Oduvijek sam mislila da moja šogorica ima neodrganiziranu kuću. Bolje rečeno stan. Lijepo sam to rekla. Zapravo je stan zatrpan stvarima. Od onih klasičnih - trenutnih knjiga za čitanje i dječjih slikarija, do igračaka, ambalaže (razne boce za reciklažu, tuljci od kartona za vrtić), čistog (nespeglanog) veša, polu-prljavog veša... name it.

Ne, nije to prljavo, nije smrdljivo, ali...

Tu i tamo, kad ju stisnu datumi dječjih rođendana, stan osvane pospremljen i neprepoznatljiv. No dobro, nema smisla da sad ulazim u detalje jer point priče nije toliko u nekoj neurednosti, već načinu života - nikoga nema doba veći dio dana. A i prostor je relativno malen, a stvari za čuvanje puno....

Ne bih o svemu ovome pisala da jučer nisam bila u stanu jednog mojeg kolege. A kod njih tek ršomon. Prvo smo preskočili neku veliku kutiju u malom predsoblju (budući dio kuhinje ili kupaonice), pa ušli u pretrpanu sobu aka kuhinju aka dnevni boravak, skoro pa sjeli na mobitel u punjenju....

Ova dotična gospođa je pak nezaposlena. Znam da će te vikati na mene, ali i moja majka je bila domaćica. I da ste samo vidjeli stan u kojem smo mi živjeli. Nema majci da je bilo zrnce prašine na sto i jednom suveniru u sobi ili nedajbože komadić hrane. U dnevnom boravku (malenog stana) se nije jelo. Ma ni keksić.

Da ne duljim - krš na kvadrat. I to fini krš novog namještaja u kombinaciji sa hrpom stvari i stvarčica kojima nije mjesto svuda po otvorenim prostorima. Uključujući sobni bicikl. Totalno sam bila šokirana kad sam vidjela nešto slično prvonavedenom stanu.

Nakon šetnje po strogom centru grada, čudnih ljudi i čudnih običaja veselo smo se vratili u naše selo malo i naš veliki i lijepi d(r)nevni boravak u koji stane svaki drugi od navedenih stančića. Ma, ne vraćam se u Metropolu ni mrtva. Dobro, u urni može. Ni živa.