Sat filozofije


Na jednom od satova filozofije, profesor je podigao veliku, praznu teglu od kiselih krastavaca,
stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis. Potom je upitao studente da li je tegla puna?
Složili su se da je puna. Zatim je profesor podigao kutiju punu kamenčića i sipao ih u teglu.
Tada je ponovo upitao studente da li je sad tegla puna? Opet su odgovorili da je puna .
Slijedeća kutija koju je profesor uzeo bila je puna pjeska.


Kada ga je sipao, pjesak je, naravno, ispunio sve preostale šupljine u tegli.
Pitao je još jednom da li je sad tegla puna? Studenti su skrušeno odgovorili da je puna.
Onda je profesor ispod stola izvadio dve šalice pune kave i sipao ih u teglu. Kava je natopila pijesak.
Studenti su se smijali....


"Sada", rekao je profesor, dok je smijeh zamirao, "htio bih da shvatite da ova tegla predstavlja vaš život.
Teniske loptice su važne stvari u vašem životu: vaša porodica, djeca,vaše zdravlje,vaša vjera.
Kamenčići su ostale stvari koje su važne: vaš posao, vaša kuća i vaš auto.
Pjesak predstavlja male stvari koje imaju isključivo materijalnu vrijednost.


Ako napunite teglu samo pijeskom, nema mjesta za kamenčiće i teniske loptice... Tako je i u vašem životu.
Ako potrošite sve svoje vrijeme na materijalne stvari, nikada nećete imati mjesta za one važne stvari.
Vodite računa o stvarima koje su ključne za vašu sreću. Igrajte se s djecom.
Nađite vremena za odlazak lječniku. Izvedite partnera na večeru. Brinite o roditeljima..."
Jedna od studentica je podigla ruku i upitala što je predstavljala kava.
Profesor se nasmijao: "Drago mi je da ste to pitali!


Nju sipam da bih vam pokazao da bez obzira koliko mislite da vam je život ispunjen,
uvijek ima prostora za šalicu kave s PRIJATELJIMA!"


Post br. 499....bistro vam bilo...

Oduvjek se sve svodi na cijenu benzina.
I tako cijene ostalih proizvoda vrše svoje korekture,
vezano uz benzin.
Sad kad je cijena i opet pala...


Eurosuper 95 stajat će 6 kuna i 80 lipa. Za litru Supera 95 izdvajat ćemo 6 kuna i 65 lipa, a Super 98 stajat će 6 kuna i 85 lipa. Nova cijena Eurodizela je 7 kuna i 27 lipa, a Dizela 7 kuna i 5 lipa. Ovakve cijene goriva posljednji put su zabilježene u siječnju 2005. godine.Kako onda sada cijene drugih artikala ostaju i dalje iste?Jedino se zamrzavaju plače, i ne daje se Božičnica...steže se remen..


U Europi ako jesu neke napetosti zbog pada dionica, svjetskih burza, i koječega, to mi je razumljivo, ali mi nije razumljivo da kod nas bude bilo kakve krize, jer niti smo članica Eu, niti krojimo neku monetarnu politiku bilo kome, a kamoli sebi...
Nitko nas nije pitao kad su se zaduživali, nitko nije nas pitao kad su uzimali tvornice, zatvarali brodogradilišta, pa ne treba ni sad nitko ništa pitati malog čovjeka...
Dovoljno je da mu se uzme, da mu se zabrani, da ga se i opetn lupi po đepu...
E moj narode...


Zato ja govorim idite ljudi na vodu, jeftinije je od skijanja, jeftinije je od ljetovanja, kupnje novog plehnatog četverokotačnog ljubimca, plazme,putovanja...
Zdravije je jer ste u prirodi, možete ispeći neki komadičak mesa na dvije cigle i maloj rešetki, možete upecati kakvu ribicu, i na kraju možete se i lijepo zabaviti...besplatno...


Kažu da će ujutro bit hladno...nije mi važno, čak mi je i drago u jednu ruku, jer vrijeme je da se vrijedni ljudi pobrinete za zimnicu i osobne suhomesnate proizvode.Pa zima samo dobro dođe...toliko za danas....bistro vam budi...

Stvarno nije fer ako dr.Ivo ne dadne penzićima Božičnicu.
Mnogi je neće više nikada dobiti. Objektivno...
I još kaže da smo u banani...a Malnar je rek'o da smo u kurcu.
Više vjerujem Malnaru. Stariji je i iskusniji...


Sigurnost u Lijepoj nam našoj,nije na zavidnoj razini.
Nije ni u Peščenici kod Malnara, ali on ima Ševu.
A ševa je mistar obrane i u njegovom resursu je sigurnost.
Ševa kaže da je sigurnost u kurcu. I njemu vjerujem.


Djeca više nisu sigurna.Naročito ona iz epruvete.
Kako kaže Petirova, tko kaže da će s tom djecom biti sve u redu?
Tko kaže da neće naslijediti samo loše gene?
Po njenom djeca su u kurcu. Hm...njoj ne vjerujem...


I Cvitanović je u kurcu. I Maminjo je u kurcu.
Slijedom toga i Dinamo je u kurcu.
Hajduk više nije, on se izvuk'o...


Bandić kaže da gaće više ne smiju lupati nikoga po glavi.
Ni kineski kišobrani ne smiju pikati oći...nikome...
pune su bolnice onih koje boli glava od gaća sa štrika,
i onih koji su dobili ubod u oko kineskim kišobranom...
Ljudi su nahrlili u bolnice prije nego li opet budu morali platit' participaciju.


Nego kaj ima novoga???

Imao sam oko 5 godina kad sam išao s bakom kod njene kćeri, a moje tete u Zagreb.
Stanovala je u Ilici kod pivovare, i od početne stanice u Dubravi do nje se tada vozilo skoro sat vremena. Baka me ućila slovima sa reklama.I ja sam zapravo naučio čitati u tramvaju.
I tako bih ja čitao, čitao...a između ostalog baka me je znala podučavati i lijepom ponašanju.
Kome se trebam dignuti u tramvaju, kako moram pozdraviti...i tako dalje...
Jednom zgodom kad sam po tko zna koji put morao čitati reklame, kraj nas stane jedna jako stara bakica. Valjda je stajala neko vrijeme dok je nisam primjetio, i ja skočim na noge i ponudim je pristojno da sjedne...kako me baka ućila...rekao sam izvolite sjesti, ja sam mlađi i mogu stajati. Problem je jedino bio u tome što sam ja sjedio baki u krilu.
Danas znam zašto su se tak jako smijali putnici u tramvaju, tada nisam...


Jedan filozof je napisao, da tko se sjeća djetinjstva-dva put živi...
Ne znam kako vi ali ja se sjećam gotovo svega. Zaboravio sam neke nevažne sitnice, ali svega imalo zanimljivog se živo sjećam, i kroz glavu mi prolaze žive slike iz tih vremena, a ponekad i okus, ili miris nećega a čega nema odavno...


Mnogi su me pitali što radim i što mislim dok čekam da zagrize riba.
Pa eto, najviše razmišljam o prošlosti i o danima koji se nikada neće vratiti.
Ne razmišljam o budučnosti, jer mi to kvari doživljaj ribolova. Problemi me ćine jako nervoznim, i nisu nikako dobrodošli na ribolovu.Zato najviše mislim o prošlosti, a samim time redaju se slike dragih ljudi, a kojih nažalost već odavno nema među živima.
I opet s njima proživljavam neke vesele zgode i nezgode, i budem na nekim mjestima
gdje je vrijeme stalo. Mjestima gdje stvari još uvijek stoje na onim mjestima gdje su bile, gdje kruh još uvijek miriše po kruhu...


Kad ovako pričamo o prošlosti, jako živo se sječam i izgovorenih riječi,pa mi moja Šnajderica zna reči da kako mogu sve to pamtiti. Ona se uopće ne sječa nekih događaja sa početka našeg zajedničkog života. Ja ih se sječam.Ne samo događaja, već i dijelova razgovora između pojedinih aktera doživljaja. Kada bi bilo moguće, da zažmirim, a da mogu čuti glasove mojih dragih pokojnika, ne samo familije, već i prijatelja, vjerujem da bih 99% ZNAO KOME PRIPADAJU.


I znam da za mene nema ljepšeg odmora i bolje psihoterapije od ribolova.
Zamislite, ali zaista zamislite da sjedite na udobnom stolcu, da je topla ljetna noć, da duboku tišinu prekida tek neka vodena životinja, ili kakva nočna ptica, iznad vas je roj zvijezda, na dohvat ruke vam je i jelo i piće, a mislima vam se izmjenjuju slike prošlosti, i djetinjstva...
Zar nije očito da riba nije važna???


Eto drage moje i dragi moji nadam se da se i vi sječate...bistro neka vam bude...

E moj blogosvijete, nema pravde na ovome svijetu.
Naravno da se izjalovilo moje pecanje, a razlog je nećete vjerovati...
ozljeda...naime ozljedio sam srednjak i prstenjak desne ruke.
Ništa strašno, ali dovoljno da me nekoliko dana udalji od bilo kakvog
rada. Ili sam uklještio živce, ili sam istegao tetive, ne znam, ali nije
prvi puta, dešavalo mi se već. To vučem još od djetinjstva kad me lopta
nezgodno pogodila u desnu ruku,i presavila mi dlan ruke prema gore.
Tada se nije za svaku ''sitnicu'' išlo liječniku, pa me nisu moji ni vodili.
Bakina rakija ''tropica za sve primjene'' obavila je svoje.
Ipak sam malo sjedio s bratom u nedjelju prije ručka, i gledao kako peca.


Potom jedna lijepa, starinska vijest...
Ljeskov prut, gusje pero, glista, glavna su pravila tradicijskog natjecanja u lovu ribe udicom na plovak, koje svake godine, kasno u jesen, organizira čazmansko društvo Štuka, poznatije po nazivu "Ljeskovača".Od konoplje se plela tanka nit užeta jer nije bilo "flaksa". Za čep je obično služilo gusje pero ili, ako se uspjelo naći, rodino ili čapljino, ptica koje su u prošlosti više nego danas obitavale uz Česmu. Udice se nisu kupovale, već su se radile od savijenih pribadača, a mamac je uglavnom bila glista ili zrno kukuruza, dojmovi su strastvenih ribiča još aktivnih i poslije 70., kojima je ribolov ušao pod kožu još u dječačkim danima. Na obali stare Česme lijepo je bilo vidjeti dvadeset i dva ribolovca, od najmlađega, 13-godišnjaka do onih koji iza sebe imaju više od 60 godina ribarskog iskustva, upravo koliko društvo Štuka ove godine i obilježava rada. U mrežama je najviše bilo američkog somića (cvergla), a bonus riba bile su deverike, neke i teže od kilograma. Nakon tri sata ribolova, vaganje plijena pobuđuje posebnu radoznalost s neizostavnim ribičkim šalama i dosjetkama,a najoriginalniji stari pribor imao je Josip Reh. Riba nije završila u kotliću, nego je vraćena u vodu, dok je za zajednički objed na stolu bio grah.



I za kraj pronašao sam jednog ''majstora'' od jezika...
John Graham, zvani Lažljivac Johhny, na takmičenju za lažljivca godine u Britaniji ispričao je kako je, kad je krenuo na pecanje, naišao na njemačku podmornicu iz II svj. rata. Spremala je invaziju na mjesto Whitehaven da bi otela dekodere TV signala. Usput je, kako je rekao, ulovio i bakalara dugačkog 2,7 metara. U intervjuu koji je objavio BBC iskusni lažljivac, star 69 godina, sasvim je ozbiljno rekao da je ispičao istinitu dogodovštinu. Inače, takmičari su imali pet minuta da ispričaju priču, a zabranjeno je bilo nastupiti jedino političarima i odvjetnicima.Oni su bili van konkurencije...


Eto dragi moji, mislim da bi se tamo našlo mjesta i za nekolicinu vrlih predstavnika garniture vlastodržaca u nas Rvata...i šire...
Bistro vam budi...
klikni na VUKOVAR

U ono vrijeme kad sam počeo pisati na blogu,i bio mlad i zelen,
postojao je jedan lijepi običaj reklamiranja tuđih blogova.
Ako bi se zapazio koji novi bloger, stavio bi se link na njegov blog,
i onda bi svi išli pogledati o čemu se tu radi...
E zato ja danas želim da svi moji blogeri koji ga ne znaju, odu i
pročitaju nekoliko poslijednjih postova ovog zanimljivog momka.
Ovo je link
Sljedeći kojeg bi također želio da posjetite je jedan novi bloger,
koji piše tek od nedavno na ovoj adresi. Svojim nadasve zaimljivim
temama, pogledima na život, iskustvom kako na planu prerade
mesa, tako i na umješnosti života kao samac.Ja vas molim da ga posjetite
i ostavite mu pisani trag jer je to najbolji lijek njegovoj samoći.
Ovo je njegov link
Za kraj vas želim obavijestiti kako postoji zrnce mogučnosti da
U subotu poslijepodne na sat-dva odem pecati...drž'te mi fige...

Valjda je mlado vino krivo
što se osjećam tako jadno




Opet me je netko učinio volom,
opet sam se dao prevariti...




E moj Franc, što ti vrijede godine
kad pameti nemaš....




I dozvoliš svakom da te iskoristi
za sitne interese, ali neka, naivan si
kao malo dijete,i to što vjeuješ svakom
ti nije mana, već vrlina....

Došel je došel Sveti Martin...
On ga bu krstil ja ga bum pil...

Vince slatko je
naj se popije
suho grlo znjim
naj se zalije...

Uživajte u mladom vinu, pečenim kestenima, jedrim ženama,ali opet
oprez, svi će vas prevariti osim kestena...i neka vam bude bistro...

Prenosim sa net.hr-a...

Nakon gotovo 10 mjeseci karlovačka je policija uhitila dvojicu muškaraca za koje osnovano sumnja da su iz skladišta PPK ukrali paletu s mesnim doručkom težine oko 400 kilograma.
Karlovačka je policija riješila slučaj "mesni doručak".
Krađa palete mesnog doručka dogodila se 21. siječnja ove godine. Međutim intenzivnim radom, izvidima i istragom, policija je već nakon 10 mjeseci ušla u trag drznicima.
Nakon dovršene kriminalističke obrade osnovano sumnjaju da su krađu počinili 43-godišnjak i 47-godišnjak iz Karlovca.
Oni su iz skladišta PPK ukrali paletu s nareskom težine oko 400 kilograma.
Materijalna šteta se procjenjuje na 20.000 kuna.
U izvješću PU karlovačke nije navedeno što se dogodilo s mesnim doručkom.


Jaka vijest, ali hajde da se malčice poigramo sa činjenicama...
Ja ću sad malo s jedne druge perspektive ovaj članak....''preraditi''...
Dakle... Hrvatska policija još uvijek nije riješila slučaj ''pušači''...
Krađa duhanskih proizvoda dogodila se 21. siječnja 2004-e godine. Međutim intezivnim radom policija još uvijek nije ušla u trag drznicima.
Nakon nedovršene kriminalističke obrade neosnovano sumnjaju da su krađu počinili osoba ''a'',i osoba ''b'' iz Galksije xiloxs2324.
Oni su iz skladišta Tdr-a ukrali paletu s duhanskim proizvodima,težine oko 400.000 tona.
Materijalna šteta se procijenjuje na 800.000.000 Eura.
U izvješću PU,i državne revizije nije navedeno što se dogodilo s duhanskim proizvodima.


Nadam se da je bistro....

Jednom prilikom sam pisao o djeci, i o tome koliko im pomažemo ili odmažemo,kupujući svu moguću i nemoguću tehnologiju. I tada sam zaključio da je krivnja u nama.Roditeljima.
Danas mislim znatno drugačije,nego tada. Shvatio sam da je zapravo krivo društvo i globalizacija.Evo što me ponukalo na takva razmišljanja...
Žali mi se susjeda da djeca u školi njenog mališana nemilosrdno zezaju samo zato jer je otvoreno priznao da nema ni kompjutor, ni laptop...
I pitam je što ćeš učiniti?
Kaže ona,da joj nema druge, već da će morati nekako nabaviti kompjuter.
Razmišlja o polovnom, preko oglasa,jer za novi nema ni teoretske šanse.
U minusu je na tankoj crti,i balansira između dopuštenog i nedozvoljenog...
Kredit može dobiti ali tek tamo negdje u trećem životu, dakle,ili polovni ili početkom idučeg mjeseca navrati Sveti Nikola donese,pa ih sve iznenadi...
Moram li naglasiti da je samohrana majka,i još k tome podstanarka?


Svakodnevno nas bombardiraju reklamama razni Baumaxi, Kauflandi, Bille, Bauhausi, Peveci, Konzumi, Getro-i, Metro-i, nuđajući kompjutore na akciji,za manje od 4000 kuna.
Može i na rate, kartice, čekove, čepove,pikule...stare matice...nebitno...sve može...
Samo da se proda.Nekada je teško bilo kupiti kompjutor.
Mi smo naš prvi P386,platili trista Maraka...polovnog...dok je moja plaća iznosila te ratne godine jedva oko 150 Maraka.(namjerno Marka pišem velikim slovom)
I nisu svi mogli kupiti i oni koji jesu,pomagali su onima koji ne mogu i nemaju.
Mojim klincima su dolazili klinci iz susjedstva, i malo se poigrali pokoju igricu, jer za drugo im ni nije bio interesantan kompjutor, za razliku od mene, koji sam radio ''čuda'' u paint-u, a
poslije u Corellu, zatim kad sam nabavio modem, pa se ilegalno ''nakopčao'' na net,i otkrio sve čari brzog surfanja, i beskrajno dobre i ''čvrste nepucajuće veze''...kakva su to bila vremena...


A onda je došao u moju Hrvatsku sam nečastivi, i obrušio se svom silinom na jadan, ratom i privatizacijama napačen narod. Nametnuo je neke nove standarde, neke nove vrijednosti.
Otvorio je širom banke, dozvolivši roditeljima da dižu novce.I više nego što imaju na računu. Odjednom se počelo kupovati šakom i kapom. Pojavili su se mobiteli, scooteri, laptopi, DVD-i MP3 plejeri, Kompjutori, i mobiteli postajali sve manji, baš kao i platežna moć roditelja...
Vidjeti dijete u vrtiću kako u ruci drži mobitel odjednom postaje normalno, curica u peti razred dolazi scooterom,normalno...osnovnoškolci frču maricu iza škole,normalno...
Ali otići kod djeda i bake na selo, uzeti loptu pa na livadu, uzeti usisavač pa počistiti kuću, otići u dučan, boraviti sa roditeljima duže od pola sata...e to nije normalno.
Treba otići i zatvoriti se u svoju sobu (ne daj Bože da je dijeliš sa bratom ili sestrom), nabiti slušalice na uši, prikopčati se na net, i razvaliti nogomet sa virtualom, a ne na livadi, nabaviti nove crackove, pa razvaliti dva tri sela u potrazi za enemyem ,umjesto pračke,i ekipe u potrazi za fazanom, trčkom,ili zecom...


Mogao bih u nedogled ovako nabrajati, ali neću,povući ću paralelu između vremena prije, i vremena poslije dolaska demokracije.
Nekada ste imali novaca, ali niste imali što za kupiti. Laž.
Danas imate svega za kupiti, ali nemate novaca. Istina.
Obrazloženje: Nekada ste na primjer željeli kupiti TV, imali ste novac i mogli ste birati između modela EI Niš,Rudi Čajavec-a,ili RIZ-Zagreb...samo je ovisilo o tome koju veličinu ekrana si možete priuštiti.


I taj vam je trajao...i trajao....i trajao...i već ste jedva čekali da se pokvari, pa da kupite novi...
Danas odlazite u gore navedene trgovine, novac ni ne nosite, tek poneku karticu, a vračate se kući punim gepekom robe kakve ti srce hoće, marki za koje ni niste znali da postoje, cijene da ne mogu niže, kao i kvalitete.
I što se onda dogodi? Na kraju tri četvrtine te iste robe,za godinu dana bacite.Ne samo kojekakve bezvrijedne plastike, krpice, multi, super, turbo praktične stvari, već na žalost i hrane. Da, hrane.Nemojte mi samo reći da vam se ne pokvari poneka pašteta (jer se ne pojede do kraja odmah),otvorena tko zna kada, otvoreno mlijeko...ili grah od prekjučer,a kojeg je šteta bilo odmah baciti, pa je bolje da se lijepo ukiseli, i da ga locirate nosom kad otvorite frižider...
Hoću reći koliko je sve, ama baš sve nekvalitetno,i koliko bacamo novaca na gluposti.
Ako sam nešto zaboravio, slobodno nadodajte,i bistro vam bilo...

KOME ZVONO ZVONI
dragim šibenskim bodulima

Opet mrt´aško zvono zvoni,
i šapat se širi po kaleti:
Jel´ partija Šime, Frane ili šjor Toni,
ili to zvoni bidnoj, staroj šjora Pašketi.

A nikome na pamet nije palo,
i ni´ko neće da shvati,
da godinama u kali dite nije zaplakalo,
i da to svima nama zvoni, braćo Hrvati.

Trudne žuljave ruke, dok zvono breca,
a staračko oko suzi i duša jeca,
skrušeno mole: Gospode milostiv budi,
u subotu me digni - kad bar na školju ima ljudi.

A nikome na pamet nije palo,
i ni´ko neće da shvati,
da godinama na školju dite nije zaplakalo,
i da to svima nama zvoni, braćo Hrvati.



Ivan A. Petras, pravim imenom Petar Ivas, rođen je 1947. godine u Stanišiću (vlak bez voznog reda). U Šibeniku živi od treće godine, tu je završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, a po završetku studija elektrotehnike vraća se u Šibenik i radi u struci kao diplomirani inženjer elektrotehnike.
Piše povremeno, kako sam ističe, kad ima slobodnog vremena (a nema ga previše). Piše iz vlastitog zadovoljstva i radi svoje djece kojima, zbog prezauzetosti poslom, nije ispričao dovoljno priča u njihovom djetinjstvu.
Objavio je zbirku kratkih pripovjedaka "Sličice iz Kvartira" (2006.) i zbirku poezije "Ispovijed starog Valentina (Kolajna od nebrušenih kamenčića)" (2007.).