Nakon što je podoručkovao, Charles se popne na kat. Hodao je hodnikom dok nije stigao do vrata na kojima je bio zaljepljen poster Sunčevog sustava. Pokucao je.
- Monnie! - zazove je Charlie. - Mogu li ući?
- NE! Ne želim te vidjeti!
- Monnie, moramo razgovarati. Ne želim ništa odlučiti bez tebe. - uvjeravao ju je Charlie.
- Ma daj! NE seri! Znam da si ti sve odlučio, samo želiš moje odobravanje!
- Nije istina! Daaj, otvori. - začuo je škljocanje brave i na vratima se pojavila Monnie.
- Ajde! Ovo ti je posljednja prilika!
- Dobro. Imam prijedlog za tebe! - počne Charles. - Ovako teta Marcia nas želi primiti kod sebe, ali uvjet bi bio da se preselimo u centar Londona.
- Ja se ne želim seliti! - prekine ga Monica.
- Zar misliš da ja želim?! Samo me poslušaj do kraja. Može?
- OK! - nevoljko pristane.
- Dakle, gdje sam stao?
- Centar Londona....
- Ah da! Ovako... rekla da njoj nije problem da se brine o nama! I pošto smo mi toliko protiv preseljenja, ona nam nudi probni rok u kojem će se ona potruditi da nam prikaže London onakvim kakav jest , prema njoj dinamičan i zanimljiv, i ako nam se i poslije toga i dalje ne bude sviđao dopustit će nam da se vratimo kući tj. ovdje. Probni rok bi trebao biti mjesec dana. Misliš da bi mogla toliko izdržati? - završi Charles.
- OK! Pristajem, ali samo mjesec dana i poslije toga se vraćamo!
- Nema problema! Trebamo se početi pakirati, jer teta radi u ponedjeljak.
- Ali Charlie. Pa to je samo 2 dana vremena! Ja ne mogu to. - reče to drhtavim glasom Monica.
- Možeš Monnie! Znam da je teško! Mislim oprostiti se od ovoga, ove kuće u kojoj smo odrasli i prijatelja s kojima smo odrasli.
- Najgore od svega je to što ćemo morati raspremiti mamine i tatine stvari. Ja to jednostavno ne mogu! Bojim se!
- Znam Monnie da je grozno, ali moramo pokušati! - tješi je Charles.
Charles ju zagrli, a ona počne plakati. Sjedili su u toj sobi oko sat vremena. Bila je to mala soba, moglo bi se reći najmanja u cijeloj kući. Bila je bijela sa crvenim dodacima. Dominirao je veliki prozor koji je gledao na malo jezerce u blizini njihove kuće. No taj dan su pogled zatvarale crvene zavjese. Ispod prozora je bio pisaći stol, a pored njega je bio veliki francuski krevet sa puno jastučića svim veličina i oblika. Preko puta kreveta je bio ormar koji je dosezao do nešto više o polovine zida. Na njemu su se nalazile obiteljske slike. Sve u toj sobi je odisalo nekom osobnošću samog stanovnika u ovom slučaju male Monice.
I tako su oni sjedili sve dok nije došla njihova teta i uputila im koju riječ:
- Onda, što ste odlučili?
- Idemo s tobom! - odgovori joj Charles - ali samo na mjesec dana.
- Monnie, da li se i ti slažeš s tim ili ti je to Charlie nametnuo?
- Prihvaćam, ali se i ne slažem. Htjela bi ostati ovdje i da su moji roditelji ovdje. Zapravo bih da sve bude onako kako je i bilo. - počne plakati.
- Znam Monnie! Svi bi mi da su Anne i Kevin još uvijek s nama. - reče drhtavim glasom Marcia. Zatim duboko udahne, obriše suze koje su joj već potekle niz lice, pljesne dlanovima i namjesti kakav takav osmijeh i nastavi veselijim glasom:
- Ajmo sad ekipa! Čeka nas puno posla! Moramo se spakirati! Morat ćemo otići do trgovine i pitati za kartonske kutije! Da možete spremiti svoje stvari! Ne znam da li je pametno prevoziti sav namještaj u London. No to ćemo vidjeti za mjesec dana.
Nakon što je poslala djecu u trgovinu po kutije Marcia je nesigurnim korakom otišla do sobe na drugom kraju hodnika i odškrinula vrata....
Post je objavljen 26.06.2006. u 16:53 sati.