Kako je to čudno. Osim što se Talijani tuku u svojem parlamentu, osim što se neki kinezi / koreanci ili koji li već kosooki gađaju cipelama, torbama i sl. letećim predmetima, stvarno sam mislila da su naši političari jedni od gorih na ovoj našoj planeti.

No, kad aktualni britanski ministar obrane izađe s Top secret papirima pod miškom (nadam se ne znojnim ), pa ga uslikaju i veći dio, nakon malo provlačenja kroz komp. pročitaju novinari - onda je to stvarno notorna glupost.

Priča o slovenskoj ministrici koja je u vezi sa tipom koji upražnjava istospolno - animalni sex (ne mogu ni zamisliti što se tu radi i koji su porivi da se tako nešto protuprirodno upražnjava, a tu ne mislim na ordinary gay job ) u kojem se spominju agresivni psi, seksualni predmeti za vlastito ili istospolno zadovoljavanje i jednog rastrganog liječnika ili advokata, ubi me sad što je bio po struci. Pa mislim, prestrašno. A mačka komad i pol. Hm. Šta li tek njoj pada na pamet.

Tako da u duhu gorespomenutih pizdarija, sve mi nekako fali naš barba Luka i Rojs u doba kad je još glancao saborske klupe i njihove legendarne izjave. Moram samo spomenuti onu aferu oko upošljavanja glasnogovornika predsjednika sabora oliti gorespomenutog barbe. Koliko se ja sjećam, barba je i dalje direktno općio sa pukom, tako da je glasnogovornik samo bio dobar izgovor da se još nekog iz njegovih pasivnih krajeva zaposli ili je sve propalo. Što bi me jako čudilo. Vole ljudi uposliti svoj domaći narod.

Kako će nam se izvući iz najnovijih optužbi bivši nam kicoški premijer - baš me zanima. I di su pare?? Tako i tako se oblačio na račun državnih obveznika, vozikao na probe odijela i kaputa u New York službenim avionom i slične male detalje koje smo uspjeli čuti do sad. O najmu apartmana za kćer (nije jedinica, ali bi baš dobro zvučalo u ovom tekstu) i prepostavljam plaćenu američku akademiju netalentiranoj plavuši (tako su barem stručnjaci svojedobno rekli kad je prhutala na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara još kao brucošica), nećemo.

Mala anketa: Bandić vs. Mamić. Koji vas više uveseljava svojim izjavama??

Ne mogu se oteti porivu da vas ne naučim na što treba paziti kad se putuje po zemljama bliskog nam istoka. Bez obzira na sve, ipak se tu radi o prolasku kroz krajeve u kojima žive manje naklonjeni ljudi prema HR tablicama.

Uglavnom, i prije polaska na put neki su nas savjetovali da krenemo s malim autićem. Ispalo je super jer naš Polo, s onih četiri i sitno dizela podnio je put bez tankiranja (no dobro, ulili smo 20 eura u CG, i to onog najskupljeg u ovom dijelu Europe i još jedan tank na povratku jer smo se vozili od Šibenika, preko Jezera, Murtrer, Karlobaga, Gospića... malo pa naokolo ). S obzirom da je Guzda vozio stvarno polako, skoro pa po svim propisanim brzinama, tako nam nije uklizao niti jedan policajac (o da, u svim su područjima policajci, osim što se u nekima pišu na ćirilici ).

Drugo, pokušajte naći smještaj odnosno hotel s garažom ili zaštićenim dvorištem - u Sarajevu je ispalo da je besplatno parkiranje pod ključem - čuvano dvorište hotela, odnosno u CG u dvorištu moje školske prijateljice. Mislim da baš nije ugodno razmišljati po noći da li će se neki lokalni nacionalista iživiti na tvom limenom ljubimcu. Možda sam samo paranoična, tko će ga znati...

Slijedeće - bez obzira što je bilo avanturistički putovati bez plana i rezervacije smještaja, to ipak nije moj đir. S druge strane, kao što sam već rekla, super smo prošli sa slučajnim odabirom hotela u Sarajevu. Doduše, kladim se da smo mogli spavati i za puuno manje novaca. No, s obzirom na finu klimatiziranu sobu, wireless da čuješ novosti i iz vlastite zemlje i predobre sapune u kupionici - možda se i ne bih trebala žaliti. O trećim stvarima nećemo...

Zgodno je unaprijed pročitati i malo o povijesti naselja gdje se prolazi, muzejima (tko voli) i barem uzeti geografsku kartu. Ja naivac - ipak sam kao klinka putovala tim cestama, mislila sam da znam baš sve. Maunu. Po putokazima kroz Krajinu ne može se nazrijeti u kojem je smjeru npr. Jajce, nedajbože Zenica, Sarajevo ili neki treći entitnet mimo njihovih zaselaka (pisanih na ćirilici) pa se ti snađi.

Crna Gora je priča za sebe. Tamo se teško nađe neki putokaz. Ipak njih ima malo i svi znaju kuda idu. Valjda. Tako sam barem objašnjavala ljutitom Guzdi koji je tu i tamo žile rezao jer više nije znao da li uopće idemo u dobrom smjeru. Zato smo i profulali međunarodni prijelaz prema CG - BH, te totalno zbunili lokalnog policiota aka carinika. O još manjem prijelazu u HR neću. Guzda se još uvijek ljuti na tu temu.

Famozni GPS bi možda pomogao. Možda i ne. Nismo saznali. Mojom krivicom. Mea culpa.

Naravno, zgodno je probati nacionalne specijalitete. Kako smo oboje fanovi (dobre) janjetine - nije bilo problema. O prstacima neću, no nismo prekršili niti jedan zakon. Recimo.

Dobro je imati unaprijed nešto siće u lokalnoj valuti, a ne da trčiš iz banke prema parkiralištu (koji se u nekoj pribiti Bosne naplaćuje ) jer vam je susretljiva teta odmah rekla da će biti belaja. Čim vide stranu regu - opa. Ni da trepneš.

O sklonostima prema vlastitim nacionalnim strastima, nogometnom klubu ili lokalnoj zajednici u obliku privjesaka na autu, naljepnica i sl. izričaja bolje je skloniti na vrijeme. Prije polaska. O glasnim komentarima na iste teme u lokalnim birtijama aka kafićima svaki pametni zna da obično nije dobro za zdravlje.

Mogla bih ja tako do sutra, no mislim da je to ono glavno. Više - manje.

Došao je i taj dan....

Gotovo je s mojim godišnjim odmorom. Zapravo, kakve su vrućine u ovom našem potkrovlju, sve mi je nekako drago da se vraćam u klimatizirani ured. No, kad se sjetim kako sam uspjela pobjeći od puno raznih radnih zadataka što će me već u ponedjeljak zaskočiti opet i opet, sve mi nekako mrsko...

Da ne spominjem šok od ranojutarnjeg dizanja, a još veći od pokušaja uvlačenja ovog mog opuštenog tela u stroge halje što se očekuju od jedne poslovne koke.

Pretpostavljam da ću s krajem radnog dana zaboraviti da sam ikad bila na nekom odmoru, no što se može....

Što sam sve radila? Prvih tjedan dana se jurcalo po raznim bau i mau centrima tražeći pločice, daske, bogtepitaj šta sve. Ikea je moj drugi dom i ne bih si nikad mogla zamisliti da će mi biti muka kad dođem do njihovog parkirališta. I teta bujnog poprsja (u majici na bretele) u West Centru gdje se obračunava povrat poreza.

Drugi tjedan godišnjeg (doduše skraćeni) je prošao u famoznoj ekspediciji po gorama i dolima susjednih nam država. Uključujući Dubrovačku republiku (sorry Katalona ako sam te uvrijedila). Svatili ste da je sve skupa zapravo bilo jaako naporno i da se fizički nisam odmorila, već čak naprotiv...

I ovaj sada tjedan prebrzo je prošao u vrućini i novoj jurnjavi. Ovaj put po dućanima sa elektronikom. Uspjeli smo sakupiti hrpu raznoraznih aparata za kuhinju, sami elementi kuhinjskog namještaja su izmjereni i naručeni....

Muka mi je što kuća zahtjeva još hrpu sitnica tipa lampi, lustera, pipa, tepiha, sjedalica, stolaca, kreveta, a tako smo kratki s lovom da imam osjećaj da ćemo zavšiti na četiri cigle i daska prijeko....

Eto. Idem dalje kuhati u sauni zvanoj kuhinja. Navodno je sutra zahlađenje. Nadam se samo da nije kao u vijestima u Crnoj Gori - tamo je prognoza za slijedeći dan bila "zahladnjenje za dva stepena".

Što bi s onih tadašnjih 38 bilo "'ladnih" 36.

A sad malo o modi.

Na početku - nazovimo to turnejom - stali smo na kratko u Banja Luci. Doduše, to je bio trgovački centar, slovenski Merkator, pa su u skladu s time bili i dućani. Zapravo smo se zaustavili nakon što mi je Guzda spominjao majku i oca plačući za GPS-om, pa je tražio kartu tzv. Zapadnog Balkana kako bi se dalje mogli kretati kroz ovaj dio Europe koji baš i ne označava putokazima smjerove puteva.

Guzda je bacio oko (bezuspješno traži neki rasprodani model Adidasica) na sportske dućane, te je izjavio kako su cijene povoljne. Meni je bilo prerano da se bavim šopingom.

Društvo u trgovačkom centru je bilo šaroliko, no izgleda da je to ipak creme de la creme ove enklave.

Preskočiti ćemo Jajce, Travnik i još par zaselaka, te odmah prelazimo na Sarajevo. S obzirom da sam ušla u samo nekoliko usputnih brendiranih dućana (tipa Benetton), te pronašla neke stvari koje su u mom ormaru već debelo stare (sandalice od prije dvije godine i sl.), dok su u drugim izlozima bile halje tipa kasne '70-e, no s obzirom da se dio cura oblači totalno vjerski nastrojen (dugačke haljine, zatvorene košulje duhih rukava, marame na glavi) ne čudi moda dva-tri prsta ispod koljena - ne znam što bih rekla. Zapravo mi se i nije nešto specijalno kupovalo.

Da ne zaboravimo oriđiđi torbe LV, Prada, Gucci, name it sami....

Neke su torbe baš izgledale "pravo", doduše ne znam da li su ih originalne kuće uopće proizvele u takvom obliku, no i dalje ostajem pri stavu da ili je pravo ili no name, ali fake nikada.

Preskočit ćemo Neum i dubrovačku republiku te odmah uskočiti u Crnu Goru. Kako smo tamo, osim ruske obale (kroz eter piče i stanice s ruskom muzikom, prestrašno ), produžili preko Podgorice do Nikšića, mogu reći da sam ipak nešto i vidjela.

Na ulazu u Podgoricu stali nakratko u Delta something novoizgrađenom trgovačkom centru. Tu ima dućana tipa West Gate-a (možda su isti ulagači, no priča se da je vlasnik neki srpski buđa). U prekrasnoj velikoj Zari zapela za jesenske čizmice boje kože - cijena 99,87 eura (Crnogorici se nisu puno mučili sa štampanjem svoje valute neko lijepo i službeno prigrlili euro ). Sva sreća da nije bilo broja - sve rasprodano, jer iste takve stoje manje od 700 kuna u Zg. I na kraju ih nisam uopće kupila. Nek se zna!

Jednom riječju - Crna Gora je skupa. Odnosno, morska obala (zbog faking Rusa), te Podgorica, bog te pitaj zašto (barem ovaj razvikani trgovački centar) su bili skuplji od Zagreba. Otprilike kao izlazak u šoping u Maribor ili Graz. Što ne bi čovjek očekivao za zemlju s puno manjim prosječnim mjesečnim primanjima (navodno oko 300-ak eura i to oni što rade!).

Nikšić je pak selendra. U prolazu smo vidjeli nešto kao što bi nekad izgledala socijalistička robna kuća (nismo ulazili), te dućani sportske odjeće. Očito je to hit. Cijene nismo ni gledali jer sve skupa izgleda daleko od originala Nike patike, Abidasa ili nećeg trećeg...

Cuga je pak bila sasvim o kej. Barem nikšićko tamno i svijetlo.

I ručak za petero ljudi (s mnogo boca pive, nešto špricera i sokića) za oko 60 eura, u restoranu s prekrasnim pogledom, te u društvu poznate crnogorske pevaljke (puuno mlađa od Sevke), no nemamo pojma koja je, no svi su kod njezinog ulaska hvatali zrak, barem ovi muški (isključujući mene, Guzdu i našu domaćicu koja je inače Engleskinja), mislim da cijena nije bila preskupa. A ja(g)njetina najbolja do sad. U životu.

I da - svugdje se nose sandalice s omčom oko gležnja, u varijacijama Dichmann-a više zakovica, manje zakovica. Crnogorke pak više vole klompice na peticu, što manju što veću...

Eto. Malo i o tome..

Naravno da ima i nastavak priče tj. putovanja, no nažalost, nisam se mogla nigdje ulogirati dovoljno dugo da se javim uživo, što bi mi predstavilo veliku radost.

Eto nastavak o Sarajevu i šire.

Uglavnom, nakon kafice (ne bosanske što bi bilo klasična kuhana turska jer sam se bojala kako će mi sjesti na želudac) i obilaska Bašćaršije po dnevnoj svijetlosti, urmašica (zapravo su hurmašice) - Guzda je provjeravao da li dobro pripremam ili sam ga muljala s omiljenom slasticom, a recept je od stare bake, te baklave (nije mi se baš dopala zbog mirisa masla, loja čega li već ), čitanja Dnevnog avaza (neki je političar, naravno nedozvoljeno zaposlio brata, pa ga pokušavaju smijeniti, neka žena ubila rahatli muža, pa je u zatvoru, a socijalna služba razvlači dječicu jer nisu sigurni bi li ih ostavili nani (što bi u prijevodu značilo baka), razgledavanja penzionerskog facebooka oliti osmrtnica - mogu reći da su teme skoro kao da čitam neke naše dnevne novine...

Nakon što smo se promuvali po Sarajevu napali smo kroz Bosnu sve do Hercegovine. Zemlje mojih djedova i pradjedova. Doduše, putem smo pojeli nešto teletine ispečene ispod saća (peke), u kombinaciji sa Sarajevskim pivom u malim retro bočicama. I dovoljno muha...

U Mostaru je bilo pakleno. Doslovno. I da - nitko ne može reći kako me Guzda nije odveo do Ponte Vecchia oliti Starog mosta (pisalo i na talijanskom), doduše, nije u Toskani već Hercegovini, no to je manji problem. Piva je bila hladna, ali wc totalno zapušten i smrdljiv. Suveniri? Sve isto kao i na gorespomenutom "pravom" Ponte Vecchiu, na Rialtu (u Veneciji), Međugorju ili Mariji Bistrici - sve iste kineske đinđe s malim varijacijama u nazivlju. Tužno i žalosno.

Kako je plan bio da se podružimo sa KATALONOM i njezinom obitelji, te da nam ona pronađe smještaj, požurili smo preko Neuma.

Ne možeš proći kroz Neum, a da ne staneš i provjeriš kako izgleda. O detaljima ne smijem pričati, no neki su me uvjerili kako to tamo nije nezakonito. No, i dalje sam sretna što nismo spavali. Nikad nisu čuli za plansku izgradnju..

Katalona je "ufatila" neku boleštinu, no nije nas spriječila da ju posjetimo, izljubimo, popričamo, popijemo neko pivce i kako to već ide makar su joj rekli da je zarazna za trudnice, dojilje i muževe koji nisu prebolili variolu...

Sljedeće jutro je bilo rezervirano za Jutarnji list, kavicu, doručak, a neki su mogli dobiti i konobara u paketu (ovdje govorimo o Guzdi oko kojeg je obletavao mlad i zgodan pomalo feminiziran konobar )...

I razgledavanje jahturina što su se parkirale u luku u Cavtatu. I naravno malo kupanja (Guzda se jedva dao nagovoriti). Voda je bila pre-do-bra.

Nastavak putovanja kroz Crnu Goru, a vidjeli smo prekrasnih stvari, te što piše u Pobedi (latinična dnevna novina prijateljske nam države Montenegro), te kako je to kad želiš kupiti lokalne razglednice, te pokušavaš NE biti turist u (vele)gradu gdje se svi poznaju - tomorrow.

Trenutno se nalazim u Sarajevu. U srcu Bosne.

Znam da će me neki popljuvati, no jučerašnji i slijedećih par dana će biti točno ono što si želim(o). Doduše, jedan od planova je bio obilazak Rumunjske, no kako je malo dijete brzinom munje zgiljalo (ponovno) na more, ovaj put sa svojim kumovima, mi smo bili prisiljeni ostati u ovom dijelu Europe.

No, da. Put je počeo preko Gradiške, Banja Luke, Jajca jer sam htjela potražiti korijene na jednom groblju u Travniku. Guzda je bio totalno zbunjola, što me čudi jer on ipak vozi kao Šumaher, kad su mu kamioni uklizavali, škvadra preticala na totalno nepristojnim mjestima i sl. bravure bosanskih vozača. Kako sam se ja kao klinka vozikala tim putevima, meni ništa nije bilo čudno.

U Banja Luci je pala bitka za grad. Tj. za izlaz. Kako sam bila energično protiv kupovanja GPS-a za ovu priliku (a navodno mu je Bosna neka crna rupa), a i neš' ti puta - svih onih nekoliko glavnih cesta vodi u onih nekoliko gradova lijepe Bosne (i šire Hercergovine), ja sam bila kriva što nismo pogodili gdje trebamo prema Jajcu. I što zapravo nema označenih puteva dalje od granica krajine. Šta ti imaš kuda dalje ići ako ne znaš put...

Nakon što smo obišli, ama isti pljunuti šoping centar (Merkator), razgledali ljude oko sebe (ista moda, više manje samo razlika u detaljima), popili jedno nikšićko i naravno kupili kartu (poslije nam nije trebala) - krenuli smo kanjonom Vrbasa. Taj dio puta se razumljivo najviše dopao Guzdi. A i prometa je bilo skoro kao na poznatoj nam Slavoniki - tu i tamo neki autić...

U Jajcu smo pokušali jesti. Naravno, nakon "pećena jagnjetina i mlada prasetina" - n-tog natpisa na dijelu oko Banja Luke, Guzdi se nisu jeli čevapi...

Sva sreća da smo na izlazu, neko selo prema Vitezu pronašli kamiondžijski raj na zemlji, sa janjcem što se vrtio (na vodu), te nešto muh(ic)a, no tko je izbirljiv kad je gladan... U limenim (malo su stućeni od korištenja) tanjurima stigla je ta dugo čekana janjetina...

Uglavnom, dalje je put do Sarajeva bio više manje jednostavan. Kako nismo imali rezervaciju (možda i bolje zbog nedostatka faking navigacije), bauljali smo malo gradom i uletiti u jedan od hotela u samom centru, na pljunomet do svijetski poznate Bašćaršije.

A Sarajevo? Osim što smo se šokirali da je to ogroman grad, s nepunih četiri stotine tisuća stanovnika (tko li živi u svim tim zgradurinama), definitivno je spoj istoka i zapada. Pošto je vrijeme ramazana (a baš smo znali ), nema alkohola ni u jednom lokalu koji drži u vlasništvu islamska zajednica. Malo je čudno vidjeti ljude kako sjede i piju kavicu i sokove. Doduše, i nezaobilazni čik u zubima. Skoro svima.

Eto. Pošto je vrijeme za doručak, ajde čaos. Čujemo se. Možda slijedeći put iz Crne Gore.

U posljednja dva mjeseca malo više telefoniram. Mobitelom. Neke moje prijateljice imaju teške životne izazove, i kako ću im pomoći nego (barem) uz lagani razgovor. Kako obično u tom trenutku nisam doma, a i tko još koristi fiksni telefon - moj se račun opasno povećao. Nije da je ne znam kako alarmatno, noo...

Tako sam odlučila malo provjeriti mojeg operatera, pa pokušati dobiti neku bolju tarifu, te više razgovora za iste (ili manje) novce.

No dobro, ima onih famoznih reklama što ti skoro pa đabe nude telefoniranje, internet, ma samo što ne dobiješ i samog prodavača. Ako se sjetimo - takvi su bili i famozni švicarski krediti. Tako da o tim opcijama nisam uopće htjela razmišljati.

Što god rekli, no, na tržištu još uvijek imamo dva velika operatera i nešto sitnih malih. Ili kako god ih nazvali.

Kako meni treba dostupnost telefonom iz svakog sitnog kutka lijepe naše, kako želim bez problema odrađivati roaming i telefoniranje kad odem preko granice, te naravno i nazvati djecu kad god mislim da treba, ne mogu se osloniti na ove "sitne" ribe. Ujedno, želim zadržati i svoj broj jer mobitel imam već jako dugo, jer mnogi poslovni kolege (pogotovo oni strani) imaju taj broj i zapravo mrzim ljude koji svako malo mijenjaju brojeve moba. Takve obično ni ne upisujem u svoj imenik.

Dobra pokrivenost ne znači da iz centra većih gradova u Hr. možeš telefonirati, već da iz najveće zabiti, gdje žive samo tri bakice od kojih možda jedna ima mobitel možeš nazvati aka poslati poruku.

I tako ja malo prosurfam, pa čak i odem do mob-centra, te mi ugodna teta (doduše, malo je čudno izgledala jer joj je bio pokočen vrat ) ponudi nešto od trenutnih opcija. No kako se skupilo raje, tako je naš razgovor ostao nedorečen jer mi je bilo blesavo raspravljati o omjeru mojih prosječnih poziva prema mreži, izvan mreže te broj sms-ova kad nam je za vrat dahtalo još petero nestrpljivih...

Na kraju sam ipak nazvala i besplatnog operatera. Doduše, kao da se čuo s plaže, no čovjek je bio dosta pristupačan. Osim što mi je malo grubo rekao da će pretplata ići i kad mi telefon bude u ladici (ne zna čovjek s kim razgovara ), tek mi je on objasnio kako moji besplatni pozivi u nekoj od pretplata i nisu tako besplatni. Odmah mi je izdiktirao određene formule s kojima mogu lako izračunati da li mi ta neka pretplata uopće treba ili je ova moja trenutačna najbolja opcija. Što je zapravo i ispalo kao točno.

Što sam htjela reći? Na kraju ispada da mi je jedini način smanjenja računa da prestanem pričati. Na mobitel.

Znam da su neki prošli ovu fazu, znam da su neki (s vrtićkom djecom) daleko od ove faze, no ja sam tu gdje jesam: prvo samostalno ljetovanje Nasljednika, punopravnog državljanja ove Lijepe naše, no s tako malo soli u glavi da boli glava. Roditeljska.

Zapravo ne znam gdje je počelo - još prije upisa na faks (mislim da sam to navela kao prvi i debeli uvijet za zlatno sponzorstvo tog ljetovanja). Zamisao je bila - njih trojica najboljih prijatelja ide na more. Hm.

U jednom je trenutku (tamo negdje u lipnju) stigao doma i izjavio kako je soba rezervirana, te da sam dužna - za početak - 100 kuna akontacije. U međuvremenu je jedan otpao (ipak je recesija), tako da su sada na trošku trokrevetne sobe - njih dvojica. Hm još jedanput.

O tome kako imamo prijatelja bezbroj na moru (čak i nekih domaćih dječaka oko Zadra) i kako bi za puno manje novaca i puno više sigurnosti mogao ljetovati - nećemo. Ones more - hm .

Trenutno je situacija slijedeća: još se nije/nismo zapakirali (a odlaze večeras vlakom do Metropole gdje NEMAJU rezerviranu kartu za bus za more), stižu sutra u ranu zoru (ipak je pitao kada se smije/može pojaviti u toj sobi/apartmanu) tamo negdje na srednji Jadran (navodno centar Biograda ), ne znaju kuhati (niti jedan), nemaju Bog-zna-koliko novaca (ipak je recesija).....

Ma znam, vratiti će se živi i zdravi. Znam, ne smijem šiziti (barem ne previše i prerano). Znam da je punoljetan i da bi konačno mogao snositi posljedice (prije ili kasnije) određenih postupaka. Noo...

Ja sam ipak samo majka (krvava ispod kože). I tako je zelen. Tako opako vjeruje ljudima (da su svi dobri), tako.... ufff....

Utješite me. Dobit ću slom živaca. Again.

Da se i ja malo ubacim u priču o "švicarcima" oliti valuti franak (švicarski). Nisam ni znala koliku sam sreću imala kad sam još prošle godine odradila - kako to stručno vole zvati - reprogramiranje dugova, pa sam između ostalog zatvorila i dotični manji kredit u švicarcima, makar je to u tom trenutku možda bilo suludo jer sam došla do desetak rata to kraja. Već vidim kako sam sada u plusu, bez obzira na sve troškove koji su se pojavili kod takvih prebijanja i otvaranja novih kredita. No da...

Uglavnom, sjetih se Kraljice Majke (oliti moje stare) koja je davnih '70-ih psovala Švicarsku, Švicarce i zlatni (švicarski) franak koji je bio obračunska vrijednost kod poštanskih operatera. Spominjala je ona i našima (tada je to bila yu), i njima da koji qu je opet poskupilo telefoniranje i slanje pošte kad mi ne dobivamo plaću u dotičnim zlatnicima, već tada dobrim starim inflatorskim papirima zvanima dinari.

Tako da ne pomislite da i stare generacije nisu imale probleme sa švicarcima. U to je bilo doba pisanja pisama, razglednica, dopisnica (to je bio otvoreni karton sličan razglednici gdje se moglo više toga napisati, no svi su mogli čitati, ali je za takvu vrstu pošte trebamo platiti manje poštanskih maraka tj. bilo je jeftinije slanje), da ne spominjem tone i tone uskrsnih, božićnih i novogodišnjih (za one što nisu službeno slavili Božić) čestitaka.

I ja sam se tada dopisivala s najmanje dva do tri vojnika (iz društva, trenutne ljubavi, šireg kruga familije), nekoliko pall prijatelja po cijelom svijetu, na engleskom, čak i na francuskom jedno vrijeme - obično su nas profesorice stranih jezika opskrbljivale s takvim adresama, te smo se godinama dopisivali da se nikad u životu nismo uopće sreli.

Da se vratimo na Švicarsku. Što bih još mogla nadodati?

Osim što sam u nekom proputovanju prolazila kroz Švicarsku bez da sam potrošila jedan mali frančić, ništa efikasno. Toliko.

Ne znam da li ću vam moći objasniti sve detalje, no uglavnom:

vozih se poznatim putevima, sama, priroda (istrčala mi čak i srna ), zelenilo....

s jedne strane živina od stroja, s druge Azra (live) skoro do daske...

prvi dan godišnjeg...

Zen budizam. (savršenstvo bez mane...)

Ili klimakterij?

Ps. I dalje navijam za mladog i zgodnog šrinka. Šta će mi stari...

Sutra će biti ravno četiri mjeseca od požara. Puno? Malo? Hm..

Ako gledamo kroz prizmu stanovanja - kuća je sve bliže useljenju (doduše, ne prije od dobrih 30 - 45 dana), no još uvijek daaleko. I dalje smo u malom potkrovnom prostoru s ljudima koji nam gledaju u tanjur i vrećice što nosimo iz dućana. O da, zahvalni smo. I u neku ruku nezahvalni što nam se miješaju u intimu našeg doma. Na takve stvari nismo navikli. I kad smo bili podstanari, stavili smo crtu gdje je kraj naše gostoljubivosti prema vlasnicima stanova gdje smo boravili. I kad smo bili najmodavci - trudili smo se (ponekad je to ispalo na našu štetu) biti fer i poštovati intimu podstanara. No da..

I dalje sam totalno u nekoj fazi krhke psihičke ravnoteže. Mogu samo reći da mi male stvari mogu poremetiti tu ravnotežu i da onda bježim u neke svemire koji nisu nikome dobri. Naravno, uz to onda trpe neke stvari. Ne možeš i maštati i biti razuman u isto vrijeme...

O da, razočarana sam u ponašanje nekih ljudi. I začuđena da se neki mogu tako promijeniti. Na loše. Ovo nije samo moja vlastita opservacija, tako da je to recimo istinito. No i dalje mi ne ide iz glave i trudim se ne biti tužna. A zapravo, deep down - jesam. Jako. I povrijeđena.

Koliko to okolina zna - stvarno ne znam. Da li je to loše? I je i nije. Možda sam zrela za šrinka. Nekog mladog i zgodnog.

U čast svim poginulima, svima koji su časno branili ovu (usranu) državu, svima koji zbog te iste (usrane) politike trunu po zatvorima, svim ratnim herojima koji sada gladuju.....

Uz duboko štovanje, Rudarka

Uopće nemam osjećaj da bih za par dana morala (željela?) na zasluženi godišnji odmor.

I ono malo boje nestalo je s mojeg umornog tijela, nemam volje za nikakve kozmetičke zahvate tipa skidanja dlaka, sređivanja nogu, a brate mili i vrijeme mi ide na ruke - bez dugih rukava ne možeš nikuda. Pogotovo ne ujutro kad se kreće na posao.

More mi je sve dalja i dalja opcija. Osim što majstori svakim danom sve više i više koštaju, razni materijali za izradu kuće su koma. Mislim po cijeni.

Kad se čovjek malo bolje baci u okrilje raznih bau centara odkrije nekoliko stvari:

- jedna te ista stvar može višestruko biti jeftinija (npr. ventilator retro izgleda u Mađarskoj je bio za 30% jeftiniji),
- zidne/podne pločice ne radi nitko u Hrvatskoj, tako da ti preostaje izbor između španjolskih, talijanskih i čini mi se poljskih (no za ove treće nisam sigurna)
- zidna kupaonska pločica, ako ti se sviđa, a nema cijenu - zaboravi (sigurno je da joj je kvadrat preko 500 kn),
- ako baš sada i odmah želiš kupiti ukrasni vanjski starinski umivaonik, sigurno ih neće biti ni u jednom bau centru u Hrv., no skoči malo preko granice - i eto - ima ih u izobilju na biranje.

Ne mogu reći da patim na stvari koje su kupljenje u Ikei. Makar, volim njihov dizajn i nažalost ništa ni približno isto ne mogu naći kod nas, a da to nije neka preskupa talijanska (bofl?) roba koja se prodaje po fensi dućanima. Prema tome - ostaje mi kao u dobra stara vremena dovlačenje stvari preko granice. Uključujući natezanje oko carine.

Zapravo sam tužna što nam je gospodarstvo u komi, a zapravo ništa pošteno ne proizvodimo sami. Hrvatska je postala jedan veliki skupi dućan gdje sva roba čudne kvalitete nađe svoje tržište. Nisu svi voljni, sposobni ni željni zbog nekoliko sitinica (uostalom i to košta, uključujući razne vinjete, hranu, piće i preskupi benzin) tražiti najpovoljniji i najpoželjniji lavabo, sudoper, kutnu, set suđa ili nešto sasvim treće dalje od svojeg rodnog grada.

Sve u svemu - it sucks...