Htjela sam vam pisati o susjedima, novi i starima, te najnovijoj činjenici da sam postala ponosni vlasnik pašnjaka (dijela dvorišta za koji smo mislili da je naš i defakto kupljen prije deset godina), noo.. kako je situacija na kraju riješena jednostavno, nema smisla ulaziti u detalje...

No, situacija da po više-manje svim veletrgovinama NEMA hrvatskih proizvoda voća i povrća i to usred ljeta - e to me stvarno ljuti i užasava.

Kao prvo - naš seoski sajmeni dan je srijeda ujutro - kada ja radim dobrih četrdesetak kilometara udaljena od centra zbivanja aka placa gdje dolaze domaće i malo manje domaće prodavačice voća, povrća, mesa, sira vrhnja, jaja i ostalog....

Hoću reći - na placu ima domaćih proizvoda, ima prodavača koji doma u plastenicima tj. na veliko sade uglavnom povrće, te onih za koje sam sigurna da su na zelenoj pijaci u Metropoli ili nekom drugom vele-mjestu tima Metro kupili kineski češnjak, talijanski paradajz i ostalo gmo sranje i prodaju pod oriđiđi Hrvatsko (laž) i oriđiđi domaće (još veća laž).

No, kako što rekoh, u doba kad se ja vraćam s posla - oko četiri, pola pet mogu se osloniti samo na izbor naših seoskih veletrgovina. A kad tamo...

Koliko se sjećam prošle godine, da ne velim proljeća - Konzum je imao veliki izbor proizvoda iz svojeg uzgoja. Ne znam što se desilo, no od toga ništa. Groždje iz Italije, paradajz iz Makedonije, famozni češnjak iz Kine.... prestrašno. Ni voća ni povrća iz Hrv. Osim možda zelene salate.

Ostali trgovački lanci su tako i tako bili okrenuti uvozu, a ne ugovaranju s lokalnim proizvođačima i to je zapravo ono prestrašno. Ne mogu se oteti dojmu da je to samo pitanje lagodnijeg vođenja dućana, a ne neke politike.

Ili bi baš politika (ministarstva) morala raditi na smanjenju uvoza, a povećavanju same proizvodnje tj. prodaje domaćih proizvoda...

I bez obzira na tešku situaciju, sigurna sam da bi svi posegnuli za hrvatskim povrćem, čak i ako bi bilo mrvicu skuplje...

Razočarana sam. Jako.