Charles i Marcie su se u čudu pogledali i ništa im nije bilo jasno. Počeo je Charles:
- Ona se uvijek ljuti i užasno je tvrdoglava. Već je sad shvatila da sam u pravu, samo skuplja snagu da to prizna. Vjerovatno piše sada već pismo.
I nije se prevario. Monica je u svojoj sada već pustoj sobi pisala pismo svojoj najboljoj prijateljici. Otprilike je išlo ovako:
Draga Sam!
Oprosti što odlazim ovako bez pozdrava, ali znaš da sam inzistirala na tome da ostanem dok te ne vidim. Nisam uspjela i evo pakiram svoje stvari i uskoro ću se vjerovatno zauvijek pozdraviti s Burdonom. Charlie me uvjerava da će sve biti u redu i po prvi put mu ne vjerujem. Bojim se, o da samo znaš kako se bojim.
Molim Boga da ću naletjeti na osobu poput tebe, punu razumijevanja i potpore. Nedostajat ćeš mi! Stanovat ću u nekom ogromnom stanu na dva kata u Baker Streetu. Žalosno je to što nikad nisam tamo bila, a trebala bi tamo provesti jedan dio svog života. Sada mi treba par tvojih pametnih riječi ili jednostavno zagrljaj koji će mi poručiti da će sve biti u redu. Mislim da si ostala jedina osoba kojoj vjerujem. Dolazit ću u Burdon svaki vikend, Charlie mi je tako obećao. Dosad se držao svojih obećanja, valjda će i ovog. Obećao mi je i laptop s Internetom kako bi se mogle svaki dan čuti. To je zasada sve od mene! Zvat ću te večeras kada doputujem! Očekuj poziv negdje oko 7 navečer!
Hvala! Hvala ti što si uvijek bila uz mene. Pozdravi od mene ostale, nisam imala snage se s njima suočit i ispričaj mi se u moje ima!
Puno pozdrava,
Monnie!
Završila je s pismom, stavila ga u omotnicu i pogledala na sat. Bilo je već 10 sati! Kako je samo vrijeme brzo proletjelo. Morala je još spakirati i odjeću! Uzela je veliki bordo kovčeg kojeg joj je mama kupila prije dvije godine i počela slagati svu svoju odjeću. Stavila je mp3 na uši i u potpunosti se opustila uz zvukove soula i jazza. Nije ni primjetila, a već je bilo 13,30. Spustila se sa kovčegom u prizemlju gdje su već spremni Charles i Marcie gledali TV. Pozdravila ih je i rekla da se brzo vraća. Otišla je do Samanthine kuće, uzdahnula, otvorila poštanski sandučić i ostavila pismo.
- Zbogom Sam! Nedostajat ćeš mi! - reče Monica gledajući prema slatkoj obiteljskoj kućici.
Okrenula se i otišla. Osjećala se začudo dobro, nekako spokojno. Kao da je razriješila sve probleme koji su je vezali uz ovaj gradić. Nije vjerovala. Nije vjerovala da se s godinama problema i briga i lijepih trenutaka može tako brzo oprostiti i krenuti dalje. Čak se i veseliti nastavku života negdje daleko od svega poznatog. Došla je kući i bila je spremna za putovanje.
Marcia je provjerila da li je sve ugašeno i da li su svi prozori zatvoreni kada je vidjela da je sve onako kako bi trebalo biti krenula je prema vratima. Prije nego je zaključala kuću još je jednom pogledala kuću i rekla:
- Evo Anne, odlazimo! Tvoja duša ostaje ovdje, baš kao što si htjela prije nego što si pobjegla od kuće. Nikad te nećemo zaboraviti! Nitko od nas! Uvijek ćeš biti u našim srcima. Zbogom!
Zatim je zatvorila vrata i zaključala ih. Krenula je prema autu. Charles i Monica su se već smjestili, ali su bacili još jedan pogled na svoju kuću na svoje djetinjstvo. Krenuli su i Burdon je uskoro ostao iza njih. Prolazili su cestom uz koju su bili drvoredi visokih stabala njima nepoznate vrste. Sa strane su se prostrali travnjaci u nedogled. Uživali su i naprosto zaboravili da uskoro počinju novi život u novoj sredini. Monica je uskoro zaspala, a Charles je i dalje upijao nevjerovatne prizore oko sebe. Uživao je! Istinski je uživao! Prvi put nakon par dana. Sve su se više približavali svome odredištu. Uskoro je Marcie teatralno izjavila:
- Dobrodošli u London!
Monica i Charles su pogledali oko sebe. Vidjeli su stare zgrade, crvene autobuse, bobbye koji vrte svojim palicama. Divili su se. Uskoro su se zaustavili ispred velike stare građevine.
- Evo stigli smo...ovo je vaš novi dom! - ponosno reče
Post je objavljen 28.06.2006. u 00:23 sati.