Već sam prije pisala o izletima u Pećuh. Uglavnom se to svelo na šetnju središtem grada, a djelomično i na šetnju šoping centrom.

No, već prvim posjetom smo odlučili da ćemo, kad tad prespavati u hotelu Palatinus u samom središtu grada. Oborio nas je s nogu, bez da smo pogledali unutra. A ima se što i vidjeti...

Uglavnom, nekidan nam se pružila prilika da laganim klikom rezerviramo za 50-ak eura (za dvoje!) noćenje. Wou.



Ako vam kažem da je malo teže stići autom (hotel je u strogom središtu - pješačkoj zoni), no ima i hotelsku garažu, pa nakon što dotrčiš pješke i osoblje ti objasni - lijevo, desno, naglo desno i sl.... pogodiš od prve.

Ovako izgleda predvorje hotela:



A ovako noću (s "našeg" balkona):



Nakon što nam je (ma lažem, meni. Guzda je u međuvremenu tražio s autom garažu za parkiranje) ljubazni recepcioner uvalio za deset eura skuplju sobu, no s pogledom "na more" tj. s balkonom , krenuli smo, prvo na pivce, pa onda u razgled grada. Again.

No, ovaj put opušteno jer smo znali da je pred nama cijelo večer. I slijedeći dan. Tako da smo, tražeći nešto sasvim drugo, otkrili prekrasnu katedraru Sv. Petra.
Drugi dan smo platili i ulaznicu da vidimo katedralu iznutra (uključujući i postave u bočnim kapelicama i podrumu ispod glavnog oltara).

Otkrili smo i ranokršćanske iskopine, predobro uklopljene u muzejski prostor kao otvoreno - zatvorene objekte. Naime, iskopine su po površini pokrivene staklenim površinama po kojima se hoda, tako da noću, muzejski prostor koji je osvijetljen možete razgledati na puno zanimljiviji način nego klasičnim razgledom.

Kad bi oni naši u Puli (i sličnim lokacijama) imali malo takvog duha za organizaciju.. A ne što su sve dobro zalili betonom. Grr..

Anyway, otkrili smo i hrpu muzeja, no do slijedećeg jutra skoncentrirali smo se na dva:

Rudarski muzejdd i Zsolnay muzej.

Nisam znala da je razvoj grada krajem 18 i početkom 19 stoljeća uvelike oblikovao i razvoj rudarstva i to ugljenokopa. Početkom 19 stoljeća, cijeli okoliš oko Pećuha, uključujući više ugljenokopa imao je godišnju proizvodnju ugljena od malo manje od milion tona! Wou. Računajte da tada nije bilo bušilica i ostalih čuda tehnologije 20 stoljeća!

Kasnije, pedesetih godina 20 stoljeća, postali su vrlo važni Sovjetskom savezu (sada bi rekli Rusiji) jer je pronađena rudača urana, te je otvoreno nekoliiko rudnika važnih za razvoj nuklearne velesile SSSR-a. (mlađi neka googlaju što je to!)

Najkomičniji dio obilaska muzeja desio se na početku. Ne znam po čemu sudeći, no postariji prodavač ulaznica me dvaput upozorio - na tećnom mađarskom, a onda i na manje tećnom engleskom da se radi o rudarskom muzeju. Valjda je jadan mislio da smo pogriješili. He he...

Sv. Barbara, zaštitnica rudara:



Pokušala sam uvjeriti Guzdu da su stari instrumenti, ukljućujući i one za otkrivanje metana puno pouzdaniji od ove moderne tehnologije za koju nikad ne znaš kad će čipu biti pretoplo, prehladno ili prevlažno, pa će cijeli sofisticirani stroj crknuti. Ehh...

Odmah preko puta, no za triput veću cijenu ušli smo u muzej Zsolnay. Zsolnay je još uvijek živuća tvornica keramike koju je osnovao početkom 19 stoljeća dotični gospodin Zsolnay. Osim što je na prvoj svijetskoj izložbi u Milanu 1900-i neke sitne osvojio nagradu predstavljajući Ugarsku, njegove su vaze i ostala grnčarija bezvremenske, tako da se originalni komadi i dalje rade u tvornici koja super posluje. Neke od tih vaza čovjek bi lako mogao zamijeniti za suvremene umjetničke skuplture.

Naravno da sam se oma popalila na zelenkaste forme (zaštićene i jedine u svijetu vrste pečenja keramike, tzv. eosin) prekrasnih vazica, tako da je jedna kupljena u muzejskom shopu.

Doduše, ne mogu se oteti dojmu da sam nešto slično spremila ili bacila čisteći odaje Kraljice Majke. Hmm...

Još da vidite malo unutrašnjosti hotela:





Sve u svemu, uz stotinjak eura ovaj produženi izlet bio mi je melen na srce i dušu.