Ne mogu se oteti porivu da vas ne naučim na što treba paziti kad se putuje po zemljama bliskog nam istoka. Bez obzira na sve, ipak se tu radi o prolasku kroz krajeve u kojima žive manje naklonjeni ljudi prema HR tablicama.

Uglavnom, i prije polaska na put neki su nas savjetovali da krenemo s malim autićem. Ispalo je super jer naš Polo, s onih četiri i sitno dizela podnio je put bez tankiranja (no dobro, ulili smo 20 eura u CG, i to onog najskupljeg u ovom dijelu Europe i još jedan tank na povratku jer smo se vozili od Šibenika, preko Jezera, Murtrer, Karlobaga, Gospića... malo pa naokolo ). S obzirom da je Guzda vozio stvarno polako, skoro pa po svim propisanim brzinama, tako nam nije uklizao niti jedan policajac (o da, u svim su područjima policajci, osim što se u nekima pišu na ćirilici ).

Drugo, pokušajte naći smještaj odnosno hotel s garažom ili zaštićenim dvorištem - u Sarajevu je ispalo da je besplatno parkiranje pod ključem - čuvano dvorište hotela, odnosno u CG u dvorištu moje školske prijateljice. Mislim da baš nije ugodno razmišljati po noći da li će se neki lokalni nacionalista iživiti na tvom limenom ljubimcu. Možda sam samo paranoična, tko će ga znati...

Slijedeće - bez obzira što je bilo avanturistički putovati bez plana i rezervacije smještaja, to ipak nije moj đir. S druge strane, kao što sam već rekla, super smo prošli sa slučajnim odabirom hotela u Sarajevu. Doduše, kladim se da smo mogli spavati i za puuno manje novaca. No, s obzirom na finu klimatiziranu sobu, wireless da čuješ novosti i iz vlastite zemlje i predobre sapune u kupionici - možda se i ne bih trebala žaliti. O trećim stvarima nećemo...

Zgodno je unaprijed pročitati i malo o povijesti naselja gdje se prolazi, muzejima (tko voli) i barem uzeti geografsku kartu. Ja naivac - ipak sam kao klinka putovala tim cestama, mislila sam da znam baš sve. Maunu. Po putokazima kroz Krajinu ne može se nazrijeti u kojem je smjeru npr. Jajce, nedajbože Zenica, Sarajevo ili neki treći entitnet mimo njihovih zaselaka (pisanih na ćirilici) pa se ti snađi.

Crna Gora je priča za sebe. Tamo se teško nađe neki putokaz. Ipak njih ima malo i svi znaju kuda idu. Valjda. Tako sam barem objašnjavala ljutitom Guzdi koji je tu i tamo žile rezao jer više nije znao da li uopće idemo u dobrom smjeru. Zato smo i profulali međunarodni prijelaz prema CG - BH, te totalno zbunili lokalnog policiota aka carinika. O još manjem prijelazu u HR neću. Guzda se još uvijek ljuti na tu temu.

Famozni GPS bi možda pomogao. Možda i ne. Nismo saznali. Mojom krivicom. Mea culpa.

Naravno, zgodno je probati nacionalne specijalitete. Kako smo oboje fanovi (dobre) janjetine - nije bilo problema. O prstacima neću, no nismo prekršili niti jedan zakon. Recimo.

Dobro je imati unaprijed nešto siće u lokalnoj valuti, a ne da trčiš iz banke prema parkiralištu (koji se u nekoj pribiti Bosne naplaćuje ) jer vam je susretljiva teta odmah rekla da će biti belaja. Čim vide stranu regu - opa. Ni da trepneš.

O sklonostima prema vlastitim nacionalnim strastima, nogometnom klubu ili lokalnoj zajednici u obliku privjesaka na autu, naljepnica i sl. izričaja bolje je skloniti na vrijeme. Prije polaska. O glasnim komentarima na iste teme u lokalnim birtijama aka kafićima svaki pametni zna da obično nije dobro za zdravlje.

Mogla bih ja tako do sutra, no mislim da je to ono glavno. Više - manje.