Kao što sam u prethodnom postu najavila, u ponedjeljak navečer sam se sa društvom dogovorila da izađemo van, na jedan od mnogobrojnih najavljivanih Halloween partyja u gradu.
Našli smo se na piću najprije u kvartovskom kafiću. Ovaj puta je sa nama bila i N., moja kolegica iz srednje škole, koja posljednjih dvadesetak godina živi u Londonu. Otišla je tamo nakon završenog fakulteta na postdiplomski i ostala, izgradila karijeru i sada je uspješna poslovna žena, managerica u jednoj poznatoj svjetskoj banci. Visoka, zgodna i njegovana atraktivna crnka, overworked i single, često je na putu, no u Rijeku redovito navraća, a u posljednje vrijeme, zahvaljujući jeftinim avioprijevoznicima tipa Ryan Aira, nastoji doći barem jedan vikend mjesečno. Ovdje joj žive otac i brat, na koje je jako vezana, a ovaj puta je došla zbog daleko tužnijeg razloga. Naime, prije dvije godine umrla joj je mama, pa je došla donijeti joj cvijeće na grob.
Dakle, nakon što smo popili piće i skupili se, krenuli smo u grad. Oko ponoći je bilo sve još poluprazno, obišli smo Hemingway (imao je najbolju dekoraciju od umjetne paučine i potpuno mračnu atmosferu), El Rio (u njemu su konobari imali na obrazima iscrtane paukove mreže, a vidjeli smo i dvije cure u kostimu vještice sa impresivnim šeširima. Inače, imali su najmaštovitije izdubene tikve i mnoštvo vještičjih metala posvuda). Iza ponoći, baš u pravo vještičje vrijeme, sve se iznenada napunilo – gužvetina je bila kao i inače subotom, tako da se u Phanas ili River Pub nije moglo ni ući, ispred Dva Lava je neka lokalna TV ekipa snimala nekoliko, po meni prilično loše maskiranih curica. Sve u svemu, nije bilo puno maskiranih, daleko manje nego što sam očekivala.
No, ono što je N.fasciniralo je bila činjenica da je sve vrvjelo od vrlo mladih curica, u dobi negdje od 17-19 godina, obučenih po posljednjoj modi, dok četrdesetogodišnjaka nije bilo nigdje ni vidjeti, a kamo li nabrajati na prste jedne ruke. Žena je ipak Londončanka, a tamo se jako dobro zna na koja mjesta idu “djeca” a na koja ostali. A ovih “ostalih”, ljudi naših godina ima tamo daleko više nego ovih drugih.
Uzalud smo mi ostali “starosjedioci” njoj tumačili da je ovdje uobičajeno, da se roditelji odriču svega da bi klinci mogli kupiti svaki mjesec nove krpice (jer je to uglavnom srednjoškolska i studentska mladež, dakle oni koji su na roditeljskim jaslama), da bi mogli imati za piće. A mame i tate se zadovolje ponekom kavicom subotom ujutro ili odlaskom kući kod prijatelja na gledanje filma uz kokice i pivu.
N.je bila šokirana cijelu večer. A ni mi ostali nismo bili puno od pomoći, još smo je bockali (samo ti na vrijeme nabavi novu MiuMiu torbicu na koju si bacila oko, kada jednom rodiš- planira majčinstvo uskoro- nećeš ni ti više juriti rasprodaje i kupovati dizajnerske krpice snižene sa 400-500 na 50 funti).
Naravno, takvo što se neće desiti, jer se ne planira vratiti u Hrvatsku prije mirovine, a do toga ima još nekoliko desetljeća.
Sinoć smo ponovno otišli do kafića, u kojem je obzirom da je bila večer pred radni dan, ipak bilo većinom ljudi naših godina, štoviše, naših znanaca, pa se N.-ica malo bolje opustila. A iskrsnula je i nova zabava – njezin brat je bacio oko na neku curu, pa ja i N.planiramo da ih uhodimo u subotu navečer,hehehe.
Sutra idem u Zagreb. Imam nekog posla tamo prijepodne, a poslije ručka mislim malo u shopping. Nadam se da će pasti i neka blogerska kava.
Zato danas hrlim ranije u krpe, sa knjigicom. Što, priznajem, nisam baš činila posljednjih dana. Ovaj puta je to “Povjesničarka” Elizabeth Kostove.
Post je objavljen 02.11.2005. u 19:48 sati.