Bilo je svježe poslijepodne jednog travanjskog dana! Charles je oblačio crno odijelo.Oči su mu bile crvene i natečene, vidjelo se da je plakao cijelu noć. Pogledao je kroz prozor svoje sobe koja se nalazila na drugom katu obiteljske kuće u malom selu Burdon ,na sjeveru Engleske. Gledao je na zeleni travnjak ispred svoje kuće i procvalu trešnju. Sve je bilo tako lijepo i spokojno, baš kao pravo proljeće, samo se u njegovoj glavi nešto kuhalo! Bio je potresen i žalostan. Već je 15ak minuta pokušavao zakopčati posljednji gumb svoje košulje. Pokušavao se sabrati i pokazati stabilnost i hrabrost. Izašao je iz sobe i polagano se spuštao stepenicama. Mirisi su bili tako poznati! Osjećao je majčin parefem i očevu kolonjsku. Odjednom je osjetio malaksalost. Morao je sjesti. Očekivao je da će netko od njegovih roditelja sada izaći iz jedne od soba i sjesti pokraj njega. Zagrliti ga i sa zabrinutim glasom upiati: "Što te muči?". Ali, to se nije dogodilo i on je znao da se nikad više i neće dogoditi. Njegovi roditelji su poginuli. Od trenutka kada je to doznao prošlo svega nešto više od dva dana. On je i dalje sjedio i blijedo gledao u neku točku na zidu. Nije imao snage se ustati i suočiti sa svim tim ljudima koji će mu prilaziti i tješiti ga. Trenutno je samo htio pobjeći, pobjeći od cijelog svijeta. Nestati. Vikati, urlati, vrištati, jecati. Jednostavno ispucati svu svoju bol, ali je znao da mora biti sabran. Zbog svoje sestre, Monice, koja je u najosjetljivijim godinama puberteta.
Ustao je i izašao vani. Osjetio je blagi povjetarac na svojoj koži. Godio mu je. Činilo mu se da sa sobom odnosi i njegovu tugu, barem njen jedan mali dio. Nesigurn je hodao i upijao mirise proljeća. Velika skupina ljudi krenula je prema lokalnom groblju. Svećenik je predvodio, a za njim je išla obitelj. Svi su plakali. Tada je počela kiša. Stigli su do otvorenog obiteljskog groba. Tada je Charles "puknuo". Nije više mogao izdražati. Pobjegao je. Trčao je. Nije se zaustavljao. Nije ga bilo briga što se kiša probija kroz njegovu odjeću. Za sobom je čuo molitvu. Ostatak dana mu je protekao u magli.
Slijedeće jutro se probudio u svom krevetu. Ustao je. Bilo je 7 sati. Iz kuhinje s mirisale palačinke. Doteturao je do kuhinje i ugledao svoju tetu kako postavlja stol za dvoje, za njega i Monicu.
- O, ustao si Charlie! - obrati mu se sa smješkom koji je vidljivo bio umjetan, - Zabrinuo si nas jučer, kada si onako pobjegao! Znam da nije lako! Nije lako nikome od nas!
- Dobro sam! Živ sam i zdrav! Nije li to najvažnije? - reče neraspoloženo.
- Ali nije te bilo cijeli dan! Tražili smo te. - nije odustajala njegova teta Marcia. - Moramo razgovarati o nečem ozbiljnom prije nego ti se sestra probudi.
- Mogu već pretpostaviti o čemu, no moramo li baš sada o tome? Nemam snage. - uzvrati Charles.
- Znaš da je ovo jako važno! I za tebe i za tvoju sestru! Ti si sada postao glava obtelji i koliko god grozno zvučalo ti moraš donijeti neke odluke koje će direktno utjecati i na tvoju sestru. - bila je uporna Marcia.
- Ej, dobro jutro! Šta se ovdje događa? - još uvijek pospanim glasom reče Monica.
Nastane neugodna tišina. Zatim Marcia kaže:
- Dobro jutro, dušo! Ustala si se.
- O čemu pričate? Čula sam nešto o nekim odlukama koje će utjecati i na mene. Želim znati. Ne možete ništa dogovarati bez mene... - ustrajala je Monica.
- Ništa! Teta nas želi negdje strpat tj. riješit naš problem stanovanja kako bi ona dobila ovu kuću.....
- CHARLES! - vikne Marcia. - Znaš da to nije istina! Ali da, ja vam želim osigurati mjesto stanovanja i ...
- ALI NAMA JE SASVIM DOBRO OVDJE! - vikne Monica i okrene se prema Charlesu i molećivim glasom reče: - Obećaj mi da nećemo se preseliti. Reci da ćemo ostati ovdje zauvijek. Reci Charlie, reci.... - počne plakati.
- Monnie! - uzdahne Charles. - Znaš da ćemo morati otići. Ne možemo sami živjeti.
- Pa ti imaš 18 godina. Punoljetan si. Možemo ostati. Samo ti ne želiš. Mrzim te, sve vas. - otrči u sobu i zalupi vratima.
- I onda? Što ćeš odlučiti Charlie? Znaš da moraš otići. - reče Marcia.
- Znam....morat ću pričati s Monnie. Mora shvatiti. - sjedne i zagrize palačinku.
Post je objavljen 26.06.2006. u 11:57 sati.