četvrtak, 30.08.2012.
Red Hot Chili Peppers - "žebenoar" bend
Red Hot Chili Peppers, Hipodrom, Zagreb - 29.8.2012.
RHCP najzad i kod nas. Nije da sam fan, ali takav veliki bend treba pogledati. Bilo me strah na šo će to ličiti, tko god ih je uživo gledao bio je manje više (jako) razočaran (ili su prekratko svirali, ili su raštimani ili...).
Uglavnom, bili su bolji nego očekivano. Žebenoar bend. Strašan zvuk. NIsam mogla vjerovati da je Hipodrom tako akustičan. Publika se slijevala sa svih strana, neću promašiti ako kažem da je na koncertu bilo oko 35.000, ali je bilo barem još 4000 ili više ekipe koja je posjedala oko Hipodroma (znate ono: vise s drveća, lampi...), koja sreća prevelika da je zvuk bio tako mračno dobar da si čuo isto kao i da si bio unutra. Ja bila van i unutra par puta i znam. Nisam niti trebala ulaziti.
RHCP. Znaju dobrano zafalšat, Anthony uvjerljivo prednjači.
Bili su kao raštimani klavir za vrijeme prve "Monarchy of Roses" a i na drugoj isto. Anthony osim što falša kreće se nikako, ali i dalje ima snažan glas.
Manje pokretni nego sam očekivala (ne i Flea), Josh se ozlijedio prije nekih tjedan dana, pa je posljednje koncerte presjedio.
Glazbeno, bacite oko na setlistu. I to je samo u regularnom dijelu. Da, dobro ste pročitali- prašili su 1.40, a da do bisa nismo još niti stigli. Najviše su me se dojmile "The Adventures of Rain Dance Maggie", "Under the Bridge" i bez konkurencije (i inače mi je takva) cover Stevie Wonderove "Higher Ground". Ta uvijek zvuči opako.
Monarchy of Roses
Around the World
Snow (Hey Oh)
Otherside
Look Around
Throw Away Your Television
Can't Stop
Emit Remmus
The Adventures of Rain Dance Maggie
Me & My Friends
Universally Speaking
Red Hot Mama
Under the Bridge
Higher Ground
Cosmic Slop
Suck My Kiss
By the Way
Jammanja je bilo svako malo. Tu su u biti i najjači. To mi je kod njih naj, iako je mnogima to turbo dosadno vjerujem. Chad je jedan mean bubnjar zaista.
Na bisu je s gostom Maurom jammao prvu stvar koja je bila uvodna u bitno drugačiju, nešto sporiju vrlo cool verziju "Californication" na koju su dovukli (ponovo) na stejdž naše 2cellos na moje iznenađenje jer nisam vjerovala priči da su im 2cellos gosti, da će oni s njima nešto svirati, ja sam tu priču shvatila kao lukav PR. A kad ono NIJE. Stvarno su im bili gosti. Navodno su uvježbali "Califonication" to popodne. Ako je tako, svaka čast.
Općenito me se strašno dojmio bis jer je i "Factory of Faith" bila odlična, da o "Give It Away" ne pričamo. Točnije, zadnji touch mi je bio ipak "Final Jam" nakon sat i 55 minuta! Ne mislim da je ovo koncert za neko posebno pamćenje (ipak sam friško bila na Springsteenu i Foo Fightersima...) ali ovo je bilo dobro!
Meni se činilo da su RHCP bili motiviraniji nego inače (inače su industrijska pokretna traka) možda radi 2cellos (kao kod njih smo doma), jer Flea je rasipao toplinu neku u mikrofon non-stop. Iako Cellose iz čiste lijenosti nisam fotkala, pa nemam dokumentirano ništa vezano uz njih, taj cijeli setup s njima mi je podigao koncert, jer da smo slušali same RHCP kladim se da bi bili kraći, hladnjikavi i dosadnjikavi.
Ovako: RHCP, dobri ste, odvalili ste nevjerojatnih, za vas, 1.55 minuta. A Flea je plafon svih basista i još pola svijeta. Flea je alfa i omega benda. On je - The Man!
Oznake: live, koncert 2012, Red Hot Chili Peppers, Zagreb, Hipodrom, funk-rock
srijeda, 22.08.2012.
Foo Fighters definitivno jedan od najvećih rock bendova
FOO FIGHTERS - Codroipo, Italija, Villa Manin, 13.8.2012. & Q2 Arena, Pag, Češka
Neki veliki bendovi tako rijetko dolaze u našu blizinu da je svaka prilika dragocjena šansa da se uvjerimo jel' to zaista „to“. Jedan od najboljih i najcjenjenijih rock bendova žešćeg predznaka, s nekoliko izvrsnih albuma u džepu, i ponajboljim u svijetu 2011. „Wasting Light“ zarolali su na turneju istog naziva već prije godinu i pol, a hvalospjevi koji prate nastupe uživo pokazali su se više nego opravdanima.
Prva dionica: ITALIJA
Na opće zadovoljstvo i blaženu sreću vrlo točno, poput švicarskog sata krenuli su svi: i support izvođači (o njima ćemo na kraju) i glavne zvijezde večeri. Iako je publika više nego dobronamjerno i pristojno pohvalila predgrupe za njihov trud, kada su Foo Fightersi izašli na binu nastao je opći urnebes. Umjesto s „All My Life“ koncert su otvorili mnogo divlje s „White Limo“ i u prvim redovima je (logično) nastao lom. Grohl se odmah sjurio po izduženoj stazi pozornice, pogled na ostatak benda i sve je bilo jasno: izvrsno raspoloženi Foojevci, sjajna publika (koja doduše nije posve napuila prostor Ville radi godišnjih odmora, ali je bilo barem 13.000 raspoloženih duša) - i u startu si znao što te čeka te večeri.
Ako je itko sumnjao u kvalitetu benda, već prvih 15 minuta je bilo sasvim dovoljno da bude razoružan. Ako nekome FF opus i nije na snimkama najbolja glazba na svijetu (bilo nas je), uživo sve to poprima par kopalja bolju dimenziju, a nakon koncerta odlazite kao osvjedočeni fan benda. Ne sjećam se da su mi „The Pretender“ ili „Generator“ ikad bile tako dobre pjesme kao što su sada. Što samo potvrđuje po tko zna koji puta da slušanje glazbe bez odlazaka na koncerte ima vrlo jednodimenzionalni predznak.
Setlista je bila „ubitačna“ - dinamika je bila 100 posto pogođena, i sporije stvari su se savršeno uklopile: „Cold Day in the Sun“, Pink Floydov cover „In the Flesh“, te Grohl sam na početku bisa s „Times Like These“. Oni koji su bili na Frequency Festivalu u Milanu prošle godine kažu da su Foojevci prašili preko dva i pol sata (u Codroipu sada su 2 sata i 15 minuta) ali da je ovo ipak bilo nešto sasvim drugo, pravi koncert. Nije slučajno Grohl odmah na poočetku pitao publiku koliko dugo hoće da nam sviraju, s komentarom da ne kane kratko svirati.
Foojevce krasi, osim glazbenog talenta i vrhunske svirke, i odlična komunikacija s publikom, koja je pak reagirala na svaki mig i urlik benda, pa si probajte zamisliti kakve su reakcije bile kada je Grohl nešto pričao, često se potrudio reći nešto i na talijanskome. Općenito je Grohl bio vrlo pričljiv i ogromna većina publike je to sjajno prihvatila. Kao i sve što su radili ostali članovi benda (kada je Taylor Hawkins pjevao na „Cold Day in the Sun“ recimo). Što je sve samo potenciralo da je cijeli bend naprosto isijavao, ne samo Dave Grohl koji je apsolutni spiritus movens, ne samo Foo Fightersa.
Na bisu smo svi i koji to prije nisu znali, saznali da je Bob Mould bio tinejdžeru Daveu Grohlu uzor i razlog zašto se ovaj primio rocka. Kako je Bob gostovao na „Wasting Light“ glasom i gitarom na (fenomenalnoj) pjesmi „Dear Rosemary“ tako je bilo i na bisu, u odličnoj „extended“ verziji „Rosemarye“, koja je mnogima u publici sjajno sjela. Zajedno su još otprašili „Breakdown“ Toma Pettya, te nakon „Everlonga“ zaključili večer.
Nekako sam poprilično sigurna da ako Foo Fightersi uskoro ne dođu u Hrvatsku, da će vrlo brzo opet do Italije, jer je tako očit bio snažni „vibe“ benda i publike (u kojoj je bio lijepi broj Slovenaca i Hrvata opet, zaista nas svugdje ima), što je primjetio i Pat Smear u pauzi do bisa, a pričljivi Grohl sve to nama prenio. Kada se to dogodi znate što vam je činiti. Foo Fightersi se ne propuštaju niti ako vam nisu najnapetiji bend na svijetu.
Predgrupe su bila dva vrlo zanimljiva imena: vrlo hvaljen punk rock bend iz New Jerseya, „štićenike“ velikog Brucea Springsteena The Gaslight Anthem, te starog iskusnog mačka, bivšeg člana bendova Sugar i Hüsker Dü, već spomenutoga Boba Moulda. The Gaslight Anthem ima svježe izdani treći album „Handwritten“, no i nakon svirke uživo pokazuje se da je bend ipak malo precijenjen. Ne prejudicirajući stvari dok ih ne čujem na samostalnom koncertu, sa zadrškom ću reći da sam mišljenja da samo imaju prokletu sreću što ih gura Springsteen. Ni publika u Codroipu nije bilo mnogo drugačijeg mišljenja činilo se. Bob Mould je uglavnom prašio stare Sugar stvari, što je sasvim fino zagrijalo publiku, čak više nego one tri na kraju seta iz vremena Hüsker Dü-a.
Predobar i lijep prostor ispred velebne Ville Manin kraj mjesta Codroipo definitivno je bio izvrstan odabir lokacije koncerta iskusnog organizatora koncerata Azalea Promotion (www.azalea.it), a kako se kasnije pokazalo izvrsna lokacija nije bila jedini adut - akustika prostora je skoro savršena. Zvuk je bio sjajan tijekom cijelog koncerta skoro na svim mogućim točkama, čak i onim posve bočnima. Uskoro će 26. rujna na ovom mjestu nastupati i čuveni Radiohead također u organizaciji Azalea Promotion, što također nije za propustiti bilo da se odlučite samostalno na koncert ili organizirano (organizirani put do Ville Manin nudi i odlična ekipa agencije Art Travel).
Druga dionica: ČEŠKA
Neplanirano sto posto - i ja ispala najveći fan FF-a. Karta viška i ono "'ajde, 'ajde sa nama", činjenca da je fotkanje u Italiji bilo frustrirajuće radi ograničenja i nada da ću nešto dobro okinuti iz publike (rezultat iz priloženoga...) i tako je ispalo "put pod noge" i evo nas u Pragu. Zauzeli smo prve borbene redove u Q2 dvorani (lako kad imaš tri visoka muška oko sebe) i to je ujedno i sve što sam taj put vidjela od Praga i lokacije. Nešto sitno manje ljudi nego u Italiji, koja tisuća i niti blizu jednaka atmosfera makar se ne može reći da nije bio odličan koncert... Ovaj put FFsu bili samo kombinaciji s Bob Mouldom. Male izmjene na setlisti: čuli smo Bridge Burning kao ekstra i DOA i Winnebago umjesto Aurore i Tom Pettyevog covera.
Štono se kaže ponovila gradivo i iako je Grohl manje pričao (ne zna češki jasno), bend je definitivno jedan od top 10 rocka u svijetu (po meni i top 5). Ako vam se imalo sviđa ta glazba, znate što vam je činiti kada budu opet negdje blizu...
Oznake: Foo Fighters, alternative rock, hard rock, koncert 2012, live, italija, Codroipo Udine, Bob Mould, The Gaslight Anthem
