utorak, 31.07.2007.
(A)teisti
Često čujem konstataciju kako su ateisti bezbošci, uzročnici svih zala, najveće zlo, jadnici, potrebni žaljenja, potrebni ozdravljenja itd. Nekada sam i sam slično mislio, ali samo zato jer sam ne promišljajući, ili bojeći se promišljanja prihvatio tuđe, neuke, primitivne misli.
Drugi problem ove tematike je što i sami „ateisti“ ne znaju što znači taj pojam. Često čujem da ljudi kažu kako su ateisti, a onda iznesu solidnu tvrdnju o postojanju nekoga ili nečega što je uzrok postojanju.
Čovjek je jedino živo biće koje se pita ima li smisla. Pogotovo kada doživi neku nepravdu ili zlo; tada jeca i pita se: postoji li Bog kada dopušta ovakvu nepravdu, zlo? Samim zapitkivanjem čovjek postavlja zahtjev da svijet, ljudsko postojanje mora imati smisla. Na temelju toga može spoznati zlo, pobuniti se protiv zla, jer ne vidi smisao u tome. Ako spoznaje suvislost postojanja, priznaje i Božju opstojnost, taman ne poznavao tog Boga. U biti tko odbacuje Božje postojanje na taj način, on odbacuje krivo poimanje Boga, nešto besmisleno, dok je vjera u pravoga Boga vjera u smisao samu. Taj čovjek krivu sliku boga odbacuje u ime stvarnog Boga koji mu je ostao nespoznat. Taj čovjek onda nije ateist već pravi tražitelj Boga. Razlozi zašto je odbacio ustaljenu sliku Boga mogu biti razni; od prestrogog oca radi kojeg kasnije zazire od svakog autoriteta, pa tako i slike Boga koja mu se nudi, do stresnih situacija koje je doživio a uzrokuju bunt prema bilo kojoj vrsti uniformiranja ili nešto treće. Unatoč svemu tome, takav čovjek i dalje u sebi nosi žeđ za smislom, ljubavlju i vječnošću. Apsloutna je nepravda takve ljude proglasiti neprijateljima Boga ili ljudi, stigmatizirat ih na ovaj ili onaj način.
Prema meni, ateisti su ljudi koji ne prihvaćaju ustaljenu sliku Boga zbog nekog objektivnog razloga. To ih ne čini manje ljudima, upravo suprotno, sama činjenica da nemaju definiranu sliku Boga u glavi čini ih otvorenijima za razmišljanje, traženje i propitkivanje o smislu i Bogu od klasičnih vjernika, a upravo je ta odlika najposebnija vrlina ljudskih bića. Samo propitkivanje ne znači i odgovor, ali svakako, kod ljudi čistih srdaca, i sam Bog će pripomoći u spoznaji istine, barem onoliko koliko je ta osoba sposobna spoznati ju.
Dakle, naziv ateist za takvog čovjeka je krivi naziv. Po mom skromnom sudu ateisti, prema nominalnoj definiciji, ne postoje. Postoje oni koji vjeruju u Boga, oni koji uz što vjeruju i traže tog Boga i oni koji sumnjaju u Boga. I jedni i drugi i treći su na dobrom putu.
petak, 27.07.2007.
Deus ludens
Eto, sve ono što sam i sam htio pisat potrefilo se u pitanjima mladih dama u komentarima:) Kako ne volim prašit po komentarima, ponovno ću okinut jedan post:) Pitanja su: Gdje se nalazi Bog, što znači biti savršen, definicija patnje? Uf, kakav ubojiti arsenal pitanja. Krenut ću redom:)
Prvo bi htio ispraviti "ima jedan svijet" i reći kako Bog ne može biti energija. Energija je niži stupanj stvorenja. Čak je i drvo viši stupanj stvorenja od energije. Najviši stupanj egzistencije je upravo osoba. Nema većeg stupnja bivstvovanja od osobe - savršeni bitak. Kako Bog ne može biti zakinutiji od svojih stvorenja, iz toga proizlazi da je Bog osoba. To ima smisla ako uzmemo način na koji Bog stvara. Bog stvara na način igre. Igru tvori zadovoljstvo i neslužnost, radnje igre ne usmjeruju se na nešto drugo, nego se traže radi sebe samih. Igra je djelatnost koja je ugodna i koja je neslužna. Prema tome Bog se igra:) On je Deus ludens - Bog igrač. Energija se ne može igrati. Igrati se može samo osoba. U ostalom, onaj dio Biblije gdje se kaže da nas je stvorio na svoju sliku, to se odnosi na dio osobnosti.
Gdje se nalazi Bog? Ja bi postavio protupitanje: gdje se nalazimo mi? Bog je bitak, on uzrokuje postojanje, analogno tome mi se nalazimo u njemu. Ako ne bi tako bilo mi ne bi postojali. Mi participiramo na njemu, a to znači da smo prožeti njime. On nije sve, ali je sve zbog njega. On nije ja, ali ja sam zbog njega. Kako on uzrokuje moje postojanje, ja da bih bio, moram biti u njemu.
Bog jest savršen, ali šta to znači? Ne imati mane? Mane su nedostatak ovoga ili onoga, Bog je punina i kao takav ima sve. Toliko je savršen da ne može postojati drugo biće koje bi bilo kao on, jer ako bi postojao drugi niti jedan ne bi mogao biti apsolutan. Postoji samo jedan apsolut, jedan Bog. On je uzrok i pokretač, ali nepokrenuti. Savršenstvo spoznajemo iz nesavršenstva, iz nas samih, zato je teško govoriti o savršenom biću. Kako bilo, savršenstvo bih definirao kao Bitak. Biti uzrok postojanja, a sam ne biti stvoren znači biti savršen.
Definicija patnje.....ovo mi je najteže......vi to ne znate, ali prošlo je već 5 minuta......7...... Patnja nije apsurd, ona je misterij, što možemo zaključiti i iz ove naše rasprave. Ja bih rekao da je patnja nužno sredstvo za uzdignuće čovjeka na novu razinu. Sredstvo spoznaje, rasta, ali i samoosude. Savršen proces obožanstvenja čovjeka. Naravno, to bi bili duhovni dosezi čovjeka kroz patnju. U fizičkom smislu patnja je on što jest, što smo svi okusili.
I za kraj, zašto uvijek ima još jedan zašto? Onog trenutka kada ugledaš razlog svojeg postojanja, tada dolazi posljednji zašto sa odgovorom. Taj zato, koji dobiješ, biti će apsolutan:) Nakon toga nema više pitanja...osim možda: mogu li dobiti još malo ovog dobrog vina:)
četvrtak, 26.07.2007.
Bog je lud!!!
Baš su me pitanja zelenečajice koja mi je postavila u komentarima inspirirala da napišem novi post. I, naravno, nisam se uvrijedio što si me sve to pitala, bio bih lud:) kada bi se uvrijedio. Volim naprezat mozak takvim pitanjima, to mi je baš zanimljivo.
Ako Bog postoji on mora biti savršen. Ako Bog ne bi bio savršen to onda ne bi bio bog, već nekakav demijurg. Dakle, ako Bog postoji on ne može a ne biti najbolji i najpametniji. Biti lud je striktno ljudska kategorija vezana uz nekakav fizički poremećaj, ali često drugačije nazivamo ludim. Kako Bog nije tjelesan tako mu je spriječeno da bude lud, barem što se tiče psihičke ludosti, no kako je on savršena ljubav (drugačiji od nas) iz toga možemo zaključiti da bi i mogao biti lud prema ljudskim mjerilima, ali prvo moramo definirati što je ne ludo. Ne ludo je, ako ćemo uzeti global, svakodnevno čovjekovo ponašanje sa primjesama pogrešaka, greškica i sličnih stvari. Ne ludo ponašanje uključuje brigu za sebe, hranjenje ega, zaokupiranost samim sobom i ostale tipične stvari. Kada bi se pojavio neki čovjek koji ne bi brinuo o tim stvarima proglasili bi ga ludim. Kada bi nekome ljubav bila jedini uvijet ponašanja taj bi nam bio čudan, ne ljudski i na kraju bi ga proglasili ludim. Bog je ljubav i prema ljudskim mjerilima on, čini se, jest lud, no pravo pitanje glasi jesmo li mi ludi prema Božjim mjerilima????
Smisao patnje.......smisao smisla..... Ako niječem smisao znači da u glavi imam spoznaju smisla, jer samim nijekanjem zaključujem da postoji suprotno, da postoji smisao. Smisao dakle postoji. Ako bi poslije smrti nestali u ništavilu to ne bi imalo smisla, analogno tome život poslije smrti postoji, jer život je smislen, a smisao ne završava besmislom, bio bi to paradoks. Taj smisao je u onome koji nam daje da živimo, koji je potpuno dobro. S obzirom da smisla ima, onda sve ima smisla, pa tako i patnja. Kakvog smisla ima patnja????? Moj ograničen mozak mi govori da je smisao patnje u rastu, čišćenju, sazrijevanju.
Što se mijenja ako ne bi bilo smisla? Sve se mijenja. Za početak mijenja se život, naime, ne bi ga bilo, jer ono što nema smisla to ne može postojati. A ako nema života onda nema ni nas, onda nema ničega......ali i ništa ima smisla, a kako tamo gdje ima smisla ne može biti ništa, ništa ne postoji, odnosno besmisao ne postoji!!! HE HE HE :)
Ovo su moja osobna promišljanja i nikome ih ne namećem. Zašto se opravdavam? Pa da mi opet netko ne upadne sa spikama kako sam ovakav i onakav.
ponedjeljak, 23.07.2007.
Pitanje patnje ili postoji li Bog pt. 3
Postoji jedan misterij pred kojim padaju sve znanost na koljena, pred kojim gmiže i šuti čak i teologija. To je pitanje patnje i smrti.
Ako je Bog dobar zašto dopušta da patimo? Zar je On mazohist? Zar ne može pomoći? Zar ne može spriječiti zlo? I baš kao što sam napisao da pred tim pitanjima šute sve znanosti, tako i ja mogu samo lupetat, a u biti ne reći ništa.
Čovjeku kada je dobro tada ne razmišlja o tim pitanjima, no prije ili kasnije svakog čovjeka zadesi zlo! Nedavno samo sjedio pred kućom kada sam vidio ptiča koji je ispao iz gnijezda. Sjetio sam se dijetinjstva i zamislio sebe kako pomažem tom ptiču, radim mu gnijezdašce, pokušavam ga hranit, no uzalud. No, sjedivši ispred kuće odlučio sam ne miješati se u ptičev put. Stariji sam, pametniji i razum mi je govorio da ga pustim i to sam učinio, za razliku od dijetinjstva kada bi, vođen emocijama, silom pokušao spasiti vrapčića. Tada mi pade u oči razlika moga ponašanja sada i od prije nekih 10 godina i zapitah se kako tek Bog, koji je apsolutni razum, ispravno postupa kad prepusti nekoga patnji ili smrti. Ako sam ja sa svojim ograničenim umom spoznao da je bolje ne dirati ptiča, jer upravo ne diranjem činim ispravnu stvar (u onom slučaju), koliko je tek ispravno Božje apsolutno djelovanje koje djeluje svrhovito. I lako je to tako zamijetiti na primjeru ptičice, no uskoro razbolio se moj mali psić. Sada sam se opet pitao kako sad to? Gledaš to nevino četveronožno stvorenjce kako pati i pitaš se ima li to smisla??? Sada me više priča sa ptičicom nije zadovoljavala. No, kako vrijeme ide tako u čovjeku raste neka klica ustrajnosti i hrabrosti pa se lakše nositi sa time. Pitam se, jer sam pošteđen, za sada, takvih stvari, kako je kada čovjek pati, boluje, umire? Kako pronaći smisao u takvim tragedijama? Kršćanski nauk govori da je trpljenje spasonosno, no slaba je to utjeha kada gledaš da dijete, koje je nevino, pati. Znam, Bog je stvorio evolutivni svijet u kojem bića posjeduju samostojnost, razvijaju se vlastitom aktivnošću. I ako se zlo događa na nivou nesvjesne prirode onda je teško zaključiti da je to zlo. Čovjek je na temelju materijalnosti podlegnut prirodnim procesima - kada oni pogode čovjeka i on trpi, to je fizičko zlo, a Bog koristi fizičko zlo kao sredstvo za ostvarenje većeg dobra. Uzmimo bol, pomoću boli shvaćamo da nešto treba liječiti.
Pomoću cijele ove priče možemo zaključiti na Boga jer upravo pobuna protiv patnje i zla je dokaz da tražimo smisao. Tražeći smisao u patnji i zlu, čak i ako ga ne otkrijemo konkretno, dolazimo do spoznaje suvislosti, a time priznajemo Božje postojanje, a ako Bog postoji, čak i ako ne razumijem zašto i kako, patnja ima smisla. Pitanje je samo hoću li to prihvatiti na ovaj ili onaj način.
I mene teško uvjere ove priče, ali imaju smisla, zar ne?????
subota, 14.07.2007.
Odobrava li RKC smrtnu kaznu?
Na ovo pitanje najčešće se dobiva krivi odgovor. Svi su uvjereni kako crkva ne odobrava to krajnje rješenje. Kako bi vam podastro argumente citirat ću katekizam RKC-a, kaže:
2266 Obrana općeg društvenog dobra traži da se napadača onesposobi da čini zlo. S tim u vezi je tradicionalni crkveni nauk priznao utemeljenim pravo i dužnost zakonite javne vlasti da određuje kazne srazmjerne težini prijestupa, ne isključujući u krajnje teškim slučajevima ni smrtnu kaznu. Iz sličnih razloga nosioci vlasti imaju pravo upotrijebiti oružje da odbiju npadača od građanske zajednice za koju su odgovorni.
Prvi je cilj kazni popraviti nered prouzročen zlodjelom. Kad je krivac dragovoljno prihvaća, kazna ima vrijednost zadovoljštine. Osim toga, cilj je kazni štititi javni red i osobnu sigurnost. Napokon kazna ima ljekovitu vrijednost: u granicama mogućnosti, treba pridonijeti popravku krivca.
Vrlo transparentno. Ni sam ne znam bi li se priklonio toj stavci katekizma ili ne. Uzmemo li u obzir one krajnje slučajeve, kada čovjek čini objektivnu opasnost za druge i nema izgleda za promjenom, kako god okrutno zvučalo, mora ga se uklonit - ubiti. Mislim da ljudsko društvo može nositi breme takvog ubojstva, jer stvorilo ga je to isto društvo, bez osjećaja krivnje i odvratnosti.
Hm, kako fotografiju ubaciti u ovu štoriju......???? A znam: starozavjetna slika grijeha - žrtveni jarac...ovan:)
Eto ga na, sve riješeno.
četvrtak, 12.07.2007.
Što znači biti "duhovan"???
Moram odgoditi, na kratko, svoja razlaganja o opstojnosti Božjoj i na mjesto njih staviti temu duhovnosti. Naime, redoviti sam posjetitelj kršćanskih i onih blogova koji se samo tako proklamiraju. Na tim i takvim blogovima pronalazim, blago rečeno, takvih bljuzgarija da se osjećam prozvanim progovoriti o temi duhovnosti.
Današnji je čovjek (zapadnjak) konzumističko - hedonističko - materijalistička zvijer i kao takav proždire i duhovnost, a ono je nešto suprotno ovoj k - h - m stečevini. Svakako, svaki čovjek osjeća potrebu za duhovnošću, bilo na ovaj ili onaj način, ali potreba nije isto što i znanje. Druga stvar koja resi homo sapiensa današnjice je neutaživa glad za glupošću i fascinantna odbojnost prema istini.
Sad kad smo saznali kakav je prosječan čovjek treba profilirati "duhovnjake". To su ljudi čije su se spoznaje u jednom trenutku, uzrokovane kojekavim osobnim tragedijama, proširile na transcedentno, bilo u njima samima, bilo u svijetu. Jednoj k - h - m zvijeri takva spoznaja je nešto novo, nešto fascinantno, briljantno i svaki atomić energije, koji je ranije bio korišten za sve i svašta, sada biva usmjeren na taj novi objekt - u ovom slučaju to je bog (namjerno pišem malim slovom). Živimo u kršćanskoj okolini i vrlo je logično da će takav jedan čovjek krenuti putem RKC-a. U početku sve je za njega novost i svoje iskustvo "obraćenja" smatra najvrhunaravnijom stvari koju je čovjek ikada doživio, i to se dogodilo baš njemu - kakva privilegija. Sve počinje gutati; sličice Isusa i Marije, molitve protiv ovisnosti, navezanosti, devetnice, desetnice, jedanaestice (a ne to je tramvaj), hodočašća se uplaćuju šakom i kapom, sve,sve,sve. Tada krene i fundamentalno shvaćanje svoje vjere, Biblije i vjerskih istina. Među prvim pojavama je objeručke prihvaćena đavlova teologija: uživanje je grijeh. Tada krenu trapljenja i pokore, a užitak koji je u njegovu srcu, kada čini teške stvari i u tom dobro uspjeva, govori mu: "Ja sam svet". Tada počinje shvaćati da mu se drugi dive, a užitak se razgori u sladak, uništavajući oganj. Toplina ovog ognja nalikuje Božjoj ljubavi. Hrani se istim krepostima kojima se hrani plamen ljubavi. Izgara od divljenja samome sebi i misli. "Ovo je oganj Božje ljubavi." On misli da je njegov ponos Duh Sveti. Slatka toplina uživanja postaje mjerilo svih njegovih djela. Slast koju kuša u činima koji ga navode da se divi samome sebi, vuče ga da posti, ili moli, ili se sakriva u samoću, ili počinje novi kršćanski blog. I kada je to uspjelo on misli da je njegov osjećaj zadovoljstva slast Duha Svetoga. I zato ti kvazi kršćanski blogovi vrve hvalospjevima o Duhu Svetom. Ali, kada je jedanput pošao na tu stazu, nema više granica zlu na koje ga može povući njegovo samozadovoljstvo u ime Boga, Njegove ljubavi i za Njegovu slavu. On tako uživa u sebi da ne može podnositi tuđi savjet. Kada se netko usprotivi njegovim željama, savije ponizno glavu i pričinja se kao da to prihvaća, ali u svom srcu kaže: "Progone me svjetski ljudi. Nesposobni su da razumiju onoga kojega vodi Duh Božji." I zato moji komentari bivaju ne rijetko izbrisani kao nepodobni za svete stvari kao što su njihovi blogovi. Iza toga on je deset puta tvrdoglaviji nego prije. Strašna je stvar kada si takav umišlja da je prorok ili Božji poslanik ili čovjek koji ima zadatak preoblikovati svijet.
Nanjušim takve blogove na kilometre i smatram da donose više zla nego dobra. Jedna od prvih karakteristika po kojem možete raskrinkati takav blog je molba u jednom od boxeva kojom se moli da se ne psuje, ne vrijeđa, jer oni su katolici, jadni i neotporni na takve svjetovne govore (moj dodatak). Licemjerština u svakom pogledu.
Svaka sličnost sa stvarnim blogovima namjerna.
srijeda, 11.07.2007.
Postoji li Bog???? pt.2
Nastavljam sagu o dokazima Božje opstojnosti. Meni drugi "all time favorite" dokaz je onaj teleološki, ili o svrhovitosti u svijetu. Temeljna misao ovog dokaza je što neka bića nemaju razum a djeluju svrhovito, što se pokazuje u tome da svagda i na isti način izvode radnje da bi polučili učinak. Iz toga vidimo da svoj cilj postižu namjerno, a ne slučajno. No, bića kojima nedostaje spoznajna moć teže određenom cilju samo ako ih je tamo usmjerilo neko biće koje je spoznajno obdareno. Iz toga se može zaključiti da postoji neko umno biće koje sva bića usmjeruje prema svrsi, a to biće nazivamo Bogom. Dakle, čuvar kuća (na slici, gore) svoju svrhu: razmnožavanje, bivstvovanje, pa čak i ako je nečija hrana ili "hrana" očima, ostvaruje namjerno, ali ne snagom volje nego snagom participiranja na Apsolutnom bitku, koji čini da ta biljčica djeluje svrhovito. Jer samo sudjelovanje na Apsolutnom bitku je svrha, jer da nije taj Apsolut ne bi bio apsolutan i on ne bi postojao (apsolut), a ni biljka.
Eto, kako dobro to zvuči, a (kako to obično i biva) fotografiju sam iskoristio u dokazivačke svrhe, tako da i ona ima smisla, ali mojom voljom:)
Živjeli:P
subota, 07.07.2007.
Postoji li Bog???? - pt.1
Znam, ovaj pilić (sada već nedjeljni ručak) nema baš veze sa naslovom, no povezat ću ovu svoju uspješnicu sa naslovom taman počeo lupetat gluposti....ali, kreativnost mi je u malom prstu (i samo ondje) tako da neće biti problema:)
Teško pitanje i još teži odgovor, no nema ih mnogo: DA i NE. Ovaj drugi ću zaobići ovaj puta jer mislim da mogu argumentirano odgovoriti da Bog postoji.
Možemo li misliti nešto što ne postoji???? Primjerice "leteće jaje"? Možemo. Zamislimo jaje (slika iznad), zamislimo krila, stavimo ih na jaje i jaje leti (rekao sam da će slika biti povezana sa pričom:). No, ta nemoguća predodžba se sastoji od dva pojma: jaje i krila. Oboje postoji, koliko sam ja upoznat. Pojam je nepotpuni izraz zbilje, u našem slučaju također. Čovjek u spoznaji, koju pojmovno opisuje, doseže stvarnost jer znamo što znači "jest", barem iz vlastitog postojanja - iskustvo bitka. Svaki pojam je posrednik između onoga što jest i iskustva bitka. Dakle, sve mišljeno je u nekoj vezi sa zbiljom, makar to što mislimo ne postoji. Iz toga proizlazi da ne možemo misliti ono što nismo iskusili. Zato je jako teško zamisliti da nema vremena, ili prostora, da su to relativne dimenzije, ili pak misliti na beskonačnost. To nismo iskusili direktno, već spoznajom vremena zapitkujem se o ne vremenu ili ne prostoru. Kako bilo, svaki pojam koji poznajem na neki način sam ga osjetio, spoznao ili suspoznao. Sada mi se nameće pitanje otkuda čovjeku pojam o Bogu, Apsolutu ako on ne postoji???? Pojam Apsolutnoga je jedan, nije spojiv iz više pojmova. Dakle, Apsolutno se ne može iskonstruirati iz ograničenog, jer automatski ne bi bio Apsolut. Nema elemenata za konstruiranje Apsolutnog iz konačnog, kontigentnog, nenužnog. Pojmom Apsolutnoga želimo izraziti netematsko iskustvo bitka (neosjetilno). U spoznaji imamo suiskustvo bezuvjetnosti bitka (moralne obligacije, vrednote...). Te bezuvjetnosti nas upućuju na Bezuvjetnost samu. Dakle, mišljenje Apsolutnog je ukaz da smo ga iskusili, barem netematski. Iz čega proizlazi da Bog koji je apsolutan postoji. TA - DA
Jednostavno zar ne???
