ponedjeljak, 24.12.2007.
Sigurno je problem u meni!!!
Kako svi blogeri (manje – više) pišu božićne postove, osjećam se i ja pozvanim napisati koju rečenicu.
Možda će vam zazvučati netipčno ovaj moj post, ili možda isfrustrirano, ali kako bilo imam potrebu to izreći.
Student sam i zaposlenik Hrvatske biskupske konferencije. Radim godinu dana za njih marljivo i s punom odgovornošću (a ima je, odgovornosti mislim). Naravno, kada radiš za ljude čiji je glavni nadahnitelj čovjek iz Nazareta, kada radiš za ljude koji svaki Božić trube o solidarnosti, kada radiš za ljude koji odašilju božićne poruke o dobroti i ljubavi, kada radiš za ljude koji kritiziraju rad nedjeljom i zalažu se za PRAVA RADNIKA, kada radiš za ljude kojima je novac, kako kažu, sredstvo za pomaganje, e onda i očekuješ, u najmanju ruku, da se odnose prema tebi kao prema ljudskom biću.
Nažalost, uvjerih se, ovih predblagdanskih dana, ali i ranije, kako to nije slučaj u mom slučaju.
Naime, svi zaposlenici dobiše božićnice osim nas par koji ne radimo duže, odnosno koji smo „novi“. Oprostite, ali ja ne vidim niti logike, niti dobrohotnosti. Znači, ja moram zaradit božićnicu. Nisam dovoljno doprinio općem financijskom stanju pa nisam ni vrijedan tog znaka pažnje? Na stranu sa tim da bi ta ustanova upala u nezgodne probleme kada bi mi poželjeli dati otkaze, ili ne daj Bože javit se novinarima 24 Sata koji samo čekaju masne priče iz sakristija. Ne prijetim se, samo želim ukazati na gnojčinu koju gledam i gutam, a prema meni se ponaša kao da sam stup. Dakle, LICEMJERŠTINA – prava, ortodoksna, katolička, tradicionalna, užegla i smrdljiva. Jedno seruckaju uokolo, a sami da bi prstom mrdnuli i to u svom dvorištu.
Sad sam popizdio!!!!! Sad idemo dalje. Radim li nedjeljom???????????? Pogodili ste. PA NARAVNO!!!!!!!! Koliko me plate? 35% na satnicu!!!!! Kakva sramota za ljude koji se busaju oko neradne nedjelje, a plate mi nedjelju poput najvećih, najkapitalističkijih, zgrtateljskih korporacija.
Kako plaćaju prekovremene (za stalne zaposlenike)? Slobodnim danima.
Kada se radi subota se računa kao radni dan, daklem nema ni onih 35 ušljivih %, a kada si na godišnjem subota se računa kao neradni, tako da gubiš dan tjedno!!!
Koliko ima stalnih zaposlenika? 19. Zašto? Zato jer je za sindikat potrebno 20.
Na upit jedne zaposlenice da li može računati na stalno zaposlenje jer već dugo radi na ugovor o djelu, vrli direktor joj kaže: „Ti se udaješ uskoro, zar ne? Ne treba nam još jedna trudnica, draga XXX“. I to sve od ljudi koji se zalažu za obitelj i natalitetni napredak!!!
Dragi čitači, toga ima na bacanje, ali nemam niti mjesta ,niti vremena pisati. Želio bih samo reći kako je ovo kritika. Svjestan sam da kao dio Crkve i ja mogu nešto učiniti – ovo je my way...za sada. Krajnje ne podnosim licemjerštinu i nepravdu i to je jedina nakana zašto ovo pišem. Sam sam se osvjedočio kako se šutnjom i prešućivanjem mogu velika zla učiniti i rekao sam si da nikada neću šutjeti o onome što vidim. Znam, kažu nemoj gristi ruku koja te hrani. Meni je žao, ja ne mogu živjeti utišavajući si savjest. Doći će dan kad ću ležati na samrti, a taj dan želim dočekat čiste savjesti i ponosna pogleda. Kako ne bi bilo u redu skrivat se iza koječega reći ću i u kojoj firmi radim: HKR. Hrvatski katolički radio, na čelu sa Zvonimirom Ancićem i vojskom biskupa iza njega. Ako dobijem otkaz, u slučaju da ovo netko od glavešina pročita, javit ću vam
Do tada vam želim Božić lišen svake licemjerštine i lažnosti. I kao što je rekao uvaženi prof. T. Matulić (parafraziram): „Isus se ponovno rađa, ali ne na Trgu, ne na polnoćkama, blještavilu i lampicama, ne na Kaptolu. Isus se rađa izvan grada u nekoj kaljuži, među smećem, u otpacima bogatih, u neukusu i neimaštini, baš kao i prije 2000. godina.“ Mislim da se opredjeljujem za tu i takvu "polnoćku".
nedjelja, 02.12.2007.
Vranin pjev
Povukao bih jednu paralelu koje sam se dosjetio pijuckajući napitke u jednom ZGB kafiću sa dobrim mi prijateljem.
Naime, govorio bih o osjećaju religioznosti i religioznosti. Taj osjećaj i svojevrsan fenomen nije stran niti jednom čovjeku. Svaki čovjek zna što je religioznost ili osjećaj religioznosti, svaki je čovjek osjetio nadu i vjeru, te postulate religioznog osjećaja i svatko može ponešto reći o tome. No, upravo u tom zecu leži grm.
Povuako bih ovu paralelu; svaki čovjek ima jedan instrument koji je uvijek uz njega, a to je glas. Svatko može proizvesti niz tonova, otpjevati nešto, no nemamo svi sluha. I samim time što svi imamo taj instrument to ništa ne govori o tome kako tko pjeva. U biti tko ne vježba svoj glas teško da će lijepo pjevati, a tko ne sluša glazbu teško da će uopće sluha imati. Nažalost, mnogi ljudi to ne shavćaju i ne prihvaćaju. Misle da im je dovoljno da imaju glasa pa da lijepo pjevaju. Vjerujem da se svatko od nas susreo sa „vranom“ koja kad zapjeva pucaju staklene površine, a nitko ne želi toj „vrani“ kvarit veselje istinom. O kakvom je apsurdu riječ približit ću primjerom; zamislite da se svatko tko posjeduje gitaru naziva gitaristom i da si uzima za pravo svirati po ulicama ili zabavama. Eto, tako je i sa tim kvazi pjevačima. Jednom rječju: bez muke nema nauke. Hm, to su bile 4 riječi, ali oprostit će te mi:)
E sad, nije li isto sa religioznošću? Svatko posjeduje tu mogućnost i osjećaj, ali malo tko zaista posvećuje snagu i pažnju u izgradnji tog osjećaja. Svi se osjećaju da su Bogom dani govoriti o osjećaju religioznosti, a nitko ne posvećuje niti 5% slobodnog vremena promišljanju o toj kompleksnoj temi. I baš kao što je, da bih razumio matematiku, potrebno sjesti i učiti, tako je i sa religioznošću. Ili da budem još plastičniji; baš kao što je potrebno puno truda i vremena da bih upoznao svoje osjećaje prema nekoj osobi, isto tako je potrebno puno muke, znoja i vremena da upoznam svoj religiozni osjećaj i svoje stavove prema svojoj religioznoj nutrini. I kao što sam znao naletit na“vrane“ glasom tako znam naletit i na „vrane religioznog osjećaja“. To su ljudi koji mnogo govore, kategorični su, često agresivni, puni vlastite pameti bez tragova razboritosti ili tuđe misli. I kao što, kad „vrane“ pjevaju, pucaju staklene površine, tako i kad ove „vrane“ graknu pucaju ne samo staklene površine već nebesa se razdiru.
Ne budite „vrane“. Ne dozvolite si da vam netko ne želi kvarit veselje istinom. Posvetite se samima sebi – zbog vas samih.
