Već sam prije pisala o izletima u Pećuh. Uglavnom se to svelo na šetnju središtem grada, a djelomično i na šetnju šoping centrom.

No, već prvim posjetom smo odlučili da ćemo, kad tad prespavati u hotelu Palatinus u samom središtu grada. Oborio nas je s nogu, bez da smo pogledali unutra. A ima se što i vidjeti...

Uglavnom, nekidan nam se pružila prilika da laganim klikom rezerviramo za 50-ak eura (za dvoje!) noćenje. Wou.



Ako vam kažem da je malo teže stići autom (hotel je u strogom središtu - pješačkoj zoni), no ima i hotelsku garažu, pa nakon što dotrčiš pješke i osoblje ti objasni - lijevo, desno, naglo desno i sl.... pogodiš od prve.

Ovako izgleda predvorje hotela:



A ovako noću (s "našeg" balkona):



Nakon što nam je (ma lažem, meni. Guzda je u međuvremenu tražio s autom garažu za parkiranje) ljubazni recepcioner uvalio za deset eura skuplju sobu, no s pogledom "na more" tj. s balkonom , krenuli smo, prvo na pivce, pa onda u razgled grada. Again.

No, ovaj put opušteno jer smo znali da je pred nama cijelo večer. I slijedeći dan. Tako da smo, tražeći nešto sasvim drugo, otkrili prekrasnu katedraru Sv. Petra.
Drugi dan smo platili i ulaznicu da vidimo katedralu iznutra (uključujući i postave u bočnim kapelicama i podrumu ispod glavnog oltara).

Otkrili smo i ranokršćanske iskopine, predobro uklopljene u muzejski prostor kao otvoreno - zatvorene objekte. Naime, iskopine su po površini pokrivene staklenim površinama po kojima se hoda, tako da noću, muzejski prostor koji je osvijetljen možete razgledati na puno zanimljiviji način nego klasičnim razgledom.

Kad bi oni naši u Puli (i sličnim lokacijama) imali malo takvog duha za organizaciju.. A ne što su sve dobro zalili betonom. Grr..

Anyway, otkrili smo i hrpu muzeja, no do slijedećeg jutra skoncentrirali smo se na dva:

Rudarski muzejdd i Zsolnay muzej.

Nisam znala da je razvoj grada krajem 18 i početkom 19 stoljeća uvelike oblikovao i razvoj rudarstva i to ugljenokopa. Početkom 19 stoljeća, cijeli okoliš oko Pećuha, uključujući više ugljenokopa imao je godišnju proizvodnju ugljena od malo manje od milion tona! Wou. Računajte da tada nije bilo bušilica i ostalih čuda tehnologije 20 stoljeća!

Kasnije, pedesetih godina 20 stoljeća, postali su vrlo važni Sovjetskom savezu (sada bi rekli Rusiji) jer je pronađena rudača urana, te je otvoreno nekoliiko rudnika važnih za razvoj nuklearne velesile SSSR-a. (mlađi neka googlaju što je to!)

Najkomičniji dio obilaska muzeja desio se na početku. Ne znam po čemu sudeći, no postariji prodavač ulaznica me dvaput upozorio - na tećnom mađarskom, a onda i na manje tećnom engleskom da se radi o rudarskom muzeju. Valjda je jadan mislio da smo pogriješili. He he...

Sv. Barbara, zaštitnica rudara:



Pokušala sam uvjeriti Guzdu da su stari instrumenti, ukljućujući i one za otkrivanje metana puno pouzdaniji od ove moderne tehnologije za koju nikad ne znaš kad će čipu biti pretoplo, prehladno ili prevlažno, pa će cijeli sofisticirani stroj crknuti. Ehh...

Odmah preko puta, no za triput veću cijenu ušli smo u muzej Zsolnay. Zsolnay je još uvijek živuća tvornica keramike koju je osnovao početkom 19 stoljeća dotični gospodin Zsolnay. Osim što je na prvoj svijetskoj izložbi u Milanu 1900-i neke sitne osvojio nagradu predstavljajući Ugarsku, njegove su vaze i ostala grnčarija bezvremenske, tako da se originalni komadi i dalje rade u tvornici koja super posluje. Neke od tih vaza čovjek bi lako mogao zamijeniti za suvremene umjetničke skuplture.

Naravno da sam se oma popalila na zelenkaste forme (zaštićene i jedine u svijetu vrste pečenja keramike, tzv. eosin) prekrasnih vazica, tako da je jedna kupljena u muzejskom shopu.

Doduše, ne mogu se oteti dojmu da sam nešto slično spremila ili bacila čisteći odaje Kraljice Majke. Hmm...

Još da vidite malo unutrašnjosti hotela:





Sve u svemu, uz stotinjak eura ovaj produženi izlet bio mi je melen na srce i dušu.

Grozno je ljeti raditi. Ili bolje rečeno - organizirati posao. Stalno ti netko fali jer je naprasno otišao na godišnji. A baš dan ranije ti je obećavao brda i doline.

Nekad davno je bilo relativno laganini, pa sam i ja kao mlada zelena mijenjala svojeg šefa (ne i na papiru, tako da osim slave nisam dobila ništa, a bila sam taako dobra!), no bilo je u firmi i više od 50% ljudi viška, pa se ni u najvećim udarnim terminima nije osjetio veliki manjak radne snage. Pogotovo kad su otišli oni koji su samo smetali. Tad smo čak bili i efikasniji.

A sada? Prvo nas je totalno na knap. Pa sad jedan od kolega - kao joker zovi mijenja i svojeg šefa, i šefa drugog odjela, odrađuje i svoje radne zadatke... No dobro, ima i drugi (ili treći..) koji ne mijenja nikoga jer mu se ne usudimo dati ni pesa. A prima istu plaću. To su još uvijek oni duhovi (socijalističke) prošlosti...

Ima i odjela koji su organizirani na način da sve stoji kad je dotični/dotična na g.o. To je tek prestrašno. No, ako ti u tvojem projektu i takvi trebaju, e, onda bracko mili, lijepo se umiliš, napričaš i doznaš sve detalje godišnjeg, lokaciju, broj djece, kućnih ljubimaca i sl. kako bi do dan prije g.o. mogao iskoristiti dotičnu osobu, a bome i ukalkulirati u vlastiti projekt dotično "čekanje".

Osim kad direktori pobijesne jer se neke stvari nisu mrdle od početka u posljednjih nekoliko mjeseci, pa dignu s godišnjeg dio ljudi, a ostatku zabrane g.o. dok ne riješe problem. Sad svi ljuti sjede zatvoreni već nekoliko dana i pokušavaju uhvatiti zaostatke. Kako su im lijepo objasnili famoznim engleskim nazivom - nalaze se na "brainstorming"-u. He he.

Tak i tak im pada kiša. A bome nemaju ni malu decu.

What the fuck?

Zašto se svi čude što je Amy oprhutala (mogu ja napisati i nešto neukusnije, no nema smisla)? S obzirom što je radila posljednjih par godina mogla je riknuti od droge, alkohola ili tableta ili neke kombinacije prvog, drugog i trećeg. U bilo kojem omjeru. U manje radikalnoj opciji od ciroze jetre ili karcinoma pluća.

Mala je pila ko smuk, pušila ko Turčin, a od ovog trećeg je pokušala pobjeći. Valjda.

Da, o da. Bila je genijalka prekrasnog glasa, predobrih pjesama, opićene frizure (onako natapirana) i potrganih i umrljanih krpica što su pokrivale njezino krhko tijelo, neshvaćena (najviše) od same sebe...

Nadam se samo da neće netko biti optužen. Kao u pitanju Michael Jacksona, što se sad gonja siroti doktor koji mu je godinama davao lijekove. Hm.

Siroti Jackson nikad nije imao djetinstvo, zapeo je u nekom paralelnom svijetu androgenog dječaka, nedovoljno zreo da pošteno odraste...

A ruku na srce - radilo se o srednjovječnom anoreksičnom čovječuljku koji je bio dužan ko Grčka... No nećemo više o medicini. Osim što me svaki put razveseli Bare što prkosi svim zakonima zdravlja i više smjerova medicine.

Još samo jedno - pa baš mi je drago da se pronašao i helikopter da nam premudrog predsjednika Sabora odveze hitno u bolnicu. Sve ne znam što bi mi bez njega..

No da.

Bute vidli - budu oni Kanadera pustili nakon mjesec dana. Zato je i došao u Hrvatsku. To su uostalom i najavili - jedno mjesec dana pritvora, pa lijepo ide doma.

Neš ti majci, trgao se rukama i nogama da dođe k nama. Nakon što je bježao od nas. Znači - Nijjemci i Austrijanci mu pakiraju puno veće sranje od naših. A kod nas - pojeo vuk magare. Da li je Pevec (bilo koji) u zatvoru? Da li je trolist Podravka (no dobro, oni se kao još sude) u zatvoru? Golobradi političar?

Da li su u zatvoru oni za željezničku nesreću? Kornate? Neki od bogatih tatinih sinova što su na smrt pogazili objesno se vozeći nabrijanim automobillima?

Ma jok. Samo sitna raja strada.

PS. Molim i njega u zatvor bez klime. Bez televizora. Bez fine klope. Najbolje da ga još i s peruškom maze...

Volim ove jutarnje postove.

Teško mi je bilo što napisati, a toliko toga sam već rekla u ovih pustih godina pisanja, da ne bude patetično.

Vidim, pišete o politici, modi, aktualnim događajima, nestalim ljudima, korupmpiranim političarima. Blogeri se žene, blogeri se rastaju, blogeri izdaju knjige, blogeri rađaju.

No, kako je konačno objavljen i taj famozni datum izbora (uopće mi nije jasno, osim što to može biti sitno međupolitičko podjebavanje, kakve veze ima da li će glasanje biti za Dan republike (one bivše) ili dva tjedna kasnije. Ili ranije.), pretpostavljam da će se PR-ovci razletiti po svim mogućim vidovima medija, te će i nas obasuti pustim stranicama direktno iz pera nekog nadobudnog političara.

Već vidim postove tipa "Malo je kasno (post sjedne tamo negdje iza ponoći, a napisan je tko zna kad), no ja sam još budan/budna."
Pa ako je netko iz oporbe razbije pljuv po HDZ-u i trenutnima (ili tada već bivšima) na vlasti, a ako je HDZ hvalisanja tipa "gle, i ovo smo vam izgradili"...

Osim kolege blogera Vidovića (političara, da ne bude zabune), nitko od njih se ne sjeti nas, osim kad kucne čas da se ide birati. I da, i njemu kritika - o našoj tako hvaljenoj kavi na naslovnici nije bilo ništa. Ja čovjeku lijepo poslala mail, a on - štani. Očito me otpisao kao autsjadera koji samo krešti na ovim polu-anonimnim blogerskim prostorima. Ehh...

Obično paralelno s njima uleti i nešto naših sitnozubih zvjezdica tipa Alka (ona se pojavljivala na cool listi jedno dva puta!) ili neki od onih silnih ljepuškastih kvazi glumaca iz naših sapunjara (ma eto, bio je maneken, pa za glumu ne treba škola.. ), tako da malo razblaži količinu gorespomenutih političara, bolje rečeno njihovih PR-ovaca.

No da, uopće nisam htjela o njima. Zapravo jesam. Svi su oni nešto priskrbili. Svi oni sada toćaju svoje teško umorne guze od sjedenja u Saboru u moru, i to u svojim viksama (da ne spominjemo kvadrate dotičnih kolibica), dok mi ostali radimo (ako smo sretni) ili ne radimo. I sjedimo doma.

A ja razmišljam da li će biti para da kupimo neke stvari za kuću ili ne, da li će uspijeti naum da se uselimo do jeseni. Ne znam zašto, no ove godine imam veliki poriv za odlaskom na more. Ma makar onih dva-tri dana. Prošle godine sam to kompenzirala na bazenu (i u glavi), no kako je ove godine zatrpan šutom (ne doslovno), piljevinom, ostacima stvari iz kuće i hrpetinom radnika što se muvaju trudeći se zazidati, odzidati, prezidati...

No dobro, zavidna sam. Šta mogu. I ja sam ljudsko biće. Odo raditi.

Pozdrav od rudarke

Kad bolje razmislim - dosta mi je sranja, politike, nepolitike, društva, jebanja (no dobro, toga nikad dosta)....

Zato - ipak je danas petak - dan za metak.

Za sve nas što nismo na moru, za sve nas što ne možemo na more (jer nemamo kamo i nemamo para), za sve one što ih tuše šefovi, muževi, žene, majke, punice, svekrve i šire, za sve nas -

E vala, kratko i slatko.

Ajmo malo o politici.

Svi se busali u prsa (pogotovo oni što su ga jučer pljuvali) kako je nije u redu što je Đ.B. završio u (istražnom) zatvoru. Pogotovo sad kad je kihnuo. Zauvijek. Pod sumnjom o ratnim zločinima davnih dana. Onda kad su nas Srbi napadali. A mi se branili. Neki i stradali. Neki i bili mučeni. A onda smo mi morali biti fini prema tim istima...

Kao prvo - svi visoko pozicionirani ratni generali debelo su se okoristili tim istim ratom. Tako i dotični. Neću sada u detalje što je sve "osvojio" i prisvojio. Možda ne kao Čermak (nemojmo se zavaravati, zar stvarno mislite da je pravda pobijedila, a ne novac?), ali....

Drugo - čovjek je bio debeo, nije se pazio što je jeo, koliki mu je bio tlak, pitanje je kako je regulirao svoj dijabetes - jednom riječju - sam je sebi kopao jamu.

Treće - sad se tu spominje licemjerje naše političke elite (od onih ekstremno desnih do totalno lijevih!): prodali su naš domovinski rat, prodali su naše heroje, prodali su i generale. Ameri su to davno riješili - nema nikakvih propitivanja o njihovim vertikalnim odgovornostima za vojna lica koja sudjeluju u bilo kojem ratu na bilo kojoj strani svijeta. I basta.

Nemojmo zaboraviti da ne postoji niti jedan ratni heroj. Ni živ ni mrtav. To valjda što su svi naši predragi političari čuvali Sabor. Pa nisu stigli ratovati. Pa stvarno nema smisla da nekoga spominjemo i hvalimo. Nedajbože da bude živ, pa da se okrenemo nekom novom idolu....(čak je i Tito ustoličio ratne heroje)

Glavno da su se naši političari prodali za par juriča... ehhh....

Ajde konačno - vesele vijesti:

Imamo u kući to be tehničara i to be ingenjera. He he. Ne znam da li bi se veselila dobrom score-u ili pakala što sam tako stara.

Drugo - sutra stižu prozori i vrata (nakon prijetnje advokatom poznatog imena i sl. zavrzlama ). Rezultat: samo popust od 5%. Dotični ne smatraju da kasne s isporukom dobrih mjesec dana.

Treće - nakon što se jučer na mene izvikala moja dugogodišnja prijateljica i kuma (ima sličnosti s onom dolje spomenutom od prije par postova), i makar sam se osjećala kao drvo što ga svaki pas zapiša - ipak mi je to sve bilo smiješno. Sva ta ljubomora, sve te grozote, sve negativne misli i energija što me zasipavau svaki dan. Ko ga jebe. Za dobrim se konjem uvijek praši..

Eto. Da i meni krene. Ako ništa - u glavi.

Kategorija posta: zdravlje i sex

Nema smisla da i vi ne doznate kako to izgleda kad se upisuju deca što na faks, što u srednju...

Uglavnom, kako si je to naivna Rudarka zamišljala: odabereš tih famoznih 10 fakulteta, izlistaju ti koji nivo (viša, niža razina, dodatni predmeti na maturi) moraš polagati kako bi se uopće kandidirao za dotične fakultete, dođe rang lista, ako si wunderkind i nalaziš se na svih deset - odabereš onaj svoj koji želi studirati, iz ostalih lista nestaneš i eto prilike za ove malo lošije....

Maunu.

Očito stvar ipak nije tako jednostavna. Kao prvo - izlistaju ti gdje se nalaziš na svojih deset odabranih fakulteta, pa onda smiješ brisati i postavljati nove fakultete (i smjerove), ako imaš prije položene razine predmeta (hrv, mat, strani jezik), pa se opet možeš vidjeti, s time da zajebeš one ostale jer si se odjedanput pojavio ispred njih. (vidiš svoje rangiranje u odnosu na kvotu upisa)

Jednom riječju: Nasljednik je trenutno "upao" u jedan (ozbiljan) faks (zapravo i na više veleučilišta), a na faksu no. 1 (što si on želi) trenutno flukturira između 15 - 20. ispod crte. Doduše - taj izraz - ispod crte nije razumio pošto se sve ovo gore navedeno dešava u bespućima interneta i baze podataka našeg ministarstva...

E sad, sve će to trajati još slijedećih tri dana. Tako da opet ništa ne znaš. Toliko o pojednostavljenju upisa.

A sad o Maloj: pošto se ona nećkala između dvije škole u našem susjedstvu (jer sam joj srezala u startu bajke o Metropoli i primjenjenoj... ) - naletili direktno na Nasljednikovog razrednika na upisima.

Nakon razgovora sa pedagogicom (koja je ujedno davnih dana bila njezina profesorica engleskog u vrtiću, blago meni - selo moje malo ), ipak mislim da nam se nešto iskristaliziralo i mislim da smo dobro odabrali. Doduše, do jučer se borila rukama i nogama da je to baš ono što ona želi i nema veze što je škola puna muškića. Ehh...

I po bodovima (bez dodatnih na bolest) ulazi u odabrani smjer. Mislim da će to biti sve o kej.

Ps. Ako ste mislili da se Nasljednik digao ranom zorom da provjeri svoje stanje na fakultetima - zajebali ste se. Jedva smo ga digli oko podneva da mi doznamo gdje smo. To jest on. Ahhh....

Kad god se nalazim u nekim raskošnih starim zdanjima tipa Duždeva palača, Galerija Uffici, te ostale bogataške/kraljevske muzejske postave uvijek razmišljam kako su nekad živjeli ti bogati ljudi.

Ne zamaram se bajkom o sebi kao princezi jer bih ja sigurno u tom društvu bila sirota ribačica poda ili sirotinja. No, da li je položaj princeze/bogataške curice, pa poslije iste takve "djeve" uopće bio bajan? Osim što se nadam da baš nisu bile gladne, te su ih oblačili u svilu i kadifu (pojma nemam što je to zapravo, no baš se nalazi na pravom mjestu), ipak su se one nalazile u zlatnom kavezu iz kojeg nije bilo povratka.

Tako i jučer ustoličena nova princeza na našem europskom kraljevskom nebu - bivša južnoafrička plivačica što ju je pohotni stari kenjac (koji bi morao napraviti njoj nasljednika, a ne što okolo ostavlja sjemenja...) jučer službeno uzeo za ženu. Očito je da princ Albert nije peder (pošto je bogat, moglo bi ga se zvati i gey), a isto je tako očito da ne voli prezervative. A očito ni njegove priležnice što ih putem pokupi...

Uglavnom, na sve to bogatstvo, na svu slavu, nisam sigurna da je bilo što od toga toliko vrijedno te žrtve. Uključujući suze tokom samog čina vjenčanja. I hladnoće s kojom je princ od Monaka pogledao svoju to be wife. Hm.

Teško mi je reći da li stvari idu naprijed ili unazad.

S jedne strane, rješavaju se neka financijska pitanja, kupuju sitnice za kuću, osmišljava prostor. Čak su i izgledi o iduće tjednom upisu pozitivni. Za oboje - i Nasljednika i Malu.

S druge, napadi i dalje traju. Od toga da se šire po krugu naših prijatelja koji pokušavaju biti neutralni, do toga da Guzda nije svjestan koliko mi boli nanosi time što sukob postavlja na nivo (po njemu) tvrdoglavih dviju baba koje sada smetaju cijelom društvu da se u sreći i veselju i dalje druži.

Niti sam išta rekla, niti sam krivo pogledala, niti mi je namjera razvlačiti svoju intimu, ponašanje ili odluke o kupovanju novih cipela sa kvazi prijateljicama.

I dalje nemam volje s njom raspravljati, niti prijetiti nešto što tako i tako ne mislim ostvariti jer smatram da se ne treba spustiti na neki primitivan nivo staroseokih baba.

O tome da mi je mrsko družiti se s ljudima koji će nam poslije brojati žlice, čepove flaša pive i litre benzina - .

Ali da me to sve ubija u pojam i da malo fali da puknem - e to nažalost da.