Nema smisla da Rudarka radi stvari kao ostali svijet. Zar ne?

Naime, nismo htjeli čekati tjedan dana i zajedno sa svim zagrebačkim penzićima ići "u kestene" u Kostajnicu. Lijepo smo se dogovorili sa frendovima (pošto nam djeca nisu htjela s nama, utrpali se u jedan auto i - gas).

Krenuli smo u smjeru izlaz Novska - Jasenovac - Dubica.

E, tu nisam bila sigurna dok nisam počela vikadi "stani, stani, tu je..". Ako se sjećate, proljetos sam bila na kavi u Dubici, uz razgledavanje jednog prastarog broda, ali tada nisam sa sobom imala fotić. I rekog sebi - "doći ću ja prije ili kasnije ponovno".





Kako mi je objasnila frendica - arheolog čamac je star barem stotinjak godina, izrađen iz jednog komada drveta i jako vrijedan arheološki primjerak.

Zašto je ostavljen u travi, u dvorištu jedne zapuštene kuće usred Dubice - e to ne znam..

Naravno da smo na glavnom trgu popili kavicu. Doduše, neki i Jeger - .

Još jedan pogled na krasotu tih starih, zapuštenih i jadnih mjesta gdje su svi, uključujući i političare rekli laku noć:



No da, krenusmo dalje.

Kak se već šika - uvjerila nas frendica da auto ostavimo u gradu i krenemo pješke na Djed. Cilj nam je bila klopa s kestenima!



I jedan pogled na Pounje s pola puta:



Na kraju prekrasna finska kuća - vlasništvo hotela Central. Navodno se hotel prodaje, pa valjda i ovaj lokal. Eto - tko ima za dionice - može se propitati...





Klopa je bila vrhunska - pureći odrezak u vrhnju s kestenima.

I jedan tip: kolač od kestena naručite ODMAH na početku. Da vam stave na stranu. A ne da - kao u današnjoj priči - Rudarka ostane bez svog komada!

Idući tjedan će ovdje biti ludnica. Znam. Bili mi prije dvije godine. Ne možeš naći stol da popiješ kavu, a kamoli da ručaš. Zato treba doći u bilo koji drugi vikend. Odlično!

Ajmo mi na vedrije teme u ovo sumorno jutro!

No, nema veze. Petak je!

Vaša najdraža Rudarka spremna je za nove radne pobjede. Doduše, danas idem na obilježavanje jednog seoskog dana susjedne nam općine koja ima veze sa mojom (joj kako to lijepo zvuči, no nije moje vlasništvo, he he) firmom.

Kao počasni gost! Ha!

Biti ću u prvom redu na svečanoj sjednici (vjerujte mi, takve stvari su jaako dosadne, samo se svi hvale ili hvale domaćine).

Biti ću mažena i pažena od strane jednog jaako simpatičnog načelnika (kad čovjek dođe na koncert Prljavaca onda je definitivno ok), makar je iz redova omražene stranke premijera nam Kanadera.

Piše da će biti i domijenak - a valjda ne budu sendviči i šveđanke (oliti švedski stol kako to ponekad u moj firmi poslože, po direktivi iz Metropole!). Ipak smo mi na selu!

Još da ne pada kiša, obukla bih minjak... Ehhh...

Update: Kako je bilo?

Osim što sam bila u društvu trojice načelnika općina, jednog gradonačelnika, jedne dožupanice i ostalih velikodostojnika (ha šta vam je Rudarka!) jedne seoske župe - bilo je definitivno dosadno.

Dosta ugodan i potpuno čudan bio je zvuk studentice flaute u izvedbi nekih sonata. Meni super. Neki su zijevali. Najnepristojniji su bili neki stranci, Dojčlandezi navodno straašno bogati, koji su pričali naglas, kucali se, čak i nešto jeli za vrijeme trajanja službenog dijela. Fak i stranci.
A kao mi Balkanci!

Klopa je bila prava domaća - bez odojka i janjetine!

A Rudarka? Crne hlače, crna majica otvorenog dekoltea, Swarovski roza križ i Coco Chanel sako u roza tonalitetu. Jelda da sam bila slatka?

No da, moje kolege su zanimale mlade cure. U trapericama. Ehh..

Joj da, a prije toga navukla na sve to lijepo gumenjake i uvalila se u blato. Jebi ga, prvo posao, a onda zadovoljstvo!

Sramota!

I Europe...

I Carle del Ponte..

I Amerikanaca..

Tu sam sad napisala neke prostote, ali ne želim...

I sad mi naše generale šaljemo u Haag...

Kenja..

Na roditeljskom je situacija bila slijedeća - uglavnom nepoznate face. No, pošto mi je Nasljednik rekao da nema nikoga iz svog osnovnoškolskog razreda, nije mi bilo čudno.

Dapače, ima ih oduokolo našeg malog grada, tako da ni rođeni stanovnik našeg grada ne bi te ljude poznavao.

No da, u osnovnoj školi se, s pokojom iznimkom nalaze generacije istih ljudi koji su išli zajedno il u osnovnu il u srednju školu. Ako je profesorica pred penziju - ima šanse da je i njima bila razrednik.

Razrednik je bajao o statutu, programu, whatever što se tiće giljanja iz škole, ocjenjivanja (možeš zatražiti ponavljanje ispitivanja pred komisijom, pismeno, u roku od 24 h, pa se oni moraju u slijedećih 24 h odlučiti i odraditi ispit - moš' mislit da itko takvo neko pravo iskoristi - sa svojih 15-ak godina??).

Sve u svemu ne bi bilo iritantno da se stol za kojim je sjedio nije lagano ljuljao i - škripao!

Iritantno do bola. Svih sat i nešto.

I onda je došao trenutak odabira roditelja za neko faking vijeće. Jebi ga, nitko nikog ne pozna, ali je ispalo da jedna mama zna čak i moje ime i prezime (meni žena poznata, ali kako se ona zove - nemam pojma).

Naravno da su svi s oduševljenjem prihvatiti žrtveno janje kad je dotična spomenula moje ime.Šta oni znaju tko sam i što i da li je pametno da ja odrađujem jednu takvu funkciju. Obično su to funkcije - dođem, odslušam, potpišem..

A ne ne, kod mene toga nema! Ima da im zagorčim život. Naravno, ako bude za to razloga!!

A šta bi tek bilo da sam se obukla službeno?

Tu sam, tu sam...

Pošto nisam skoro uopće doma, tako je jaako teško da ću biti na blogu. Doduše, jučer prije sedam je nešto štekao blog, pa sam sve poslala k vragu i otišla na posao..

Anyway, ovih dana skakućem po KBC Rebro. Mala je opet na godišnjoj kontroli, tjedan dana u bolnici.

Naravno, varijacije na temu "Ja baš ne bih.." i "Kupi mi..." i sl. Sva sreća da tatica baš i ne stigne, ali danas je samo njezin. Baš me zanima šta će ga nažicati.

Kako sada ide dolazak u bolnicu??
Vi se lijepo vozite gore uz onu ulicu prema bolnici. S jedne strane stupići, s druge mjesta za parkiranje (koja se ne naplaćuju). Jebiga, kako se približavate bolnici i ulazu u garažu (koja se plaća 8 kuna po satu!), nema vani mjesta.

Žmigavac i unutra. Neke lampice - crvena i zelena (prazno i popunjeno mjesto) smo Mala i ja skužela tek nakon što smo se parkirale. Čuda tehnike..

I onda lijepo van na lift. Izađeš - i ... Nemaš pojma gdje si.

Iz garaže te pukne nekud sa stražnje strane. Sve okolo staklovinje, nema žive duše (budući hotel s valjda prigodnim sadržajima se još uvijek gradi).

Jedva smo Mala i ja pogodile do glavnog ulaza u bolnicu, preko brda i dolina šute, sparkiranih automobila i stepenica ovih i onih. Natrag? Nema putokaza, pa ako nisi zapamtio...

Da ne spominjem kako je i ta garaža izgrađena iz NAŠIH novaca, a sada Bandić skuplja putarinu. Ne vidim razloga zbog čega nije besplatna ili u cijeni koja odražava samo golo održavanje podzemne garaže!

Eto..

Danas ne idem u ludnicu Metropole. Na redu je srednjoškolski roditeljski. Ne mogu se odlučiti za casual ili strogo poslovni outfit (da ih sve odmah uplašim). Tak i tak sam već zbegecana za neki faking sastanak, pa ako me na sastanku naljute - nek si poslije dobro paze na roditeljskom da ne pričaju bedastoće.

Mrzim kad roditelji dođu na sastanak i dave sve ostale nekim pizdarijama. E, nema majci - ima da im oči iskopam!

Ma da...

Vidim da su muški pomalo skeptični..

Ma, najbolji dio kuhinje je stol s mojim wireless laptopom.. I onda ja kuham i surfam!

Bdw kuhinje i općenito kupovanja novih stvari. Oduvjek sam se palila kako ću si stan/kuću namjesiti po svom ukusu (tj. ukusu nas dvoje). Znaš ono - odeš u dućan i biraš li biraš, pa kupiš ...

Šipak.

Prvo smo duugo godina bili podstanari i vukli neku starudiju za sobom. Doduše, bila su to ratna vremena, pa samo to što smo imali krov nad glavom je bilo odlično.

Onda smo se doselili u staru kuću, koju, zbog nemogućnosti preklapanja stambenog kredita i podstanarske stanarine nismo mogli prvo adaptirati, pa se onda uselili kao ljudi.

Jebi ga, zato mi to adaptiramo još uvijek.. I nakon pet godina.. I vjerojatno ćemo se ili odseliti ili adaptirati i slijedećih deset godina..

I da, da se vratim kupovini.

Onda odeš u dućan i hoćeš nešto kupiti. (naravno, u novije doba na internetu nađeš čudo tehnike koji ti se jaako sviđa). Onda taj dotični komad ne pronađeš niti u jednom dućanu, dapače, prodavači nikad čuli za išta slično. No, ako ti se i posreći što prvo gledaš? Cijenu!

Na kraju ispadne da kupiš neki šrot od frižidera, jer eto, baš je na super - turbo akciji, a za onaj dotični prvi baš i nemaš dovoljno novaca (ili u našem sadašnjem društvu - dovoljnu kreditnu sposobnost, pošto sumljam da itko kupuje za keš)..

Kuhinja?

Radio mi ju je frend - stolar. No, kako bih mogla za par godina tražiti od Guzde novu - nisam se baš upuštala u odabir previše skupih detalja (npr. onih slatkih uskih ladica s mrežicom unutra).

I sad On meni veli da ja ne kuham!!

Ja sam jedna od malo osoba u ovoj lijepoj našoj koja u vlastitom domu ima(čitaj: kuha) DVA kuhana obroka. Friško da ne može biti friškije!! I tko kaže da je dijabetes loša stvar za jednu obitelj? Pogotovo ako se radi o djetetu.

I da, radim, radim...

Anyway, evo vam slika.

Bacam vam rukavicu. Da vidim vašu kuhinju!!

Tko je vidio, vidio je...

(sad vidim da sam za kompoziciju slike mogla izbaciti hrpu ovih stvari, ali onda ne bi izgledalo da netko koristi kuhinju - jel tako?)

I detalj crni:



Vazice kupljene nekidan u Lesnini. Još uvijek ne znam što bih stavila na tu policu, pa su za početak završile kutijice sa čajem.

Kao što svi znate, kao mala obitelj (uključujući i jednog bijelog mačka) doselili smo se u ovu našu malu konzervativnu sredinu. Doduše, mi mislili na kratko.. (Bilo je to prije desetak godina.)

I zapravo nas uopće ne smeta što nas većina užeg i šireg susjedstva smatra frikovima. Po svim pitanjima - od rušenja ograde, zidanja terase i krušne peći, luudih boja po našim sobama, putovanja, odabira automobila...

Da ne spominjem jednu oštru zimu kad je Guzda, obučen od glave do pete u GoreTex odijelo, na skijama, otišao po pecivo i mlijeko do našeg najbližeg dućana.

No da, ovogodišnje otvaranje dugo izgrađivanog bazena (home made by Guzda) nas je izdiglo u nivo seoskog jet-seta. Tako da nas sada neke naše bogataške njuške pozdravljaju klimanjem glavom u prolazu..

Kao što mi je danas na kavici (upičilo sunce kao blesavo) rekla jedna frendica - komentar na moje sunčane naočale (kupljene zimus u Firenzi) - "Ti nisi u modi, nego ispred nje (zapravo po talijanskoj). Ta će kod nas stići tek za dvije godine".. He he..

U istom stilu, da ne razočaramo ljubomorne kumove i znatiželjne susjede - Guzda ofarbao kuhinju u crno!

Nema smisla da ih razočaramo!

Statistike radi: post broj 630!

Volim kad me svi ovako pazite i mazite, žalite, dajete savjete... Ufff...

Uglavnom, ostaju mi tri opcije:

a) da uhvatim telefon prvog u mjesecu i pokušam učini nemoguće - tj. naručiti se kod ginića (naime, moj službeni doktor prima narudžbe za cijeli mjesec samo taj jedan dan!)

b) skeširati 200 oliti koliko to već košta kod privatnika (za običnu malu upalu) - mislim da za to sada nemam "vremena" (vidiš, vidiš, za frizera bih i našla novaca, hmm)

c) liječiti se sama jednom kurom vaginaleta (jebate, ne znam ni kako se zovu) - tako to rade neke moje prijateljice (s laganim upalama).

No da, što je to lagana upala??

Uglavnom, zaključak je da nam je zdrastvo sasvim ok - kad nisi bolestan!!

I da, odoh opet u onoj jebeno blato. Nikako da riješim sve probleme i da se jednom zauvijek maknem van!

Kao što znate, život mi se sastoji od dosta putovanja i rada po lijepim nam našim pripizdinama.

Shodno tome ide i posjet lokalnoj zajednici - čitaj birtiji, bircuzu, krčmi, u boljem slučaju kafiću (krivo napisanom na ulaznim tablama), ili nedajbože pabu.

Kako izgledaju takva mjesta?

Možda u nekom dilirično - alkoholnom filmu, tamo negdje u petak oko ponoći mjesto i izgleda divno i bajno, a konabarica nivoa Carmen Elektre, ali, običnim radnim danom, u doba kad tuče sunce po šugavom inventaru - sve izgleda puno puno gore.

Uglavnom je sve strašno ofucano (ne znam zašto gazde takvih mjesta smatraju da kad jednom kupe ili naslijede inventar - to je za sva vremena), crna boja je neka sivo-prašnjava, a ostale kao sa stvari oprane bez faking Pervola.

Znam da se i takva mjesta moraju čistiti. Čak je svojedobno moja Svekriva gulila svoja leđa u jednom sličnom mjestu obljepljenom ogledalima. Ogledala su bila čak i na stepeništu za gornju etažu. Mogu mislit s kakvom je maštom dotični gazda osmišljavao interijer!

No, obično su sva ta mjesta po danu nekako prašnjava ili musava. Ne mogu se oteti dojmu da ih baš i ne peru.

Konobare i konobarice (odmakle su se od doba borosana) u ovoj priči ne treba spominjati. Neki su čak i simpatični. Pogotovo ako si im "dnevna mušterija", pa o tebi znaju sve. Uključujući i postotak alkohola u krvi.

Zašto ja to sve pišem?

Ide mi na (jebiga, nemam ku) onu žensku stvar što sam na nekom takvom mjestu pobrala neku upalu što me sada pecka i svrbi. I što će me natjerati da posjetim svog ginića.

Već se nisam dugo javila ovako rano. U ovom jesenskom radnom terminu nekako ne stignem na komp. Razlog više što je Mala, kao prava ozbiljna školarka petog razreda diže u pola 7. Pa više nemam tihog slobodnog mjesta u kući, da mi nitko ne viri preko ramena...

Naravno da su zvijezde, retrogrande ili kakve već djevice utjecale na članove moje obitelji, pa je nakon burnog vulkana nezadovoljstva, durenja i ostalih "tihih misa" tokom subote, laganog otopljavanja sjevernog pola tokom nedjelje, stanje (valjda) postavljeno u početnoj bazi.. Hm...

A navodno me čeka bura i na poslu...

Anyway, jučer bili u Zelenom viru. Malo sam i fotkala, pa ću popodne nešto baciti i na net.

Inače, nismo očekivali tako puno parkiralište automobila, pa je osjećaj bio kao na Sljemenu, što me užasava. Oni "planinari" što se obuku kako se već šika, a zapravo dođu s autom.

I jedan tužan pas što nas je gledao iz gepeka Fieste. Doći u prirodu i onda psa ostaviti u autu! Sramota!

Update popodnevni:
Evo slika:



Kao što mi rekoše stručnjaci - ova stijena se tokom zime zaledi (ono mokro što se sada vidi), pa se penjači po njoj penju (tzv. ledno penjanje - penjanje zamrznutih slapova) - smjer zvana "Narnija". Dijeluje impresivno i ovako u jesenkom izdanju!



Malo mračne i vlažne atmosfere u samom uskom kanjonu. Otprilike takvo mi je danas raspoloženje.



Pogled na dom. Osim automobila što se vide na slici, bilo ih je i iza mojih leđa, jednom riječju - gužva! Veselilo bi me doći po zimi (navodno dom ne radi kad padne snijeg, ali razmišljaju o tome da ga drže otvorenog cijelu godinu!).

Voila!

Danas bila na Vele-sajmu.

Il' sam ostarila, il' ne znam šta je, ali mi je bilo totalno bljakača.

Pozvala me kolegica da joj obiđem štand. Ona pred laptopom, spojena na internet, uz dva mobitela što zvone... Jebiga, ošla dalje...

Kraljica Majka pitala za Indijce. Eeee...

Nekad smo se trgali za stvari iz Indije. Nekad su bili cijeli paviljoni puni Indijaca i njihovih krasnih stvari...

Sad su mi to krpe. Koje uz to čudno mirišu. I ne daju se prati u mašini (puštaju boju)...

Onda me Guzda odveo do Avenue Mall-a. Malo pogledali izloge (s muškarcima se ne ide u šoping, definitivno! ), pa kako je sve sređeno - većina dućana je u pretežno crnoj ili sličnoj tamnoj boji - zidovi, reklame...

I onda kupila Donu Leon - naravno, u Algoritmu.

Obišla i Zaru da vidim šta nudi, kakve su cijene. Ovako nabrzaka, neke cijene su too much od mog najdražeg Benettona, neke niže, ali definitivno imaju luudu prodaju. Valjda tu kupuju i oni koji nikad nisu čuli za Zaru, ali sada su čuli da je to the first shop u Hrvatskoj - pa udri u kupovinu!!

Toliko od današnjeg izvještaja.. Bay

Ne mogu, a da ne komentiram najnoviji ispad u krilu nam najdraže majčice Crkve.

Na nekoliko stranica jednog od naših ženskih časopisa - slike s krštenja male Lane Lourde ili kako li se već zove s licemjernim komentarom župnika "udostoji se blagosloviti oca ovog djeteta da udovolji svim njezinim potrebama bla bla".

Ako uzmemo da je svojedobno stigla zabrana o krštenju Amber - kćeri Gorana Ivaniševića, jer eto čovjek živi u "divljem" braku, ne vidim razloga zbog čega je dozvoljeno da se krsti dijete - plod jedne zrele žene, već majke (hoću reći da je znala kako se rade djeca) i jelte do tog trenutka "bezgrešnog" (alkoholiziranog, shrvanog vremenskom razlikom ili treznog ko' špricer) Višnjića.

Ako uzmemo u obzir da se, po katoličkim kanonima nedozvoljenog čina - Gospodična majka dotičnog djeteta spanđala sa već oženjenim (naravno da tu informaciju znaju sve žene u Hr.) muškarcem, pa su napravili dijete - jedan grijeh više na njenu dušu!

No da, na njegovu dušu - grijeh preljuba, ali to je već problem njegove ložnice i u to ne bih ulazila.

I sad vi recite gdje je tu pravica?

Osobno, mislim da je čin krštenja nešto što se ne bi smjelo odbiti nikome, bio on plod bračnog, vanbračnog ili preljubničog čina.

No, da je sprdačina da nam serviraju takve fotografije (majka sa velikim križem oko vrata, suza u očima...), izjave dotičnih svećenika - mislim da je na veliku sramotu Crkvi!

I za kraj - ja sam (relativno) aktivni vjernik, s nekoliko svećenika u familijarnom stablu - da ne bi bilo zabune!

Ako velim da je bilo luudo, nećete vjerovati.

Prvo je padala kiša, onda je prestala, onda je zasjalo sunce, onda se Rudarka skinula iz a) polu-zimske jakne u b) skroz tanku jaknu i natakla sunačne naočale, onda su jaako mrljali i muljali pa se Rudarka posvađala sa šljakerima, njihovim šefom i šefom njihovog šefa (kojeg je uspjela dovući u blato), onda, pošto posao nije bio gotov, opet se zamračilo, pa je počeo pljusak kao iz kabla, pa je počela lagana tuča, pa sam ih sve poslala u pič mač i ostavila svog poslovođu da se s dotičnima hrva. Ne doslovno, makar bi možda to pomoglo..

I onda je pao mrak. Što Rudarki na oči, što zaistač...

Toliko o poslovnosti.

Od kada sam ustala, a to je bome bilo daavno i raano - boli me glava.

Nit kava ne pomaže, nit aspirin, nit sex....

Da lupam glavom o zid???

Ps. Sutra moram u blato i kišu. Čizme su spremne!

Update: Ma da, one na cvijetiće. Možda bude i malo hrane, naprimjer fiša (ista lokacija od prošlog udarničkog ponedjeljka).

I da - nisam se zarakijala. Dapače, nisam ni pivce okusila jerbo sam radila. A kad radiš - voziš se, pa isto tako nije zgodno u udarni vikend branja grožđa voziti s imalo alkohola u dahu. Ahhh.. Eto, priznajem, bilo me stra'...

Volim sanjariti kada vozim. A vozim često. I često se vozim po prirodi, nekim zaselcima...

Gledam kućerke. Jadne, stare, blatnih dvorišta, ponekad s musavom dječicom, ponekad s zgrbljenom bakicom..

Gledam vile, tvrđave neukusa. No da, vlasnicima su sigurno super i pet, pa je sad glupo komentirati izgled tih kuća. Kako bi Guzda rekao - bolje i da je kičasta, glavno da ju vlasnici žele srediti, staviti fasadu, boju, šare..

A onda si razmišljam - negdje na drugom kraju svijeta isto tako žive ljudi. Žive, žene se, rađaju, rastaju, razboljevaju, umiru. U viletinama Hollywooda, u dašćarama Mexico City-a, u blatu monsuna Calcute ili u njihovim bogataškim kućama ili... ??

Kako je sve relativno u životu.

I da, također i sreća.

Što znači sreća?

Da li su to one bogataške jahte što se muvaju u akvatoriju Dubrovnika, Hvara, Brijuna?

Ili je sreća mala kučica uz neki šumarak? Korica kruga na tanjuru? Sto kuna više na računu od penzije??

Ili iznošenje hrpetine vrečica iz novog trgovačkog lanca?

Uff... Ova kiša me izluđuje...

Jebalomajku, ali ovi iz BigBrudera nisu normalni - za sada je u faking kuću koju ćemo morati gledati mjesecima ušlo petnaestak kuronja.

No da, i jedan peško. Službeno deklarirani, pred svima nama. Ili dvojica - Nasljednik je gledao početak, pa veli da je prvi/drugi isto neki "rozi". I sada još jedan što voli roza košulje...

E pizdarije...

A svi "učeni", Dalmoši i ostalih dijelova mora (Umag, Rijeka, Novigrad), gel i slična sranja....

Hoćemo sisate i glupave plavuše!!!

Update: Poslije su počele ulaziti i trebe, no nisam više imala snage gledati, tako da ništa od izvještaja. Malo sam osvježila pamćenje i koliko vidim, nisam ništa propustila - da vidjela, čula skoro sve ženske. Jojjjj

Javi se ako ovo čitaš:

Zgoodan frajer, 30-ak god.,170 i sitno (nije baš previsok, no to sam ga ja odšacala sa svojih 165), u plavoj Lacosta majici, kratkim hlačicama, japankama i RayBan naočalama (slatke sportske). Lagano neobrijan. Taman. Naški.

Vozio se brodom na Brijune (mi jadničci na izlet), on na (svoj?) brod/jahtu koja je par dana bila usidrena na otoku.

Jojjj...

Jako zgodan. (to sam već rekla)

Ps. Inače ne gledam frajere, ali ovaj je bio spoj sportke elegancije, zgodne face i love. Po golim nogama zaključujem da nije nogometaš. Doduše, ni ja nisam manekenka...

Kategorija: goli sex.. Hi hi...

Jučer ujutro, lijepo ja vesela, nasmijana, u traper minjaku i svjetlucavim balerinkama pičim na posao...

Eeee...

Da sam znala!

Uglavnom, vratila sam se doma u 7 navečer, umorna i prašnjava. Oćeralo me u livadu odradit posao, koji je doduše trebalo odraditi danas po ovoj kišurini, pa sam brzo pristala. U međuvremenu sam skoknula doma da djeci donesem friškog kruha i obučem hlače i neke malo starije cipele...

Malo sam se isposvađala sa "pametnim" šljakerima, napričala sa vatrogascima (o tužnog događaju na Kornatima), pojela fiš, opržila jezik na vrućoj kavi i naravno, uspješno odradila posao! Zar ste sumnjali?

Tako se radi prvi dan nakon godišnjeg!!

Kategorija: karijera umotana u prašnjavi sex

Sutra mi završava g.o. Ili danas - kako god uzeli...

Djeca u školu, a Rudarka na posao. Ufff....

Kako bi čovjek tj. ja kao žena rezimirao ovo ljeto??

Želje, a bome i planovi su bili puuno bolji nego što se stvarno i desilo. Kao prvo - cijelo ljeto smo se borili s popravcima automobila. Pa starom kombiju nije bilo polovne getribe za kupiti u ovom dijelu svijeta, pa smo kupili "novi" koji je vraćen u dućan u manje od 24 sata. Onda se i taj popravljao tako dugo da sam bila prisiljena ići na more s kombijem, dok se Guzda vozio u prastaroj Škodi Favorit, posuđenoj od familije...

U tom okružju nije baš bilo velikih mogućnosti da krenemo u bijeli svijet, pogotovo što se baš i nije zaradilo "ojra" za takva skitanja.

No da, ipak smo se uveseljavali u bazenu. I borili s dotičnom vodurinom ubacujući nasumce sve moguće kemikalije. Naravno, što dotični bazen nije spriječilo da se pretvori u žabokrečinu. Fak i bazeni. Ne vjerujte onim slikama divnih plavih vodaa...

Onda sam sjela za volan kombija, obećala Guzdi da ću paziti i eventualno ga samo malo ogrebati (naravno da ga nisam iznevjerila) i neka se ne ljuti što mu je kombi netom izašao "ispod čekića" "dragog" nam autolimara.

Na moru je bilo relativno dobro. Odmah drugi dan - šeflja kulture.



Ovo je sam početak predstave - poljavljivanje glavom i bradom Krleže.



Ovo je malo kasnije. Ostale slike su dosta mutne. Uključujući i onu s izlaskom Josipe Lisac. Njene točke su bile uklopljene u samu predstavu, s time da je s posljednjom završila i zadnja scena. Bilo je dobro, ali brate mili totalno naporno sjediti bez pauze na goloj dasci rukajući one ispod tebe. Sorry gospođo u bijeloj vestici što sam vas malo gurkala mojom srebrnom cipelicom.

Pa izlet na Velike Brijune (imamo hrpu slika prepariranih životinja, ali mi se ne da to stavljati na blog), pa naprimjer duga:



Onda nekoliko dana feštarenja, što s velikima, što s malima.. Tanjura, čipsa, papirića, zmazanog i čistog (nespeglanog) veša, nespremnih đaka i umornog Guzde (eto ga, hrče u kadi hladne vode)....

I eto.... Poso zove...

Nakuhah se...

Napekoh se...

Mala slavi - danas treći dan svoj rođendan.

Tako je svake godine. Prvo večera na moru, pa društvo iz razreda (jučer) i kao finale - dragi i "dragi" gosti, kumovi, family i resto...

Ufff.....

Upravo smo u kratkoj pauzi između krčkanja gulaša i dolaska prvih gostiju. Odmaram noge uz komp.

Tko preživi, nek se javi....