Olimpijada vs. Univerzijada (u Zg.)
28.07.2012.Jučer, kad sam gledala (dio) otvaranja Olimpijskih igara sjetih se zagrebačke Univerzijade. Tada sam bila studentica (druge?) godine, te s obzirom na znanje jezika prijavila se za pomoć. Uglavnom, dali mi da vodim jednu malu afričku zemlju, te se borih rukama i nogama i svim svojim znanjem francuskog dok se nisam ufurala u priču. Jer je "engleza" bilo puno više nego onih sa znanjem drugih jezika..
Anyway, ovi moji su bili pozvani na račun organizatora jer je tadašnja Juga željela imati najmasovniju Univerzijadu, pa su sve nesvrstane zemlje ispozvali (naravno, s minimalnim brojem sudionika), čak i one koji zbog kotizacije ne bi ni primirisali Europi, a kamoli svjetskom rezultatu. Tako su moja dvojica "pulena" - atletičari i njihov trener aka selektor aka šef delegacije bili meni dodjeljeni. Od ranog jutra do kasne noći. Sva sreća da su bile organizirane posebne autobusne linije, pa sam tu i tamo svratila i doma.
U startu su nam dali i korištenje službenog vozila (što su nam naknadno oduzeli kad se doznalo da su stigli na račun Univerzijade), na što je trener iskoristio da se vozikamo uzduž i poprijeko Zagreba, obilazimo dućane muške odjeće i pribora za groblja. Ovo drugo možda zvuči čudno, no frajer je htio izraditi sliku svojih pokojnih roditelja u onom ovalnom čudu od keramike koji se tu i tamo može vidjeti na seoskim grobljima.
Tako smo moj šef i ja bili i na gala primanjima što su bila organizirana, kao i svečani koncert (ubite me no ne znam tko je gudao ili svirao na neki drugi način) u tada ganc novoj ciboninoj dvorani. Imala sam ja pristup i svim natjecanjima, no avaj, vrag je to što se nisam mogla samo tako mrdnuti od ovih svojih zahtjevnih Afrikanaca, pa nisam uspjela ništa vidjeti. Osim skokova u vodu na Šalati. Mislim da su do tog trenutka ovi moji poispadali iz kvalifikacija, pa sam ih ostavila da se sami snalaze. I vozila se u Hitnoj. Jer je jedan imao neko kruljenje u želucu. Ma, čista prpa pred natjecanje, no kako je na jednom mjestu bilo previše ljudi - medicinska struka nije ništa htjela prepustiti slučaju, pa su svaku boljku tretirali jako ozbiljno. Dok se nije dokazalo suprotno. Hm.
I da - zapravo me jučerašnji defile sportaša podsjetio na sve ovo. Jučer su spominjali neke zemljice sa dva - tri sportaša, a kad tamo - barem je desetak ljudi hodalo u defile-u. Sve šefovi i njihove supruge i djeca...
Ako se dobro sjećam - mi (tzv. atache-i) smo isto tako hodali u defile-u sa svojim sportašima. Zapravo smo bili prevoditelji da se ne pogube ili krivo odrade dio ceremonije. No, tada nije bilo mobitela da se uslikamo. Doduše, možda bi se negdje i našle neke slike. Hm.
Eto, toliko. Memories, memories....
komentiraj (8) * ispiši * #
Bolnica i djeca...
25.07.2012.Mrzim nerazumne ljude. A kada su ti isti u kombinaciji sa malim djetetom - e to je onda prestrašno.
Bio nam je frend u posjeti. Njegovo jednoipogodišnje dijete završilo je, nakon tjedan dana proljeva i temperature u lokalnoj županijskog bolnici s dijagnozom bakterije u mokraćnom traktu oliti upale bubrega.
Znam, trauma je to kad ti doktor veli da tvoj mezimac mora ostati u bolnici. U ovom je slučaju politika bolnice da (jedan) roditelj može biti prisutan cijeli dan uz dijete, a preko noći se odlazi van. I to mi je kao opcija sasvim u redu. Čak i varijanta s malim bebama (koje ne hodaju) da roditelji samo dolaze povremeno, a ostatak vremena nisu uz mališana mi je isto tako prihvatljiva.
Jer roditelj ne može medicinski skrbiti o djetetu. Inače dijete ne bi završilo u bolnici. Jer je izbezumljeni roditelj veća smetnja nego korist, pogotovo kod jako invazivnih pretraga. Znam, dijete je preplašeno, dijete boli, ali nije tvoje da kao roditelj svojim nerazumnim ispadima još pogoršaš stvar.
Na svu sreću, nisam imala previše prilike (osim pedijatrije u KBC Rebro) upoznati pedijatrijske odjele, no ne može se reći da tamo ne rade medicinske sestre dobra srca. Čak i one malo strože su s razlogom takve jer bolnica nije dječje igralište, a bome ni cirkus i određenog reda mora biti.
Da se vratimo na ovog našeg svata. Na kraju priče je nadodao kako je doveo svoje starije dijete (7 godina) jer tko će njima/njoj zabraniti da vidi svojeg mlađeg brata.
Prvo - brat nije u bolnici mjesecima, već tek nekoliko sati. Drugo, mališan će do kraja tjedna sigurno biti otpušten iz bolnice, kao treće - mala ne podnosi mlađeg cendravca u normalnim okolnostima, kao n-to ona se može zaraziti, ili prenijeti kao kliconoša ostaloj djeci u bolnici (a kojoj je umanjem imunitet pustim lijekovima) neko govno. Ma sve u svemu - za popizdit.
Naravno da nije shvatio naše zgražanje nad svojim stavovima. Ali se zato Rudarka nije dala u svetoj dužnosti prosvjetljavanja neukog stanovništa. I kakti je ovaj naš neka intelektualna faca u gradu. Damn.
komentiraj (6) * ispiši * #
Večera za 5..
24.07.2012.S vremena na vrijeme uletim u epizode poznate kulinarske sapunice. Doduše, kako svaka nova emisija uleti, naravno da je prvu sezonu jaako zanimljiva, pa slijedeću malo manje... i tako do konačnog kraja kad ni stara baka ne skuži da više nema njezine omiljene serije..
Anyway, imam nekoliko poruka onima koji se odluče javiti u ovu predmetnu emisiju:
- ne, nije fora da se javite ako ne volite meso, jaja, zeleno povrće i to ističe u svakoj emisiji,
- ako već ne volite gore navedeno, pa još ni ne jedete jako slatko, jako kiselo i jako začinjeno, nema smisla da to utječe na vašu odluku tokom bodovanja,
- da, ako ste već upali u emisiju, nema smisla da smislite menu koji nikada prije (a možda niti poslije) niste isprobali, ne, onda ima tisuću sitnih stvari što vas mogu zeznuti kod kuhanja,
- ako već kuhate, pogledajte neke posljednje epizode, pronađite stare emisije i ne ponavljajte recepte i/ili fore koje su već drugi prije vas odradili,
- ako već kuhate, a kuhinja nije vaša - vrijeme je da puno prije snimanja otkrijete gdje stoji koja stvar, od vilica i noževa do zdjelica i lonaca,
- ne, ne očekujte da se vaši gosti sami od sebe osjećaju ugodno (osim oni koji kuhaju posljednji dan, kad se svi već više puta zajedno podruže, upoznaju i opuste pred kamerama),
- ne, nemojte filozofirati nepoznatim ljudima jer će vas kazniti lošim ocjenama
Uglavnom, ovo što gledam posljednjih nekoliko dana nije baš reprezentativno. Vidjeti ćemo kako će se stvar razvijati.
Ps. Jebemti i ove nove fore. Ja mali razmak, a drek veliki...
komentiraj (6) * ispiši * #
Godišnjica...
20.07.2012.Prije ravno deset godina uselili smo se u našu kućicu - slobodicu. Kao da je jučer bilo.
Bilo je tu i svađa i mirenja, i (od)rastanja i starenja, i tuluma i rođendana i dočeka novih godina, prijatelja i kućnih ljubimaca, kumčadi, familije i susjeda...
Tu se i veselilo i tugovalo. I gorilo i saniralo, sadilo i čupalo... (ili obrnuto).
Sve u svemu - kredit mi je za jedno desetljeće kraći, djeca deset godina starija, a ja se osjećam kao jučer. I tako svaki dan.
Pozivam sve poznate na noćno kupanje, tulum i roštilj.
Ahoj.
komentiraj (6) * ispiši * #
Borba s državnom birokracijom...
17.07.2012.U duhu borbe za prava birokratskog aparata (tj. njihove plaće) moram opisati moje današnje dogodovštine s istim. Tj. ljudima koji tamo rade.
Situacija je bila slijedeća - nakon što sam postala ponosni vlasnik pašnjaka (a zapravo dijela dvorišta za koji smo mislili da je naš još prije deset godina), svečano sam otišla prijaviti porez na nekretninu. Novu.
Uletavam u četvrta vrata desno, nakon što prođeš hodnik (relativno) ravno tj. malo lijevo malo desno i naiđem na lokalnog poreznog "moćnika" aka činovnika državnog nam omraženog birokratskog aparata. Tip telefonira, doduše - kakti službeno, no na "ti" oliti polu-privatno. Ja se hvatam nakon par minuta mobitela kako bih uključila štopericu. Doduše, stalno mi u glavi kuca zdravi razum da se s takvima ne treba svađati.
Dotični razgovor ipak traje samo nekoliko minutica, u međuvremenu mu u sobu upada još jedan tip s papirima u ruci, no bez obzira što su si "stari drugari", nekako ja dobijem prednost. Valjda sam djelovala dovoljno zastrašujuće nepoznato (u selu gdje se svi poznaju). U par sekundi dobijem informacije o svojoj poreznoj prijavi, no i radni zadatak s odlaskom po vlasnički list u katastar (na drugom kraju našeg grada, što bi značilo ipak nekih dragocjenih deset minuta pješke, što ja odradih premještanjem auta ), no i obećavajuću izjavu da će mi pomoći ispuniti četiri lista prijave. U tom mi je trenutku djelovala bezazleno. Silly me.
Uglavnom, odoh ja do dotičnog katastra, gdje je taman frajer ispred mene bio gotov (štaćete, selo, nema gužve), ali avaj - oglasio se telefon. I naravno, dobio je prednost pred Rudarkom od krvi i mesa naslonjena na stoljetni put starog katastra.
I ovdje počinje ista birokratska priča - polu službeni razgovor, na koji sam nakon kuckanja po pultu (ah, plavuša) upalila i gorespomenutu štopericu.
Gospođa srednjih godina (reklo bi se blizu pemzije, ali one po starom sustavu, a sada dobrih desetak godina od one po novom sustavu) već se maltene pi*karala s nekim s druge strane žice. Nakon što ju je razljutio nerazumnim zahtjevima, a bome nakon što je dotična po peti put ponovila proceduru kako da neki treći dobije čiste papire na kuću i staju (a u zbilji boktepitaj kakve dvore) iz predprošlog stoljeća, te na kraju uz laganu psovku poklopila slušalicu - dođoh i ja na red.
E sad - tu je ključan trenutak općenja sa birokracijom: popizditi i tražiti svoja prava (wrong ) ili smješak no. 5 i šega oko situacije. Ovo drugo je upalilo. Pa je ispalo da gorenavedenu tuši onaj prvi. Iz općine. Da su dvije srednjovječne gospođe u uredu na rubu živčanog sloma jer su zatrpane poslovima do grla (moj predmet je bio na hrpeti pokraj prozora, nadam se samo da neće nevrijeme namočiti dokumentaciju prije unosa u konfuktor), te da im je u međuvremenu uletjela šefica s novim zadacima. Tj. obećanjem nekog gadnog posla idući tjedan. Prestrašno.
Kako sam uz malo šale umanjila stres dotičnih gospođa, dobih svoje papire mam i s veseljem. Šta ćeš, nego lupit šegu. I frajer u općini je bio jako susretljiv pa je uglavnom sam ispunio moju poreznu prijavu (samo što ne traže broj cipela) jer nisam sigurna da bi jedna akademski obrazovana osoba to od prve riješila. I tu se ne zajebavam.
Uglavnom - naravoučenije: uz malo šale i treptanja sve se može riješiti. I ne, nemojte obećati šefu da ste brzo gotovi i da mam stižete natrag. Zajeb.
O loše raspoloženoj sestri (sve u istom danu) i prastarom profesoru - doktoru kojem se stalno ruši program na kojem radi tj. unosi podatke - drugom zgodom. No, u jednom danu puno previše iskustva od željenog.
komentiraj (7) * ispiši * #
Godišnji i ne....
15.07.2012.Baš sam jučer objašnjavala prijateljici kako ove godine ne poznajem osobu koja je svoju obitelj odvela na more, a da nije vlasnik ili sin/kćer vlasnika morske nekretnine ili se uvalila nekome u goste. A o ljudima koji svoj kruh zarađuju u Lijepoj našoj i istovremeno mogu otići u morski hotel - eee - za te nisam čula već godinama...
Doduše, zna frendica jednu kolegicu, no kako je ta ljubovca lokalnog mafijaša, naravski da ima frizuru, masira umorno telo, stavlja gel na nokte (redovito), te obilazi morske destinacije ljeti i zimi..
Zapravo, došli smo do onog famoznog stadija da imamo prekrasnu obalu, finu papicu, in mjesta koja su po cnn-ovim i ostalim listama za razgled, svijetski poznata mjesta "sodome i gomore" oliti super destinacija za izlaske mladih (sjećam se s čežnjom kako smo čitali o Ibizi nekad), a kad tamo - nemamo para ni za autoput, a kamoli benzu, smještaj, skupu kavu...
I zapravo me taj dio strašno izluđuje. Pribiližava se vrijeme za moj zasluženi odmor, a kad tamo - crna rupa u kućnom proračunu. Radim kao crnac, nikad do sad nisam više zarađivala, a imam manje nego ikad. Naravno, kao svaka prava hrvatska obitelj izbezubljena novim računima za plin, vodu, struju, telefon (jebiga, moramo razgovarati), te ugacana do grla u namjenske i nenamjenske kredite - što nam preostaje?
Sjediti doma, predvečer izaći u lokalni kafić (ipak je cuga pristojne cijene u seoskom okruženju ) obućena kao da smo na moru, popričati s ostakom društva koji radi ili isto tako odmara...
Sranje na kvadrat. Najradije ne bih išla na godišnji.
komentiraj (8) * ispiši * #
Sindikalni pregovori....
14.07.2012.Čitam ovu sapunjaru o pregovorima kolektivnih ugovora za ljudstvo na tzv. "državnim jaslama". I sve mi se svakim danom čini sve gore i gore.
Kao prvo - Vlada nije učinika (u ovih punih 6 mjeseci) kako bi barem krenula u neku vrstu restrukturiranja - barem tamo gdje se može restruskturirati (državne firme) kako bi smanjila broj šefova, broj službenih automobila, broj razbacanih lokacija (unamljenih stanova) raznih agencija i sl... Za početak bi bila dobra i jedna opaka revizija. Svega i svačega.
Svojedobno je u našem preduzeću napravljena slična revizija - korištenja mobilnih aparata (i to u doba kad su oni stvarno nešto vrijedili, novčano) - opa - pronašli su se službeni mobiteli u teta čistačica (ali one su bile u rodbinskim vezama sa nekim bivšim direktorima), da ne spominjem u "vlasništvu" ljudi koji uopće ne rade kod nas tj. imaju veze s nama, ali nisu djelatnici naše firme. Isto tako su se po rangiranju u hijerarhiji (de fakto potrebi posla jer je dio osoblja "na terenu") dodijelile tarife korištenja. Pa više nije moglo dijete napraviti bjesomučan račun sa skijanja u Austriji jer mu je bilo dosadno pa je pričao sa društvom doma i sličnih primjera "pojeo vuk magare".
Pa je jednom odlukom ukinuto pravo višegodišnjeg rada naših bivših šefića/direktora - penzionera ugovorom o radu (mladi nikako da napreduju kad su dotični i s penzijom u džepu vedrili i oblačili, da ne velim koje su to bile cifre na naravno tajnim ugovorima o djelu). I ne, nije to svatko mogao raditi. O ne ne.. Skoro da su neki plakali...
Isto tako je donešena odluka o broju osoba u poslovnim jedinicama/službama, pa ih je dosta spojenu u veće, naravno u skladu sa opisom posla. Naime, desilo se da je bilo hrpa direktora (raznih službi/jedinica) s manje od desetak duša s kojima su kakti radili .. A zna se što direktor (osim plaće) ima pravo konzumirati - od sl. auta do skupih mobitela, laptopa (nekad kad su bili skupe kante) i dr.
Ima još primjera, no to bi sada ulazilo u poslovnu tajnu, pa ću se na ovome zaustaviti.
No dobro, da se vratimo doktorima, medicinskim sestrama, učiteljima, narodu po raznim državnim uredima i tko li je već u tom kompletu...
Ne mogu se oteti dojmu da ukidanje dodatka na staž može biti produktivno za jednog profesora. Tj. zaposliš se kao profesor - i dobiješ prvu plaću kao i stara profesorica pred penzijom.. Znam da su zapravo radni zadaci i jednoj i drugoj isti, no ipak. To je struka u kojoj ne možeš napredovati po nekakvim stepenicama, pa da ti plaća raste s povećanjem težine posla. Ili znanja.
Drugo - priča o regresu i božićnici - regres mnoge firme u privatnom sektoru tj. industriji ne dobivaju već godinama, i naravno da je nama s ove strane čudno da oni drugi dobivaju. Ali što je išlo - išlo je..
Ako usred ljeta ne dobiješ tih nešto kuna - nekako ćeš bez njih proživjeti (tako i tako je pitanje tko uopće ide na more, da ne velim da si u radno doba mojeg oca mogao s regresom deset dana na more, te je ostalo i za sladoled djeci), no ne slažem se da se ukine božićnica. Može ona biti smanjena na neku simboliku, ali bi tako dobro sjela u trenutku velikih računa za plin, druge rate za školske knjige i prve za zimske jakne/cipele djeci. I sugurna sam da bi se ta dotična božićnica tako i tako zavrtila u sustavu jer bi bila potrošena. Jer je ipak vrijeme darivanja, purice, crvenih stolnjaka i sl...
No da. Ono što piše o varanju na dnevnicama, putnim troškovima i mjestima boravišta/prebivališta (razne vikendice bez kućnog broja) kako bi se dobilo što više para (da ne spominjemo utaju poreza zbog neplaćanja prireza!) to je opće poznata stvar koju nitko u sustavu nije htio čačkati. Ali da bi se to moglo uzburkati - sigurna sam da bi. Kod nas su u određenom trenutku određenim osobama nudili premještaj u mjesto koje im piše u osobnoj, pa su brzo pristali na ukidanje takve "povlastice" te u kratkom roku riješili pitanje stvarnog mjesta boravka, a time i putnih troškova.
Znam da sve pišem previše idealistički i da je sve teško provesti jer kad nemaš gazdu od krvi i mesa, teško je raditi sebi na štetu.
Isto tako razni ravnatelji, direktori i kako li se zovu šefovi dotičnih jedinica dolaze i odlaze bez ikakvih posljedica za dobar ili loš poslovni rezultat. I odljev hrpe novaca za koje se zna da su izmišljenje. Jer onaj koji je pokušao nešto riješiti je bio brzo progutan od sustava i svojih političkih kolega.
Pa sad nek svatko pati tko nije bio dovoljno promoćutan da se prijavi da živi u prababinoj kući na pustom otoku, a zapravo hoda pješke pet minuta do svojeg ureda....
komentiraj (6) * ispiši * #
Kupujmo hrvatsko...
11.07.2012.Htjela sam vam pisati o susjedima, novi i starima, te najnovijoj činjenici da sam postala ponosni vlasnik pašnjaka (dijela dvorišta za koji smo mislili da je naš i defakto kupljen prije deset godina), noo.. kako je situacija na kraju riješena jednostavno, nema smisla ulaziti u detalje...
No, situacija da po više-manje svim veletrgovinama NEMA hrvatskih proizvoda voća i povrća i to usred ljeta - e to me stvarno ljuti i užasava.
Kao prvo - naš seoski sajmeni dan je srijeda ujutro - kada ja radim dobrih četrdesetak kilometara udaljena od centra zbivanja aka placa gdje dolaze domaće i malo manje domaće prodavačice voća, povrća, mesa, sira vrhnja, jaja i ostalog....
Hoću reći - na placu ima domaćih proizvoda, ima prodavača koji doma u plastenicima tj. na veliko sade uglavnom povrće, te onih za koje sam sigurna da su na zelenoj pijaci u Metropoli ili nekom drugom vele-mjestu tima Metro kupili kineski češnjak, talijanski paradajz i ostalo gmo sranje i prodaju pod oriđiđi Hrvatsko (laž) i oriđiđi domaće (još veća laž).
No, kako što rekoh, u doba kad se ja vraćam s posla - oko četiri, pola pet mogu se osloniti samo na izbor naših seoskih veletrgovina. A kad tamo...
Koliko se sjećam prošle godine, da ne velim proljeća - Konzum je imao veliki izbor proizvoda iz svojeg uzgoja. Ne znam što se desilo, no od toga ništa. Groždje iz Italije, paradajz iz Makedonije, famozni češnjak iz Kine.... prestrašno. Ni voća ni povrća iz Hrv. Osim možda zelene salate.
Ostali trgovački lanci su tako i tako bili okrenuti uvozu, a ne ugovaranju s lokalnim proizvođačima i to je zapravo ono prestrašno. Ne mogu se oteti dojmu da je to samo pitanje lagodnijeg vođenja dućana, a ne neke politike.
Ili bi baš politika (ministarstva) morala raditi na smanjenju uvoza, a povećavanju same proizvodnje tj. prodaje domaćih proizvoda...
I bez obzira na tešku situaciju, sigurna sam da bi svi posegnuli za hrvatskim povrćem, čak i ako bi bilo mrvicu skuplje...
Razočarana sam. Jako.
komentiraj (12) * ispiši * #
Sabor i elektronika...
09.07.2012.Jasno mi je da je dio Lijepe naše dovoljno star da bude informatički neobrazovan, da ne spominjemo postotak pismenosti i obrazovanja. No da...
No da nam visokoumni predstavnici političke vrhuške aka Sabora bezrezervno prodaju maglu upisivanjem u knjigu dolazaka i odbijajnju elektroničkog vođenja prisutnosti - jelte može se smuljati - aha - e pa onda je to vrijeđanje svakog djeteta starijeg od šest godina jer i ono zna da bi se u krajnjoj liniji moglo kontrolirati neozbiljne zastupnike preko moba, a ne preko plastičnih kartica. Ma dajte najte...
Ne mogu vam reći kako me takve stvari vrijeđaju kao građanina (građanku?) i prestavnika glasačkog tijela koje je u Sabor i dovelo tu grupu polu-pismenih kreatura. Kako bi ih čovjek drugačije nazvao?
Moj je otac, sa svojih pedeset i nešto krenuo na kompjutersko obrazovanje u doba kad su u zemlju stigli prvi strojevi, i to tamo negdje kad je B.Gates bio još u garaži. I nije mu bilo teško krenuti sa sasvim novim čudom tehnike, otići na drugi kraj tadašnje (malo veće) zemlje i naučiti kako se određeni specijalistički programi pokreću, filaju podacima, rade, interpretiraju...
Pa zašto onda naši veleučeni doktori, advokati i profesionalni političari ne bi bili mrvicu u korak s naukom, te ako baš ne žele neke jednostavne metode izlista prisutnih i ne-prisutnih na sjednicama Sabora (znamo mi zašto se opiru... ), barem nek ne seru kvake u svoju obranu. Jer mi ipak nismo polupismeni kmetovi iz doba Matije Gupca...
I baš me zanima kada su posljednji put u Saboru bili braco i seka - oliti famozni Kerum i predraga mu sestrica. I pljunem svakom u juhu koji je za njih glasao. Eto vam sad demokracije.
Ps. Ne znam što ću, ali nekako kao da sam se ulijepila u tu faking politiku i ne ide dalje... ni mrc. Obećajem - slijedeći post čista romantika. Ili sex... Razmistili ću u međuvremenu.
komentiraj (4) * ispiši * #
Mobbing...
05.07.2012.Opet jedna teška tema u ova teška vremena. Ovdje mislim temperaturno. A i općeglobalno. Hm.
Svi mi, radni ljudi mislimo sve pozitivno o borbi protiv mobbinga, od onog nadrkanog i retardiranog šefa koji vrišti, prijeti (otkazima) i maltretira svoje djelatnike do onih perfidnih dodira i lascivnih viceva koji pozivaju na - ma bljak. I onda se digne dotična žrtva kao Ivana Orleanska (doduše, sve mi se čini da se radi o nekoj luudoj ženi, no to sad nije naša priča)....
I sad - nađete se u nekoj od gore spomenutih situacija, naravno kao žrtva i sad bi vi istjerivali pravdu. Još veći hm.
Ako želite kakvu takvu budućnost, eventualnu karijeru i napredak nema šanse da o gore spomenutim situacijama beknete ikome. Jer ste odmah i mam obilježeni. Skoro kao najgori neprijatelj vašeg vam predragog preduzeća koji vas hrani. I vašu majku, potomke ili samo priležnike....
Doduše, ovdje mogu navesti i situaciju u kojoj je moja kolegica prijavljena kao mobbing baba aždaja jer je od gospodične (primljene u firmu preko deebele veze) sa završenim društvenim fakultetom (psihologija ili tako nešto) upućena na rad i radne zadatke teške industrije tj. tehnologija koji su debelo iznad poimanja dotične. Pa se gospodična osjetila ugroženom. Hm.
I da - zašto sve ovo?
U određenom sam se trenutku javila na mob. I moj se predragi kolega toliko izvikao da imam jedno desetak svjedoka o nemilom događaju.
Kad sam dotično deranje - ma čak nisam prijavljivala, već više komentirala sa njegovim izravnim nadređenim, a mojim kolegama - oni su me uvjeravali da je dotični malo neurozan zbog vrućine. A nije mu prvu puta da se dreći na mene. Prestrašno.
A u pič mač. Volim kad me moji kolege uvjeravaju da je nekome nešto oprošteno jer se - eto - malo više opustio (npr. uz alkohol) i da je to situacija za oprostiti.
Ne. Meni nije ništa od toga dostojno opraštanja ili zaboravljanja. Bez obzira na alkohol. Makar se u ovoj situaciji ne radi o tome. Već o nekim drugim frustracijama, ali nije vrijeme i mjesto da pojašnjavam.
I da, da se razumijemo, i ja popijem. I ja radim sranja (doduše ne na poslu). Ali ne očekujem oprost. I basta.
komentiraj (4) * ispiši * #
Milanovićev protokol...
04.07.2012.U posljednje vrijeme me samo politika može natjerati da nešto napišem. He he...
Uglavnom, najnovija je vijest kako je predsjednik Vlade drastično smanjio protokol kod otvaranja razno raznih objekata. Pretpostavljam da se to odnosi na investicije koje smo zapravo mi izgradili tj. koji su plaćeni iz državne nam opustošene blagajne.
Koliko god u posljednje vrijeme pljuvala po razno raznim izjavama, zaključcima ili odlukama trenutne nam Vlade, pa i njezinog prvog čo'eka, kao i premilog mu Prvog od Drugih, ovdje se samo mogu složiti sa današnjom odlukom.
Kao prvo - silne govorancije od premijera, do lokalnih dužnosnika uvijek su bile malo to much s previše superlativa. A nisam sigurna da nam ova recesijska budućnost može donijeti išta dobroga, pa nam trenutni političari na vlasti ne mogu išta obećati. Doduše, šta te košta obećati... no to je već neka druga priča.
Drugo - škropljenje vodicom lokalnog velečasnog ili mu nadređenog mi je uvijek bilo tako - - too much. Ja jesam vjernica, ali i dalje smatram da na nekim mjestima ne treba mješati duhovnu i svjetovnu vlast. Jer se lako omakne kontroli. Pa ne izgleda niti ozbiljno, niti religiozno. Skoro kao ona scena u "Paradi"... tko je gledao film.
Treće - krkancije koje se skoro pa uvijek svedu na pršut (šunku), lokalni sir, masline i janjetina aka odojak ili u nekim boljim opcijama - oboje - stvarno nije u redu. Jer se i te bakanalije omaknu kontroli. Doduše, ne mogu reći da sam očarana kad me na sastancima ne dočeka niti čaša vode, a kamoli suhi sendvič jer mi to sve djeluje kao totalno osiromašenje naših dobrih starih običaja i taj smo možda dio mogli skromno smanjiti, ali ne i totalno ukinuti. Pak ne radimo sa škrtim Njemcima. A neki privatnici vole glumiti gorespomenute škrte... ehhh...
Baš me zanima koje će drvlje i kamenje baciti Bozanić na promjenu plana. Hm.
komentiraj (4) * ispiši * #