Marketing
Ne nisam ostario, ali sam na dobrom putu...
Imao sam oko 5 godina kad sam išao s bakom kod njene kćeri, a moje tete u Zagreb.
Stanovala je u Ilici kod pivovare, i od početne stanice u Dubravi do nje se tada vozilo skoro sat vremena. Baka me ućila slovima sa reklama.I ja sam zapravo naučio čitati u tramvaju.
I tako bih ja čitao, čitao...a između ostalog baka me je znala podučavati i lijepom ponašanju.
Kome se trebam dignuti u tramvaju, kako moram pozdraviti...i tako dalje...
Jednom zgodom kad sam po tko zna koji put morao čitati reklame, kraj nas stane jedna jako stara bakica. Valjda je stajala neko vrijeme dok je nisam primjetio, i ja skočim na noge i ponudim je pristojno da sjedne...kako me baka ućila...rekao sam izvolite sjesti, ja sam mlađi i mogu stajati. Problem je jedino bio u tome što sam ja sjedio baki u krilu.
Danas znam zašto su se tak jako smijali putnici u tramvaju, tada nisam...
Jedan filozof je napisao, da tko se sjeća djetinjstva-dva put živi...
Ne znam kako vi ali ja se sjećam gotovo svega. Zaboravio sam neke nevažne sitnice, ali svega imalo zanimljivog se živo sjećam, i kroz glavu mi prolaze žive slike iz tih vremena, a ponekad i okus, ili miris nećega a čega nema odavno...
Mnogi su me pitali što radim i što mislim dok čekam da zagrize riba.
Pa eto, najviše razmišljam o prošlosti i o danima koji se nikada neće vratiti.
Ne razmišljam o budučnosti, jer mi to kvari doživljaj ribolova. Problemi me ćine jako nervoznim, i nisu nikako dobrodošli na ribolovu.Zato najviše mislim o prošlosti, a samim time redaju se slike dragih ljudi, a kojih nažalost već odavno nema među živima.
I opet s njima proživljavam neke vesele zgode i nezgode, i budem na nekim mjestima
gdje je vrijeme stalo. Mjestima gdje stvari još uvijek stoje na onim mjestima gdje su bile, gdje kruh još uvijek miriše po kruhu...
Kad ovako pričamo o prošlosti, jako živo se sječam i izgovorenih riječi,pa mi moja Šnajderica zna reči da kako mogu sve to pamtiti. Ona se uopće ne sječa nekih događaja sa početka našeg zajedničkog života. Ja ih se sječam.Ne samo događaja, već i dijelova razgovora između pojedinih aktera doživljaja. Kada bi bilo moguće, da zažmirim, a da mogu čuti glasove mojih dragih pokojnika, ne samo familije, već i prijatelja, vjerujem da bih 99% ZNAO KOME PRIPADAJU.
I znam da za mene nema ljepšeg odmora i bolje psihoterapije od ribolova.
Zamislite, ali zaista zamislite da sjedite na udobnom stolcu, da je topla ljetna noć, da duboku tišinu prekida tek neka vodena životinja, ili kakva nočna ptica, iznad vas je roj zvijezda, na dohvat ruke vam je i jelo i piće, a mislima vam se izmjenjuju slike prošlosti, i djetinjstva...
Zar nije očito da riba nije važna???
Eto drage moje i dragi moji nadam se da se i vi sječate...bistro neka vam bude...
Post je objavljen 19.11.2008. u 17:48 sati.