29.11.2005., utorak
Biti single - lifestyle a ne prikraćenost
Mi Hrvati smo oduvijek bili poznati kao nacija koja voli prihvaćati razne novine, koje dolaze najčešće sa Zapada. Pogledajmo samo na ulici, kako se oblače naše žene i curice, a bogami i naši muškarci – sve što je u svijetu trendy vrlo brzo dođe do nas. Ista stvar je i sa muzikom, običajima, načinom života, nekim društvenim fenomenima – nažalost, i sa nekim negativnim stvarima, poput droge, kriminala, nasilja.No, isto tako, mi smo poprilično konzervativna nacija koja je uvijek sklona neke novine najprije popljuvati a tek onda ih se potruditi shvatiti. Današnje vrijeme, tempo rada i promjene sistema vrijednosti na način da je ekonomska moć i stjecanje novca apsolutni pace maker koji udara tempo po kojem živimo, dovele su do mnogih promjena u načinu života, pa tako i do promjene tradicionalne uloge muškarca kao stupa i hranitelja obitelji. Žene su sve školovanije, sve više zarađuju, u mnogočemu su izjednačene ili pak prednjače muškarcima, tako da mnogima nije više uloga majke i supruge osnovna funkcija i svrha života. Usprkos grčevitim naporima Crkve u Hrvata, tradicionalna Obitelj je sve manje nalik idealiziranim retro prikazima muškarca koji sjedi za nedjeljnom trpezom, dok mu ručak poslužuje nasmješena žena okružena hrpom sitne dječice, nakon povratka s nedjeljnje mise. Sve je više žena (a i muškaraca) koji žive sami, ne samo u svijetu nego i kod nas. No, za razliku od Svijeta, kod nas je naziv «single» još uvijek gotovo pa stigma – često se ga izgovara sa podrugljivim izrazom lica i prevodi kao samac-samica ili još gore, usamljenik – usamljenica. Pri tome se u našem društvu uvriježilo mišljenje da su to jadni, nesretni, odbačeni ljudi koji ne mogu pronaći jadnika/jadnicu koji bi bio dovoljno očajan da ih «hoće». Možda ovo djeluje pomalo karikirano, no vjerujte mi, nije. Čak i ovdje, na blogu, ne tako davno, jedna je blogerska zvijezda osula drvljem i kamenjem na susjedu koja u kasnim tridesetim živi sama. Ja (a vidjeti ćete kasnije, ne samo ja) smatram da je biti single stvar izbora. Naravno, podrazumijevam pritom na osobu koja živi sama jer je tako odlučila, jer na taj način najbolje funkcionira. Na osobu koja je ispunjena, čiji je život bogat i pun, koja živi punim plućima, a ne sjedi ispred televizora, gleda meksičke sapunice i troši ogromne količine papirnatih maramica na brisanje suza koje lije, jer njenog Princa koji bi je spasio čamotinje, odveo pred oltar i nataknuo joj prsten na prst, nema pa nema na horizontu.... Zašto sve ovo pišem? Naime, ja sam single cijeli svoj život. I ma koliko zlobnici (a i ne samo oni) mislili, biti single ne isključuje imati vezu, redovan seks i bogati društveni život. Ja sam cijeli svoj život bila u vezi – no, muškarci su dolazili i odlazili...trajalo je dok je trajalo, a onda se okretala nova stranica, i tako iz početka. Nikada nisam bila u situaciji da poželim sa nekim podijeliti svoj prostor, živjeti zajedno. Iako će me mnogi osuđivati – mislim da je to ugodniji, mirniji i sretniji život od života u paru ili obitelji. No, usprkos uvriježenom mišljenju, koje nažalost mnoge žene podržavaju, ne postoje stereotipi – single žena ne mora biti ludo opsjednuta čišćenjem i spremanjem, radoholičarka bez privatnog života, neugledna jadnica ili pak naprlitana namiguša u neprestanom lovu na potencijalnog partnera/muža. Baš naprotiv! Tako sam lutajući po knjižarama neki dan, naletila u «Editu» na jednu knjigu na talijanskom jeziku, o kojoj je već ružičasti omot korica govorio da se radi o chick-litu. No, ovo je puno više od toga – to je pravi lifestyle savjetnik. Knjiga se zove «Single. Il fascino intramontabile della donna libera» (ili u prijevodu – Single. Neugasli šarm slobodne žene» izdana 2004.godine u Italiji (izdavač je Sperling&Kupfer), a autorica je Patrizia Gucci (ne treba je brkati sa Patriziom Reggiani Gucci, suprugom autoričina rođaka Maurizia, kojeg je ubila 1995.godine zbog čega je osuđena na 29 godina zatvora – izašla je iz zatvora u kolovozu ove godine – i koji je poznat po tome da je doveo obiteljsku tvrtku do stečaja). Patrizia Gucci je praunuka osnivača dinastije Guccia Guccija, dizajnerica koja je do sredine devedesetih radila u obiteljskoj firmi, a kasnije je u Japanu osnovala uspješan vlastiti brand (Patti-Patti G.), a u posljednje se vrijeme, isto tako uspješno bavi slikarstvom i publicistikom. I cijeli je svoj život single. Ta uspješna, mladolika pedesetogodišnjakinja iz visokog društva u svojoj knjizi na vrlo jednostavan način objašnjava što je to život single žene, koje su njegove prednosti i nedostaci i kako ga poboljšati. Biti single mora biti izbor a ne tužan, okrutan udarac sudbine. Žena koja odabere takav život mora biti sretna i ispunjena – inače je za nju život u paru, ili ako baš nikako ne ide – u samostanu. Moderna singlica mora biti financijski neovisna, okružena prijateljima, ljubavlju. Neminovno je da mora znati izbjeći zamke koji ovakav način života donosi – osamljenost, lakomisleno uskakanje iz kreveta u krevet, nekritičan izbor prijatelja i «prijatelja», kako razvijati i njegovati samopoštovanje, kako se ponašati u nekim specifičnim situacijama – poput, kako putovati same ili večerati u restoranu, do toga kako uvijek donijeti odluku koja je ispravna i nama po mjeri. Knjigica je vrlo lako čitljiva, nije nametljiva i preporučam je svima onima koji čitaju na talijanskom (ne znam da li je prevedena na hrvtaski – čini mi se da nije). Naravno, nakon što sam je pročitala, još sam zadovoljnija samom sobom (ako je to uopće moguće, hehehe). No, i mnogim mojim prijateljicama – naime, «pronašla» sam nas na mnogim stranicama! Stoga, slobodno me osuđujte – ja sam sretna žena, i ama baš u ničemu ne zavidim onima koje su sretne i ispunjene ulogom majke i supruge. Naravno, to je njihov izbor i ja ga cijenim – mnoge su moje najdraže prijateljice udate i majke. Jedno me, ipak, čini tužnom – kada vidim ili pročitam tugu, očaj i nezadovoljstvo mladih ili manje mladih žena koje žive same i koje očajnički pokušavaju, najčešće bezuspješno, naći svog životnog partnera. Nizajući neuspjeh za neuspjehom, postaju ogorčene, okorjele usidjelice, koje mrze svakog tko je drukčiji i zavide parovima sa njihovim potomstvom na sreći... zbog silnog osjećaja manje vrijednosti radi, po njima, neuspjeha u ostvarenju (naravno, tradicionalističko-konzervativne )društvene norme koja se od njih očekuje – udati se i roditi - ne vide da pored njih prolazi život kojeg ne žive.... |
27.11.2005., nedjelja
Nakon bure - povodanj!
E, stvarno smo mi na Kvarneru otporne biljke! Najprije nas je početkom tjedna bura obrijala na suho i bez žileta, pa je krenula južina, pa orkansko jugo i kišurina bez kraja. U noći s petka na subotu je u ovim našim krajevima napadalo gotovo 90 litara kiše na četvorni metar, pola grada se pretvorilo u bazen. Jugo je tresao škurama, kiša šibala po staklima a ja sam spavala kao beba!U subotu sam jedva oko podneva ustala i bila bih se odrekla bez problema subotnje kavice sa frendicama na Korzu, jer je osim kiše i jakog juga počelo i grmjeti. No, morala sam otići kupiti poklon frendu za rođendan – uzela sam mu parfem, CK One – jer sam navečer pozvana na rođendanski party. Sve u svemu, imala sam sreće – dok sam bila u gradu, kiša je na jedno sat vremena i prestala, da bi neposredno po mom povratku opet krenulo sve iz početka, uključujući grmljavinu, koja mi je u nekoliko navrata uključila alarm na autu. Navečer sam bila na partyju. Najprije sam, jakoj kiši usprkos koja je brisače na autu učinila gotovo pa potpuno nedjelotvornima, optimistički tražila parking u istoj ulici – jest, kako da ne! Nakon 2-3 kruga, stala sam na Gomili, na samom vrhu, što ipak nije bilo predaleko. Nekako sam odgacala do portuna – srećom samo stotinjak metara – i dobro prošla jer sam imala moje omiljene vojničke čizme, za razliku od moje frendice (i naše fancy blogerice) koja je imala cipele sa vrtoglavim potpeticama! Ambijent partyja je bio idealan – veliki prazan stan bez namještaja ali sa centralnim grijanjem, u kuhinji iće i piće u ogromnim količinama, dobra muzika sa kompa, a kasnije uživo – gitara koju su svirali članovi jedne poznate riječke grupe. I tridesetak uzvanika od kojih sam većinu poznavala od prije. Fešta je bila burna, a potrajala je do sitnih jutarnjih sati, tako da sam u zoru legla. Danas sam se ustala rano, već prije 11 sati, pa sam otišla na kavu s frendicom, koja je prespavala u Lovranu. Kada smo se pozdravile, ona je krenula put Zagreba a ja majci na ručak (napravila je jotu sa kiselim kupusom…mmmm!!!). A poslije sam si otkunjala par sati u dobrom društvu – Silkyjevom, naravno! Pa je na red došlo pedikiranje, mazuckanje i telefoniranje…kiša je u međuvremenu prestala. No, maloprije sam izašla na balkon – nešto pada! Nisam sigurna što, no nešto sitno sipi; kako je prilično hladno, čini mi se da bi mogao biti snijeg. Kada bi bar napadalo preko noći i zamelo nas – tako da ne mogu sutra na posao…. Bah, ništa od snijega, provjerila sam. Ipak je to samo kišica…šmrccc! I ništa od markiranja s posla po tipu “zameo me snijeg, ne mogu iz kuće”…no, lijepo je sanjati, zar ne? |
23.11.2005., srijeda
Burica...ma baš fino puše!
Brrrrr...kako puše ovih posljednjih dana! Srećom da me ima u obilatoj mjeri, inače bi me otpuhala. Hladno je opako, no to nisam previše osjetila, jer kod mene na poslu griju previše, tako da se osjećam poput bakarskog baškota (sjeća li se netko onih finih suhih peciva, prstenastog oblika, nalik na perec, no sasvim posebnog okusa...prodavani su bili u macima vezani špagom, i sjećam se kako je nekada moj otac bez problema sjedao u auto i išao ih kupiti u Bakar, samo da ih može točati u bijelu kavu. Davno je bilo kada sam ih zadnji puta jela. Čini mi se da je ta pekarnica koja ih je jedina još proizvodila, bila neko vrijeme zatvorena, a sada je došao neki novi pekar, iz Bosne, ako se ne varam, i pokušava obnoviti tradiciju baškota – koji su u biti vrsta suhog kruha, dvopeka,brižljivo čuvane tajne recepture koja se prenosila sa oca pekara na sina, koji su bakarski pomorci odnosili na vijađe- barem sam tako nešto nedavno negdje pročitala...).Uglavnom, prejako grijanje na poslu me doslovce dehidriralo - popila sam danas dvije velike boce mineralne vode, ali sam i dalje žedna. Kažu da je danas bilo i nešto snijega u gradu – ja ga nisam vidjela. Baš šteta! Volim snijeg – ne i bljuzgu koja nakon njega uslijedi. Jučer sam, kao i danas radila do kasna, no poslije posla sam skočila uzeti meni i mami novi mobitel. Obzirom da se dosadašnji provideri opako boje konkurencije, koja je jeftinija, a bliži se i vrijeme manijakalne predbožićne shoppingomanije, počeli su popusti i prigodne akcije. Tako sam ja jučer nabavila sebi Motorolu V3 za manje od 300 kuna, a mami Nokiu 6030 za stotinjak kuna! I naravno, noćas do gotovo 4 sata igrala se s njome, proučavala je, programirala. Ima VGA kameru i slikice koje snima mi se čine vrlo kvalitetne (ima je prijateljičin muž i vidjela sam nekolicinu snimaka koji je prenio na CD, stvarno su dobro ispale). Doduše, nisu više imali srebrnu, pa sam uzela crnu, no ne izgleda ni crna loše. Ovih dana moram još uvježbati fotografiranje, ima masu opcija...pa ću, ako mi uspije poslikati kuhinju, i probati postati slikice, kao što sam davno,davno već obećala (ne volim ostati dužna nikome, a ponajmanje fellow blogerima). No, danas nemam snage...nakon samo 2,5 sata spavanja sam išla raditi, a danas je kao za vraga bila gužva! A moja mamica najdraža, Danajka vražja, zvala me večeras na rižoto od morskih plodova – ne bi li joj noćas «namjestila» njezin novi mobitel! Kako joj reći ne, naročito nakon čaše Vranca barrique 2000? Pa me i ovu noć slijedi igranje s mobitelom – ovaj puta njenim. Lako za moga, ovo mi je već treća Motorola; Nokiu nisam nikada imala, pa mi je prilična nepoznanica – no, uspjela sam ga uključiti (kako li se samo bedasto pali, na tipkici na vrhu aparata!), pa i skužiti da ima radio! Sutra opet radim do 18 sati, a onda idem kod moje B.malo se šišnuti – od kad imam kratku kosu, raste mi kao luda, a i ova bura mi izaziva efekt guranja prsta u utičnicu – svaka dlaka prkosi ogromnim količinama gela i ne šljivi gravitaciju ni 0,5 posto! A već prekosutra – opet vikend! Ovaj koji dolazi, po svemu bi mi trebao biti «naporan». Mmmmm...jedva čekam! |
21.11.2005., ponedjeljak
Kasnojesenski vikend...skoro pa ponedjeljak
Ovaj sam sunčani, prohladni kasnojesenski vikend provela u Istri. Otišla sam sa mamom, u petak poslije posla, a vratila se prije nekoliko sati.Odmorila sam se, prošetala uz more, našla se (i pomalo zalomila u subotu navečer) s nekolicinom prijatelja... Vrijeme nam je doista išlo «na ruku»; bilo je prekrasno sunčano, doduše burno vrijeme, no u zavjetrini je bilo preko 20 stupnjeva Celzija, tako da smo jutranju subotnju kavu popili vani. Ovih dana smo i fino papali, a i na jednoj farmi koza pored Pazina sam nabavila jako dobar mladi kozji sir. Dva dana sam imala skoro pa mozak na paši – no, dobro malo sam čitala prije spavanja, jer sam tako naučila, bez obzira kada legnem. Ovaj vikend čitam jedan zanimljiv roman, škotskog autora Christophera Brookmyrea. Ako ste mislili da je hrvatsko zdravstvo očajno, te zavidjeli Zapadu na njihovom životnom standardu i drugim blagodatima bogatog društva, pročitajte «Prilično gadno jutro»...možda vam se učini da su oko vas, kako bi Fijumani rekli, rose in fiori! Ipak, još uvijek je, barem ovdje kod nas, u provinciji, a naročito na selu vikendom, poprilično idilično. Za razliku od Zagreba, gdje je u dva dana bilo čak šest oružanih pljački. A jedna od njih, u Korčulanskoj ulici, u zgradi gdje stanuje moj dragi prijatelj, i gdje sam i ja provela dosta vremena. Nasilje uzima maha sve više, naročito pljačke, što je još jedan od pokazatelja socijalnog stanja u zemlji. Jer, kako sam negdje pročitala, u oružane pljačke se osim «standardnih» pljačkaša – sitnih kriminalaca kojima su provale i pljačke osnovno zanimanje, narkomana koji pljačkaju da bi nabavili drogu, sve više upuštaju i «obični» ljudi koji su se uvalili u dugove kod zelenaša ili banaka i koji ne vide drugog načina kako doći do novca. Ista stvar je i sa prostitucijom koja u posljednje vrijeme doživljava procvat, jer je vrlo jednostavan način kako bez škole i kvalifikacije zaraditi više novaca u tjedan dana nego prosječna hrvatska intelektualka u nekoliko mjeseci. A meni sutra ujutro, bilo kako bilo, treba ustati i krenuti na legalan, ne baš tako jednostavan i lagan, i ponajmanje isplativ (kada se uračuna sav trud i vrijeme do sada uloženo), no ipak posao koji volim. Uz to, ovaj bi tjedan mogao, iz nekih sasvim privatnih aspekata, biti vrlo zanimljiv. Vidjeti ćemo... |
17.11.2005., četvrtak
Radim, radim...
Ova posljednja tri dana doista sam udarnički radila. Od jutra, pa do večeri. Večeras, kada sam stigla doma, odjurila sam pod tuš, i nakon toga ravno u krevetac (ne ovaj Van Goghov, već moj). Zaspala sam kao da mi je netko pritisnuo «off» gumbić. Ustala sam maloprije i skuhala si juhu i nescappuccino, pa sada malo surfam. Neću dugo, brzo ću se vratiti u krpe. Čitam «Povjesničarku» Elizabeth Kostove - noćas sam čitala do 3 sata i jedva sam ujutro ustala u 6,30. Sada sam njegdje oko polovine romana (ima oko 650 stranica). Nekolicina ljudi me ovdje pitala što mislim o ovom romanu – nije loš, doista. U mnogočemu podsjeća na «Da Vincijev kod» Dana Browna. Ovdje se radi o otkrivanju povijesnih spisa u istanbulskim arhivima koji ukazuju na to da je Dracula još živ/nemrtav i o potrazi za njegovim grobom. Ima zagonetnih nestanaka, red suspencea, red horrora, red jurnjave, red romantike, na puno lokacija u Europi i kod nas (Split, Dubrovnik, Zagreb)...vrijedi pročitati.U međuvremenu sam pročitala i «Windows on the World» Frederica Beigbedera (iduće od njega koje me čeka za čitanje je «Ljubav traje tri godine») – malo emocionalno zahtijevnija knjiga, roman o posljednjim minutama imaginarnog posjetica istoimenog restorana na 106.katu sjevernog tornja Twin Towersa, 11.rujna 2001.nakon zalijetanja zrakoplova. Autor u prologu kaže jednu zanimljivost, koja je mnogima upala u oko i koju su mnogi na razne načine komentirali – ta tragedija je u Americi strogo i planirano bila lišena osobnog – nije se nigdje u medijima moglo vidjeti nijedno truplo, nijedan skakač, kao da su ti ljudi nestali u prašini i dimu, pa joj je odlučio dati i osobnu, ljudsku crtu. Prilično potresan roman. A davne 1983.godine sam i ja bila tamo, u tom istom restoranu. Kažu da je danas bio oblačan dan – nisam puno od dana stigla vidjeti. Ujutro sam uskočila u trenerku, pa u auto. Navečer, na povratku – ista priča. Sutra također, radim od 7 do 18 sati. Nije baš tako strašno, da se izdržati. U petak ću ranije završiti – ja i moja ptičica idemo u Istru. Majka se fino oporavila, ponovno je puna elana. Idemo se malo na selo odmoriti, nabaviti vino i maslinovo ulje, prošetati u prirodi, uz more; nešto fino popapati... Idući vikend sam pozvana na jednu veliku rođendansku feštu, pa zatim vikend nakon toga je moj rođendan...pa onda kreću predbožićne feštice, pa praznične feštice... Čini mi se da je siječanj ipak najbolji mjesec za neke nove početke, primjerice, početak dijete...Osim toga, piše u novinama, obline su opet u modi! Ah, šteta što mi je frižider prazan, morati ću početkom idućeg tjedna u nabavku, da ne ispadnem iz trenda, hehehe... |
14.11.2005., ponedjeljak
Godišnji?!? Davna prošlost već...
Ahhh...radim tek nekoliko dana, a čini mi se kao da na godišnjem nisam ni bila. Posla imam preko glave, tako da sam po cijele dane bila na poslu, uključujući subotu. Bliži se kraj godine, a moj Big Boss kojemu su na pameti jedino i isključivo financije, iskopao je od nekuda nekolicinu poduzeća sa viškom para i ponudio im sistematske preglede po principu «od glave do pete», što uključuje svu moguću dijagnostiku i pregled nekoliko specijalista. Naravno, nije zaobišao ni mene, pa mi je danas došao, sav sladak, sa smješkom od uha do uha i nekim popisom kojeg je lukavo skrivao iza leđa. - Što je, što trebaš? – ravno sam pucala u glavu. - Ma, ništa posebno...nekoliko sistematskih pregleda...za tebe su samo pregledi dojke, ultrazvuk dojke i abdomena, i par Dopplerčića... – i dalje je papir skrivao iza leđa. - Daj taj popis na sunce!- otrgla sam mu papir iz ruku, i srećom da sam sjedila! Kojih par pregledića?!? Preko tridesetak imena je bilo na popisu uz moje ime. – I, kako ćeš mi to platiti? – nisam okolišala ni trena. - Pa, stavi ih u svoju kvotu prekovremenih – lakonski je odgovorio. - Popunjena je za ovu godinu, mogu ih naručiti tek u siječnju. – rekla sam. - Joj, ne, moraš ih pogurati nekako do kraja godine, da mi isplate u ovoj godini! – sav se naoblačio. - Nemam kada, ostali su mi samo termini za redovne pacijente preko uputnica na teret HZZO-a.- rekoh. - Pa stavi ih onda tada, samo ih stavi, ovo je bitnije. - mrtav-hladan, ni trepnuvši, ispalio je on. - Je, a onda ćeš mi ti prvi slati hitnoće koje to nisu i tražiti da ih odmah primim! – istina je, to stalno radi. Šalje mi svoje znance ili neke gluposti tipa čovjek pao prije 10 dana i onda mu se javio da mu da bolovanje, retrogradno, a on kao dobar političar, odmah to rješava tako da napiše uputnicu meni i na njoj nadopiše «Hitno! Molim primiti odmah!». - Neću, obećajem, časna riječ! – samo što nije kleknuo. I tako, ja nekako pogurala tih tridesetak pregleda u ovih nešto više od mjesec dana do Božića. Naravno da ne vjerujem u njegova obećanja. Poznajem ga predugo. Zato sam i lukavija od njega, i bolji planer. Znam da svaki dan poneki pacijent otkaže ili jednostavno ne dođe, jer kod nas ljudi nemaju motivaciju otkazati pregled ili zahvat na vrijeme kao u nekim drugim zemljama, iz jednostavnog razloga jer vani, ako se ne prikažeš na zakazani termin, šalje ti se doma račun. Kod nas to nije slučaj. Isto tako, svaki dan primim nekoliko nenaručenih koji su ili hitni ili jednostavno nemam srca poslati ih doma. Tako je danas došla majka sa bebom starom mjesec dana kojoj nije otpao pupak i sada je djetetov liječnik digao frku i odmah poslao bebu meni. A ja sam samo gazicom očistila pupak i pincetom povukla sasušeni bataljak pupka koji se bez problema i bez kapi krvi odvojio. Beba nije ni trepnula. Naravno da je to mogla napraviti i mama, a i nadležni djetetov liječnik! Drugi takav primjer je bilo dijete koje je prije dva mjeseca u vrtiću palo i zadobilo prijelom prsne kosti. Nije bilo nikakvih komplikacija, dijete je bilo u dva navrata pregledano od strane dječjeg kirurga, posljednji puta prije mjesec dana, koji je zaključio da je sve u redu, da je sve zaraslo i da nema potrebe za daljnjim kontrolama. No, dijete u vrtiću drže sa strane i danas su majku, kada je došla po maloga, «napali» da mora donijeti potvrdu da je dijete sposobno za normalne aktivnosti ili da ga neće sutra primiti na čuvanje. Majka je došla danas popodne sva u suzama, a žena nije bedasta, rekla je da shvaća da se u vrtiću boje eventualne tužbe, ali i da ona nema namjeru nikoga tužiti jer zna da se dijete ozlijedilo u igri i da ne krivi nikoga. Uostalom, rekla je, da sam imala ikakve namjere nekoga optužiti, ja bih to i učinila, ali mogu okriviti jedino svoje dijete koje je jurcalo naokolo i palo na ljuljačku. Od petogodišnjaka se ne može očekivati da bude miran i nepomičan, tek onda nešto ne bi bilo u redu s njime. I, što sam mogla? Naravno da sam dijete primila, pregledala i dala svoje mišljenje. Sada bar nisam u dilemi što sa slobodnim vremenom – jer ga nemam. Sve dane sam zauzeta – čak i srijedom poslijepodne, jer tada radim honorarno u jednoj drugoj ustanovi. Što se može – ako želim sebi i mojim dragima nešto kupiti za Božić i Novu godinu, treba zaraditi novac. Nema mi druge – obzirom da bogata udaja ne dolazi u obzir, a igre na sreću ionako ne igram. Nije mi teško – naučena sam od malih nogu da ako nešto želim imati, za to se moram i pomučiti. A motivacije će biti, itekako – uskoro će biti svugdje oko nas predblagdanski okićeni izlozi, koji mame, mame...Ni čvršći karakteri od moga ne odolijevaju tako lako konzumerističkoj euforiji predblagdanske kupnje. Jedino je još uvijek pretoplo, dani su sunčani, što mi se ne uklapa u božićno ozračje, iako uskoro stiže Advent. Prije dosta godina bila sam u ovo doba godine u južnoj Kaliforniji. Na sam Božić bilo je preko 20 stupnjeva Celzija, sunčano, a plaže su bile krcate. Uopće nisam imala osjećaj da je Božić. Zato se baš veselim ovim kataklizmičkim prognozama koje najavljuju polarne hladnoće. Iako, bojim se, ništa od toga...kao ni od prevrućeg ljeta, koje nas je nekako zaobišlo. UPDATE (utorak, 23,30) : Naša Bridge i ove godine organizira akciju Five4Kids. Skoknite kod nje, pročitajte o čemu se radi...i u ovo predpraznično vrijeme, učinite nešto lijepo i dobro - nemojte biti samo deklarativni humanisti i filantropi! Novac treba trošiti - i na sebe i na druge. Laže onaj tko ne voli primiti, a nikada nam ne smije biti teško i dati, jer primanje bez davanja je kao sex bez orgazma. Let's go for it! |
11.11.2005., petak
Martinje
Danas se slavi Martinje, tradicionalni pučki praznik kojim se obilježava trenutak kada mlado vino, mošt, postaje «pravo» zrelo vino. Martinje je blagdan u svim vinogradarskim krajevima širom Lijepe naše, a slavi na na različite načine, no zajedničko je da se krsti vino, tj.lokalni ceremonijal-majstor maskiran u Svetog Martina (koji je bio biskup) izgovara riječi blagoslova i svečano «pretvara» mošt u vino, nakon čega se naravno mora to vino probati. A jasno je da se uz kapljicu mora nešto fino i pojesti!Martinje se slavi na dan koji crkveni kalendar poznaje kao dan Svetog Martina. Sveti Martin je ranokršćanski svetac iz 4.stoljeća, a njegova veza sa vinom, vinogradarima i vinopijama nije direktna, već zapravo čisto koincidencijska, budući da vrijeme sazrijevanja vina pada baš oko ovog blagdana. Martin je rođen negdje u Panoniji 315.ili 316.godine, kao sin rimskog oficira. U mnogočemu nam može biti blizak – rođen je u tranzicijsko vrijeme, kada kršćanstvo više nije bilo zabranjena sekta, ali nije bilo još ni široko prihvaćeno. Majka mu je bila kršćanka, a otac vjeran starim rimskim bogovima, pa je Martin i ime dobio po bogu Marsu. Već u ranoj mladosti približio se kršćanstvu i planirao se zarediti, no kako je bio vojnički sin, tako je i u dobi od 15-te godine silom unovačen. Po onome što se o njemu može pročitati, bio je osebujan čovjek. Skroman i jednostavan, iako je bio i sam oficir i imao slugu, inzistirao je na tome da zajedno dijele poslove. Najpoznatiji je po svom djelu koje je učinio dok je bio stacioniran u Galiji – mačem je raspolovio svoj plašt i dao polovicu promrzlom prosjaku da se ogrne. Te noći u snu mu se ukazao Isus, koji je govorio : Gle, ovim plaštom me ogrnuo Martin kateheta. Martin se nakon toga zaredio, no i dalje je vodio vojnički život. Kada je izabran od puka za biskupa u Toursu, odrekao se bogate biskupske palače, živio u skromnoj ćeliji uz crkvu (ah, koje li razlike u odnosu na današnje crkvene veličine).. Širio je kršćanstvo na jednostavan način – obilazio je kuće i kolibe, razgovarao sa pukom, zalagao se za siromašne. Živio je skromno i smjerno, i za svoje je vrijeme doživio visoku dob od preko 80 godina. Umro je 8.studenog, negdje između 395 - 402.godine (povjesničari se ne mogu složiti koje je to godine bilo), a tri je dana kasnije pokopan, na svoje inzistiranje, na groblju za siromahe. Sveti Martin je vrlo brzo postao svetac zaštitnik vojnika, ali i gostioničara i vinogradara. Zlobnicima koji tvrde da je Sveti Martin bio prvi povijesni pijanček i veliki vinopija, pa je zato zaštitnik vinogradara, treba reći da za takvo nešto ne postoje povijesni zapisi. A ako je i popio tu i tamo – što ima lošeg u tome? Živio je u Panoniji, Italiji i na kraju u Francuskoj – sve su to vinorodni krajevi. Bio je vojnik, čovjek koji je živio s ljudima i za ljude. Čitajući o njemu, čini mi se da je bio humaniji, liberalniji i moderniji od mnogih naših suvremenika. E, pa živjelo Martinje! Nazdravite si čašom novokrštenog vina, papajte nešto fino. I ne brinite – ako niste stigli večeras, još je cijeli vikend pred vama. Samo – nemojte sjedati za volan nakon toga. Ne zato jer panduri vrebaju (a vrebaju, vjerujte mi!) već zbog sebe i zbog drugih. Živjeli! |
08.11.2005., utorak
Proud to be Croat :)
Sam Bog zna, ali i redovni posjetioci/čitatelji moga bloga, da ja nisam baš uvijek tako ponosna što sam Hrvatica, poput nekih mojih blogokolega. Ne podržavam bezrezervno sve što se u Lijepoj našoj kaže, čini, piše i razmišlja. Mnogo su me puta razočarala zbivanja i događaji iz naše svakodnevnice, ponekad sam i izgubila vjeru u naše ljude i ovu sredinu u kojoj živim. Doduše, putovala sam dovoljno po svijetu da znam da nigdje nije idealno, pa sam stoga i odlučila ostati ovdje gdje jesam.Što se i isplatilo – danas sam, naime, baš ponosna na svoje zemljake! Jer, prema najnovijoj “Durexovoj” anketi, Hrvati su fuckeri No.2 u svijetu! Uhvate se u klinč sa Hrvaticama ni manje ni više nego 134 puta godišnje. Što bi reć, seksamo se jednom svakih 2,7 dana, ili ako vam bolje zvuči, 2,4 puta tjedno. Wow! Od nas su tek nešto malo bolji Grci koji se jebucnu tek 4 puta godišnje više od nas. Ali, ono što je iznenađujuće, naši Istočni susjedi SiCG su, iako su se oduvijek smatrali jačima u krevetskoj aktivnosti od Hrvata, tek na trećem mjestu, sa 128 snošaja godišnje. Eto, stara dobra legenda o jebežljivim Balkancima dobila je i svoju potvrdu (ma koliko se neki naši sugrađani protivili tom našem, zemljopisnom lociranju). Poznate potentne nacije poput npr.Francuza i Skandinavaca daleko su iza nas. Jeli vam sada jasno zašto su naši gastarbeiteri širom Europe na tolikoj cijeni? Ne mislite valjda zato jer smo radišni, obrazovani, pametni i lako se prilagođavamo nekim novim, nepoznatim sredinama? E, sada…ovo istraživanje je bazirano na internetskoj anonimnoj anketi – neću sada biti zločesta, pa pretpostaviti da je možda netko od ispitanika malo uljepšao realno stanje – dakle, odgovore su davali ljudi koji ipak pokoji sat dnevno provedu za tipkovnicama. Što bi tek bilo da se ispituju oni koji manje pričaju i pišu a više rade na konkretnoj “temi”; gdje bi nam tek onda bio kraj? Naravno, neću ni reći da neki daleko manje “rade” nego što pričaju. Ipak, ovo je razlog za veselje. Zamislite samo koliko ovaj visoki plasman može učiniti za jednu od vitalnih hrvatskih privrednih grana – turizam. Koji sex-turizam u Tajlandu, na Baliju?!? Idućeg ljeta za očekivati je silne migracije seksa željnih Europljana na našu obalu Jadrana. Jer, dragi moji, nisu Hrvati seljačine i primitivci, o ne! Jer svega nas 51% prakticira rizične spolne odnose, tj.ne rabi zaštitu od spolno prenosivih bolesti, odnosno ne koristi kondome. A i nemalih 49% nas zadovoljava sve spolne potrebe sa partnerom. Što je po pitanju sexy turističkih usluga itekako dobro – svega svaki drugi lokalni galeb će htjeti uvaliti svog vrućeg tića gologa uspaljenoj Šveđanki ili Čehinji, a one isto tako neće biti prikraćene ako žele upoznati pobliže mirise i okuse…pa, Mediterana, što se drugo mislili?!? No, ono što je najbitnije, ipak će svaki drugi oženjeni turistički djelatnik tipa konobara, barkarijola i spasioca na plaži, poraditi na širokom dijapazonu pružanja izvanpansionskih usluga zahtjevnim euro-turisticama (ali i turistima, budimo open-minded, zaboga!), bez obzira na pojanja Crkve o svetoj bračnoj vjernosti i upražnjavanju spolnih vježbi samo prokreacije radi. No, do ljeta ima još dosta, pa treba poraditi na pripremi turističke sezone. Jer, da bi bili uspješni, u svakom sportu, pa tako i ovome treba trenirati. Kako smo po pitanju broja partnera još prilično čedni (prosječno su Hrvati imali u svom seksualnom stažu 7,5 partnera, i to žene tek 7 dok su muškići nešto bolji, 10 partnerica), za razliku od šampiona Turaka (14,5) , trebamo se baciti na osvajanja. Pa makar se radilo o partneru za jednu noć, nema veze. Ionako je 50% ispitanih Hrvata priznalo one-night-stand! Pa se ja pitam : što ja uopće radim ovdje?!? Zašto svi vi gubite vrijeme i ovo čitate? Nego, hajdemo mi lijepo u shopping, nabavimo prezervative raznih debljina, mirisa boja i okusa, jer seks mora biti užitak a ne rizik za zdravlje. Ugledajmo se na naše tinejdžere, koji su naša budućnost i koji su pametna djeca (svega 33% ih se seksalo bez zaštite), i …krenimo! Sex rules!!!! |
05.11.2005., subota
Đir po Zagrebu
U četvrtak sam poslom otišla do Zagreba. Već u startu sam se malo zeznula, krenula sam prerano, jer sam pretpostavljala da bi moglo biti magle i kamiona na cesti, a kako sam imala obavezu biti u metropoli u 9 sati, ja ne budi lijena, krenula već u 5 i 30. No, kako je volim pritisnuti gas, u 7 sati sam već bila na cilju! Srećom, sa mnom je išla i moja mama, pa mi je pravila društvo gotovo dva sata.Oko 13 sati sam bila gotova s poslom, a kako je tamo bio poslužen i ručak, nisam morala razbijati glavu gdje ću ići jesti, pa sam prvo otišla popiti dobru kavu (Jackie Brown u Kaptol centru) i onda u shopping. Nisam baš imala neke velike potrebe za kupovinom, ali sam našla jedne zgodne hlače u Paul&Sharku i prekrasnu crnu pletenu dulju jaknicu sa širokim ovratnikom i kožnim pojasom u Heruc galeriji. A u Martimexu na Trgu sam našla YSL-ov iluminator Touche eclat broj 1, kojeg nisam našla u Rijeci (Martimex je ekskluzivni uvoznik YSL proizvoda za Hrvatsku, dok u Rijeci ove proizvode drži, kao što sam već pisala, isključivo “Zdravlje i ljepota” parfumerija na Korzu). Što je, naravno, premašilo gotovo dvostruko honorar koji sam dobila, ali mi je mama priskočila i poklonila hlače! Hvala, mamice najdraža! Predvečerje je bilo rezervirano za mini blogersko druženje. Napokon sam upoznala nju. Što da vam kažem? U biti, sreća je da je veći muški dio blogopopulacije ne poznaje, jer bi sigurno imao nemirne snove : ona je prava džepna Venera, duge, bujne plave kose, sa zamamnim oblinama na pravom mjestu. Popile smo kavu, pa malo prošetale, pa opet popile sok – i da samo znate koliko se muškaraca za njom okretalo! No, naša Loptica nije samo “looks”, ona je i “brains”, itekako. Tako smo se lijepo napričale, da je četiri sata druženja protutnjalo u trenu. Šteta što treća gracija nije uspjela doći – zadržale su je obaveze na poslu, no idući puta kada dođem u Zagreb, njezina je nazočnost neizostavna, pod cijenu da joj prigodno polomim koju koščicu na nozi i onda zagipsam, te napišem ispričnicu za šefa! U Rijeku sam se vratila kasno navečer, i bila sam mrtva umorna. Petak je osvanuo poprilično tmuran, sa sitnom kišicom koja mi je onemogućila pranje i sušenje rublja. Navečer sam izašla samo na piće sa nekolicinom prijatelja i relativno se brzo vratila jer me boljela glava. Danas sam cijeli dan nekako pospana, no prisilila sam se da operem nekoliko majica na ruke i jednu perilicu šarenog rublja. Ujutro mi se nije dalo ići do Korza, jer me glavobolja nije napuštala dok nisam popila šumeći aspirin. Predvečer sam bila kod moje V.na rođendanu, drugom, njene E-K. Kupila sam joj pelikana od peluchea na baterije, koji kada se stisne za trbuh počne pjevati i plesati. Mala se odmah čim joj ga je mama uključila, počela izvijati u ritmu pelikanovog plesa, što me baš oduševilo. Ostali, odrasli dio slavljenika me naravno, zezao na temu ptičje gripe, no na to se nisam obazirala. Donijela sam i maloj magnetnu slagalicu sa velikim slovima i brojkama, no to je igračka koja će kasnije doći na red. I ta se proslava prilično otegnula, no ove godine za razliku od prošle, klincu su veći i izdržljiviji, pa nisu pozaspali i pustili nas odrasle da na miru slavimo, pa se društvo rasulo, jer je svatko morao odvući svog klinca na spavanje. Ja, ovaj puta nisam ostala dulje, opet me počela hvatati glavobolja, kojoj se pridružilo kihanje. Dok sam se vraćala kući, zvala me prijateljica N.da izađemo sa još nekoliko cura na malo bapsko druženje, no čak sam i to morala odbiti. Sada sam se istuširala, skuhala si topli čaj sa okusom jabuke i cimeta, i evo me ovdje. Usput gledam i “Upoznajte Joea Blacka” po drugi ili treći puta, a uskoro ću sa knjigom u krpe. Naporan je ovaj godišnji odmor... |
02.11.2005., srijeda
Generacija koja je "nestala"
Kao što sam u prethodnom postu najavila, u ponedjeljak navečer sam se sa društvom dogovorila da izađemo van, na jedan od mnogobrojnih najavljivanih Halloween partyja u gradu.Našli smo se na piću najprije u kvartovskom kafiću. Ovaj puta je sa nama bila i N., moja kolegica iz srednje škole, koja posljednjih dvadesetak godina živi u Londonu. Otišla je tamo nakon završenog fakulteta na postdiplomski i ostala, izgradila karijeru i sada je uspješna poslovna žena, managerica u jednoj poznatoj svjetskoj banci. Visoka, zgodna i njegovana atraktivna crnka, overworked i single, često je na putu, no u Rijeku redovito navraća, a u posljednje vrijeme, zahvaljujući jeftinim avioprijevoznicima tipa Ryan Aira, nastoji doći barem jedan vikend mjesečno. Ovdje joj žive otac i brat, na koje je jako vezana, a ovaj puta je došla zbog daleko tužnijeg razloga. Naime, prije dvije godine umrla joj je mama, pa je došla donijeti joj cvijeće na grob. Dakle, nakon što smo popili piće i skupili se, krenuli smo u grad. Oko ponoći je bilo sve još poluprazno, obišli smo Hemingway (imao je najbolju dekoraciju od umjetne paučine i potpuno mračnu atmosferu), El Rio (u njemu su konobari imali na obrazima iscrtane paukove mreže, a vidjeli smo i dvije cure u kostimu vještice sa impresivnim šeširima. Inače, imali su najmaštovitije izdubene tikve i mnoštvo vještičjih metala posvuda). Iza ponoći, baš u pravo vještičje vrijeme, sve se iznenada napunilo – gužvetina je bila kao i inače subotom, tako da se u Phanas ili River Pub nije moglo ni ući, ispred Dva Lava je neka lokalna TV ekipa snimala nekoliko, po meni prilično loše maskiranih curica. Sve u svemu, nije bilo puno maskiranih, daleko manje nego što sam očekivala. No, ono što je N.fasciniralo je bila činjenica da je sve vrvjelo od vrlo mladih curica, u dobi negdje od 17-19 godina, obučenih po posljednjoj modi, dok četrdesetogodišnjaka nije bilo nigdje ni vidjeti, a kamo li nabrajati na prste jedne ruke. Žena je ipak Londončanka, a tamo se jako dobro zna na koja mjesta idu “djeca” a na koja ostali. A ovih “ostalih”, ljudi naših godina ima tamo daleko više nego ovih drugih. Uzalud smo mi ostali “starosjedioci” njoj tumačili da je ovdje uobičajeno, da se roditelji odriču svega da bi klinci mogli kupiti svaki mjesec nove krpice (jer je to uglavnom srednjoškolska i studentska mladež, dakle oni koji su na roditeljskim jaslama), da bi mogli imati za piće. A mame i tate se zadovolje ponekom kavicom subotom ujutro ili odlaskom kući kod prijatelja na gledanje filma uz kokice i pivu. N.je bila šokirana cijelu večer. A ni mi ostali nismo bili puno od pomoći, još smo je bockali (samo ti na vrijeme nabavi novu MiuMiu torbicu na koju si bacila oko, kada jednom rodiš- planira majčinstvo uskoro- nećeš ni ti više juriti rasprodaje i kupovati dizajnerske krpice snižene sa 400-500 na 50 funti). Naravno, takvo što se neće desiti, jer se ne planira vratiti u Hrvatsku prije mirovine, a do toga ima još nekoliko desetljeća. Sinoć smo ponovno otišli do kafića, u kojem je obzirom da je bila večer pred radni dan, ipak bilo većinom ljudi naših godina, štoviše, naših znanaca, pa se N.-ica malo bolje opustila. A iskrsnula je i nova zabava – njezin brat je bacio oko na neku curu, pa ja i N.planiramo da ih uhodimo u subotu navečer,hehehe. Sutra idem u Zagreb. Imam nekog posla tamo prijepodne, a poslije ručka mislim malo u shopping. Nadam se da će pasti i neka blogerska kava. Zato danas hrlim ranije u krpe, sa knjigicom. Što, priznajem, nisam baš činila posljednjih dana. Ovaj puta je to “Povjesničarka” Elizabeth Kostove. |
| < | studeni, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com