"Pjesnici su čuđenje u svijetu" napisao je A. B. Šimić, a po mnogima, ribolovci su još veće.
Zašto je to tako i zašto ribolov nije "normalan" kao npr. nogomet. Ako napravimo bitnu podjelu između ribolovca i neribolovca i poslušamo argumente ovih drugih, onda ćemo doći do zaključka da su ribolovci dosadni ljudi koji se bave još dosadnijim hobijem, jer tko bi lud cijeli dan buljio u vodu i smrzavao se na nekih "minus beskonačno", a rezultat je nekakva bijedna ribica, prehlada i normalno, gubitak novca i vremena.

Sad poslušajmo prvu stranu, tj. ribolovce koji su, kad opravdavaju svoj hobi, u prvom redu rekreativci, a tek onda lovci na plijen. Dakle, najbitnija im je priroda, boravak na svježem zraku, druženje, pa čak i čuvanje okoliša, a tek onda ulov, tj. kvaliteta ulova. Ali, ne vjerujte im jer to nije istina. Ulov je na prvom mjestu, a sve ostalo dolazi poslije, eventualno. Tragično je to što ribe ima sve manje i manje, a samim tim sve više i više neuspješnih ribičkih dana. Kad im nešto u ribolovu ne polazi za rukom, tada se ribolovci slikovito izražavaju, sočno psuju ribu i na neki se način "intimno" vezuju za riblju vrstu. Ponekad, ako ne i često, u toj im čudnoj simbiozi protekne i cijeli ribolovački dan. Uvečer dolaze kući umorni, gladni, jadni, pokisli i što je najvažnije praznih ruku.

Ali, nema problema. Osušiti se mogu pokraj peći, utjehu dobiti od ukućana, a umjesto ribe, u tavicu mogu staviti svoj argument o druženju s prirodom i začiniti je s već spomenutom ekologijom. I to je to. Život ide dalje i svi su sretni i zadovoljni. Ali šalu na stranu. Mnogim bi ribolovcima život bez tog lijepog hobija bio nepotpun, prazan čak. Nema toga što bi im ga moglo nadomjestiti i uvijek jedva čekaju da se ponovno sastanu s prirodom i suoče s ribom. To je tako i tako mora biti. Vjerujte mi... jer i ja sam ribič.
Bistro Vam budi...