Mi Hrvati smo oduvijek bili poznati kao nacija koja voli prihvaćati razne novine, koje dolaze najčešće sa Zapada. Pogledajmo samo na ulici, kako se oblače naše žene i curice, a bogami i naši muškarci – sve što je u svijetu trendy vrlo brzo dođe do nas. Ista stvar je i sa muzikom, običajima, načinom života, nekim društvenim fenomenima – nažalost, i sa nekim negativnim stvarima, poput droge, kriminala, nasilja.
No, isto tako, mi smo poprilično konzervativna nacija koja je uvijek sklona neke novine najprije popljuvati a tek onda ih se potruditi shvatiti.
Današnje vrijeme, tempo rada i promjene sistema vrijednosti na način da je ekonomska moć i stjecanje novca apsolutni pace maker koji udara tempo po kojem živimo, dovele su do mnogih promjena u načinu života, pa tako i do promjene tradicionalne uloge muškarca kao stupa i hranitelja obitelji.
Žene su sve školovanije, sve više zarađuju, u mnogočemu su izjednačene ili pak prednjače muškarcima, tako da mnogima nije više uloga majke i supruge osnovna funkcija i svrha života.
Usprkos grčevitim naporima Crkve u Hrvata, tradicionalna Obitelj je sve manje nalik idealiziranim retro prikazima muškarca koji sjedi za nedjeljnom trpezom, dok mu ručak poslužuje nasmješena žena okružena hrpom sitne dječice, nakon povratka s nedjeljnje mise.
Sve je više žena (a i muškaraca) koji žive sami, ne samo u svijetu nego i kod nas. No, za razliku od Svijeta, kod nas je naziv «single» još uvijek gotovo pa stigma – često se ga izgovara sa podrugljivim izrazom lica i prevodi kao samac-samica ili još gore, usamljenik – usamljenica.
Pri tome se u našem društvu uvriježilo mišljenje da su to jadni, nesretni, odbačeni ljudi koji ne mogu pronaći jadnika/jadnicu koji bi bio dovoljno očajan da ih «hoće». Možda ovo djeluje pomalo karikirano, no vjerujte mi, nije. Čak i ovdje, na blogu, ne tako davno, jedna je blogerska zvijezda osula drvljem i kamenjem na susjedu koja u kasnim tridesetim živi sama.
Ja (a vidjeti ćete kasnije, ne samo ja) smatram da je biti single stvar izbora. Naravno, podrazumijevam pritom na osobu koja živi sama jer je tako odlučila, jer na taj način najbolje funkcionira. Na osobu koja je ispunjena, čiji je život bogat i pun, koja živi punim plućima, a ne sjedi ispred televizora, gleda meksičke sapunice i troši ogromne količine papirnatih maramica na brisanje suza koje lije, jer njenog Princa koji bi je spasio čamotinje, odveo pred oltar i nataknuo joj prsten na prst, nema pa nema na horizontu....
Zašto sve ovo pišem? Naime, ja sam single cijeli svoj život. I ma koliko zlobnici (a i ne samo oni) mislili, biti single ne isključuje imati vezu, redovan seks i bogati društveni život. Ja sam cijeli svoj život bila u vezi – no, muškarci su dolazili i odlazili...trajalo je dok je trajalo, a onda se okretala nova stranica, i tako iz početka. Nikada nisam bila u situaciji da poželim sa nekim podijeliti svoj prostor, živjeti zajedno. Iako će me mnogi osuđivati – mislim da je to ugodniji, mirniji i sretniji život od života u paru ili obitelji. No, usprkos uvriježenom mišljenju, koje nažalost mnoge žene podržavaju, ne postoje stereotipi – single žena ne mora biti ludo opsjednuta čišćenjem i spremanjem, radoholičarka bez privatnog života, neugledna jadnica ili pak naprlitana namiguša u neprestanom lovu na potencijalnog partnera/muža. Baš naprotiv!
Tako sam lutajući po knjižarama neki dan, naletila u «Editu» na jednu knjigu na talijanskom jeziku, o kojoj je već ružičasti omot korica govorio da se radi o chick-litu. No, ovo je puno više od toga – to je pravi lifestyle savjetnik. Knjiga se zove «Single. Il fascino intramontabile della donna libera» (ili u prijevodu – Single. Neugasli šarm slobodne žene» izdana 2004.godine u Italiji (izdavač je Sperling&Kupfer), a autorica je Patrizia Gucci (ne treba je brkati sa Patriziom Reggiani Gucci, suprugom autoričina rođaka Maurizia, kojeg je ubila 1995.godine zbog čega je osuđena na 29 godina zatvora – izašla je iz zatvora u kolovozu ove godine – i koji je poznat po tome da je doveo obiteljsku tvrtku do stečaja). Patrizia Gucci je praunuka osnivača dinastije Guccia Guccija, dizajnerica koja je do sredine devedesetih radila u obiteljskoj firmi, a kasnije je u Japanu osnovala uspješan vlastiti brand (Patti-Patti G.), a u posljednje se vrijeme, isto tako uspješno bavi slikarstvom i publicistikom. I cijeli je svoj život single.
Ta uspješna, mladolika pedesetogodišnjakinja iz visokog društva u svojoj knjizi na vrlo jednostavan način objašnjava što je to život single žene, koje su njegove prednosti i nedostaci i kako ga poboljšati.
Biti single mora biti izbor a ne tužan, okrutan udarac sudbine. Žena koja odabere takav život mora biti sretna i ispunjena – inače je za nju život u paru, ili ako baš nikako ne ide – u samostanu. Moderna singlica mora biti financijski neovisna, okružena prijateljima, ljubavlju. Neminovno je da mora znati izbjeći zamke koji ovakav način života donosi – osamljenost, lakomisleno uskakanje iz kreveta u krevet, nekritičan izbor prijatelja i «prijatelja», kako razvijati i njegovati samopoštovanje, kako se ponašati u nekim specifičnim situacijama – poput, kako putovati same ili večerati u restoranu, do toga kako uvijek donijeti odluku koja je ispravna i nama po mjeri.
Knjigica je vrlo lako čitljiva, nije nametljiva i preporučam je svima onima koji čitaju na talijanskom (ne znam da li je prevedena na hrvtaski – čini mi se da nije).
Naravno, nakon što sam je pročitala, još sam zadovoljnija samom sobom (ako je to uopće moguće, hehehe). No, i mnogim mojim prijateljicama – naime, «pronašla» sam nas na mnogim stranicama! Stoga, slobodno me osuđujte – ja sam sretna žena, i ama baš u ničemu ne zavidim onima koje su sretne i ispunjene ulogom majke i supruge. Naravno, to je njihov izbor i ja ga cijenim – mnoge su moje najdraže prijateljice udate i majke. Jedno me, ipak, čini tužnom – kada vidim ili pročitam tugu, očaj i nezadovoljstvo mladih ili manje mladih žena koje žive same i koje očajnički pokušavaju, najčešće bezuspješno, naći svog životnog partnera. Nizajući neuspjeh za neuspjehom, postaju ogorčene, okorjele usidjelice, koje mrze svakog tko je drukčiji i zavide parovima sa njihovim potomstvom na sreći... zbog silnog osjećaja manje vrijednosti radi, po njima, neuspjeha u ostvarenju (naravno, tradicionalističko-konzervativne )društvene norme koja se od njih očekuje – udati se i roditi - ne vide da pored njih prolazi život kojeg ne žive....
Post je objavljen 29.11.2005. u 00:33 sati.