Jučer sam bila previše jadna, a istovremeno previše ljuta da išta napišem.

Ne znam koliko se sjećate, ali prije par mjeseci sam pustila u kuću ženu da nam čisti i posprema. U startu je bilo dogovoreno da nam i kuha, ali pošto je moja "fina" familija bojkotirala hranu druge kuharice (pogotovo Mala kojoj je i bila namjenjena ova "usluga"), ostala je kuhinja na meni. Naravno u onim kasnim večernjim satima...

No dobro. Ali je kuća bila čista ko' suza. Dijete (ponekad sa suzama i svađom sa Gospođom) nahranjeno i ja sam u miru mogla raditi bez da razmišljam da li će Mala pasti u hipo kad ode u školu.

No da, Mala je prava vještica koja se, ako joj se netko ne sviđa bori svim sredstvima protiv dotične osobe. Žena je pak bila nje-nje. Što joj je više pokušala ugoditi, to je ova moja mala vještica bila sve gora. Ali brate mili - pa neće jedna desetogodišnjakinja izmanipulirati s jednom majkom troje djece (jedno je već u vojsci!)??

I što je jučer bilo? Slučajno nazvala ženu da ju nešto pitam, a ova meni veli "danas ću ranije otići, idem na razgovor za posao".

I navečer se javlja kako je danas više nema kod nas!

Pa pukla sam! Ostavi me samu samcatu da razbijam glavu šta će Mala ručati, da li će to pojesti, da li će si znati ugrijati, da li.....

I nije bilo pardona. Ode ona u lokalnu tvornicu....

Da ne bi pomislili kako nisam bila fer prema njoj: plaćala sam joj 1.000 kn mjesečno, na vrijeme, za cca četiri sata pospremanja i pripreme (podgrijavanja + kuhanja priloga, znate već - malo krumpira ili tjestenine i malo oprati salate).
Niti sam joj radila raspored čišćenja, niti sam joj brojala minute, čak je bila slobodna (a platila sam punu cijenu) tokom ljeta kad smo otišli na more!

Jadna i ljuta...

Tko bi mislio da će se to desiti.

Što?

Jedva (bukvalno) preživjeh ovaj vikend!

Što se desilo?

U petak smo izašli, ali stvarno na jednu pivu. Guzda i njegova žena tj. ja. I ne lezi vraže, do našeg stola stigla (sa susjednog) frendica i vuče nas za rukav - "pa hoćete li nas konačno zamijetiti i sjesti k nama". Ljudi došli nešto prigristi u naš lokalni pub i naravno, popiti jednu pivu.

Stigli i njihovi frendovi, koji su na kraju ispali super zanimljivi.

I sve - jedna po jedna...

Dalje da vam ne pričam. Jučer umirala... cijeli dan.

A šta da kažem? Nije alkohol za star(ij)u ženu....

Adju, adju....

Tko zna da li ćemo preživjeti još jedan potop našeg najdražeg bloga...

Valjda ću preživjeti ovaj vikend....

Što još? I danas je bilo jako napeto na poslu. Posvađala sam se sa (skoro) svim (muškim) kolegama na poslu.

Idem se odmarati od posla i svih....

Jučer sam se poriječkala, a gdje drugdje nego za sl. ručkom s kolegom, izvođačem.

On me uvjerava u moje greške, a ja u njegove, s time da baš ne želim biti gruba jer do njega sjede njegovi direktori.

I ovaj pizdi li pizdi..

A ja "Pa šta se sad ljutiš... posao kao posao"

Veli on meni: "Pa ne mogu se s tobom niti posvađati, ti si ipak žensko.. znaš onako - ispsujemo se i gotovo"

Pa mislim.... čovjek frustriran..

Samo kratko jer jurim na posao:

Već sam dva dana u gumenim čizmama u blatu do jaj(nik)a...

Djeca me ne vide, muž me ne vidi, maca me ne vidi, a kamoli ribice.

Netko će preživjeti, a netko ne....

Naravno, problemi na poslu tj. direktno na terenu.

I onda se skupe ljudi, što iz centrale, što lokalni...

I onda ti filozofiraju kako si nešto krivo odlučio. "Ma neee... Ja bih to ovako..." i pljuju po tvojim odlukama, a zapravo ih boli pišonja jer nisu za ništa odgovorni.

No da, ako sve dobro prođe svi tvrde da je baš njihova bila odlična zamisao. Ako ode sve u ku. mala rudarka će najebat (naravno, jučer oko 19:00 je već i rudarkin diša bio jaako loše raspoložen).

Onda smo stisli zube - i oko 22:00 riješili problem!

I na kraju, zašto sve ovo pišem: čopila me alergija od silnog sviježeg zraka. Majčicu mu, pa zar krajem jedanaestog mjeseca??

A jebate, otišlo sve u ku. Pa danas ujutro (doduše da dragi Danči pišem ja i čitam blogove prije sedam ujutro!!) je još sve bilo tu. A sad nema. Štani...
E oču ku sad to vadit iz arhive i boktepitaj šta radit. Nek si sami vade... (mislim ovi iz uredništva!).

Ps. Navodno je sve u arhivi ali ja to ne znam povaditi...

Anyway, rođendan završio danas rano ujutro kad nam je zadnji svat u ranu zoru, (six in the morning) otišao s Guzdom prema Metropoli (Mali što je stigao s busom iz Zg).

Frendica nije mogla doći na rođendan, a muža je, rođenog Talijana, oca familije koji i nakon više od petnaestak godina ne govori hrvatski, a brate mili, kao i svi Talijani niti engleski (što me čudilo u startu za jednog akademsko - obrazovanog tipa) bolila glava, pa mu se nije dolazilo po dijete. No da, pošto tip i dalje živi i radi u Italiji, frendica u Hrvatskoj, a klinci se lagano seljakaju od vikenda do vikenda (oni su, da se razumije i dalje u braku!) između škole, vrtića, baka i djedova.... ma luda kuća.

Naravno, svi odlično govore oba jezika! No, na svu tu frku oni se stignu družiti s nama, za razliku od nekih naših "na pet minuta" od kuće "prijatelja", a ne vidimo se mjesecima...

Kumovi nam stigli oko osam navečer. Već sam mislila što ćemo s s njihovim malim danas ujutro kad dođe vrijeme za školu i posao.... (jebi ga, ne može Guzda uokrug po lijepoj našoj na posao do Metropole..)

Malo su si posjedili (zagrljeni), malo smo se gledali, malo udisali, malo kašljucali...
Kako je to tužno kad ti život ode na drugu stranu. U ovom slučaju nije život, već načini naših života ili kako bi se to bolje reklo - načinu naših razmišljanja o životu...

Pita mene danas Guzda - "Jesmo li se mi totalno promijenili ili su oni otišli na kvasinu? Ili to oni misle za nas...?"

Nekako imam osjećaj da se i dalje jednako dobro družimo s nekim drugim prijateljima, da ne velim - nekim novim prijateljima, pa si nekako mislim da se nismo promijenili mi....

Teško je sad postaviti pitanje što vi mislite....

Ne zna se tko je luđi - oni bedaki u BB kući ili ja što ih (trenutno) gledam.

No, idu slijedeći zaključci jedne seoske domačice:

- ne znam zašto davnih dana nisu izbacili onu živčanu curu, koja stalno nešto pizdi, lamaće u prazno da će nekog prebit, razbit i rašćerupat uz užasno iritantno tuljenje i deranje

- zašto nisu izbacili onog malog koji je po n-ti put nominiran, znači sve iritira i diže tlak, a na kraju ostaje u kući

- bila sam uvjerena da će Dalmatino - mačo ostati do finala, da ne velim i uzeti pare. Kad ono - torpedirali ga van. Čovjeće - znači da ona - ne smetaj, ne diraj, ne iritiraj nikoga i kloni se svađa (što su radili i prvi i drugi pobjednik!) - ne pali. Baš sam razočarana što mi propala teorija.

- ne mogu vjerovati da nitko nije nominirao onu malu Kubanku. A i ona tu i tamo nešto brije na onom svom Petko-jeziku u tonu za svađu.

- stalno se svi ljube i svađaju kao u lošim ljubićima (i to onim ženskim!) - seks tek nakog braka.

- e da, jebo alkohol, jebo parove kad se niko nije pošteno puknuo. Zašto uopće gledamo to sranje?

I dalje mi je favorit feminizirani frizer! Nema veze što plače. Ako ništa drugo - ovi ostali bi pocrkali od gladi da ga nema i da ih pusti da odmah u petak navečer zapiju svu paru.

A možda bi nam to tek bilo zanimljivo??

Dosta o bedastoćama u i oko kade.

Evo, u ovako rano jutro (ipak sam i ja majka ispod kože, makar neki na poslu ne bi rekli) želim čestitati mom malom - velikom Nasljedniku 14 rođendan!!

A kao da se rodio jučer....

U vihoru rata...

Sada to vama mlađima izgleda patetično, ali nama tada uopće nije bilo. Guzda je bio daleko... da ne velimo "u brdima", a budućeg mališana je čekao podstanarski stančić, kinderbet (od tada jednog 14-godišnjaka), robica, što dobivena, što poklonjena (uglavnom u roza boji jer su svi imali male curice)....

I onda je stigao jedan mali kuštravac.

Naravno, kojeg smo udavili stalno ga presvlačeći (obične pelene su stalno bile mokre), napajajući s čajem i mlijekom (svakih pola sata).. i ne znam kakve sve bedastoće nismo radili dok nismo došli k sebi...

Mala je već stigla kao princeza... a i mi smo bili iskusni "vukovi" - roditelji.... ali post nije o njoj.

Vidim da mi se na donji post javile samo drage kolegice po kuhači - sve domaćice.

Sada ću pokušati malo zagolica i mušku publiku. Voila.

Upravo sam stigla s vježbanja. Nije da sam se baš previše oznojila (jebi ga, ipak sam ja jedna ozbiljna gospođa, nema smisla da polomim nokat, he he).

I sada me čeka kada puna vode i mirisne pjene. Za opuštanje mišića....

E sad, ako zamislite zanosnu Pamelu kako od majke rođena polako ulazi u pjenu.... totalno ste fulali.

He he!!
To je samo (mala) Rudarka!

Stavila na stolić u dnevnom boravku:

- dvije ukrasne svijećice (Ikea), naravno upaljene

- dvije šalice (s tanjurićima) za čaj

- med (volim piti čaj bez šećera i bez mlijeka, ali s medom, nije engleski, ali, meni fino..)

- keksi s cimetom (onaj "Speculatius", friško se pojavili u Metrou, znači - bliže se božićni blagdani)

- čajnik

- čaj - volim piti "Twinings" - English breakfast ili Prince of Wales mješavinu ili Earl Gray ili...

Naravno, drušvo mi je pravila frendica koja zna cijeniti fini engleski čaj.

Naravno, bilo je skoro pet popodne....

Eto u što se uvrgo svetimartin kad ga žene slave... he he

Danas jedan totalno edukativan i afirmativan (sad bi oni iz BB pitali što ti je to..) post. Mama44 piše o KBC Rijeka i atmosferi u kojoj se nalazi njezin malac (kojemu nikako da pronađu jel bolestan ili zdrav, no držimo fige da je sve u redu!).

Prije sada već šest godina završili smo, naglo, jedne subote navečer na pedijatrijskom odjelu KBC Zagreb - Odjel endokrilologije i dijabetesa - s Malom, koja je tada imala četiri godine.

Znate kako to ide - jastuk i najdraža igračka pod mišku.. zatomi suze... pozovi muža (koji je bio nedostupan, preko granice..)...

Nakon prvog šoka (doduše, drugi dan je ona već trčala hodnicima, a naš užasno ljubomoran Nasljednik, tada u dobi od 8 godina nas je uvjeravao kako je ona zdrava i šta sad dramatiziramo, plaćemo noćima i sl.) - znate kako to već ide - prvi radni dan i mi se uhvatili telefoniranja bližim i daljim prijateljima da nam nađu "vezu" - čisto da nas doktori "bolje gledaju".

A onda nas je uhvatila ribati (naravno, valjda je neka od tih poruka preko prijateljevog prijatelja došla i do nje) jedna stara doktorica kako nama, niti bilo kome drugome tu kod njih ne treba veza, jer se oni dobro, profesionalno i s puno srca brinu o svim malim dijabetičarima i ostaloj djeci na odjelu.

I nije lagala. Stvarno su ekipa od profa, doktorica - docentica, defektologice (koja je isto doktorica znanosti), mladih doktora, specijalizanata, glavne sestre i svih ostalih sestara puni brige i razumijevanja prema nama, onako preplašenim roditeljima djeteta s doživotnom bolešću (makar ja osobno izbjegavam taj izraz "bolest" jer je dijabetes zapravo nedostakak inzulina koji se nadomješta iglom).

I naravno, iz jednog takvog okruženja se ne ide zauvijek doma, već se dolazi na kontrole, ne daj Bože neke hitne intervencije...

Također organiziraju se radionice za roditelje, gdje mi "stari" prekaljeni roditelji pomažemo roditeljima novootkrivenih malih dijabetičara, naravno uz stručnu pomoć defektologa i doktora.

Organiziraju se radionice za teenagere s defektologom koji ih usmjerava u kvalitetan način gledanja na život i način života s dijabetesom.

Organiziraju se i radionice za malo manje (slijedeću subotu Mala ide na svoju radionicu) - gdje kroz igru uče o dijabetesu, prilagođenom za njihov desetogodišnji uzrast.

Imamo i ljetovanja, za klince u dobi od 11 - 14 godina, gdje oni, uz stručnu pomoć i nadzor 24 h od strane doktora i med. sestara borave na moru, u igri i učenju o svojoj bolesti.

I doktori i sestre idu na kongrese i skupove - i to s kvalitetnim stručnim radovima i prezentacijama.

Sve to treba organizirati, za sve treba naći sponzore (naravno da klinci vole kvizove s nekim prigodnim nagradicama).... ali najviše od svega, za sve to treba puno volje i ljubavi. Nama roditeljima je to naš život, a njima samo posao.

Naravno, sam odjel kuburi s malo prostora, sa starim namještajem, sa nedostatkom osoblja.... no to mi kao roditelji ne osjetimo na svojoj koži....

A šta da kažem za kraj dragoj Mami u Njivicama?? Naravno da bi trebalo obnoviti bolnice, naravno da bi trebalo educirati doktore (nisu svi iste kvalitete, pa zbog toga mnogi izbjegavaju tzv. "seoske" bolnice), naravno da bi trebalo ......

Možda je problem što bolnice vode nestručni doktori??

Možda je problem što se novci troše za neadektvatne stvari??

Možda....

Evo, Danči nešto jebava s nekakvim programima koji nabijaju glasove i naravno s listama najnaj....

I sad si ja razmišljam: kao (većina) nas je manje ambiciozna i (kao) ništa mu ne znači naslovnica, prvih par mjesta na listi najpopularnijih, napredovanje do maxi-šefa, Oskar...("šmrc, šmrc, maa neee, nisam to očekivala... no evo (vadi podugačak šalabahter) samo da se zahvalim....")

Ma bullshit! Svi su ambiciozni. Svi žele nešto postići. Svi želimo da nas pohvale i nagrade!!

Možda to muški rade direktno u vugla, dok mi to žene radimo puno sofistiranije... onako kao sramežljivo...

Kao npr. one bezvezne "Kruške i jabuke". Emisija sa dva "natjecatelja" gdje glasa publika (doduše u publici su bili plaćeni penzići) i gdje oba dva "natjecatelja" dobiju nagrade - jedan veću jedan manju. Pa mi je opet bilo toplo oko srca kad sam ja bila bolja.

Jebi ga, svi smo mi krvavi ispod kože. So, Danči go!!

Upravo gledam Vox emisiju o kuhanju.

Ne znam zašto, ali volim gledati kako kuhaju, pa makar ih ništa ne razumijem što melju na njemačkom. No da, ja sam vam friški učenik njemačkog! Već sam imala tri sata!! Wou!

Kad je došla profesorica i pitala nas da li nešto znamo - a ja bubnula "ja pričam njemački ko' Zuhra" - ako se sjećate one reklame za neku auto-kuću, kad je on turistički vodič. A žena (da budem preciznija - mlada, zgodna cura) me čudno gleda. Tako ja i na satu - tu i tamo izletim s nekim germanizmom i čudim se što to njena baka nije tako govorila! He, he.

Anyway, godinama sam gledala (u ovo doba oko 18:00) Kochduel, isto na Vox-u. To je bila njihova paradajz/paprika inačica "Krušaka i jabuka". I moram primjetiti da je voditeljica bila ugodnija nego oni naši hihotavi voditelji.

E da, jednom sam i ja sudjelovala u "Kruškama". Naravno da sam pobijedila, zar sumnjate??

Još bolji su mi na "bosancima" tj. jednoj od bosanskih programa - njihova inačica "Krušaka". Njihov "lako ćemo" stil određivanja količine namirnica mi je odličan.

Volim taj njihov mentalitet. Kad pređem granicu jako se ugodno osjećam i pokušavam na takav način percipirati život, barem tih par sati što tamo boravim.

"Glavno da je cigara i kafe, ba...."

Htjela sam nastaviti u istom (revijalnom) tonu, ali vidim da me većina ne shvaća...


Ne, nisam zabrijala u krizu "srednjih godina". Dapače, dobro mi ide, dobro izgledam (no da, naravno da imam mali šlaufić oko struka, no bože moj, ni Britney Spears u živo ne izgleda glamurozno), čak mi je i horoskop mrak, da ne velim da je "di" day tj. peemes day debelo ispred mene (ili iza, kako god uzeli)...

E jebi ga, sad sam izgubila nit....

I da, samo slijedeće: jebemmumater, ali zašto ne rade neke majice koje bi mi pokrile pupak i brubrege (da ne velim ono gore navedeno oko struka).

Mrzim kad dođu hladni dani pa mi izviri potkošulja (da da, ja sam od onih zimogroznih kojima je uvijek zima, no dobro, onih par dana oko Velike Gospe je o.k.).

I koja je cijena dobre potkošulje, a da nije bijela/crna i da ne izgleda kao donji veš najdraže mi bake??

Naravno da sam našla neke od 179 kn!! Hello??

Vidim da vas veseli sapunica zvana "forty years old - 40 godišnjaci", pa ću nastaviti u revijalnom tonu:

Mi smo generacija koja je:

- kao prvo, nakon par pripravničkih plaća postala dio "ratne generacije" - ljudi koji su živjeli od 100 - 150 maraka (znači od 350 kn/mj), a da pri tome nije imala ušteđevinu kao roditelji većine blogera (pa se ta ušteđevina trošila na hranu i život)

- generacija koja je preživjela djetinstvo s jednim crtićem dnevno (onim prije dnevnika u 7:30) i eventualno nekoliko crtića u poluvremenu nogometnih utakmica

- generacija koja je preživjela čitajući stripove

- generacija koja je uživo čula Queen-ovce u Zg (doduše, ja sam tada bila u sedmom osnovne i samo je jedna cura iz razreda sa starijom sestrom bila na koncertu)

- generacija koja je uživo slušala Štulića (da da, on je živi lik, ne bi vjerovali!)

- generacija koja je (za rata) mogla kupiti vikendice na moru za cca par tisuća maraka (upola od Eura), no pošto je to bilo oko godinu do godinu i pol plaća - ništa od toga

- generacija koja je tek prije par godina postala vlasnikom nekretnina, kuća ili stanova, pa sad mora živa i zdrava dočekati penziju zajedno sa posljednjom ratom stambenog kredita

- generacija koja se, s obzirom da neki doma nisu imali niti telefonske linije, odlično snalazi sa mobitelima, empetrijevima, prenosnim računalima i đipiaresovima (no da, to nemamo)

- generacija kojoj su se oči otvorile na đinđe u Trstu ili Grazu (sada sve to imamo u vlastitom gradu, i nema gušta od šopinga)...

Na ovaj post me potaknula posjeta (odvela Kraljicu Majku) InterSpar-u usred naše Metropole. Nekad se planirao put u Graz mjesecima unaprijed, skupljala lova (onih par stotina maraka), kupovalo plastičnih gluposti, olovčica i sl. bedastoća, a oči su nam bile kao špekule...

A prodavačice su za nama hodale kao "flasteri". Jadni mi Balkanci....

Natjeralo me u crkvu. Čak sam bila i na roditeljskom sastanku! Wou!! Da sad ne spominjem kako nas je od sto i nešto djece - krizmanika bilo 95% žena - roditelja, a da je takav nekakav postotak i na školskim roditeljskim sastancima... no da, to nije point ove priče.

Nego, sjedim ja lijepo (molim, stigla sam dovoljno rano u crkvu da me dvije bakice puste između sebe u sredinu klupe!) i gledam kako ljudi idu na pričest..

Kako izgleda prosječna žena od recimo 38 - 43 godine??

a) over weight oliti ima barem 5 - 10 kg više od idealne težine
b) ne pazi na izgled, što bi značilo da ne ide redovito frizeru i nosi stari raskvašeni kaput (u ovu kategoriju ne ubrajam one sirote koje stvarno nemaju novaca za gore navedeno)
c) na rukama ima prosječno 6 - 8 zlatnog prstenja, naravno ne-uparenog

Ili:

a) obučena je u odjeću svoje teenage kćeri, s malom razlikom što to njoj baš i ne stoji
b) i dalje ima na rukama ono silno zlatno kamenje....

Eto, stvarno me je sram što se nisam mogla koncentrirati na duhovna pitanja, već na nešto totalno profano... no, svi smo mi ljudi....

Volim kad se pojavi priča iz (seoskog) života koju mogu podijeliti s vama.

Evo jedna najfriškija:

Danas sam bila (ne svojom željom) svjedokom upucavanja jednog starog babca mojoj frendici. Naime, frendica je 35, +/- koji mjesec godišnja razvedena majka, koja u ovom našem skučenom (seoskom) svijetu baš i nema nekog novog za upoznati, a da taj nije neki mačo, koji doma ima ženu i dece-deset (no dobro, malo manje dijece) ili neki mamin sin kojemu fali koja daska u glavi, jer inače ne bi bio stari dečko...

Anyway, uletio neki penzić (devizna penzija, da se razumijemo!!).

I sad, kao što svi gastarbajteri rade, frajer je:

a) pokušao ju (nas) zabljesnuti svojim profinjenim šarmom (zapravo zapadnjačkog šljakera), no valjda to pali kod naših snaša

b) pokušao ju uvjeriti (to je bilo nakon što sam ja zgiljala) kako nije stariji od njezinog oca (u što nismo sigurni)

c) pokušao ju uvjeriti da je pun para....

We'll see kako će se razvijati ova sapunica...

Ili da ubacim frendicu na Iskricu. Možda uleti neki pohotni malac...

Mislim da njoj zapravo treba dobra ševa, a ne plaćena kava (mislim da kolača nije bilo)!!

Ps. Ovo ću ubaciti u kategoriju sexa.. Možda i bude, jednog dana.. He he

Danas bijah (opet aorist) kod frizer(ke)a...

Malo se "pramenovala" ili kako bi se to već reklo..

I onda cure (jelte frizerke) prebacile na lokalni seoski radio...

"Gđa i gosp. XY (naime, XY radi u mom "preduzeću") žele sve najbolje sinu za svatove".. i udri neka narodna...

A onda slijedeća želja "Susjedi A, B, C i mali D žele gđi i gosp. XY sve najbolje povodom vjenčanja sina..." i onda udario Thomson...

Sva sreća da mi je kosa bila suha, pa nisam čula nastavak dobrih želja... uglavnom roditeljima, a ne mladencima...

Eto, jedna mala crtica iz seoskog života...

No da, eto me doma....

Nažalost, već godinama (otkako ne živimo u Metropoli) ne idemo na SviSvete na Mirogoj. Previše je gužve da se dovezemo autom u Metropolu, pa onda da odemo gradskim prijevozom gore...

Šteta, nekad nam je to bilo baš ugodno iskustvo.

No da, znači, zakinuta sam na izložbu bundi. Ne znate o čemu pričam?? Pa zna se da je 1.11. pravi datum da se (po prvi puta za ovu sezonu) proluftaju bunde i bundice zagrebačkih hoh dama... E da vidite što se sve šeta po Mirogoju...

I da, ako čovjek hoće biti u trendu - mora ili biti pokopan na Mirogoju, ili (u krajnjoj liniji bolja opcija) imati nekog svog na tom Jet-Set groblju. Ma kakva druga zg - groblja.... To je za običnu raju!

Zato smo se mi zaletili do Križevaca. I tamo se drži do odlaska na gradsko groblje u najboljem izdanju. Da vam ne spominjem da se na razglas (po groblju) čuje dolična muzika. Veoma otmjeno!

Moram zamjetiti da sam zamjetila na nekim (poznatih križevačkih bogataša) grobovima krasne aranžmane sa orhidejama i ostalim "bogatim" dodacima. Izgleda da ovdje nema krađa (tj. "recikliranja" aranžmana) kao u Zg.

Bili smo i na jednom seoskom groblju. Puno plastičnog cvijeća i mnogo svijeća. Valjda je potrebno nabacati na grob dotičnog preminulog što više svijeća...

Osobno mi se sviđaju uređenja zemljanih starinskih grobova u okolici Samobora - s ukrasnim bijelim pijeskom ili kamenčićima... Tamo se onda plastično cvijeće zabode u zemlju u taj ornament od kamenčića. Nekako izgleda starinski simpatično....

Eto, toliko o grobljima...