Zapravo sam ljuta jer sam sama upala u vlastitu stupicu. I to mi je - nakon mojeg cjelodnevnog durenja lijepo u lice sasuo Guzda.

Naime, prošle smo godine imali relativno velik tulum za doček Nove. Skupilo se tu i pozvanih i nepozvanih, i pasa i stranaca. Doduše, svi su se ponudili da će nešto donijet i ja sam to - više manje uspješno organizirala. No, kako to već biva - domaćin preuzme najveći materijalni i fizički dio posla.

Tako smo se lijepo dogovorili da će ove godine bit skromno - recesijski. Bez neke velike pompe. Neka tiha večera u užem društvu (imamo mi nekoliko frikova kojima ne smeta "doček" uz tv i razlaz tamo negdje oko jedan).

I tu me sve počelo ljutiti. Do nekidan nije nitko nudio niti pitao za proslavu. Osim kumova koji su nas zvali k sebi (u drugi grad), a pošto radim tj. "dežuram" moram biti doma. Tako sam ja njih nonšalanto, onako usput, pozvala. A oni prihvatili...

Kao što sam već spomenula - sama sam upala u stupicu. K tome nam u goste dolazi malac od osam godina kojeg svi tretiraju kao četverogodišnjaka (naravno, bez osnova), a i sam se tako ponaša (naravno, samo pred roditeljima), tako da će u kući biti one fazmozne "meni je dosadno" do "bojim se mraka" i sl. Prestrašno.

Naravno, na usputni poziv još su se neki (doduše, pod "možda") odazvali. To valjda da ne nemaju nikakvih obaveza osim neke jeftine butelje (koju ne piju) pod mišku i udri....

Zapravo me ljuti što smo posljednje novce potrošili, a kakti nemamo za doček, nemamo za odlazak na put, nemamo za nove čizme (na rasprodaji)....

Jednom riječju - dosta mi je dočeka već sad.

Doduše, ponekad predviđanja odu u totalno dobrom smjeru, pa bi i ovaj kakti šugavi doček mogao biti odličan. Kao i nedavno proslavljena akademska titula koju je "začinio" kolega koji je uletio kao pretpostavljeni striper među moje vesele prijatelice. Čak dapače, čovjeku se nije preplašio te mu se društvo tako dopalo da je s nama ostao skoro do jutra.

Kako je na kraju ispalo - javim vam sutra. Vi se lijepo opustite, razvedrite i uživajte. Sami ili u društvu.

S obzirom da se na ovom blogu nalazim godinama, pisala sam ja svašta. No, mislim da se nikada nisam dotakla jedne zgodne teme - "dobrodržeći" frajeri i mlade mačk(ic)e.

Na ovu su me temu privukli dvoje što su sjedili odmah do nas na hokejaškoj tekmi. Onoj što je kasnila, no to sad nema veze. Mi pobijedili, pa what the hell...

Uglavnom - tip je (po meni sretno razveden, a ne u "kvaru", no ne mora značiti) tamo negdje oko 42 - 46-47 godina. Dobrodržeći tip od glave do pete u sportskoj odjeći poznatoj uglavnom određenoj grupi jednog od adrenalinskih sportova. Impressive.

A maca - mogu reći zgodan curetak tamo negdje između 19 i 22 godine, Lacosta torbica (što ne mora značiti da nije s placa), fine čizmice - i lice bez i jedne borice. Mlado, mršavo, inteligentnog pogleda, no jebemumater s frajerom s kojim će izgubiti vrijeme, mladost i radost.

Doduše, obično su to slobodni izbori. Neke žene, od svoje rane mladosti, znaju što žele - izlaske, večere, (skupe) aute, skijanja... Zašto bi bile s nekim siromašnim studentom istih godina, istih razmišljanja....

Ne, iz mene ne progovara niti zloba, niti zavist (ni prema tipu bez obaveza, niti prema "mladom mesu"). Samo pokušavam komentirati bez predrasuda.

Da sad vas čujem! Što se o ovoj temi misli u cyber-spacu???

Već par dana meditiram o ovoj - skoro pa gotovoj 2012.

Što ću vam konačno reći? Kao što je već red - a to radim već više godina unazad, da vidimo što, tko, kako i zašto....

Lijepo bi bilo da slijedeća godina bude malo manje psihički naporna, no ne smeta mi ako bude jednako intenzivna i jednako zabavna. Ako se to tako može reći...

Da si želim isto ili nešto drugo?? Nisam dosta pametna. Bojim se bilo šta željeti....

Ovo sam napisala krajem prošle godine. Ha ha.

Oduvijek sam bila francuska sobarica i to ona plavuša. Doduše, nakon svega što se desilo u prošloj (2011.) godini, a bilo je naporno i fizički i psikički, stvarno nisam očekivala da će i slijedeća (oliti ova) biti još teža. Noo..

Godina je prošla i više nego naporno - od ganjanja rokova akademskog labirinta do trenutka - a mislila sam da me ništa na poslu više ne može iznenaditi - kada je moj (mlađahni ) direktor mrtav - 'ladan rekao na više sastanaka (da sve obavijesti o novostima): od jučer ne radiš ništa do sada (pa su me zamjenili trojica kolega) već ćeš raditi ******.

Pa se poklopilo ono prvo i ono drugo. Prestrašno.

I obitelj je preživjela. Otkrili su da se može i bez mame (kuhanje, punjenje frižidera, no sex). A ja sam otkrila da mogu i ne-spavati u trenucima adrenaliskih udara i kratkih rokova.

Lova? Uglavnom je nije bilo. Što sam više radila, to je bilo manje para. S obzirom da je više - manje i svima ostalima u Hrvatskoj slično, ne mogu se žaliti. Što je, tu je....

Mislim da je sada trenutak da (ponovno) nešto zaželim za slijedeću godinu. Da se mogu ponovno i za godinu dana spominjati...

Prvo htjedoh napisati da si ne želim ništa. Sve što sam si do sada zaželjela - ispalo je pregrozno.

Daklem, želim si financijski mir i puno putovanja.

Pa, be it.

U skladu sa onom starom "pazi što si zaželiš..", baš me zanima što će se desiti....

Pošto smo kakti preživjeli smak svijeta, vrijeme je da se i ja javim. Već me nekoliko dana golica usputna Guzdina primjedba - "aj si sama nešto kupi za pod bor..." Hm.

Obično ga udavim da se sam mora potrudili oko poklona jer želim - kao prvo iznenađenje, a onda tek vrijednost dotičnog poklona. Doduše, zna se što ja volim, paaa... nije da mora biti čitač misli. No, kako smo ove godine kratki s lovom i voznim parkom shvatila sam da nema smisla da ga tjeram da u naša dva dućana traži dolični poklon.

I sad - thinking...

Želju za parfimiranim vodicama zatomim na poslu. Uvijek se nađe neka dobra duša koja mi pokloni novu bočicu.

Nakit? Ostavljam Guzdi za poklanjanje (doći će opet naših sedam boljih godina...). Doduše, u duhu turskih sapunjara dobih nekoliko orijentalnih komada tokom prošlih nekoliko dana i sve ne znam što ću s njima. Nije moj đir i da ga jeb***

Oduvijek se palim na skupu šminku. O da. Sve si mislim - nikad neću imati Chanel kostimić, pa nek bude crveni ruž. Čak se sporadično uputim u neku fency parfumeriju gdje te s vrata udave unjkavim kakti francuskim naglaskom, ali se uvijek smrznem nad cijenom - i hrabro nestanem. Je*eš ruž za puste pare. Ili puder. Ili....

O da - željela bih ja neku novu torbu. No, kvaka je da je i ova trenutna - relativno nova. Mauna.

Knjiga? Onu jednu do dvije godišnje (od moje omiljene spisateljice - a imam ih sve, pa kupujem samo friško napisane) kupim čim se pojave na Amazonu. I dalje nemam volje niti snage čitati neke druge ljude. Valjda će i taj osjećaj obaveze proći s vremenom...

I na kraju - ispadne da ništa ne želim, još manje trebam. Sramote. Doduše, dovoljno sam razumna da ne razmišljam o nekim (pre)skupim željama tipa vikend-wellnes u Opatiji ili sl. lokaciji (obavezno pet zvjezdica), put u Pariz ili Furla torba.... Ili neki "pad" - što bi tek bilo totalno bacanje novaca, a tako bi me veselilo....

Jebiga, secesija...

Imam osjećaj da se igram vatrom. Hm.

Kakvom?

Onom da možeš nekome pomoći, da imaš resurse i da imaš volje. Ali - sve poklonjeno je uvijek problematično. Jer ljudi poklonjeno uzmu zdravo za gotovo. I traže još. Ili??

Više puta u životu mi se desila ona stara narodna (a spominjala ju je i moja baka) - "pomozi sirotu na svoju sramotu"....

Ne mogu reći da je uvijek moja pomoć - što privatna, što službena, što financijska, što duhovna - završila kao iskorištavanje. I to ono "debelo"...

Ono - ti pokušavaš pomoći nekome (ne zbog zahvale, već zbog osjećaja da je pomoć potrebna), a taj ti zarije nož u leđa jer eto - nisi mu zalijepila još sto (eura, kuna..) na čelo.

Dokle će doći moja "intervencija" - još uvijek ne znam. Ne očekujem ništa. I ne želim ništa. A sve je od srca....

Pa. Ipak sam ja riba u horoskopu. To sve objašnjava.

Razmišljam koliko sam pratila prošlogodišnji kuharski show Masterchef, no čini mi se da sam ih pod kraj serije (posljednjih nekoliko tjedana) ipak gledala...

I koliko se sjećam prošlogodišnjih kandidata - nitko od njih nije ni u jednom suludom trenutku spominjao kako nešto ne zna, nikad čuo ili nikad radio ništa... hm.

A ovi ovogodišnji kandidati. Ludo.

Em nikad čuli za Japance, pa nikad za Kineze, pa kolači - alo???

Ja kuham godinama. Doduše, s obzirom da mi baš ne daju doma eksperimentirati (psuju čarobnog Golog kuhara čim se odmaknem od utabanih dugogodišnjih jela), mislim da definitivno nisam tip Alexx-a i ne smatram se dostojnom prijave na ovaj kulinarski show.

No, da svaki pošteni amater, a pogotovo onaj koji se prijavi u famozni show nije prošao - barem u teoriji - kroz neke stvarno osnovne kuhinje i naravno - slatkiše....

A ne ovi tutleki koji se otvoreno hvale kako ne znaju razdvojiti žutanjak i bjelanjak (trenutno na tv) do onog Palfija koji kakti stalno nešto gunđa, stalno je on puno bolji nego što ispadne i stalno... grr...

Sjećam se one prošlogodišnje cure što je ispala nekoliko tjedana prije - kako je ta super radila kolače, a u onom "slastičarskom" duelu (gdje je osvojila imunitet) se čudila kako je tako dobra - jer eto - to nije predmet njezine kulinarske uske specijalnosti. Predobro. A mala je bila luda za indijskom kuhinjom i baš ju je bilo gušt pratiti.

Pa i pobjednik - Šime je bio odličan. U svim područjima kulinarstva. Naravno, mali je nenadmašiv s ribetinama, no i sve ostalo je bilo na nivou.

Znam da su prošlogodišnji kandidati bili ex-kuhari i bivši ili sadašnji vlasnici ugostiteljskih objekata, no nitko od njih nije bio profi kuhar. Ovi su mi - da prostite - kao pobrani s ceste...

Nekidan sam razmišljala da napišem post o povrijeđenoj privatnosti našeg Primeministra na temu odlaska na tro - dvodnevno skijanje. Mislim si - pa šta, čovjek ima para, radi prekovremeno, pa nek ide... da ne velim da je u zdravom tijelu zdrav duh, pa će se očeličen i veseo vratiti u nove radne pobjede. I koji qu to novinari razvlače... hm.

No, ako se stvar sagleda s druge strane - a to je odabir (pre)skupe lokacije, bahatosti kojom nam uvodi nove namete, a u krajnjoj liniji i neodgovornosti jer skijanje nije baš bezazleno. Mnogi odgovorni sportaši u svojim klauzulama imaju zabranu skijanja tokom aktivne sportske karijere, pa zašto onda i Primeministar, ako je odgovoran društvu ne poštuje osnovna pravila ponašanja?

S druge strane, da se postavio manje bahato, a uvijek ima načina da se širokim gladnim masama proda neki dobar štos ili u krajnjoj liniji zgiljao totalno inkognito - ne bi uopće bolilo. Zar ne?

Znamo svi da nam naši političari, pogotovo oni u Sabornici (ovdje izuzimam ridikule tipa Keruma) ne žive život naroda i nemaju pojma koliko košta jedno jaje (ova poskupljenja me najviše fasciniraju na primjeru cijene jednog jajeta - kao da ide na kerozin) ili zašto bi ili ne bi platili pretplatu, no čak i mi (tu ubrajam onaj društveni sloj koji kakti svaki mjesec ipak dobije plaću i plaća račune i kreditne rate) nismo imuni na navalu silnih bezobrazluka iz smjera Vlade i Sabora.

Od (ne)dolaska na sjednice do famoznih izjava tipa "Ja sam odgovoran..." ako neki porez iskoči iz okvira dozvoljenog... Uključujući najnoviji namet tipa teve pretplate. Zna se već desetljećima da je javna nam televizija leglo korupcije, ratova za prevlast i uhljebljuje gomile ljudi koji primaju plaću, a ne rade ništa. Uključujući i silne pravilnike u kojima piše da njih sedmero mora na službeni put snimiti dvije minute priloga u trećem dnevniku ili....

Da li je došlo do rekonstrukcije javne nam televizije? Ne. Da li je netko mrdnuo guzom i reorganiziraju Hrvatsku željeznicu? Ne. Samo se svi busaju u prsa i spominju neke famozne investicije.

E pa istina je jaako daleko. Državni aparat je glomazan, trom i spor. Kako bi dobili sve dozvole (lokacijska, građevinska, uporabna dozvola) ovisite o raspoloženju i seksualnom životu nekog sitnog općinskog činovnika. O da, i to su samo ljudi. No, obično stranci ne dijele čokolade i "čokolade" kako bi njihovi predmeti prošli ili zapeli u labirintu birokracije...

Sve u svemu - sranje na kvadrat. Ugodan vam vikend. Sex je jedino što vam preostaje...

Mrzim kad me neki prozivaju i omalovažavaju na mom vlastitom blogu. Fak.

Pišem što me volja, velim što mislim i što se sad ima netko prikazivati kao moralni vođa naše blogerske bande? U krajnjoj liniji, bilo je na mom blogu i krvi i rata i optuživanja i prekidanja prijateljstava... ipak sam ja među nekolicinom veterana blogerske zajednice...

Uglavnom, idemo dalje....

Jučer smo se, onako iznebuha zaletili do Pećuha. Ne, nije nam baš blizu, ali ponekad volimo pobjeći dovoljno daleko da nas nitko ne poznaje i da u miru popijemo piće, udahnemo malo (europskog?) zraka. Zovite to kako god želite, no u našem malom mjestu se sve zna, pa ti onda neki "dušebrižnici" gledaju u tanjur (da ne velimo vrećice tj. ormare) po me to u nekim trenucima ipak guši. Jako.

Tako smo lijepo već dovoljno rano krenuli (Guzda me izbacio iz kreveta) i stigli nadomak Grubišnog Polja i gle čuda - nema dalje. Cesta zatvorena, a obilazak neoznačen. Pa se ti snalazi druže.

Nakon tvrdoglavog "idemo dalje" i postavljanja GPS-a (kojem baš nismo vjerovali), te pokušavajući naći neku poštenu e-kartu na drugom mobu, ipak smo se nekako dokopali - okolo naokolo - Virovitice. Ovakve me stvari strašno ljute. Sad bi mi kakti u Europu.

Doduše, obišli smo prekrasan krajolik virovitičke ili bok te pitaj čije - odnosno kud spadaju ta sela i zaselci zabiti.... avantura is going on.

A u Pećuhu - ludilo. Znam, zna, Zagreb je isto tako okićen, šaren i blagdanski raspoložen, no naše selo je još uvijek u bundevama i ukiseljenim krastavcima. Kod nas još nije stiglo adventsko ludilo...