oduška.

- Gomber je večeras također pozvan.

- Svi su pozvani, a sad, tko će doći, vidjet ćemo.

- Jeste li Gombera pozvali ranije od ostalih? – zapitao je prodorno je gledajući.

- Što vam pada na pamet? – uvrijeđeno je rekla, nakratko prekinuvši ribanje sira. – Nikoga ne očekujem ranije.

- Koliko dobro poznajete Gombera?

- Koliko i ostale.

- Ne dopisujete se s njime preko maila?

- Ni sa kim se ne dopisujem – slagala je okrenuvši mu leđa i provjerila poriluk u tavi. – Skomy, je li spreman taj krumpir?

- Evo, najdraža strino, još jedan i gotovo.

- Uzmi najveći protvan i polovicu rasporedi po dnu. – Ubacila je naribani sir u tavu i ne obazirući se na inspektora Froglinga čija su pitanja postajala sve neugodnija, rekla: - Požuri, nadjev od porilika je skoro gotov.

Inspektor Frogling joj se tiho prikrao i iznenadio je novim pitanjem: - Zašto lažete, gospodarice Magda?

- Zašto bih vam lagala?

- Štitite Gombera.

- Zašto bih ga štitila? – Frogling joj je bio tako blizu da je osjećala njegov dah na razotkrivenom vratu, a od toga joj se udovima razlijevalo klonuće. - Čak ga ni ne poznajem, ništa više nego ostale.

- Kad ste ga posljednji put vidjeli?

Naglo se okrenula prema njemu i prkosno podigavši glavu, ljutito zapitala: - Kako to mislite kad sam ga posljednji put vidjela?

Junački je izdržala njegov sumnjičavi pogled, pomislivši, da je sad ovo ljubavni roman, on bi je zgrabio za ramena i poljubio, ne bi joj postavljao glupa pitanja.

- Upravo onako kao što sam rekao – u Froglingovim tamnim očima je bljesnulo nešto opasno, neumoljivo. - Kad ste ga posljednji put vidjeli i gledali kao što sad gledate mene?

- Vi niste normalni. Nikad ga nisam vidjela. Ne poznajem ga.

- Lažete. Jeste li svjesni da ometate istragu i da vas to čini krivcem pred zakonom.

- Kunem vam se da ga ne poznajem i nikad ga nisam vidjela – izustila je, sad već na rubu suza. – Najbolje da me stavite na muke pa ćete od mene dobiti svako priznanje koje vam treba.

- Oprostite, nisam namjeravao biti grub – odmaknuvši se od nje, rekao je nešto blažim tonom, ali pogled uperen u Magdu je i dalje bio tvrd i sumnjičav.

- Oprostite, oprostite – nerazgovjetno je promrljala, okrenuvši mu leđa i promiješala nadjev u tavi. – To svi na kraju kažu, pun mi je kufer opraštanja.

- Gomber je primijećen u šumama oko vašeg zamka pa je za pretpostaviti da je bio tu i da ga vi osobno poznajete.

- Tko ga je mogao primijetiti? Moje šume baš i nisu najprikladnije mjesto za šetnju. Lako je izgubiti se u njima, a ima i veprova, otrovnih zmija, živog blata... Mnogima koji su u njih zašli, izgubio se svaki trag. O mojim šumama kolaju brojne legende i praznovjerice, ljudi iz okolnih sela ih izbjegavaju. U neke dijelove šume ni ja se ne usuđujem zaći, ne bez posebne zaštite.

- Gomber nije kao drugi ljudi. Mnogi na Kvizboxu su to već primijetili. S njim se nije za šaliti. Čuvajte se gospodarice Magda. Sve upućuje da ste u velikoj opasnosti.

- Ničega se ne bojim.

- Ne biste trebali biti tako neustrašivi. Strah nije dobar, ali oprez nije na odmet. Pogotovo kad su u pitanju poznanstva s interneta – prodikovao joj je. - Svakojake klateži vam tamo ima, a žena koja živi na ovako usamljenom mjestu je neodoljiv mamac za sumnjive tipove. Gomber nije samo prevarant nego je i vrlo opasan psihopat.

- Znam se braniti. Imam pušku, pse...

- Psi su vam potkupljivi. Bacili su se na sirovo meso u dvorištu i u zamak sam ušao bez problema. Tako je i Gomber mogao ući.

- Mislite da se krije negdje u zamku?

Inspektor Frogling je pogledao na svoj krupni ručni sat koji je izgledao kao da mu pokazivanje točnog vremena nije jedina funkcija. – Ako je i bio, sada više nije. To bi za sada bilo sve. Oprostite na smetnji.

Nije ga ni pokušavala zadržati, niti se potrudila ispratiti ga. Raspoređujući nadjev od poriluka po krumpiru, tužno je pomislila, kakva šteta, tako zgodan muškarac, a tako neugodna narav.

03.04.2013. u 17:11 • 4 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< travanj, 2013 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Siječanj 2019 (1)
Listopad 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (2)
Kolovoz 2013 (2)
Srpanj 2013 (5)
Lipanj 2013 (3)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (6)

Opis bloga




Fantastična sapunica o gospodarici zamka u šumi, odbjegloj nevjesti, zavodljivom vozaču kombija i drugim zavodnicima, zavedenima i osvetnicima, veprovima, zmaju, svemircima, let lampi koja pjeva, i drugim kvizboxovim junacima. Priča je izmišljena, svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna.


Linkovi

KvizBOX

Sadržaj

Gospodarica zamka u šumi
Lugar gospodarice Magde
Šuma, posvuda šuma
Život nije ljubavni roman
Juha od poriluka i druge čarolije
Traži se Gomber
U šumi
Kovčežić pun snova
Sovin huk

Pukotina
Zvjezdanim stazama
Kraj kamina
Noć u šumi
Pobuna na Wandereru
Malo vitra solarnog
Spašavanje kapetana Špeka i By
SOS
Bijeg iz tamnice
Lugarevo prokletstvo
Adio Magda
Spas ili nova opasnost
U dvorcu