Mjesto nezemaljskog bola

Vukovar sam pohodila prije četiri godine.

Posjet bolnici sam nekako i preživjela. Dio puta kojim prolazi kolona sjećanja sam nekako i preživjela. Strašne ruševine nečijih domova koji još uvijek vrište u nebo svojim spaljenim krovovima sam nekako i preživjela. Na jezovitu bol Ovčare me ništa na ovom svijetu nije moglo pripremiti.
Dočekao nas je čovjek koji tamo radi, primajući sve one koji se dođu pokloniti sjenama onih koji su usnuli u vječnosti nakon strašnih muka. Ispričao nam je ono što smo toliko puta čuli - o dolasku autobusa sa ranjenicima i osobljem vukovarske bolnice i svima onima koji su odabrani da budu zaustavljeni zauvijek u koraku, riječi, osmijehu i snu. O strašnom batinanju koje su prošli prije ulaska u hangar. O još gorem batinanju koje su prošli u hangaru. O noći punog mjeseca koja je donijela vrlo bolnu smrt Siniši Glavaševiću, Jean Michelu Nicollieru, Igoru Kačiću, Ružici Markobašić koja je ubijena u visokoj trudnoći i svim ostalima. O tome kako su ih mahnite zvijeri takve polomljene i pretučene vozili do stratišta zvanog Grabovo, gdje su ih dočekale iskopane rake. Tamo je njihov ovozemaljski put završio, nakon strašnog hoda po mukama.

Ušla sam u mrak hangara. Jezivi zadah smrti još je uvijek tamo. Mrak povremeno razbijaju traci sićušnih svjetala, postavljenih na stropu poput točkica; njihov broj odgovara broju ubijenih duša. Na zidovima hangara se pojavljuju i nestaju fotografije onih koji su zauvijek ostali u teškoj slavonskoj zemlji. Spirala smrti, postavljena u sredini hangara, ispisuje i istovremeno guta njihova imena. U slami, poslaganoj uza zidove, stoje njihovi osobni predmeti - ključevi, zdravstvene i osobne iskaznice, ono posljednje što je ostalo od njih.
Ni sada sa sigurnošću ne mogu reći što sam osjećala.Bol, nemoć, jezu, tugu, bijes...sve se to ispreplelo u klupko koje me pritiskalo poput najtežeg tereta, nikad doživljenog. Ćutila sam tek suze, tople i slane, koje su nezaustavljivo natapale moje lice i vrat i majicu. Nisam ih mogla zaustaviti. Nisam ih htjela zaustaviti. Pustila sam ih neka grle duše svih onih koji su svoje posljednje trenutke života proveli u mukama, na betonu hangara. Iskreno, mislila sam da će me ugušiti i suze i sve ono što sam osjećala.
Na mjestu egzekucije, u širokoj slavonskoj ravnici, stoji crni obelisk. Na tisuće je krunica tamo ostavljeno. I ja sam položila jednu i zapalila nekoliko lampiona.

U sablasnoj tišini smo došli, u još sablasnijoj tišini smo otišli. Mislim i znam da je komadić mog srca zauvijek ostao tamo. Neka kuca za one kojih više nema.