Marketing
Putevima Avnoja...
Trenutno se nalazim u Sarajevu. U srcu Bosne.
Znam da će me neki popljuvati, no jučerašnji i slijedećih par dana će biti točno ono što si želim(o). Doduše, jedan od planova je bio obilazak Rumunjske, no kako je malo dijete brzinom munje zgiljalo (ponovno) na more, ovaj put sa svojim kumovima, mi smo bili prisiljeni ostati u ovom dijelu Europe.
No, da. Put je počeo preko Gradiške, Banja Luke, Jajca jer sam htjela potražiti korijene na jednom groblju u Travniku. Guzda je bio totalno zbunjola, što me čudi jer on ipak vozi kao Šumaher, kad su mu kamioni uklizavali, škvadra preticala na totalno nepristojnim mjestima i sl. bravure bosanskih vozača. Kako sam se ja kao klinka vozikala tim putevima, meni ništa nije bilo čudno.
U Banja Luci je pala bitka za grad. Tj. za izlaz. Kako sam bila energično protiv kupovanja GPS-a za ovu priliku (a navodno mu je Bosna neka crna rupa), a i neš' ti puta - svih onih nekoliko glavnih cesta vodi u onih nekoliko gradova lijepe Bosne (i šire Hercergovine), ja sam bila kriva što nismo pogodili gdje trebamo prema Jajcu. I što zapravo nema označenih puteva dalje od granica krajine. Šta ti imaš kuda dalje ići ako ne znaš put...
Nakon što smo obišli, ama isti pljunuti šoping centar (Merkator), razgledali ljude oko sebe (ista moda, više manje samo razlika u detaljima), popili jedno nikšićko i naravno kupili kartu (poslije nam nije trebala) - krenuli smo kanjonom Vrbasa. Taj dio puta se razumljivo najviše dopao Guzdi. A i prometa je bilo skoro kao na poznatoj nam Slavoniki - tu i tamo neki autić...
U Jajcu smo pokušali jesti. Naravno, nakon "pećena jagnjetina i mlada prasetina" - n-tog natpisa na dijelu oko Banja Luke, Guzdi se nisu jeli čevapi...
Sva sreća da smo na izlazu, neko selo prema Vitezu pronašli kamiondžijski raj na zemlji, sa janjcem što se vrtio (na vodu), te nešto muh(ic)a, no tko je izbirljiv kad je gladan... U limenim (malo su stućeni od korištenja) tanjurima stigla je ta dugo čekana janjetina...
Uglavnom, dalje je put do Sarajeva bio više manje jednostavan. Kako nismo imali rezervaciju (možda i bolje zbog nedostatka faking navigacije), bauljali smo malo gradom i uletiti u jedan od hotela u samom centru, na pljunomet do svijetski poznate Bašćaršije.
A Sarajevo? Osim što smo se šokirali da je to ogroman grad, s nepunih četiri stotine tisuća stanovnika (tko li živi u svim tim zgradurinama), definitivno je spoj istoka i zapada. Pošto je vrijeme ramazana (a baš smo znali 
), nema alkohola ni u jednom lokalu koji drži u vlasništvu islamska zajednica. Malo je čudno vidjeti ljude kako sjede i piju kavicu i sokove. Doduše, i nezaobilazni čik u zubima. Skoro svima. 
Eto. Pošto je vrijeme za doručak, ajde čaos. Čujemo se. Možda slijedeći put iz Crne Gore. 
Post je objavljen 18.08.2011. u 07:55 sati.