Ahhh...radim tek nekoliko dana, a čini mi se kao da na godišnjem nisam ni bila. Posla imam preko glave, tako da sam po cijele dane bila na poslu, uključujući subotu.
Bliži se kraj godine, a moj Big Boss kojemu su na pameti jedino i isključivo financije, iskopao je od nekuda nekolicinu poduzeća sa viškom para i ponudio im sistematske preglede po principu «od glave do pete», što uključuje svu moguću dijagnostiku i pregled nekoliko specijalista. Naravno, nije zaobišao ni mene, pa mi je danas došao, sav sladak, sa smješkom od uha do uha i nekim popisom kojeg je lukavo skrivao iza leđa.
- Što je, što trebaš? – ravno sam pucala u glavu.
- Ma, ništa posebno...nekoliko sistematskih pregleda...za tebe su samo pregledi dojke, ultrazvuk dojke i abdomena, i par Dopplerčića... – i dalje je papir skrivao iza leđa.
- Daj taj popis na sunce!- otrgla sam mu papir iz ruku, i srećom da sam sjedila! Kojih par pregledića?!? Preko tridesetak imena je bilo na popisu uz moje ime. – I, kako ćeš mi to platiti? – nisam okolišala ni trena.
- Pa, stavi ih u svoju kvotu prekovremenih – lakonski je odgovorio.
- Popunjena je za ovu godinu, mogu ih naručiti tek u siječnju. – rekla sam.
- Joj, ne, moraš ih pogurati nekako do kraja godine, da mi isplate u ovoj godini! – sav se naoblačio.
- Nemam kada, ostali su mi samo termini za redovne pacijente preko uputnica na teret HZZO-a.- rekoh.
- Pa stavi ih onda tada, samo ih stavi, ovo je bitnije. - mrtav-hladan, ni trepnuvši, ispalio je on.
- Je, a onda ćeš mi ti prvi slati hitnoće koje to nisu i tražiti da ih odmah primim! – istina je, to stalno radi. Šalje mi svoje znance ili neke gluposti tipa čovjek pao prije 10 dana i onda mu se javio da mu da bolovanje, retrogradno, a on kao dobar političar, odmah to rješava tako da napiše uputnicu meni i na njoj nadopiše «Hitno! Molim primiti odmah!».
- Neću, obećajem, časna riječ! – samo što nije kleknuo.
I tako, ja nekako pogurala tih tridesetak pregleda u ovih nešto više od mjesec dana do Božića. Naravno da ne vjerujem u njegova obećanja.
Poznajem ga predugo. Zato sam i lukavija od njega, i bolji planer. Znam da svaki dan poneki pacijent otkaže ili jednostavno ne dođe, jer kod nas ljudi nemaju motivaciju otkazati pregled ili zahvat na vrijeme kao u nekim drugim zemljama, iz jednostavnog razloga jer vani, ako se ne prikažeš na zakazani termin, šalje ti se doma račun. Kod nas to nije slučaj.
Isto tako, svaki dan primim nekoliko nenaručenih koji su ili hitni ili jednostavno nemam srca poslati ih doma.
Tako je danas došla majka sa bebom starom mjesec dana kojoj nije otpao pupak i sada je djetetov liječnik digao frku i odmah poslao bebu meni. A ja sam samo gazicom očistila pupak i pincetom povukla sasušeni bataljak pupka koji se bez problema i bez kapi krvi odvojio. Beba nije ni trepnula. Naravno da je to mogla napraviti i mama, a i nadležni djetetov liječnik!
Drugi takav primjer je bilo dijete koje je prije dva mjeseca u vrtiću palo i zadobilo prijelom prsne kosti. Nije bilo nikakvih komplikacija, dijete je bilo u dva navrata pregledano od strane dječjeg kirurga, posljednji puta prije mjesec dana, koji je zaključio da je sve u redu, da je sve zaraslo i da nema potrebe za daljnjim kontrolama. No, dijete u vrtiću drže sa strane i danas su majku, kada je došla po maloga, «napali» da mora donijeti potvrdu da je dijete sposobno za normalne aktivnosti ili da ga neće sutra primiti na čuvanje. Majka je došla danas popodne sva u suzama, a žena nije bedasta, rekla je da shvaća da se u vrtiću boje eventualne tužbe, ali i da ona nema namjeru nikoga tužiti jer zna da se dijete ozlijedilo u igri i da ne krivi nikoga. Uostalom, rekla je, da sam imala ikakve namjere nekoga optužiti, ja bih to i učinila, ali mogu okriviti jedino svoje dijete koje je jurcalo naokolo i palo na ljuljačku. Od petogodišnjaka se ne može očekivati da bude miran i nepomičan, tek onda nešto ne bi bilo u redu s njime. I, što sam mogla? Naravno da sam dijete primila, pregledala i dala svoje mišljenje.
Sada bar nisam u dilemi što sa slobodnim vremenom – jer ga nemam. Sve dane sam zauzeta – čak i srijedom poslijepodne, jer tada radim honorarno u jednoj drugoj ustanovi. Što se može – ako želim sebi i mojim dragima nešto kupiti za Božić i Novu godinu, treba zaraditi novac. Nema mi druge – obzirom da bogata udaja ne dolazi u obzir, a igre na sreću ionako ne igram. Nije mi teško – naučena sam od malih nogu da ako nešto želim imati, za to se moram i pomučiti.
A motivacije će biti, itekako – uskoro će biti svugdje oko nas predblagdanski okićeni izlozi, koji mame, mame...Ni čvršći karakteri od moga ne odolijevaju tako lako konzumerističkoj euforiji predblagdanske kupnje.
Jedino je još uvijek pretoplo, dani su sunčani, što mi se ne uklapa u božićno ozračje, iako uskoro stiže Advent. Prije dosta godina bila sam u ovo doba godine u južnoj Kaliforniji. Na sam Božić bilo je preko 20 stupnjeva Celzija, sunčano, a plaže su bile krcate. Uopće nisam imala osjećaj da je Božić. Zato se baš veselim ovim kataklizmičkim prognozama koje najavljuju polarne hladnoće. Iako, bojim se, ništa od toga...kao ni od prevrućeg ljeta, koje nas je nekako zaobišlo.
UPDATE (utorak, 23,30) :
Naša Bridge i ove godine organizira akciju Five4Kids. Skoknite kod nje, pročitajte o čemu se radi...i u ovo predpraznično vrijeme, učinite nešto lijepo i dobro - nemojte biti samo deklarativni humanisti i filantropi!
Novac treba trošiti - i na sebe i na druge. Laže onaj tko ne voli primiti, a nikada nam ne smije biti teško i dati, jer primanje bez davanja je kao sex bez orgazma. Let's go for it!
Post je objavljen 14.11.2005. u 23:28 sati.