Ostala sam vam dužna nekoliko slika sa onog famoznog izleta u Veneciju. Slike su, naravno, malo drugačije jer je glupo da vam prikažem one milion puta prikazivane klasične slike. Jel tako?

Za početak - most uzdaha (koji je krivo prikazan kao most zaljubljenih ili nešto slično, a zapravo su zatočenici zatvora posljednji put vidjeli vanjski svijet kroz otvore kamenog mosta). Trenutno je most sa svih strana zatvoren i obljepljen ogromnim reklamama (Coin) i izgleda "pravo" američki. Bljak.



Ovako izgleda kada Trg Sv. Marka slika jedna teenager-ka (naravno s narukvicom - novim suvenirom iz Venecije):





Ni Venecija nije kao što je nekad bila, a više nema hrvatskih balvana (grrr):





Kad se čovjek umori, šta će drugo nego sjest na izlizanu stepenicu (a Rudarka uz pivicu liječi sitne probleme s "tekućom stolicom")

(tko je vidio, vidio je...)

A ovo je ljubav majke i kćeri (koja se ne želi slikati):

Jučer smo, već po višegodišnjem običaju opet otišli na Špancirfest. I ovaj put s istim frendovima kako prošle godine. Ugodno društvo nikad ne odbijam, a pošto je frendica opićena i otkačena u onom pozitivnom smislu, volimo se družiti...

No, pošto smo prošle godine prvo jeli (kod Šanjeka), pa onda, makar je bilo i žive mjuze i super atmosfera ipak otišli otkasati i oko štandova Špancirfesta jer smo kao zbog toga i došli, ove smo godine obrnuli raspored.

Prvo je bio (još za dana) obilazak po gradu, slušanje Makedonki na glavnoj bini i nagovaranje frendice da odemo na "ljepljive kobase" pod šatru, a ne tamo neki finjaka restač...

Anyway, izlet bi prošao više manje kao i obično da nismo zastali na lokaciji gdje je jedan akademski slikar i grafičar pokazivao kako se izrađuje otisak bakroreza. I sad me tu nešto zainteresiralo. Nekako mi je ime i prezime umjetnika sijevalo negdje u pozadini malog mozga. (svojedobno se potpisivao sa duplo "LL" i crtao prekrasne tuševe još kao srednjoškolac, a brat i ja smo se dogovarali kako bi nam mogao nešto i pokloniti prije nego postane slavan i bogat umjetnik)....

O da, iskrsnuo je lik iz mojeg djetinstva kao čarobnjak. U trenutku kad sam mu se ipak javila i pokušala objasniti odakle bi se morali poznavati (tj. gdje smo se družili - u to sam doba ja već studirala, a on bio u srednjoj, ali je to bilo jedno malo veće i godinama šire društvo u kvartu), te kad se nasmješio, uspjela sam izvući sličnost s osobom iz mojih sjećanja...

Kako je to čudno kad ti neki ljudi skrsnu na čudnim i neočekivanim mjestima....

I ne, nije mi ponudio ništa od svojih bakroreza. Uostalom, nisam baš neki fan takve vrste tehnike crtanja. No, zato me muž počastio jednom slikom neafirmiranog (i akademski ne obrazovanog) SLIKARA. Doduše, sad kad malo gledam po internetu i nije tako nepoznat... He he....

Nemam ništa protiv ako stari i debeli Dikan ševi (nekako nisam sigurna da mu tu i viagra pomaže, no možda otegne, pa će se sve sponzoruše plakati na velebnom ispraćaju starog pohotnog jarca) neku mlađahnu glumicu koja si je umislila da je Femme Fatal spremna za Holywood, no kad ja to moram gledati kao udarnu vijesti u svim dnevnim, tjednim i mjesečnim novinama - e onda je to - bljak.

Isto tako, kad novinari napišu da je predraga supruga Ena bila s njim u braku više godina. Ma mučak. Stari jarac je škrt i ne vjerujem u priče da sve stvari koje nose njegove - "muze", uključujući Vlatkicu nisu same kupile. Enu je oženio par dana prije poroda, onako veliku s trbuhom do zuba. Sjećam se slika stana na Cvjetnom u Gloriji. A par dana kasnije...

Ee, Ena.... nisam sigurna da si to stvarno zaslužila.
Ali je bizarnost i način na koji si "otišla" bio veličine jedne dive...

Isto tako se ne može reći da Vlatkica ne uživa u finim autima, jelima, hotelima, skijanjima na "It" mjestima i slično. To joj ne mogu zamjeriti. Ako kao žrtvu mora biti sa starim jarcem - ok. Njen problem. No, tu je ona, a ne vjerujem u priče da je bila loša i zločesta prema maloj Lani, dala sve svoje srce. Pretpostavljam da je i maloj bilo koma kad je sve naprasno završilo spektakularnim izbacivanjem na ulicu (to isto smatram veoma barbarskim i ružnim činom jer tu Dikan nije izbacivao neku fuficu, već svoju, tada već višegodišnje zakonitu suprugu!) i odbijanjem bilo kakve pomisli da bi se mala nalazila sa bivšom pomajkom.

I sad finalno pitanje: u svim tim vozikanjima sa jahtama, tulumarenjima na moru i hvatanjima glumica - pičkica (doduše, možda mu se dotična bacila sama u krilo, tko bi ga znao) - gdje se sad tu nalazi dijete o kojem je Dikan svojedobno trubio u svim mogućim emisijama, uključujući vrhunac u kasnonoćnom dnevniku ili kako li se zove onaj okrugli stol kod Dijane Čuljak???

Odjednom mu mala smeta u ugodnom i seksi nabijenom ljetovanju, pa je malu ostavio dadiljama? Odjenom više mala Lana nije u njegovom interesu? Pa, zašto bi onda dijete bilo s ocem? Po svime što inače pratim tokom ljeta (sve ono "žuto" smeće za što inače nemam vremena ni živaca) on se sam, ili eventualno sam onim svojim sinom (navodno sklonim dečkima, hi hi) zabavlja već mjesecima....

A ni misu nisu organizirali za Enu....

Ne mogu a ne reći kako mi je svojedobno Bandić bio simpatično biće.

Biće koje je stvarno zaslužilo (ono prvo put) mjesto grado-načelnika jer se potrudio, da ne velim prvi put u postojanju mjesta gradskog načelnika, biti na svakom mjestu, rukovati sa svakim stanovnikom grada, uključujući Rome (kojima valjda zna imena poimence), gurati da se svi investicijski radovi obavljaju u relativno brzom roku (a ne prepušteni birokratskom aparatu kao inače do tada), plaćao školske knjige djeci puno prije izbornih godina, da ne velim da nije bilo čovjeka koji nije znao njegovo ime i prezime. A bilo je gradonačelnika za koje nismo ni znali kako se zovu ...

No, kad se totalno povampirio i ujedinio sve gradske službe u Holding i zasjeo kao Kappo di Banda na čelo, pa se bez njega ne može naručiti ni wc papir za birokratske gradske guzice - eee... mislim da je tu negdje vrisnuo i 'ošo na "drugu (mračnu) stranu".

Naravno, bez obzira što se i ja vodim kao "gradsko dijete", sa svim svojim pravima (koje ne konzumiram) i dužnostima (prirez), to je definitivno moja odluka, pa se po tom pitanju ne bunim.

No, kad iz mog (nemojte misliti da mi ne uzmu malo ) džepa odlazi novac za:

- Bosance - Hrvate u BeHa
- Hercegovce u (pra)Domovini BeHa
- vatrogasna (ganz nova) vozila u Tisnom
- polovne hitne pomoći (ili što li već je to bilo jučer - danas) za ne znam više koje mjesto u lijepoj našoj (još sam na g.o. - nije mi za zamjeriti) - sjetih se, ne hitne već vozila - pauke!!
- službena putovanja u Sarajevo, Brijune, Pulu, Zadar, Šibenik (samo u ovih posljednjih par dana)

i sve to u službi predsjedničke kampanje koja to još nije....

Jer nije Bandići od jučer!

Kad proglasi kampanju može mu netko zamjerit' što to radi u svojstvu gradonačelnika. A i pare, koje će naknadno dobiti kao kandidat neće morati vratiti gradu, već se staviti u svoj džep.

Ili onaj SDP-ov??

E moj Milanoviću. Znam da ti Bandići nije ni do koljena i da ga ni mrvicu ne kontroliraš. No, dragi moj, he beš takvu stranku... sorry, ali to je mišljenje jednog malog čovjeka (da ne velim žene - majke i peglerice iz naroda)....

E pa lipi moji, vratija se Šime (to me uvjek podsjeti na onog nekad zgodnog, a sad samo "zvjezdanog" taticu Višnjića) na kontinent.

Već sad trpim postmorski blues. Kako? Plačem, kišem, kašljem... Da dio, uglavnom sve su to posljedice utjecaja ambrozije na moj krhak organizam (uf što si danas nešto tepamo), a ja baš hoću biti vani na sviježem, finom i posebno - hladnom zraku! Ahhh...

Od kad je Guzda stigao na more - nije bilo poštene noći za naspavat se. Vrućina i sparina za popizdit. Još veći popizditis sam dobila kad sam shvatila da plaćam valjda najskuplji apartman u okolici, a sve uz jedan lepršavi ventilator umjesto klime. Grrr...

U neko doba večeri/noći pojavio se i Nasljednik s turnira u Mađarskoj. Taj nije imao namjeru javiti se dragoj skrbnoj roditeljici kada stiže (Guzda kao pravi muškarac nije ni trepnuo na činjenicu da nema pojma gdje mu je sin i kada će se vratiti). Pa je Rudarka zivkala okolo (djecu naših prijatelja koji su obično upućeniji u takve stvari od nas) da čuje kad joj premili sinak stiže. A bome ni oni/one (!) nisu baš bili sigurni. Znala sam i sama da stiže negdje u rasponu jučer - danas - sutra...

O gomilama prljavog veša neću danas. Ipak sam još tjedan dana na g.o. ...

O palačinkama s borovnicama u Fužinama (nakon srnećeg + lovački knedli ) - hi hi...

Ps. Ovom prilikom pozdravljam dragog prijatelja s juga Hrvatske! Onog - "ma nije on bio u zatvoru..". Kad stižete na roštilj?? Možda i promijenimo menu.

20-godišnjica?

Puno? Malo?

Kako za koga. Ja sam od onih osoba (sad će tu muški reći - pa gdje si bila kad sam se ja htio ženit' ) koja uglavnom zaboravlja godišnjice braka. Ne znam zašto, ali čak ni za datum nisam točno sigurna - jel bio 21 ili 23. 05. I naravno da ne očekujem poklone. Nakon (uglavnom zanimljivih i velikodušnih) poklona ispod bora i za "rojsni dan" - nema smisla od muškarčine u kući očekivati još neka velika čuda. Zar ne?

Ali. Nekako mi je prirastao srcu 18.08. kao dan kad smo - jelte počeli biti zajedno.

Doduše, i taj se dan uglavnom poklapa na datum kad sam ja na moru s patuljcima, a Guzda negdje na kontinentu zarađuje za zimnicu, ogrijev i školske knjige, pa ni to nije da sad na veliko slavimo....

No, jučerašnju 20-godišnjicu smo ipak proslavili, uz fuže, pljukance, tartufe, vino....

I poklon. Naravno od Njega.

Ps. A sad nešto više racionalno i zemaljski: u trenutku kad nam se na vrata pojavi Guzda - padaju sve regule vezane uz dnevni raspored, obroke, noćenja, (slatke) sladolede i rođendanske poklone (Maloj se približava rođendan i fata taticu na suhom morskom zraku da joj udovolji svim željala ).... Jednom riječju - luda kuća.

Zaslon mog moba - vlastita slika iz Venecije! Ha!

Dan je započelo jako rano. Ujutro smo u cik zore krenuli prema Puli (za g.o. je 5:30 definitivno grozno vrijeme), pa transfer do Rovinja i na m/b Dora. Posada ugodna. Kako se svijet mijenja - vodiči su govorili na engleskom i njemačkom, ruskom, naravno hrvatskom i mađarskom! Pa vi mislite tko je sve bio na brodu. I to mi se čini da je čak Rusa (dvije mlade Ruskinje su bile super obučene, a trusile viski, hi hi) i Mađara bilo više nego ovih drugih jezičnih skupina. Zbog cura, slušalo se na naškijem jeziku!

Da li mi je trebao plan grada od 30 kuna, a bila sam u Veneciji i znam da je jaako dobro označena, barem ako se držite turistikih ruta Rialdo - San Marco - Academia - kolodvor? Naravno da nije. No, baš prije spavanja me ulovila frka što ću sa dvije cure - od toga jedna dijabetičar, a druga "tuđa" za koju sam se doduše zaklela da ću je čuvati kao svoju vlastitu. Ne znaš koju bi više pazio. No, ne bila Rudarka to što je - dobar organizator da se ne sjetih frendice, njezinog muža Talijana koji živi u blizini Venecije, u najgorem slučaju njihovog kuma Talijana (koji doduše ne priča engleski, ali smo se na jednoj fešti dobro sporazumijevali nakon par čašica talijanskog vina!)koji bi nas spasili u slučaju neke pizdarije usred Venecije.

Anyway, na brodu su nam ponudili ogranizirani ručak, gondone i taxi razgled grada, a pošto su mi neki od vas savjetovali da je to najpovoljnija opcija - odabrali smo ručak i taxi prijevoz do našeg mjesta polaska tj. odlaska broda. Ovo je zapravo moj prvi organizirani posjet Veneciji, makar sam u jednoj prilici čak i spavala u "Grand" hotelu s jednom zvjezdicom! Ha!

Da li smo za 60 (3x20) eura mogli i bolje jesti od dotičnog "talijanskog" restorana kojem su vlasnici Tajlanđani ili Kinezi gdje smo silom prilika pili vino koje su nam oni ponudili, bez odgovarajućih sokova za moje dvije (koje ne piju običnu Colu, čak ni ova druga curica) i s malo sladoleda za desert (kojeg ja ne jedem)? Jefnitije ne bi prošli, ali bi barem pojeli malo i ono što si same naručimo. Nikako se nisam mogla sjetiti koliko je takav ručak (tu nas je bilo četvero, uključujući Nasljednika) platio Guzda prije par godina kad smo se isto muvali tim malim smrdljivim uličicama.

Anyway, osim što stvarno ima puno ljudi i gužva je nesnosna, pa lijepo zaboravite obilazak crkve iznutra, duždevu palaču ili nedajbože muzeje, osim ako ne stižete na višednevni izlet u grad. Ima i puno male djece, koja su razdražena vrućinom, bauljanjem okolo i suncem prilično cendrava, a roditelji, a nema nacije koju nisam vidjela jučer na trgu Sv. Marka, isto tako neurozni i svadljivi. No da...

Na povratku sam čula jednu gospođu kako na telefon objašnjava kako je to grozno u Veneciji što nema običnog dućana da si čovjek kupi osvježenje. Pa narvno da u staroj jezgri toga nećete naći. Venecijanci (doduše, netko je spomenuo da su ih zaskočili Kinezi kao vlasnici dosta nekretnina u kojima se jede ili kupuje) moraju od nečeg živjeti i naravno da ćete na takvom mjestu običnu vodu platiti 15 kuna ili neku bezeznu kinesku sitnicu u obliku venecijanskih suvenira puuno više nego na našem lokalnom mjesečnom sajmu.

I zato savjet: ako i idete u Veneciju stavite na stranu 20 - 30 - 40 koliko već želite eura i ne razmišljajte da je dotična voda - ne onih 2 i nešto eura ili nekih grozomornih 20 kuna, već da je to toliko i basta. Nema pogađanja.

I naša polusatna vožnja taxijem od centra pa naokolo i kroz kanale je sve u svemu bila jaako skupa (preko 500 kuna za nas tri!), ali se isplatila svake kune tj. svakog eura.

A za kraj:

ručak + nove gaćice = 24 eura
proljev usred venecije = neprocjenjivo.

Ps. Razglednice nismo kupili jer nismo mogli pronaći i poštanske marke. A poklon iz Bate - nove lijepe cipe su pravi suvenir iz Italije, zar ne??

Ošla frendica. Bilo je ok. Žena je stvarno bila korektna, od toga da smo dijelili troškove, čak je neke plaćala samo ona, skuhala žena jučer večeru, oprala suđe, zabavljala dječurliju (jučer im je svima namackala sve nokte na tijelu, sa crtanjem smajlića i peace-a)...

I ona se odmorila, dobila malo bojicu, napričale se do sita, a i ja nisam svoje noćne more ostvarila.

Karta nam je v žepu, pa sad lupam glavom o zid što mi je to trebalo da se moram na godišnjem dići malo iza pet sati (u Puli moramo biti prije 7:00), ali spremne smo za avanturu zvanu Venecija.

Još samo da Guzdi javimo da nas nema cijeli dan da se on ne bi iznenadio ako sutra kapne nenajavljeno k nama.

Svaki put kad dođem, u posljednjih skoro, ma ne skoro, fakat desetak godina u svoj turistički zaselak, sa jednim hotelom i hotelskom plažom (ne sjećam se da sam bila više od jedanput na njoj), okolnim, da ne velim jednim "mojim" kamenom gdje smo odabrali kao idealno mjesto, gdje su djeca naučila skakati na noge, glavu, s plivicama, bez plivica, lokalnim kafićem na samom rtu (uvijek pirka).... anyway, nakon svega toga dojadi mi vraćati se ovamo svake godine.

I onda malo odem negdje sa strane (danas u posjeti kod prijateljice u Ližnjan, nedaleko Medulina), pa na "njihovu" plažu sa hrpetinom ljudi kao u toplicama, sa hrpom automobila skoro pod ručnicima, sa "beach bar"- om - šit rupom s malo Pevecovog bambusa i plastičnih stolaca i čaša - odmah se odlučim vratiti natrag na svoju lokaciju, predivni pogled s balkona na cijeli zeleni zaljev i more u daljini, minimalni broj ljudi i djece dovoljno odgojenih da ne vrište na svaku pizdariju....

I još jedan detalj: u trenutku kad mi je mozak prosvirao od vrućine (negdje malo iza podneva) vidjeh određeni broj ljudi sa malom djecom - oni do dvije do tri godine kako ih vode na plažu. Pa mislim....

I da - pitanje: da li je netko putovao iz Istre hidrogliserom za Veneciju? Da li se isplati truda i vremena? Meni velika želja, noo.. možda i nije dobra. Hmmm....

Update: Bila ja već nekoliko puta u Veneciji. Ali, voljela bih i ovako - s brodom. Vjerojatno ćemo naći malo vremena u nedjelju / pon za taj famozni odlazak. Trenutno pilam (na telefon i u živo ) jednu agenciju u Puli da mi nađe najpovoljniju opciju za odraslu osobu + dvoje djece. Hi hi..

Drugo, zove mene moj "predragi" kum (taj nije digao slušalicu da mu nešto ne treba hitno i vrijedno njegove pažnje i novaca za impulse mobilne telefonije!) i pita (prvo o mom zdravlju, što me totalno zbunilo ) o smještaju na mojoj lokaciji. A majke li mile.. Pa svi navalili na druženje u mojoj blizini. Da se i ja kandidiram za predsjednika/cu? Nekako imam osjećaj da imam puno prijatelja u posljednje vrijeme....

Ma ko' je reko' da ću se odmarati???

Prekjučer smo se sreli sa nekim prijateljima, te pošto se stvarno rijetko vidimo i čujemo samo kad trebamo (dobra veza u policiji se treba njegovati ), uspjeli ljude vratiti u kafić na večernju kavicu tj. pivicu.

I tako mi pričamo o djeci (klinci išli skupa u razred, a male u vrtić, pa se nešto razišli, neki posvađali.. nikad nismo saznali detalje ). Anyway, netko spomenuo kako je čitao o jeftinom šopingu u susjednim zemljama, kao nekad, pa između ostalog i o Mađarskoj...

Nemojte me pitati kako i zašto, no jučer - umjesto da se pakiram i čistim, perem i peglam ja sam se šetkala po Mađarskoj. Da li je povoljnije? Jee... Ako ne ručate u finom restaču (kao mi), ako ne nađete novi trgovački centar (kao mi), ako se ne vozite do dotičnog grada u Mađariji dobrih 200 i više kilometara...

No da. Cure (Mala i njezina prijateljica) me digle u 7. Ravno u 8. smo krenule na more. U Rijeci pizdarija na obilaznici, pa pošto kao prave ženske nismo čitale na vrijeme putokaze završile u samom centru Rijeke. A kako se kroz strogi centar ide prema Puli? Pa samo ravno. (više manje).

Ručak u Labinu, uz obilazak muzeja s replikom rudniku u podrumu muzeja. Tko je u blizini neka svrati. Toplo preporučam!! Ne zovem se ja đabe Rudarka.

Nažalost, onim rudarima u Slovačkoj (ili?) nema pomoći. Žalim obitelji koje su ostale bez muževa, roditelja i hranioca obitelji. Težak život. Rudarski...

E da, cure me natjerale i na obilazak (gužve) po Puli. Padam s nogu....

Danas smo:

- ustali, nes
- otišli po kruh (usput u pubu popili - neki kavu neki pivu )
- kuhali ručak daljinski (sam se pekao u pećnici, tu i tamo nazvala da se zalije s malo vode)
- otišli kod frendova po knjige za Malu
- ručali
- popili pivu i bacili se u krevet kao da smo kopali cijelo jutro
-
- spavali do pet
- malo se brčnuli u bazenu..

Ma kako je lijep ovaj život na godišnjem..

I da, knjige: osim što Nasljedniku treba još jedna knjiga iz antikvarijata i nešto novih (uključujući famoznu Bioetiku - e jebemti, ima da ju pročitam i vidim zašto se tako zove!! ), za Malu mi trebaju radne bilježnice (ne sve - prijašnji vlasnik ih baš i nije koristio ) i nove knjige za engleski i njemački. Ona je generacija koja je strane jezike počela učiti od prvog razreda, pa ne rade po istom programu. Te ću knjige naručiti u našoj lokalnoj knjižari da ne bi morala krajem mjeseca mjesečariti po knjižarama u Metropoli.

Pakiramo se...

Od danas sam i službeno na g.o. Wou...

Volim ja raditi. I nije mi teško. Tako me ni to približavanje godišnjeg odmora nije previše tangiralo, kako su već ljudi obično neurozni kad im se približava vrijeme njihovog. Čak sam nekidan razmišljala kako mi ne bi bilo teško odraditi ljeto i bez godišnjeg. Naravno da na kraju bi. Vjerojatno bih negdje pukla i ne bi bilo dobro. Anyway, predala posao svojem zamjeniku, izrecitirala mu sve moguće opcije koje se mogu dogoditi (a vjerojatno neće) u ovo gluho doba ljeta i to je to. Jedino nisam pogasila sl. mobitel. Jebiga. To pravi profesionalac ne radi. Sad se sjetih da nisam ostavila poruku na mail-u da me nema. Grr...

A sad malo o ljetovanju. Već godinama idem na isto mjesto jer mi se sviđa smještaj, a također i plaža i mir + tišina i blizina Pule kad se zaželimo gužve (svako večer ) i sve...

Ove godine su bezobrazno poskupili, pa na kraju nisam sigurna da li ću ovamo doći i slijedeće ljeto. Za te novce smo Mala i ja mogle i u hotel. Bez kuhanja i kupovanja namirnica. I još bi nam ostalo za pivo i sladoled. Doduše, prednost je što rezerviram 4-krevetni apartman još tamo negdje na proljeće, pa se do datuma polaska ili čak i kasnije Guzda odluči, ovisno o svojim poslovnim obavezama, a Nasljednik o svojim sportskim (ove godine ne ide sa mnom na more - trenutno ima treninge 2x dnevno, te za tjedan dana kreću na neki turnir u Mađarsku)..

Mala mi je još jedina konstanta. U ovogodišnjoj priči ona i njezina prijateljica. Pa se nadam da će ljetovanje biti ugodno. Barem do trenutka kad ne stigne Guzda, pa im sve počne dozvoljavati..

No da, i sad tu počinje priča: uz kavu i pivu, onako u nekom nevezanom i bezveznom razgovoru veli meni prijateljica i susjeda "A mogli bi i mi doći.." To oni - ona i njezina mala. Možda i njezin muž. Mislim hello??

Naravno da se čovjek ne snađe u dotičnom trenutku. Ja jesam rekla kako sam sama (mislim sama? sa dvoje djece ) prvih tjedan dana na moru, ali to nije značilo da želim / mogu / hoću nekog pozvati u iznajmljeni apartman.

S druge strane, kako veli jedna moja druga prijateljica - imaš ljudi s kojima možeš i na pusti otok, dok su ti drugi i previše na polsatnoj kavi, bez obzira što su ti dobri prijatelji- tako i ova gore dotična je jedna simpatična i draga osoba s kojom ja volim provoditi vrijeme. I neće biti bed s njom na moru. Samo me na kraju ljuti način na koji se Ona ugurala.

Doduše, lijepo sam joj slijedeći dan objasnila da na dan - dva (jebemise da li joj se isplati voziti 300 km zbog dva dana ljetovanja) može svratiti, no samo sa malom jer niti nema mjesta, niti je pristojno u iznajmljeni prostor ugurati hrpu ljudi pa ako dođe s mužem neka razmišlja o svojem smještaju (što zapravo ona ne želi - ona hoće za đabe). Pa nismo mi Česi ili Poljaci. Barem ja nisam!

Jedne godine, Guzda se otisnuo na drugi kraj kugle zemaljske, pa sam ja s tada još malom djecom ljetovala. Te godine sam si pozvala jednu prijateljicu, samicu u goste. No, prvo sam prvih pet dana bila sama s klinčadijom, pa mi je bilo super kad se ova dala nagovoriti i provesti s nama ostatak ljetovanja. I u toj priči sam ja dotičnu nagovarala da dođe, a ne da mi se netko uvaljivao. I to relativno bezobrazno.

To je jedan od razloga što sam sretna što nemam svoj smještaj apartman - vikendicu - vilu na moru. Kako je Guzda blizanac po horoskopu, nemojte me ni pitati zašto je kod nas stalno neki dernek i slavi se majmunovo. NIje da mi je krivo. Zna biti zanimljivo i veselo. No, nisam primjetila da nas ni jedni od tih naših gostiju uzvrati pozivom na neki ručak ili večeru. Osim kad se nose pokloni...

Mrtva sam umorna. Ko' pas.

Nahodala se po Metropoli. Naime, danas sam si zacrtala obilazak nekolicine antikvarijata, po mogućnosti potraga za rabljenim knjigama i kavica sa šogoricom.

Stvar se odvijala ovako: sparkirala se na kolodvoru u podzemnoj. Zajeb. No, tada to nisam znala. Uz put sam pogledala rasprodaju u Gulliveru i još par dučančića. Hi hi...

Onda sam krenula preko Zrinjevca (omiljenog antikvarijata iz mojeg djetinstva!). Kad tamo - antikvarijat zatvoren. Tu sam saznala zašto im je telefonska linija u kvaru. Jebiga, nema više antikvarijata "Tin Ujević". Bljak.

Dalje sam na spisku imala dvije adrese - antikvarijat JESENSKI I TURK (inače mojeg omiljenog mjesta u vrijeme kad je Nasljednik obilazio zubara u Perkovćevoj) u Preradovićevoj i ANTIVARIJAT BONO u Petrinjskoj ulici.

I sad - hodam ja po Preradovićevoj gore - donje (uz zajeb što sam hodala i malo po Gundulićevoj misleći da je to Preradovićeva ) i nema jebenog antikvarijata. Ljuta, zaputim se ja prema HNK do lokacije koju poznajem.

I za početak, nakon bauljanja natašte po gradu (pojedoh samo jedan slanac putem) od dobih sat vremena konačno - bingo. Kupih prvih nekoliko knjiga za Nasljednika. Jedna od stručnih - ganz nova. Očito da ju nitko nije ni otvorio! Toliko o potrebi za školskim knjigama našim potomcima!

Nađoh poslije i ovu drugu - u Preradovićevoj. Tu sam već znala po spisku koje knjige su nova izdanja (npr. nešto što se zove "Bioetika"), što su polovna izdanja, a što "izmjenjeno dopunjeno" pa ne znam da li da kupim staro ili čekam novo.

Ovdje mogu reći kako su me šetali po svih pet katova "Megastora", a tu sam već bila dovoljno umorna i mrzovoljna da sama tražim gore navedeno izdanje - niti ne znam kako se sada taj predmet zove (jel' "Vjeronauk" ili "Etika" ili ) - pa sam neku "gospodičnu" skinula sa fiksnog telefona pa nek mi ona traži (naravno djelatnicu gore navedenog dućana)...

Onda sam se po Petrinjskoj vukla skoro do kolodvora. Tamo se nalazi ovaj drugi antikvarijat. Jako dobro organiziran i trenutno ima skoro sve knjige za gimnazije i za strukovne škole!

E da, svratila i u onaj u Masarykovoj. Taj se pak nalazi u dvorištu i morate dobro paziti da ga nađete!

Rezultat: jedno 50-60% knjiga kupljeno. Potrošeno cca 600 - 700 kuna (od toga pola na novu knjigu + vježbenicu iz engleskog jezika). Ostalo su nova izdanja što treba kupiti za full cijenu i jedna stručna. Iz dva dijela. To znači dvije.

A osnovna škola?? Bezecirali od susjeda. We'll see....

I da, popila i kavu. Sva sreća da mi dali i malo čokolade. Kafić - "Cessna".

A o tome da antikvarijati kupuju knjige za 5 - 10 kuna, a prodaju po 50-70... što reć'....

Update: Ovaj post odaje dojam da je Nasljednik lijena guzica (što doduše nije daleko od istine ), no, pošto smo mi ipak izvan dometa Metropole (osim jedno sat vremena vožnje vlakom!), ja sam, uz službene obaveze obavila i dotični "razgled" dućana tj. antikvarijata. Ali, da ne mislite da je Nasljednik nesposoban svat - dotični je sam, vlakom išao na vađenje konaca sa vlastitog lica. Jer su roditelji bili zaokupljeni zarađivanjem para. I sam je pogodio (doduše, uz malu telefonsku pomoć) kuda se treba voziti da se od kolodvora dođe do Rebra. I natrag. I nije ostao gladan (kao npr. ja danas), nego se prije posjeta kirurgu dobro najeo. Ehhh....

Sve je počelo jučer.

Nasljednik je (ničim izazvan) stvorio zabrinutost glede svojih školskih knjiga. Navodno se pojavio spisak potrebnih knjiga na ulazu njegove (tehničke) škole. Ne lezi vraže, našla Rudarka spisak i na internetu, te smo zajedničkim snagama (čitaj: Rudarka je radila inventuru njegovih postojećih knjiga dok je dotični odsutno surfao internetom) dogovorili da mu većina knjiga treba što za maturu (valjda će je bit' ), što za eventualni upis u neki od tehničkih fakulteta što gospodin planira, osim dvije knjige - famozne geografije (iz koje je ponosno bio jedini na popravnom na cijeloj školi!) i vjeronauka.

I tu sam se zainatila pronaći, as soon as possible rabljene (bolje rečeno - kao nove, koliko to oni upotrebljavaju tokom učenja) knjige, kako bi mi ukupni računa za iste bio što manji. Jer na spisku postoji i hrpa radnih bilježnica koje se moraju nabaviti, a pitanje je koliko ih oni i koriste .

Svojedobno je u našem lokalnom županijskom središtu bila lokacija koju je vodio, mislim jedan nadobudni profesor uz pomoć nešto dječurlije. U stilu - donio si svoje stare knjige i uzeo nove ili eventualno platio po 10-ak kuna po knjizi, ako nisi imao šta ostaviti. Nažalost, danas sam na toj lokaciji pronašla neke radnike kako restauriraju prostor. Ništa od moje zamisli da na jednostavan i lagan način "riješim" Nasljednika.

Postoji na internetu i neka stranica kao pomoć pri razmjeni knjiga. Poslala sam nekoliko mailova (nije mi se dalo zivkati na neke 092 i 095 brojeve), ali ništa. Izgleda da stvar i nije baš tako saživjela kako se čini.

Pošto nam je susjeda profesorica u Malinoj osnovnoj školi pokušala sam preko nje saznati situaciju sa "pučkoškolskim" knjigama. Nitko ne zna ništa. Nastavnici su posljednji put bili u školi u doba kad im je Primorac još bio ministar, a knjige je moralo platiti ministarstvo (oliti mi porezni obveznici, ako ćemo baš tjerati mak na konac!). Tako da i tu - mauna.

Sada mogu samo dvije stvari - pokušati naći što više knjiga za Nasljednika, po antikvarijatima ako uspijem otići do Metropole i čekati što će biti sa osnovnom školom. Tamo negdje krajem mjeseca kad se skupi raja u školi, pa će valjda i nešto pametno odlučiti...

Za ful komplet ganc novih knjiga bilo bi glupo, neekonomično i blesavo dati novce!

I zato jedan mali oglas:

Potrebujem knjige za 3. tehničke škole - smjer elektrotehnika s primjenom računalstva, te 7. osnovne škole, jezici engleski i njemački + vjeronauk. Naravno, u zamjenu nudim dobro ošćuvane udžbenike 6. razreda oš + one famozne dvije iz 2. srednje. Molim zainteresirane neka ostave mail za kontakt. Bit će mi zadovoljstvo dogovoriti preuzimanje knjiga uz jednu blogerski kavicu! Fala unaprijed.

Rudarka

Znam da željno iščekujete izvještaj sa puta na Briune tj. kazališnu predstavu Kazališta Ulysees - Don Juan.

Koliko je cijena karte ne znam. Pošto Bracko radi u poduzeću jednog od sponzora, ja sam (po njegovim riječima) valjda jedina koja koristi njihove sponzorske ulaznice. A ako se ne mora platiti - hi hi... (neki bi zlobnici rekli da bakina međimurska krv progovara )

Zašto smo, s besplatnim ulaznicama "povukli" onih preko 300-ak km od Zagreba + 80 km od našeg sela do Zagreba + cestarina + voda, vino, piva, klopa - ne pitajte. U neko mrzovoljno doba tokom noći nismo se mogli dogovoriti da li nam je to baš trebalo.

Osim, pošto Guzda ne ide s nama na more, imali smo prostora da se bacimo u takav luksuz.

Anyway, sam čin kazališne predstave (za one koji nikada nisu bili) počinje ukrcavanjem na trajekt (stari zahrđali komad lima) otvorenog tipa tj. na mjestu gdje inače parkiraju auti snisne se i do 500 ljudi.

Ovdje mogu reći da je moda postarijih (poznatih i bogatih) gospođa od preko pedeset godina da izgledaju kao suha strašila s kilažom od cca 40 kila i robom veličine dječje 11-ice. Nekoliko faca sam prepoznala sa stranica Glorije, no nisam sigurna o kome se točno radi. Bilo je tu (po priči i konstituciji tijela) nekoliko balerina (u penziji). Neki poznati političar?? O ne ne. Kaj bi oni na radili na kazališnoj predstavi...

Bilo je i par djevojčica zbegecanih za izlazak u štiklama. Hi hi... (ovdje je zlurad smješak pošto se nakon iskrcavanja hoda - ponekad dođe i do stampeda za bolja mjesta, to obično rade pezići - po utabanom makadamu iz kojeg viri kamenje, veoma teška staza za hodanje u štiklama)

Da sad ne spominjem kako su Briuni prekrasno i predivno mjesto (sama lokacija predstava je na Malom Briunu na austougarskoj tvrđavi Minor), te je užitak doći.

Don Juan? Osobno mi se ne sviđa izbor glavnog glumca (onaj jedan iz predstave "Kauboj") jer je nekako "mićini", te se nije mogao odlučiti da li će mu lik biti ozbiljan ili ne. Lucija Šerbedžija (tu ide ona priča o golotinji - naime, ima nekoliko scena u kojima ima razdrljene grudi, te jedno brčkanje s gore navedenim Don Juanom goli u bazenčiću) glumi standardno vrhunski, izgleda super, no, da li se baš morala skidati u nekim scenama - možda i ne. No, što će jedna Rudarka raspravljati o umjetničkim doživljajima...

Ostali - Violićka, Begićka, Marinkovićka glume mrak. Anu Begić još nisam vidjela u živo, osim u onim "sapunicama - komedijama" i ugodno me iznenadila svojom glumom. Doduše, pošto taj dio predstave ide na staroistarskom govoru ribara i domaćeg življa, osim mene, još manje su razumjeli neki Mađari (valjda zalutali na kazališnu predstavu). No, na trenutke, kada se dio publike valjao od smjeha, točno si mogao vidjeti tko su Naši (jelte domaći), a tko Vaši.

No da, sve u svemu - bilo je odlično. Naravno, osim povratka na istom gore spomenutom čamčiću dobrano iza pola noći, vožnje do pola pet doma (Rudarka je spavala na stražnjem sjedalu) i ustajanja na posao jer su mi nafrljili sastanak kod diše već u cik zore. Buaa...

Mobitel? Malo me jebe da nađem sve od prve, a da onim touch screenom ne pobijem kolateralne žrtve po tastaturi, no jaako sam zadovoljna.

I jako mi se sviđa.