6. poglavlje
- Halo? - Monica začuje poznat Samin glas.
- Sam?!
- Monnie?!
- Ja sam. Šta radiš? - počne Monica. - Oprosti što se nisam oprostila od tebe, mislim onako kako sam se trebala.
- Ma nema veze! Vjeruem da nisi imala baš nekog utjecaja na odluke, ha?
- Imaš pravo, nisam! - nasmijala se Monica.
- I... Pričaj mi! Kakav je London?- zapitkuje Samantha.
- Pa....znaš, kao i svaki drugi grad.
- Monnieee! Nemoj ti tu meni pričat kao da si bila u njih 100tinu. Hoću detalje! Daaaaaaj! Znaš da mi treba malo dinamike. - inzistirala je Samantha.
- Dobro Sam! Mogu ti reći da je puno ljepši od onoga što sam očekivala. I teta mi ima ogroman, ali zaista ogromanstan. Dobila sam savršenu sobu. Ima krovni prozor... - pričala je Monica.
I tako su Monica i Samantha pričale nešto manje od sat vremena. U međuvremenu je Marcia dobila poziv na mobitel i izletjela iz kuće s riječima da će se brzo vratiti. Monica je spustila slušalicu i zadovoljno se okrenula na peti. Bila je sretna jer se njezina najbolja prijateljica ne ljuti na nju. Tada je ugledala kutije sa njenim stvarima jučer spakiranim. Nekako je dobila poleta i prvi put u životu je željela pospremiti svoju sobu. Nije znala da li je to zato jer se radi o novoj, potpuno novoj sobi ili jednostavno je to znacilo da se pomirila sa činjenicom da je ovo njen novi dom i da će tu živjeti. Uzela je s poda dvije kutije i krenula prema stepeništu koje vodi na drugi kat gdje se nalazila njena nova soba. Nije zakoračila ni na prvu stepenicu kada je čula lavež. Spustila je kutije i okrenula se prema vratima. Njena teta je ulazila, a za njom je veselo ušetao ogroman crni pas. I Charles je čuo lavež. Izašao je iz svojeg malog raja kako bi vidio što se događa. Vidio je svoju sestru nasmijanu kakva dosta dugo nije bila. Klečala je na podu i puštala velikoj dlakavoj spodobi da joj liže lice.
- Ovo je moje iznaneđenje vama! To je moj pas Hannibal! Najrazmaženije i najbolje stvorenje koje postoji. - teatralno reče Marcia. - Nadam se da je izenađenje ugodno.
- Iznenađenje je definitivno ugodno! - odgovori Monica oduševljeno. - Pa gdje si ga dosad skrivala?
- Bio je kod susjede prekoputa! Vrlo ugodna žena i vrlo susretljiva! Kada god negdje moram otputovati, a to je zaista često, ona mi ga uvijek rado pričuva. Upoznat ću vas s njom. Ima nećaka koji ima 15 godina ja mislim. Dođe katkad. Živi na drugom kraju Londona, on ti ,Monnie, može pomoći da se prilagodiš! Poznaje London bolje od ikoga! - pričala je Marcia. - A i raspitala sam se malo o školama! Ima jedna koja mi se čini kao odlična za vas! Malo je daleko, ali je nova i zasada ima odlične rezultate!
- Super, ali.....kada, kako, gdje, zašto? - upita Charles.
- Razgovarala sam sa ravnateljem prije pola sata i rekao je da vas dovedem sutra da malo vidite školu i da vidite da li vam se sviđa. Ako sve bude dobro onda ću vas upisati. I da, Charlie, imaju odličan program za muzičare na šestom stupnju. - ispričala je Marcia.
- Odlično! - odgovori Charles.
- Ajde, nacijo, idem ja spavati! Umorna sam! - reče naposljetku Monica, mazeći još uvijek Hannibala. - Samo još moram odnijeti ove kutije gore. Laku noć!
- Laku noć, Monnie! - kažu Marcia i Charles istovremeno.
- Mogao bih se i ja pokupiti u krevet! Sve ovo me iscrpilo! Mislim današnji dan je bio naporan! - reče Charles i pozdravi se sa tetom. Sa sobom je ponio svoj kovčeg s odjećom i lagano odteturao do svoje sobe.
Marcia je ostala još budna. Sjedila je sama u tami svog doma i razmišljala. Preko noći je ostala bez svog velikog oslonca u životu, svoje sestre i postala roditelj dvoje adolescentne djece. Nije znala da li je spremna za takav teret. Nije znala! Razmišljajući je zaspala. Usred noći se trgnula iz sna i teškim korakom otišla do svoje sobe! Ponovno je zaspala.
5. poglavlje
Monica i Charles su izašli iz auta i pogledali prema svojoj novoj kući. Iako si nisu željeli priznati ono što su vidjeli sviđalo im se. Bila je to stara građevina, nisu mogli točno reći iz kojeg razdoblja, jer nisu posjedovali toliko znanje o povijesti arhitekture, ali na njoj je bilo očito da je održavana i nedavno okrečena. Marcia je za to vrijeme vadila kovčege iz prtljažnika i zaključavala auto. Zatim je prošla ispred njih i dala znak glavom da je slijede. Ušli su u tu staru građevinu i pogledom upijali svaki njezin kutak. Stigli su do izlizanog stubišta. Charles i Monica su već kročili nogom na prvu stepenicu kada ih teta zazove. Tada su tek ugledali jedan stari lift kojem su se škripeći otvarala vrata. Bio je to jedan od onih fascinantnih liftova, kakvi se samo vide u filmovima tako da je i Charlesu i Monici vožnja njime predstavljala određeno uzbuđenje.
Lift se zaustavio na predzadnjem katu. Vrata su se otvorila i oni su izašli. Našli su se na hodniku, dosta dugačkom hodniku. Na svakom kraju hodnika su se nalazila jedna vrata. Oni su krenuli na lijevo. Marcie je tražila ključeve u svojoj torbici.
- Tu su! - pobjedonosno uzvikne izvlačeći ključeve.
Slijedeće što se čulo je bilo školjocanje brave i vrata su se otvorila. Charles i Monica su se nesigurno približavali vratima. Kročili su u stan. Bio je to ogroman stan, minimalističkog stila. Odmah desno pored vrata se nalazila kuhinja. Imala je sve što je bilo potrebno da ima jedna kuhinja. Imala je i šank. Površina šanka je bila od debelog drveta i to onako nepravilno izrezana radi umjetničkog dojma. Ispred toga se nalazio crni kauč i veliki TV ugrađen u zid. Na podu se nalazio jedan tepih i to ispred kauča. Ispod TV-a se nalazio mali stolić indijskog stila na kojem je stajala neobična rezbarija od drveta. To je sve što je bilo na nekih 100 ili više kvadrata. Iza vrata se nalazila daska s vješalicama koja je također bila u istom stilu i bilo je očito da je to Marcia donijela sa nekog od svojih brojnih putovanja. Na lijevo od vrata se nalazillo stubiše koje se penjalo na malu terasicu unutar stana. Sa te terasice se ulazilo u sobe. Svaka je soba imala svoj WC. Bile su dosta velike i kako su se nalazile na najvišem katu imale su krovne prozore pa time i prekrasan pogled na nebo, posebno noćno. Ispod prije spomenute terasice nalazio se Marcin studio. Sastojao se od dugačkog stola koji se protezao preko jednog zida, taj stol obasjavala je svjetlost male radne lampe. Bilo je tu i onih uredskih ladica, kakve se najčešće viđaju u policiji i bolnicama. Charles i Monica su pretpostavili da se tu nalaze tetine fotografije. Na stolu je bila hrpa slika, još uvijek nerazvrstanih. U mraku tog malog studia jedva primjetna su bila crna vrata. Bila su to vrata crne sobe za razvijanje slika. Zidovi stana bili su ukrašeni pravim umjetničkim djelom. Preko zida na kojem se nalazio TV, tj. onaj koji se prvi vidio kada bi se ušlo u stan, prelazile su crte živih boja nepravilnog toka. No to nije bilo sve što se nalazilo u ovom stanu. Bila je tu još jedna prostorija. Marcia ju je predstavila ovako:
- Anne, mi je prije par mjeseci rekla da Charlie ozbiljno planira doći u London i studirati glazbu. Pretpostavila sam da ćeš živjeti sa mnom,Charlie, pa sam pripremila ovu sobu. Još fale neke pojedinosti, ali za to ćeš se ti pobrinuti. Pa ako hoćeš možeš je pogledati.
Charlie se uputio prema vratima i širom ih je otvorio. Vidio je veliki prozor koji je bio dobro obložen i time je spriječavao buku automobila i automobilskih sirena da se uvuku u stan. Zidovi su bili svijetlo-plavi, a na njima su bile naslikane note na podivljalom notnom crtovlju. Pod je bio obložen onim takozvanim "brodskim podom". falilo je još uređivanja, ali i projetravanja, jer se još osjećao miris boje za zidove. Ali Charles je bio oduševljen! Ovakav prostor nije mogao imati kod kuće, jer im je kuća bila suviše mala za takvo što. Jako mu se sviđalo. Samo je najvažnije nedostajalo, klavir tj. sintisajzer.
Monica je tada nešto shvatila. Shvatila je da će ovdje ostati zauvijek i iako joj je bilo teško priznati samoj sebi, ali ovdje joj se sviđalo. Otišla je na kat i odabrala sobu koja joj se više sviđala. Ipak je to bilo njezino pravo s obzirom da je Charles dobio sobu koju je toliko priželjkivao. Izabrala je jedinu sobu koja je imala mali balkončić. Obožavala je zvijezde pa joj se činilo kao da je ovo savršena soba za nju. Nije bila još uvijek namještena, ali im je teta na putu obećala da će im kupiti novi namještaj kako bi kada odu u Burdon imali gdje spavati. Monicu, iako se odupirala tome, su obuzela maštanja o svom novom životu. Shvatila je da joj se ova smrt roditelja sada čini tako dalekom i nestvarnom. Sjela je na pod i maštala satima. Zatim se sjetila, obećala je Samanthi da će je nazvati. Spustila se na donji kat i krenula prema kuhinji, gdje je ranije zapazila telefon. Nesigurno je okrenula broj. Ovo je bilo kao ponovno suočavanje sa stvarnošću. Nije bila sigurna da će joj glas ostati smiren. Drhtala je dok je slušala ravnomjerno pištanje iz slušalice. Najgore od svega je bilo to što se bojala da se Samantha ljuti.
4. poglavlje
Charles i Marcie su se u čudu pogledali i ništa im nije bilo jasno. Počeo je Charles:
- Ona se uvijek ljuti i užasno je tvrdoglava. Već je sad shvatila da sam u pravu, samo skuplja snagu da to prizna. Vjerovatno piše sada već pismo.
I nije se prevario. Monica je u svojoj sada već pustoj sobi pisala pismo svojoj najboljoj prijateljici. Otprilike je išlo ovako:
Draga Sam!
Oprosti što odlazim ovako bez pozdrava, ali znaš da sam inzistirala na tome da ostanem dok te ne vidim. Nisam uspjela i evo pakiram svoje stvari i uskoro ću se vjerovatno zauvijek pozdraviti s Burdonom. Charlie me uvjerava da će sve biti u redu i po prvi put mu ne vjerujem. Bojim se, o da samo znaš kako se bojim.
Molim Boga da ću naletjeti na osobu poput tebe, punu razumijevanja i potpore. Nedostajat ćeš mi! Stanovat ću u nekom ogromnom stanu na dva kata u Baker Streetu. Žalosno je to što nikad nisam tamo bila, a trebala bi tamo provesti jedan dio svog života. Sada mi treba par tvojih pametnih riječi ili jednostavno zagrljaj koji će mi poručiti da će sve biti u redu. Mislim da si ostala jedina osoba kojoj vjerujem. Dolazit ću u Burdon svaki vikend, Charlie mi je tako obećao. Dosad se držao svojih obećanja, valjda će i ovog. Obećao mi je i laptop s Internetom kako bi se mogle svaki dan čuti. To je zasada sve od mene! Zvat ću te večeras kada doputujem! Očekuj poziv negdje oko 7 navečer!
Hvala! Hvala ti što si uvijek bila uz mene. Pozdravi od mene ostale, nisam imala snage se s njima suočit i ispričaj mi se u moje ima!
Puno pozdrava,
Monnie!
Završila je s pismom, stavila ga u omotnicu i pogledala na sat. Bilo je već 10 sati! Kako je samo vrijeme brzo proletjelo. Morala je još spakirati i odjeću! Uzela je veliki bordo kovčeg kojeg joj je mama kupila prije dvije godine i počela slagati svu svoju odjeću. Stavila je mp3 na uši i u potpunosti se opustila uz zvukove soula i jazza. Nije ni primjetila, a već je bilo 13,30. Spustila se sa kovčegom u prizemlju gdje su već spremni Charles i Marcie gledali TV. Pozdravila ih je i rekla da se brzo vraća. Otišla je do Samanthine kuće, uzdahnula, otvorila poštanski sandučić i ostavila pismo.
- Zbogom Sam! Nedostajat ćeš mi! - reče Monica gledajući prema slatkoj obiteljskoj kućici.
Okrenula se i otišla. Osjećala se začudo dobro, nekako spokojno. Kao da je razriješila sve probleme koji su je vezali uz ovaj gradić. Nije vjerovala. Nije vjerovala da se s godinama problema i briga i lijepih trenutaka može tako brzo oprostiti i krenuti dalje. Čak se i veseliti nastavku života negdje daleko od svega poznatog. Došla je kući i bila je spremna za putovanje.
Marcia je provjerila da li je sve ugašeno i da li su svi prozori zatvoreni kada je vidjela da je sve onako kako bi trebalo biti krenula je prema vratima. Prije nego je zaključala kuću još je jednom pogledala kuću i rekla:
- Evo Anne, odlazimo! Tvoja duša ostaje ovdje, baš kao što si htjela prije nego što si pobjegla od kuće. Nikad te nećemo zaboraviti! Nitko od nas! Uvijek ćeš biti u našim srcima. Zbogom!
Zatim je zatvorila vrata i zaključala ih. Krenula je prema autu. Charles i Monica su se već smjestili, ali su bacili još jedan pogled na svoju kuću na svoje djetinjstvo. Krenuli su i Burdon je uskoro ostao iza njih. Prolazili su cestom uz koju su bili drvoredi visokih stabala njima nepoznate vrste. Sa strane su se prostrali travnjaci u nedogled. Uživali su i naprosto zaboravili da uskoro počinju novi život u novoj sredini. Monica je uskoro zaspala, a Charles je i dalje upijao nevjerovatne prizore oko sebe. Uživao je! Istinski je uživao! Prvi put nakon par dana. Sve su se više približavali svome odredištu. Uskoro je Marcie teatralno izjavila:
- Dobrodošli u London!
Monica i Charles su pogledali oko sebe. Vidjeli su stare zgrade, crvene autobuse, bobbye koji vrte svojim palicama. Divili su se. Uskoro su se zaustavili ispred velike stare građevine.
- Evo stigli smo...ovo je vaš novi dom! - ponosno reče
3. poglavlje
Kročila je nogom u sobu i stala je na tepih koji je pokrivao većinu poda. Zagledala se u njega. Sjetila se. To je tepih kojeg su ona i njena sestra Anne kupile kada su bile Egiptu. Bio je to tepih ručne izrade. Marcia je gledala u njega. Prisjećala se sestrinog zadovoljstva i iskrice u očima kada je kupovala taj tepih. Oooo kako su se lijepo provodile. Zašto nije više vremena potrošila na svoju sestru, zašto se uvijek nešto ljutila? Zašto? Takva su joj se pitanja stalno nametala. Nesigurno je ušla. Zapljusnuo ju je val tako poznatih mirisa. Zadrhtala je.Sjela je na bračni krevet. Još je bio razbacan i izgledao je upravo kao onog dana kada su Kevin i Anna se užurbano ustali iz kreveta. Sve je stajalo onako kao i prije. Ništa se nije promijenilo. Činilo se da je u toj sobi vrijeme stalo. Marcia se ogledala po sobi. Prisjećala se koliko je sati upravo tu provela. Sjećala se kada je satima pričala sa sestrom kada se posvađala s mužem, sjećala se svega. Ta su joj sjećanja puno značila, ali su bila bolna, prebolna. Rušila su njenu dušu. Shvatila je da u ovoj strci oko organiziranja pogreba nije stala i oplakala gubitak svoje jedine sestre. Kao da je bježala od susreta sa tom činjenicom, ali sada je već bila umorna i istina ju je sustizala. Plakala je. Prvi put u ovih tri dana. Izgubila je pojam o vremenu i nije znala koliko je dugo bila zatvorena u sobi. Trgnula se kada je čula lupanje vratima! U kuću su ušli Charles i Monica i nosili su zaista jednu veliku hrpu kutija.
- Vratili smo se! - vikne Charles.
Odgovora nije bilo.
- Teta Marcia! - sada je viknula i Monica.
- Evo me, evo me! - Pojavila se na vrhu stepeništa njihova teta. Govorila je drhtavim glasom i sakrivala je natečeno lice. Monica i Charles su znali da je plakala.
Pakiranje je počelo i uspomene su se izdizale iz prašine svijesti. Boljele su, užasno su boljele, ali svejedno su svima bile drage. Pakirali su se par sati bez prestanka što se može nazvati dugim razdobljem jer su trebali spakirati samo dvije sobe.
Bila je subota i inače bi Charles izašao sa svojim društvom ali okolnosti su bile druagačije. Ostao je kući, razmišljao je! Razmišljao je o Londonu. Kad su mu roditelji još uvijek bili živi nagovarao ih je da se presele u London! Smatrao je da u Londonu ima više mogućnosti za budućnost nego u Burdonu, no njegovi roditelji nikad nisu htjeli. Uvijek su govorili kako je u Burdonu zrak čišći, nebo plavlje, trava zelenija i voda bistrija. Prije je smatrao da su to sve gluposti, ali sada je nekako razumio o čemu su pričali. Nedostajat će mu sve ovo. Iako je išao prvo na probni rok u London, bio je uvjeren da će na kraju ipak ostati tamo i nastaviti život. Bojao se. Zapravo je bio prestravljen. Nije se bojao Londona, nego se bojao da će mu tamo biti bolje nego tu.
Pao je mrak i umor je savladao ukućane. Svi su zaspali.
Svanulo je jutro! Monica se za promjenu prva probudila i sišla je u prizemlje. Spremila si je doručak i taman kada je sjela jesti spustili su se Charles i Marcia.
- Dobro jutro! - reče Monica.
- Dobro jutro! - uzvrate u isto vrijeme Charles i Marcia, i sjednu za stol.
Neko vrijeme su svi tako sjedili u tišini i rasanjivali se. Tada Marcia prekine tišinu:
- Danas putujemo!
- MOLIM?! - reče Monica. - nismo li trebali sutra ići?
- Da, trebali smo, ali me jučer navečer kada ste zvao me je šef da mi kaže da sutra ujutro radim. Moramo danas otići. London je 5 sati vožnje udaljen.
- Ali putujemo navečer, zar ne? Putujemo navečer, teta Marcia. - pitala je molećivim glasom Monica.
- Bojim se da čemo morati krenuti već oko 2 popodne! - reče Marcia.
- Ooooo ne! Ja onda ne idem. Ne mogu tek tako otići. Nisam se s nikim pozdravila, nisam se pozdravila sa Sam. Ona mi neće oprostiti ako se ne javim prije odlaska. I nisam se još navikla na činjenicu da se selim.....- ostala je bez zraka i utonula još dublje u stolicu.
- Pa pozdravit ćeš se sa Sam. Tek je 8 sati! - umirivala ju je teta.
- Ona je kod bake Vraća se tek oko 4, ako ne i kasnije. Ne idem.
- Monnie..- molio ju je Charles. - ajde, daj! Znaš da se Sam neće ljutit! Uostalom, pozvat ćeš je u London! Daaaaj Monnie. I meni je teško! Moramo biti jaki! Napiši joj pismo i ostavi joj ga u sandučiću. Siguran sam da će razumjeti. Ajde! Ne duri se!
- Ne, ne želim! Ja nju hoću vidjet! Pa najbolje smo frendice i ti od mene očekuješ da samo tako odem. - jecala je Monnie.
- Da, to očekujem od tebe! Pa idemo u London, a ne na kraj svijeta! Zvat ćeš je, slat joj mailove i možete i chatat preko neta! Ona će te razumjeti! Znam da hoće! - pokušavao je Charles, ali bez previše uspjeha.
- Ti ništa ne razumiješ! Nije ni čudo što nemaš prijatelja! - odjuri u sobu.
2. poglavlje
Nakon što je podoručkovao, Charles se popne na kat. Hodao je hodnikom dok nije stigao do vrata na kojima je bio zaljepljen poster Sunčevog sustava. Pokucao je.
- Monnie! - zazove je Charlie. - Mogu li ući?
- NE! Ne želim te vidjeti!
- Monnie, moramo razgovarati. Ne želim ništa odlučiti bez tebe. - uvjeravao ju je Charlie.
- Ma daj! NE seri! Znam da si ti sve odlučio, samo želiš moje odobravanje!
- Nije istina! Daaj, otvori. - začuo je škljocanje brave i na vratima se pojavila Monnie.
- Ajde! Ovo ti je posljednja prilika!
- Dobro. Imam prijedlog za tebe! - počne Charles. - Ovako teta Marcia nas želi primiti kod sebe, ali uvjet bi bio da se preselimo u centar Londona.
- Ja se ne želim seliti! - prekine ga Monica.
- Zar misliš da ja želim?! Samo me poslušaj do kraja. Može?
- OK! - nevoljko pristane.
- Dakle, gdje sam stao?
- Centar Londona....
- Ah da! Ovako... rekla da njoj nije problem da se brine o nama! I pošto smo mi toliko protiv preseljenja, ona nam nudi probni rok u kojem će se ona potruditi da nam prikaže London onakvim kakav jest , prema njoj dinamičan i zanimljiv, i ako nam se i poslije toga i dalje ne bude sviđao dopustit će nam da se vratimo kući tj. ovdje. Probni rok bi trebao biti mjesec dana. Misliš da bi mogla toliko izdržati? - završi Charles.
- OK! Pristajem, ali samo mjesec dana i poslije toga se vraćamo!
- Nema problema! Trebamo se početi pakirati, jer teta radi u ponedjeljak.
- Ali Charlie. Pa to je samo 2 dana vremena! Ja ne mogu to. - reče to drhtavim glasom Monica.
- Možeš Monnie! Znam da je teško! Mislim oprostiti se od ovoga, ove kuće u kojoj smo odrasli i prijatelja s kojima smo odrasli.
- Najgore od svega je to što ćemo morati raspremiti mamine i tatine stvari. Ja to jednostavno ne mogu! Bojim se!
- Znam Monnie da je grozno, ali moramo pokušati! - tješi je Charles.
Charles ju zagrli, a ona počne plakati. Sjedili su u toj sobi oko sat vremena. Bila je to mala soba, moglo bi se reći najmanja u cijeloj kući. Bila je bijela sa crvenim dodacima. Dominirao je veliki prozor koji je gledao na malo jezerce u blizini njihove kuće. No taj dan su pogled zatvarale crvene zavjese. Ispod prozora je bio pisaći stol, a pored njega je bio veliki francuski krevet sa puno jastučića svim veličina i oblika. Preko puta kreveta je bio ormar koji je dosezao do nešto više o polovine zida. Na njemu su se nalazile obiteljske slike. Sve u toj sobi je odisalo nekom osobnošću samog stanovnika u ovom slučaju male Monice.
I tako su oni sjedili sve dok nije došla njihova teta i uputila im koju riječ:
- Onda, što ste odlučili?
- Idemo s tobom! - odgovori joj Charles - ali samo na mjesec dana.
- Monnie, da li se i ti slažeš s tim ili ti je to Charlie nametnuo?
- Prihvaćam, ali se i ne slažem. Htjela bi ostati ovdje i da su moji roditelji ovdje. Zapravo bih da sve bude onako kako je i bilo. - počne plakati.
- Znam Monnie! Svi bi mi da su Anne i Kevin još uvijek s nama. - reče drhtavim glasom Marcia. Zatim duboko udahne, obriše suze koje su joj već potekle niz lice, pljesne dlanovima i namjesti kakav takav osmijeh i nastavi veselijim glasom:
- Ajmo sad ekipa! Čeka nas puno posla! Moramo se spakirati! Morat ćemo otići do trgovine i pitati za kartonske kutije! Da možete spremiti svoje stvari! Ne znam da li je pametno prevoziti sav namještaj u London. No to ćemo vidjeti za mjesec dana.
Nakon što je poslala djecu u trgovinu po kutije Marcia je nesigurnim korakom otišla do sobe na drugom kraju hodnika i odškrinula vrata....
1. POGLAVLJE
Bilo je svježe poslijepodne jednog travanjskog dana! Charles je oblačio crno odijelo.Oči su mu bile crvene i natečene, vidjelo se da je plakao cijelu noć. Pogledao je kroz prozor svoje sobe koja se nalazila na drugom katu obiteljske kuće u malom selu Burdon ,na sjeveru Engleske. Gledao je na zeleni travnjak ispred svoje kuće i procvalu trešnju. Sve je bilo tako lijepo i spokojno, baš kao pravo proljeće, samo se u njegovoj glavi nešto kuhalo! Bio je potresen i žalostan. Već je 15ak minuta pokušavao zakopčati posljednji gumb svoje košulje. Pokušavao se sabrati i pokazati stabilnost i hrabrost. Izašao je iz sobe i polagano se spuštao stepenicama. Mirisi su bili tako poznati! Osjećao je majčin parefem i očevu kolonjsku. Odjednom je osjetio malaksalost. Morao je sjesti. Očekivao je da će netko od njegovih roditelja sada izaći iz jedne od soba i sjesti pokraj njega. Zagrliti ga i sa zabrinutim glasom upiati: "Što te muči?". Ali, to se nije dogodilo i on je znao da se nikad više i neće dogoditi. Njegovi roditelji su poginuli. Od trenutka kada je to doznao prošlo svega nešto više od dva dana. On je i dalje sjedio i blijedo gledao u neku točku na zidu. Nije imao snage se ustati i suočiti sa svim tim ljudima koji će mu prilaziti i tješiti ga. Trenutno je samo htio pobjeći, pobjeći od cijelog svijeta. Nestati. Vikati, urlati, vrištati, jecati. Jednostavno ispucati svu svoju bol, ali je znao da mora biti sabran. Zbog svoje sestre, Monice, koja je u najosjetljivijim godinama puberteta.
Ustao je i izašao vani. Osjetio je blagi povjetarac na svojoj koži. Godio mu je. Činilo mu se da sa sobom odnosi i njegovu tugu, barem njen jedan mali dio. Nesigurn je hodao i upijao mirise proljeća. Velika skupina ljudi krenula je prema lokalnom groblju. Svećenik je predvodio, a za njim je išla obitelj. Svi su plakali. Tada je počela kiša. Stigli su do otvorenog obiteljskog groba. Tada je Charles "puknuo". Nije više mogao izdražati. Pobjegao je. Trčao je. Nije se zaustavljao. Nije ga bilo briga što se kiša probija kroz njegovu odjeću. Za sobom je čuo molitvu. Ostatak dana mu je protekao u magli.
Slijedeće jutro se probudio u svom krevetu. Ustao je. Bilo je 7 sati. Iz kuhinje s mirisale palačinke. Doteturao je do kuhinje i ugledao svoju tetu kako postavlja stol za dvoje, za njega i Monicu.
- O, ustao si Charlie! - obrati mu se sa smješkom koji je vidljivo bio umjetan, - Zabrinuo si nas jučer, kada si onako pobjegao! Znam da nije lako! Nije lako nikome od nas!
- Dobro sam! Živ sam i zdrav! Nije li to najvažnije? - reče neraspoloženo.
- Ali nije te bilo cijeli dan! Tražili smo te. - nije odustajala njegova teta Marcia. - Moramo razgovarati o nečem ozbiljnom prije nego ti se sestra probudi.
- Mogu već pretpostaviti o čemu, no moramo li baš sada o tome? Nemam snage. - uzvrati Charles.
- Znaš da je ovo jako važno! I za tebe i za tvoju sestru! Ti si sada postao glava obtelji i koliko god grozno zvučalo ti moraš donijeti neke odluke koje će direktno utjecati i na tvoju sestru. - bila je uporna Marcia.
- Ej, dobro jutro! Šta se ovdje događa? - još uvijek pospanim glasom reče Monica.
Nastane neugodna tišina. Zatim Marcia kaže:
- Dobro jutro, dušo! Ustala si se.
- O čemu pričate? Čula sam nešto o nekim odlukama koje će utjecati i na mene. Želim znati. Ne možete ništa dogovarati bez mene... - ustrajala je Monica.
- Ništa! Teta nas želi negdje strpat tj. riješit naš problem stanovanja kako bi ona dobila ovu kuću.....
- CHARLES! - vikne Marcia. - Znaš da to nije istina! Ali da, ja vam želim osigurati mjesto stanovanja i ...
- ALI NAMA JE SASVIM DOBRO OVDJE! - vikne Monica i okrene se prema Charlesu i molećivim glasom reče: - Obećaj mi da nećemo se preseliti. Reci da ćemo ostati ovdje zauvijek. Reci Charlie, reci.... - počne plakati.
- Monnie! - uzdahne Charles. - Znaš da ćemo morati otići. Ne možemo sami živjeti.
- Pa ti imaš 18 godina. Punoljetan si. Možemo ostati. Samo ti ne želiš. Mrzim te, sve vas. - otrči u sobu i zalupi vratima.
- I onda? Što ćeš odlučiti Charlie? Znaš da moraš otići. - reče Marcia.
- Znam....morat ću pričati s Monnie. Mora shvatiti. - sjedne i zagrize palačinku.
