Lakirani kovčežić od svijetlog drveta, ukrašen čudnim rezbarijama, Hemi je dobila za rođendan od poslanika nekog dalekog i egzotičnog kraljevstva. Kako se kraljevstvo zove, nije upamtila, ali sjećala se da je polomila jezik nastojeći pravilno izgovoriti nesuvisli niz grbavih glasova i nije uspjela.
Kovčežić je dugo, nedirnut stajao u sobi s drugim nepotrebnim i nezanimljivim darovima. Sjetila ga se kad je kutija u kojoj je čuvala vrpce za kosu, suho cvijeće i djeteline s četiri lista, plesne kartice i pozivnice za balove na kojima se dobro provela, papirnate salvete, jednu nepopušenu cigaretu, ukraden upaljač, neobične kamenčiće i druge, važne joj trice, postala premala. Nakupilo se toga i ničemu nije koristilo, ali svaka ta trica je za Hemi imala značenje, bila podsjetnik na neki lijepi trenutak. Kad je pristala udati se za svoju prvu ljubav iako od prvotnog žara i ushićenja više ništa nije ostalo, jer se očekivalo da dugogodišnja, sve bljutavija veza bude okrunjena brakom, jer je bilo nezamislivo da bude drugačije, shvatila je da je više ništa lijepo u životu ne čeka i da će sadržaj njezine kutijice biti jedini podsjetnik na djevojku kakva je bila, djevojčicu koja je maštala o velikoj ljubavi. Nitko joj nije rekao da prva ljubav, koliko god posebna i lijepa bila, rijetko kad preživi odrastanje.
Priželjkivala je da se pojavi netko tko će zbog nje prevrnuti nebo i zemlju, pomaknuti planine, pravom ljubavi joj opržiti srce i oteti je sudbini. Ali tko bi se usudio pogaziti običaje i izvrgnuti kraljevnu Hemi skandalu. Kad bi se i pojavio netko takav i kad bi joj zbog njega zadrhtalo srce, ne bi se usudila ostaviti sve i poći s njim. Dobro je to znala i zato su joj njezine trice, taj kolaž malih sretnih trenutaka, postale još dragocjenije. Trebala je za njih veću kutiju, kovčežić s pouzdanom bravom.
Taj kovčežić je imao bravicu i ključ, doimao se čvrsto i bio težak pa je pretpostavila da je iznutra metalan. Dovukla ga je u svoju sobu; nije željela da ga osim nje netko drugi dira; stavila na krevet s baldahinom i okrenula ključ u bravi. Začuo se niz škljocaja. U kovčežiću se pokrenuo nekakav mehanizam i na Hemino čuđenje, poklopac se stao sam odizati. S unutarnje strane poklopca nalazilo se sjajno crno staklo. Hemi je u njemu vidjela odraz svog lica, širom otvorena usta i prvo što je pomislila je bilo kako neobično ogledalo, a onda je pogledala u unutrašnjost kovčega i zapanjila se još više.
Ništa se u taj kovčežić nije moglo staviti. Iz drvene ploče za koju je isprva mislila da je lažno dno, izdizale su se metalne pločice različitih oblika, kružići, kvadratići i trokutići, na svakom je bio nekakav, potpuno joj nepoznat simbol. Bile su tu još nekakve kukice i polugice, rupice na drvenoj površini, tako sitne da se igla ne bi mogla kroz njih provući.
Oprezno je vitkim prstićima dodirivala metalne dijelove, nadajući se da nešto od toga otvara lažno dno. Pritisnula je jedan trokutić, ništa se nije dogodilo. Zatim drugi. Ništa. Pomaknula jednu polugicu, začuo se škljocaj i to je bilo sve. Pomicala je i pritiskala redom sve što se moglo, bez rezultata.
Glasno uzdahnuvši, Hemi se zamislila, što bi to bilo i čemu služi. Očito je da je nekakva sprava, ali kakva? Palo joj je na pamet da pita dvorske znanstvenike, ali iz nekog neobjašnjivog razloga nije joj se svidjelo da s nekim podijeli tajnu čudnog kovčežića. Ne još. Lupnula je još jedan kružić i začulo se dugo šištanje. Hemi je napeto iškekivala da se nešto dogodi i dogodilo se. S usana joj se oteo ushićeni uzvik. Crno staklo poklopca je mijenjalo bolju. Prvo je postalo tamnoplavo, zatim sve svjetlije i na poslijetku se zamodrilo poput ljetnog neba. Osmijeh joj je obasjavao lice dok je sa svih strana zavirivala u staklo kao da je prozorčić koji gleda u nebo i kao da će kroz njega vidjeti dalje od tog modrog pravokutnika, možda pokoji bijeli oblačić ili čak sunce.
Pritisak na jedan od trokutića je izbacio s vrha poklopca nekakve žice, tako naglo da je Hemi prestrašeno ustuknula i razrogačila oči, a iz tih žica su iskočile još nekakve žičice i sve skupa je nalikovalo na treperave, srebrne grančice. Hm, zanimljiva igračka, zaključila je i nastavila istraživati njezine mogućnosti, a one su bile brojne i fascinantne.
Staklo na poklopcu kovčežića je doista bio prozor, prozor u drugi svijet za koji se Hemi činilo da je skriven u unutrašnjosti kovčežića, ispod drvene plohe s tipkama. Svakodnevno je otkrivala nove zanimljivosti i bila toliko opsjednuta svojom novom igračkom da je iz sobe izlazila samo kad je stvarno morala. I jela je sobi, na krevetu zastrtom zavjesama i pogleda uperenog u čarobno staklo kovčežića, uglavnom bureke i ćevape s lukom.
Najdraže joj je bilo gledati film Odbjegla nevjesta. Gledala ga je trideset puta i prvih nekoliko puta nije razumjela što govore; zvuk je izlazio iz rupica; a onda je otkrila tipku koja je nepoznati jezik pretvorila u njezin zuzi jezik i njezinom oduševljenju nije bilo kraja. Kako bi ona voljela tako zbrisati, potrčati u oblaku svile i čipke, ne brinuti što će kraljevstvo reći i hoće li nečiji mlaki osjećaji biti povrijeđeni. Bilo bi predivno, poput odbjegle nevjeste na kraju filma, pronaći sebe i usuditi se voljeti onog pravog, obračunati se s društvenim formalnostima i običajima .
Zatim je otkrila da može stupiti u kontakt s drugima koji imaju iste takve ili slične kovčežiće i da postoji tipka koja, osim što prevodi njihove poruke kao i druge tekstove na čarobnom staklu, njezin glas pretvara u njima razumljive simbole. Ti drugi je nisu poznavali, nisu znali da je kraljevna i zato je s njima bilo tako zabavno.
Da će Hemi kad tad nabasati na KvizBOX, bilo je za očekivati, ali ne i da će se baš tamo čitava stvar zakomplicirati i pretvoriti u međusvjetovni incident.
Post je objavljen 17.04.2013. u 11:12 sati.