Opet ću ponoviti svoje mišljenje od prošlog ljeta - uz dužno poštovanje prema obitelji sirotog djeteta i dalje smatram da je medijska hajka koja se digla - i onda i sada - pretjerana do bola.

O kej, mala je nestala, nešto se gadno desilo... ali da se na noge digne nekoliko stotina predstavnika policije, vojske i HGSS-a (ne zaboravite - osim sredstava - vozila, gorivo, gorivo za pumpe što su isušivale ona jezera, helikoptere...) - svi su ti ljudi dobili i dnevnice za rad na terenu. I radilo se preko mjesec dana.

A sada ćemo slijedećih nekoliko dana slušati razne vijesti, dnevnike i političke skupove na kojima će se razglabati o tome šta su svi oni radili, na koji način i zašto nisu siroto dijete našli odmah, a ne da se umrli ostaci pojave sada...

Mrzim kad mi pod nos serviraju maglu kako bi se druge stvari zakamuflirale. Ne želim razglabati da li je potrebno štrajkati ili ne i da li su prosvjetari i ostali što žive na tzv. "državnim jaslama" trebali tražiti pare, ali ako se to već dešava - onda bi valjda trebalo o tome pričati. Naravno, o tome da nema novih investicija već znaju i bakice. Samo još Čačić misli da će nam baciti preko ograde (čitaj: granice) pare, hrpu para....

A ne da nam glavni hrvatski patolog objašnjava metode de en ka analize... i onaj lik Primorac. Što je pisao doktorate na temu doseljavanja Slavena u kontekstu istih DNK. Ili sličnih.... ehh...

Anyway, lijep vam pozdrav. Ode Rudarka u Slavoniju.

Ps. Pozdrav Zvončici, sad će opet reći da nekog "perem". E pa šta mogu, takva sam. Zbog toga me i volite.

Oduvijek sam mislila da moja šogorica ima neodrganiziranu kuću. Bolje rečeno stan. Lijepo sam to rekla. Zapravo je stan zatrpan stvarima. Od onih klasičnih - trenutnih knjiga za čitanje i dječjih slikarija, do igračaka, ambalaže (razne boce za reciklažu, tuljci od kartona za vrtić), čistog (nespeglanog) veša, polu-prljavog veša... name it.

Ne, nije to prljavo, nije smrdljivo, ali...

Tu i tamo, kad ju stisnu datumi dječjih rođendana, stan osvane pospremljen i neprepoznatljiv. No dobro, nema smisla da sad ulazim u detalje jer point priče nije toliko u nekoj neurednosti, već načinu života - nikoga nema doba veći dio dana. A i prostor je relativno malen, a stvari za čuvanje puno....

Ne bih o svemu ovome pisala da jučer nisam bila u stanu jednog mojeg kolege. A kod njih tek ršomon. Prvo smo preskočili neku veliku kutiju u malom predsoblju (budući dio kuhinje ili kupaonice), pa ušli u pretrpanu sobu aka kuhinju aka dnevni boravak, skoro pa sjeli na mobitel u punjenju....

Ova dotična gospođa je pak nezaposlena. Znam da će te vikati na mene, ali i moja majka je bila domaćica. I da ste samo vidjeli stan u kojem smo mi živjeli. Nema majci da je bilo zrnce prašine na sto i jednom suveniru u sobi ili nedajbože komadić hrane. U dnevnom boravku (malenog stana) se nije jelo. Ma ni keksić.

Da ne duljim - krš na kvadrat. I to fini krš novog namještaja u kombinaciji sa hrpom stvari i stvarčica kojima nije mjesto svuda po otvorenim prostorima. Uključujući sobni bicikl. Totalno sam bila šokirana kad sam vidjela nešto slično prvonavedenom stanu.

Nakon šetnje po strogom centru grada, čudnih ljudi i čudnih običaja veselo smo se vratili u naše selo malo i naš veliki i lijepi d(r)nevni boravak u koji stane svaki drugi od navedenih stančića. Ma, ne vraćam se u Metropolu ni mrtva. Dobro, u urni može. Ni živa.

Pustili su generale. Ajde dobro. Ruku na srce, ni u džep ni iz džepa. Doduše, ovo drugo prije jer nas njihovi advokati koštaju kao mala Grčka... no dobro. Šta je, tu je. Već davno potrošeno...

Nisam to htjela razglabali. Već onu drugu stranu - žensku. Sad su im se konačno - tu govorimo o Dunji Gotovini i gospođi Markač - vratili doma. Dugo su ih čekale, dugo su se nadale... i što sad?

Ako se netko sjeća priče oko Blaškića i njegovih bračnih problema nekoliko mjeseci nakon što se konačno vratio iz Haaga? Hm.

Proživjela sam i sama neke slične situacije - od toga da je Guzda ratovao dobrih nekoliko godina, ali je u to doba svraćao tu i tamo doma. Napravio auzmeš, raspusio (tada jedno) dijete i otperjo opet ratovat. A ja nek se snalazim sa pregorjelim žaruljama, dječjim temperaturama i registracijama automobila...

Naravno, teško je živjeti bez muškarca (ako postoji, a iz određenih razloga ne može biti u vlastitom domu - bio to gastarbajterski posao, rat, zatvor, terenski rad) u doba dječjih rođendana, otvaranja poklona u božićno jutro, dočeka Novih godina i onih blues dana kada žena očekuje samo topli muški zagrljaj.

No, kako život ide dalje, tako se i svaka Penelopa silom prilika pretvori u ženu-ratnicu koja sama oće - neće mora donositi odluke.

I onda se vrati dotični alfa muškarac koji bi odmah krenuo vladati u svoje četiri (zapišana) zida. I nastane sranje. Od toga da se sad dotična žena mora povuć u svoj jedan kut - ako to više može ili ...

Baš me zanima da li će gospođa Gotovina uspjeti u promjeni uloge.

Ne mogu, a ne u skočiti u raspravu o diplomskim radovima kolega policajaca...

Doduše, koliko su mi kolege - o tom, po tom..

Diplomski radovi, čak ni u moje doba nisu bili neki bauk. Nakon što si četiri - pet godina studirao, nije to bila neka frka napisati. Čak ni u doba prije kompjutora! Baš sam se nekidan pokušavala sjetiti, a nisam uspjela, kako li sam ja to pisala? Valjda sama na pisaćoj mašini. I naravno, radovi su se crtali tušem na onom - jebiga, kako li se zove onaj poluprozirni papir...

No, ako studiraš kao ovi gore navedeni prozvani policajci - "uz rad" (a takvih je u moja doba bilo i na mom fakultetu), onda su i kriteriji prolaza ispita bili malo blaže. Jel - no b(l)ože, pa oni nose novce..... "kolega, jeste li baš sasvim sigurni da je točan odgovor?..."

Onda je i njihovo sakupljeno znanje ipak bilo malo slabije nego jednog običnog prištavog klinca. A političke i ine obaveze uvijek na prečem mjestu od nekakvog studiranja. Da se vidi da si studirao, jebiga, moraš napisati i diplomski rad. Jel tako?

Uglavnom, jedan dobar teklić kojem nije bilo žao vremena (za novce), jedan dobar predložak bivšeg rada, susretljiv mentor - i vidi ga vraže - eto nekoliko diplomskih ko iz ... (sad tu ne smijem biti prosta, ali mi je na vrh tastature došla jedna jaako prosta bosanska) .

I da - ipak malo hvale - Rudarka je napisala dobrih dvijestotinjak stranica doktorskog rada, jučer friško ukoričenih i predanih gdje već treba, te se sprema uvjeri članove komisije i šire gledateljstvo da je ona u pravu.

A nakon toliko muke, čitanja, pisanja i proučavanja (naravno, uz normalne radne obaveze - sve skupa nisam bila na slobodnim danima ni tri u komadu), tko zna više od mene u Hrvatskoj o predmetnoj temi?? Naravno, nitko.

Tako se brani znanje!!

Moram se ipak, barem kratko javiti. E da...

I dalje ganjam nauku, no s obzirom da se vidi točkica u tunelu, zadovoljna sam...

Uglavnom, kako danima i noćima piskaram na komp, usput skaču po teveju Turci, pokojni narodni pjevači budnica i rodoljubnih pjesama (eto, uletili ti generali, šta ćeš... ), a bome u sitnim satima (kad ja inače spavam, a sad me pere adrenalin pa radim kao mutava) i oni kakti kuhari.

Osim što je čudna ekipa ljudi, oduševljena sam i iznenađena znanjem s kojim kakti amateri - kuhari ulaze iz emisije u emisiju. Nekako imam osjećaj da oni klinci (kakti profići) što izađu iz kuharskih škola (a ušli su u školu samo zato što su u osnovnoj bili jaako loši) znaju puno manje od ovih. Gut.

I da - sline mi cure i jela bih bilo što od tih njihovih stvari (znači neku pravu, finu, mirišljavu hranu) skuhanih u te sitne sate. Damn. Nije ni vrijeme ni mjesto za kuhanje/konzumiranje kalorija. A sve izgleda tako .

No, danas su se totalno izgubili s pripremanjem sviježe tjestenine. I onog famoznog aparata koji umjesto kvrgavih ruku moje bake (o da, pamtim ja njezine domaće rezance ) miješa i rasteže domaće spremljeno tijesto. Čak je i ta dotična baka - Franciska, skraćeno Franca (onaj mali Međimurec je njezine gore list tj. u 50% i moje gore list ) koristila tu dotičnu spravu. Čak dapače, da malo bolje potražim po tavanu u vikendici našla bi se ta mašinica.

Pa mi je totalno čudno bilo kako ovi mladunci ne znaju s njom raditi. Ali, ako sve stavim u vremenski kontekst, teško da će se Nasljednik sjetiti - a možda čak niti Kraljica Majka to više nije koristila pa nije niti imao gdje vidjeti/naučiti, dotične čarobne sprave.

Uglavnom, čvrsto odlučih - čim riješim trenutne preokupacije, bacam se na izradu domaćeg tijesta. Obećajem. Ako ništa drugo, barem vikendom!

Koliko god mi bili euforični ili ne, likovali i slavili - oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču sigurno nije pobjeda pravde i pravice. Nemojmo biti Dudeki.

Osim što su Ameri poslali jasnu poruku (a to znači da smo se kod njih zadužili, samo je pitanje što žele od nas tj. što su naši njima obećali) ili je možda netko i platio (kešom!) - imamo mi bogatih ljudi razbacanih po svijetu...

I dalje su mi u glavi one Del Pontine preslike dokumentacije što su svojedobno Srbi s njom ispregovarali, pa su u obzir uzeti samo dijelovi koji su njima više - manje odgovarali, dok je ostalo bilo pocrtano bijelim koreksom. I to se moglo. Sve za povjesnu istinu kako kome odgovara.

A zašto onda to isto i mi nismo učinili? Već su davno neki ljudi mogli biti oslobođeni ili u krajnjoj liniji dobiti puno manje kazne. Barem u onom dijelu gdje se sudi nama. Braniteljima. Hm.

Ispada da su agresori bili "bolji" nego branitelji.

Ali ne, mi Hrvati smo jedan naivan narod koji misli kako se ovaj svijet temelji na pravdi. Ma dajte najte...

Da sad ne spominjemo kako ispada da skoro pa nitko nije krvi za sva ona zlodjela, ubijanja, silovanja - što kod nas, što u BeHa i kako zapad i dalje smatra da je Balkan jedan veliki (bosanski) lonac gdje se tu i tamo sitni slavenski narodi pokolju - pa onda opet par stotina godina mir.

Ma pizdarija.

Malo kasnim, kao što sam već prije objasnila - no, ne da mi vrag mira pa moram komentirati ovotjednu emisiju Nedjeljom u 2 i njihovog (oliti njegovog) gosta - gosp. Mihajlovića.

Doduše, u uvodu - a gle čuda - gledala veći dio emisije - spominjali su se ti sporni doktorati oliti doktorske disertacije (što me čak i potaklo da razmislim da li sam totalno luda ili će mi biti dovoljna samo ova koju ganjam ili bi mogla baciti svoje gladne moždane na još neku ) kad ono mauna. Nema ni d od disertacija. Kamoli njih četiri. Da - brojkom i slovima - 4. !!

Ne, nije priča o tome da li je dotični visokoobrazovani akademski građanin Lijepe nam naše već o tome kako nam je jadna ova državna televizija koju svi - gledali ili ne - plaćamo jer ih je jedan šarlatan laganini izveslao.

Ne, ne govorimo o tome da mi se čak kao čovjek dopao jer je rekao skoro pa sve što i ja mislim, već da sam čak i ja (kakti načitana i obrazovana osoba) dodala težinu njegovih izjava u duhu njegove (kakti) naobrazbe. A koje na kraju nema. Hm.

Jer - niti su pošteno provjerili - a valjda je to prvi i osnovni zadataka novinara da ne spominjemo novinare - pripravnike ili stažiste ili kako god se zovu oni mladi zeleni koji bi kakti morali "ispeći zanat" da provjere svaki pojedini navod što se na javnoj televiziji spominje, a ne neke nabulozne izjave tipa NEKOLIKO doktorata.

Halo?

Kad bolje razmislim - nakako nisam sigurna da itko u ovoj državi ima njih nekoliko.... uključujući i prastare i još uvijek žive akademike koji nikako da kihnu i naprave mjesta novima (Akademija je ograničen skup, pa dok god netko ne rikne - drugima ne svane...)

Da malo pojasnim: gost poznate i priznate emisije Aleksandra Stankovića bio je - kako su ga oni predstavili - ekonomski analitičar, višestruki doktorant (da li se to tako zove ako kakti doktoriraš) i velika faca u gatanju budućih ekonomskih događanja, te bivši političar (navodno) i proeuropski nastrojeni intelektualac kojeg plaćaju bogate skandinavske zemlje (čitaj: neovisan)..

Kad ono - radilo se o šarlatanu - promoćudnom knjigovođi kojeg nije nitko nije provjerio čak ni običnom google pretragom, a kamoli da je digao slušalicu i nazvao navedene fakultete (ili provjerio njihovu bazu podataka) da sad ne spominjem da čak i u ovoj lijepoj našoj postoji baza podataka o doktorskim disertacijama i doktorantima....

A sve to mi plaćamo... opako. Gledali li njih ili besplatnog Turčina.. hm.

Znam da se možda pitate gdje sam i što radim...

I dalje tjeram akademsko zvanje, posao, kuću (perem, peglam, danas ne pušim ), a brate mili nakupilo se u horoskopu i nekih (službenih) putovanja, pa kad se vratim - tek tada udarim ispočetka ovo sa pranjem i peglanjem... i čišćenjem službenog maila jer sam konstantno u zaostatku... no, nećemo o meni...

U posljednjih mi se dana u život - a valjda da mi ne bude dosadno - na veoma buran način "uvalila" jedna jaako tužna priča o doslovno spašavanju života jedne mlade osobe sa crnim mislima (17 g.), drage gospođe (po vokaciji - baka i službeni staratelj) i još nešto mlađe dječice (isto tako jaako traumatizirane)... i naše birokracije koja ne prepoznaje dobre od loših, stvarno potrebite od onih manje potrebitih (npr. naše manjine što se Mečkama voze do banke gdje podižu svoja socijalna prava ) i dr.

Možda je ovaj gornji dio malo zbrkan, no stvarno ne želim u detalje priče, ako ništa drugo - zbog potrebne anonimnosti gore navedenih osoba.

O da, željela bih im na sve moguće načine pomoći. Voljela bih imati puuno novaca da im ublažim probleme. Hm. Htjedoh napisati i bol - no mislim da za to nema lijeka, barem ne financijskih...

Znam, moram se od svega toga odmaknuti jer uvijek na kraju žrtva ispadne "poštar" - "kill the messenger". Znam da će me te stvari emotivno iscrpiti (i zapravo mi se to i dešava), pa odmah i moja vlastita obitelj trpi - htjela ili ne. I pitanje je dana kad će se početi buniti za dio moje pažnje.

Definitivno nisam osoba koja može pomagati jer se previše uživim, pa ne spavam, pa sam u depresiji, pa pizdim...

Čujemo se.