Danas jedan totalno edukativan i afirmativan (sad bi oni iz BB pitali što ti je to..) post. Mama44 piše o KBC Rijeka i atmosferi u kojoj se nalazi njezin malac (kojemu nikako da pronađu jel bolestan ili zdrav, no držimo fige da je sve u redu!).
Prije sada već šest godina završili smo, naglo, jedne subote navečer na pedijatrijskom odjelu KBC Zagreb - Odjel endokrilologije i dijabetesa - s Malom, koja je tada imala četiri godine.
Znate kako to ide - jastuk i najdraža igračka pod mišku.. zatomi suze... pozovi muža (koji je bio nedostupan, preko granice..)...
Nakon prvog šoka (doduše, drugi dan je ona već trčala hodnicima, a naš užasno ljubomoran Nasljednik, tada u dobi od 8 godina nas je uvjeravao kako je ona zdrava i šta sad dramatiziramo, plaćemo noćima i sl.) - znate kako to već ide - prvi radni dan i mi se uhvatili telefoniranja bližim i daljim prijateljima da nam nađu "vezu" - čisto da nas doktori "bolje gledaju".
A onda nas je uhvatila ribati (naravno, valjda je neka od tih poruka preko prijateljevog prijatelja došla i do nje) jedna stara doktorica kako nama, niti bilo kome drugome tu kod njih ne treba veza, jer se oni dobro, profesionalno i s puno srca brinu o svim malim dijabetičarima i ostaloj djeci na odjelu.
I nije lagala. Stvarno su ekipa od profa, doktorica - docentica, defektologice (koja je isto doktorica znanosti), mladih doktora, specijalizanata, glavne sestre i svih ostalih sestara puni brige i razumijevanja prema nama, onako preplašenim roditeljima djeteta s doživotnom bolešću (makar ja osobno izbjegavam taj izraz "bolest" jer je dijabetes zapravo nedostakak inzulina koji se nadomješta iglom).
I naravno, iz jednog takvog okruženja se ne ide zauvijek doma, već se dolazi na kontrole, ne daj Bože neke hitne intervencije...
Također organiziraju se radionice za roditelje, gdje mi "stari" prekaljeni roditelji pomažemo roditeljima novootkrivenih malih dijabetičara, naravno uz stručnu pomoć defektologa i doktora.
Organiziraju se radionice za teenagere s defektologom koji ih usmjerava u kvalitetan način gledanja na život i način života s dijabetesom.
Organiziraju se i radionice za malo manje (slijedeću subotu Mala ide na svoju radionicu) - gdje kroz igru uče o dijabetesu, prilagođenom za njihov desetogodišnji uzrast.
Imamo i ljetovanja, za klince u dobi od 11 - 14 godina, gdje oni, uz stručnu pomoć i nadzor 24 h od strane doktora i med. sestara borave na moru, u igri i učenju o svojoj bolesti.
I doktori i sestre idu na kongrese i skupove - i to s kvalitetnim stručnim radovima i prezentacijama.
Sve to treba organizirati, za sve treba naći sponzore (naravno da klinci vole kvizove s nekim prigodnim nagradicama).... ali najviše od svega, za sve to treba puno volje i ljubavi. Nama roditeljima je to naš život, a njima samo posao.
Naravno, sam odjel kuburi s malo prostora, sa starim namještajem, sa nedostatkom osoblja.... no to mi kao roditelji ne osjetimo na svojoj koži....
A šta da kažem za kraj dragoj Mami u Njivicama?? Naravno da bi trebalo obnoviti bolnice, naravno da bi trebalo educirati doktore (nisu svi iste kvalitete, pa zbog toga mnogi izbjegavaju tzv. "seoske" bolnice), naravno da bi trebalo ......
Možda je problem što bolnice vode nestručni doktori??
Možda je problem što se novci troše za neadektvatne stvari??
Možda....
Post je objavljen 11.11.2006. u 08:09 sati.