In memoriam Branko Lustig

Branko Lustig bio je izniman, poseban Čovjek. Svojom nevjerojatnom životnom pričom može biti primjer svima onima koji ne vjeruju u snove, ali i onima koji žive živote obojene mržnjom. Danas se pridružio nebeskoj vojsci ljudi zbog kojih je do kraja života poticao na toleranciju, ali i dao sve od sebe da se nikad ne zaboravi pakao koji je on imao sreću preživjeti.

Ovaj sam tekst napisala prije nekoliko mjeseci, želeći obilježiti rođendan Čovjeka, jednog od rijetkih koji zaslužuje ispisivanje te riječi velikim početnim slovom.

Život je uistinu čudo. Doista, zna donijeti puno boli i patnje iz koje se onda iznjedri nešto snažno, gotovo neuništivo.

Branko Lustig je kao dvanaestogodišnji dječak odveden u Auschwitz zajedno s majkom. Nije odveden u plinsku komoru jer je njegova majka slagala da ima šesnaest godina, pa je odveden na rad u rudnik ugljena. Kasnije je bio u radnom logoru u središnjoj Njemačkoj, pa zatim u Bergen Belsenu, gdje je dočekao i oslobođenje. Imao je svega tridesetak kilograma, i u jednom intervjuu rekao je da je, vidjevši Engleze i čuvši zvuk gajdi, mislio da je umro i da mu anđeli sviraju na nebu. Slučajno je saznao da mu je majka preživjela pakao logora i nakon puno muke uspjeli su se pronaći.
Pučku školu završio je u Čakovcu, pa zatim otišao u Zagreb. Bio je član KUD "Joža Vlahović", upisao glumačku akademiju i uzdržavao se, kako sam kaže, recitirajući i najavljujući filmove u kinu Balkan. Tako mu je i ponuđeno da radi kao prevoditelj sa nekom filmskom ekipom iz Mađarske; ostalo je povijest. Malo pomalo pročulo se za tipa u Zagrebu koji zna sjajne filmske lokacije, a 1984. otišao je u Ameriku. Postao je producent, i to kakav, ovjenčan dva puta Oscarom za filmove koje je producirao.
"Schindlerova lista" dobila je sedam kipića, i izišao je na pozornicu zajedno sa Spielbergom. Rekao je:
"Moj broj je A3317. Dalek je put od Auschwitza do ove pozornice. Umirući su mi ostavili u nasljeđe da ako preživim, pričam kako je bilo.”
Drugog Oscara dobio je za "Gladijatora".

Što zapravo želim reći? Pomalo je nevjerojatno kakve je kalvarije čovjek u stanju istrpiti, kakve boli i poniženja pretrpjeti, kakve tuge i strašna sjećanja mora nositi u sebi sve do kraja svog života, a ipak usprkos svemu tome ostati čovjek i uspjeti nastaviti živjeti, podsjećajući uvijek da se preživljene strahote i patnje ne smiju zaboraviti. Uvijek se sjetim velike, prekrasne Alice Herz Sommer, vrhunske pijanistice koja je preživjela logor smrti i doživjela duboku starost. Toliko radosti u jednom ljudskom biću rijetko se može sresti. Ona je bila u stanju izgovoriti ove riječi, iza svega što je preživjela:
"Svaki dan je čudo. Koliko god moje okolnosti bile loše, imam slobodu izabrati svoj stav prema životu i čak pronaći radost. Zlo nije novina. O nama ovisi kako ćemo pristupiti dobru i zlu. Tu nam moć nitko ne može oduzeti."

Ljudi poput Branka Lustiga zapravo odašilju vrlo jasnu poruku svijetu - nikada ne treba gubiti nadu, čak ni onda kada se čini da nema niti tračka svjetlosti ni mogućnosti da izađeš kao pobjednik u borbi za goli život. Nakon što pobijediš u takvoj okrutnoj, irealnoj borbi, naprosto shvatiš da je sve moguće, pa i krenuti putem na kojem malo njih uspije.
Sretan rođendan gospodinu Lustigu, nekadašnjem broju A3317. Rijetko hrabar Čovjek koji je dohvatio svoje snove.