Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/rujabox

Marketing

U šumi

Udaljivši se od zamka i zašavši dublje u šumu, agent Frogling de la Marais je skrenuo s kolnog puta i parkirao automobil u žbunju. Pogledao je na svoj digitalni ručni sat kojem je pokazivanje točnog vremena, što je već spomenuto, bila tek jedna od funkcija i to sporedna. Bilo je to minijaturno ručno računalo proizvedeno u vojne svrhe i službeno se nazivalo Multi Watch, skraćeno MW, a Frogling se prvi put s njim susreo i zadužio ga kad je počeo raditi na slučaju Gomber te još uvijek nije bio u potpunosti upoznat sa svim njegovim mogućnostima. Da bi mu se olakšalo služenje MW-om, u krvotok mu je uštrcan nano-serum. Bilo bi mu draže da je moglo proći bez tog postupka, no objašnjeno mu je da će preko nano čestica u krvotoku biti bolje povezan s MW-om i neće gubiti vrijeme na traženje podataka u kritičnim situacijama već će mu ih MW sam ponuditi i njegovo će biti samo da ih očita. Kad se lovi zločinac čije intektualne sposobnosti gotovo graniče s nadnaravnim i očito je da se služi tehnologijom koja nije dostupna običnim smrtnicima, vjerojato ukradenom, treba se poslužiti svakim sredstvom koje se ima na raspolaganju.

Pritiskom na jednu od tipki, na zaslonu su se zaredali zelenkasti brojevi i simboli. Pručavajući ih, Frogling se mrštio; previše vremena je izgubio razgovarajući s lijepom gospodaricom Magdom, a do nikakvih korisnih, novih informacija nije došao, osim da je gospodarica zamka lažljivica što je MW uredno registrirao i javljao mu lagano vibrirajući. No Gomber je morao biti tu negdje, u ovim šumama. Signal koji se pojavio na MW-u dok se približavao zamku, potpuno se izgubio. Gomber ga je očito primijetio i umakao ili nekako omeo uređaj.

Uprkos Magdinom upozorenju da ne luta sam šumom; za divno čudo, o tome nije lagala, doista je vjerovala da je šuma opasna; odlučio je malo istražiti okolicu zamka. Možda naiđe na kakav trag, a možda se i signal ponovno pojavi. Iz pretinca je izvadio revolver i izašao iz automobila.

Suhe grančice su pucketale pod njegovim čizmama. Činilo mu se da je on jedino živo stvorenje koje hoda i diše šumom, a opet, tu je bio i taj nelagodan osjećaj da ga netko promatra. Zastao je i osluhnuo tišinu, ogledavajući se oko sebe; stoljetna stabla, hrapavih kora i golih, nad njim raširenih grana, izgledala su prijeteće, kao i tlo prekriveno slojem trulog lišća ispod kojeg se moglo kriti živo blato i druge zamke. Tragove veprova, ni bilo kakve druge tragove, nije vidio.

Froling nije bio strašljiv čovjek, ali odjednom se našao u situaciji da se mora prisliti nastaviti dalje. Oprezno je koračao, zastajkujući i provjeravajući stabilnost tla. Iznenada je začuo lepet teških krila nad sobom i osjetio strujanje zraka na licu; srce mu je na trenutak stalo, a zatim samo što mu nije iskočilo iz grudi. Bila je to samo ptica, krupna ptica, znak da u ovoj šumi ima života, posve običnog života, primjerenog šumi. Trebalo mu je nekoliko dugih trenutaka da se smiri, a od ptice više nije bilo ni traga, ni glasa. I tad je primijetio nešto neobično na tlu.

Nešto se kretalo ispod lišća, vijugalo. Pomislio je na zmiju, no odmah je odbacio tu pomisao; bilo je prehladno za zmije, a zmijoliko stvorenje, skriveno lišćem, brzo je odmicalo. Pohitao je za njim, potpuno zaboravivši na oprez i postojanje MW-a, trčao sve brže i brže, nastojeći ne izgubiti ga iz vida, neosjetljiv na šibanje granja po licu i trnje koje mu se lovilo za odjeću i deralo je.

Izbio je za stvorenjem na čistinu okruženu hrastovima i zadihan stao, uzalud naprežući vid i pretražujući stvrdnuto blato i ugaženu, žućkastu travu. Posvuda su bili tragovi životinja, vjerojatno veprova. Kamo je nestalo stvorenje koje je slijedio, nije vidio.

Zamijetio je da hrastovi tvore neobično pravilan krug, kao da su namjerno tako posađeni. Nabrojao ih je dvanaest. Bilo je to vrlo čudno mjesto, možda pogansko svetište. Do Froglingovih nosnica je dopro slabašan, slatkasti zadah smrti, postajao sve intenzivniji, a tlo se stalo isparavati, isprva ispuštajući tek mjestimične bijele oblačke. Jeza mu je sjela za vrat i naježila dlačice dok se tlo sve više isparavalo i postalo je vruće kao u vražjem kotlu. Znoj mu je ulazio u oči, cijedio se niz leđa i poželio je pobjeći što dalje, no nije mogao pokrenuti stopala, a para oko njega je postajala sve gušća i dizala se sve više. Hrastovi su se izgubili u njoj. Sve oko njega bilo je bijelo i vlažno. Iz te bjeline je izronila silueta žene. Kretala se kao da klizi i približavajući mu se, rasla.

Froglingov racionalni um nije prihvaćao takve nadnaravne pojave i ako ovo nije san ili halucinacija; na trenutak se pobojao da je skrenuo; mora postojati neko suvislo objašnjenje, u skladu s prirodnim zakonitostima i pojavama. Konačno se dosjetio da bi MW morao znati prave odgovore i logično objašnjenje je već zasigurno na zaslonu. Da bi u toj bijeloj pari mogao nešto vidjeti, približio ga je sasvim do očiju, ali zaslon je bio premutan da bi nešto mogao pročitati, a bijela silueta žene je rasla i bila mu sve bliže dok se para oko nje razrjeđivala. Ponovno je upro pogled u zaslon preko kojeg su sad šibale srebrne crtice, a pritiskom na tipke, ništa se nije popravljalo.

Odjednom, pare je nestalo, zajedno s bijelom siluetom žene, a zaslon MW-a se zatamnio, ostala je samo srebrna točkica na sredini čiji je sjaj polako blijedio i na poslijetku posve utrnuo. Prokleta sprava je krepala i što god činio, Frogling je nije uspjevao vratiti u život. Nije pomoglo ni lupanje o deblo najbližeg hrasta. I tad je začuo psikanje.

Smotana zmija je ležala na tlu, ni metar od njega, crna i sjajna, tijela pokrivena mrežastim uzorkom. Polako je podizala glavicu, sve više i više, napuhujući vrat u savršen klobuk i otkrivajući isprugani, blijedi trbuh. Izvodila je svoj zamami ples, očima tražeći Froglingove. Polako, jedva primjetno, da ne uznemiri zmiju i pitajući se odakle kraljevska kobra u ovim šumama, Frogling se nastojao domoći revolvera zataknutog za pojas na leđima. Zmiju nije gubio iz vida, ali joj je izbjegavao pogledati u oči; nije imao volje provjeravati istinitost tvrdnji o hipnotizirajućem pogledu kraljevskih kobri. Prsti su mu već bili nadomak drške revolvera, kad se zmijino tijelo naglo izvilo i njen pogled zarobio njegov. Trudio se, ali nije mogao skrenuti pogled. Zmija ga je držala u svojoj vlasti. Gledala ga je u oči, uporno i dugo, ulazila mu u mozak. U glavi mu je zatutnjala jeka: "Odlazi, odlazi, odlazi..." Frlogling drugo nije ni htio; ponadao se da zmija to shvaća. "Ako, ako, ako ti, ti, ti je, je, je život, život, život mio, mio , mio... Odlazi, odlazi, odlazi..."


Post je objavljen 11.04.2013. u 13:26 sati.