Resist

19.10.2004., utorak

Morski psi part cvaj

Od nekoliko tisuća morskih pasa koji su «pobliže» proučavani-čitaj secirani, vrlo mali broj je bolovao od bilo kakvih bolesti. Za velike bijele kažu da one nikada niti nemogu oboljeti. One umiru samo od starosti, drugih morskih pasa, kotova ubojica i nas ljudi. Svoju otpornost na praktički sve bolesti mogu zahvaliti izrazito potentnom hehe imunološkom sustavu, iz kojeg je nedavno extrahirana kemikalija po imenu squalamin za koju smatraju da je zaslužna za njihovo dobro zdravlje. U krvi MP-ova također su nađeni novi oblici antikoagulata (sprečavaju nastajane krvnih ugrušaka). Takova istraživanja su, nažalost, tek u povojima i netreba očekivati njihovu primjenu u ljudskoj medicini u neko skorije vrijeme, ali jednog dana… Tko zna? Možda će ljudi živjeti mnogo dulje i kvalitetnije baš zahvaljujući tim «omrznutim» stvorenjima.

Koliko je za sada poznato, MP-ovi se prvi put pojavljuju prije 350 – 300 miliona godina, kako nam govore fosilna iskapanja. Budući MP-ovi nemaju klasični kostur (no o tome kasnije), od njih ostaju sačuvani gotovo samo samo zubi, (sam skelet izrazito rijetko) koji su jedni od učestalijih fosila uopće (budući sve vrste ovih životinja mijenjaju zube u prosjeku svaka dva tjedna), i nekon miliona i miliona godina ostaju oštri kao britve.
Tu sam tvrdnju jednom prilikom čuo na dokumentarcu i reko «ma kog oni lažu». Par mjeseci nakon toga-odoh do sedimenata nekadašnjeg Panonskog mora (koji se danas mogu naći u blizini špilje Veternice na Medvednici) i skupa sa prijateljem geologom malo kopasmo, tražeći neke zanimljive fosile. Našao sam zub MP-a, i uspio se na njega porezati i to pošteno. Starost tog zuba? Minimalo 8 miliona godina. Naime-tada se Panonsko more, preko Đerdapske klisure, izlilo u Crno more i dalje u Mediteran.
No ponekad i u posebnim vrstama sedimenata mogu se naći puno bolje oćivani ostaci MP-ova. Saćuvana koža, čak i mišiči, a ponekad se ćak može i skužiti što su zadnje pojeli. Tom metodom je utvrđeno da se jedna vrsta MP-ova, tzv. Morski Pas Goblin, nije gotovo uopće promijenio više od 100 miliona godina.
A ako želite vidjeti kako izgleda pravo Čudoviše iz dubina, ukucajte u bilo koju tražilicu Goblin shark, (mislim da bi se njega i Alien prepao) a kad ste već tamo-upišite i i Tiger Shark-BRRRR. Zubi, zubi, zubi. Gadni i opasni zubi.
Doduše-od MP-a Goblina ste sigurni. On živi u velikim dubinama, čak i do preko dva kilometra.
Tigar bi vas već i mogao napasti. On češće «grize» čak i od razvikane Velike bijele.
Toliko za danas.
U nastavku nešto više o Megalodonu. Najvećem morskom psu koji je ikada živio, te o rođacima i prijateljima MP-ova.

- 19:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

15.10.2004., petak

Morski psi-part I

Duže vremena me fasciniraju ova stvorenja, pa odlučih da i napišem nešto o njima kaj svekolikom pučanstvu vjerovatno i nije poznato.

Odnos spram morskih pasa u različitim civilizacijama.

Evropski ribari i mornari dugo su vremena mrzili morske pse i koristili svaku priliku da im dođu glave. Smatralo se znakom dobre sreće uhvatiti morskog psa, a pogotovo ako bi u pitanju bila trudna ženka. Ulovljenom morskmo psu su bile odrezane peraje-koje bi zatim pribili za brod a ostatak (najčešće još živog psa) bacili natrag u more.
Za morske pse govore da su oni mogli osjetiti "miris smrti" i da bi danima pratili brod sve dok se nebi dočepali mrtvog tijela-po mornarskoj tradiciji bačenog preko palube. Zato je u ovim područjima dugo vremena postojala odbojnost spram mesa morskih pasa jer su ljudi smatrali da ustvari jedu "reciklirano" ljudsko meso.

Stari Japanci (prije prihvačanja Budizma) štovali su boga munje kojeg je personificirao morski pas.
Ljudi na Novog Gvineji smatraju da moski psi imaju jake magične moći, stoga ih se nesmije loviti, niti im nauditi na bilo koji naćin.
Na Solomonskim otocima postojalo je vjerovanje da MP utjelovljuju duhove predaka, stoga-da bi pomagali i štitili zajednicu, trebalo ih je udobrovoliti-često puta i ljudskim mesom. Gradili bi podvodne obredne oltare-u blizini špilja za koje su smatrali da tamo obitavaju takvi Morski Psi-duhovnjaci, i na tim mjestima bi žrtvovali "dobrovoljce".
Stanovnici neki pacifičkih otoka imaju obredne ceremonije u kojima ljube MP-ove, jer smatraju da oni tako postaju bezopasni. To se najčešće izvodi u pličaku ili iz čamca, ali ih prethodno toliko nahrane pa ih mogu poljubiti praktički bez ikakve opasnosti, a da im sve skupa bude bolje i zanimljivje hehe, i da si malo daju kuraža, prije obreda piju napitak od biljke Kava (nema veze s makijatom i expresom) koja raste u tim krajevima a ima jako narkotičko djelovanje.

MP-ovi, a poglavito Velike Bijele psine (zahvaljujuči filmu Ralje) su na "lošem glasu" i to sasvim ne opravdano. Znate li da su veće šanse da ćete dobiti na lotu, ili da će vas pogoditi grom-nego da vas napadane morski pas. 1000 puta su veče šanse de će te se utopiti nego biti pojedeni, no ima primjera da su morski psi postali baš pravi ljudožderi. U 19 stoljeću, u luci Kingston (Jamaica) obitavala je Velika Bijala, kojoj su čak dali i ime-Port Royal Jack, za koju vele da se hranila pijanim mornarima koji bi pali u more. Istu naviku je razvio i Shangai Bill koji se gostio ispred luke Bridgetown na Barbadosu.
Često puta su i mnogobrojni brodolomci stradavali od zuba MP-ova.
Možda i najpoznatiji primjer je sudbina posade američke krstarice USS Indianapolis-koja je, 1945, prilikom povratka u Ameriku sa pacifičkog otoka Tiniana-(gdje je prevezla dijelove za Atomsku bombu koja će biti bačena na Hirošimu), torpedirana od strane japanske podmornice. Budući je cijeli zadatak bio ultra tajan, nitko nije znao za sudbinu tog broda i borodolomaca čak 3 dana. Preko 1000 ljudi u pojasevima za spašavanje su to vrijeme bili napadani od strane cijelih jata morskih pasa, najčešće tzv. Mako Ajkula. Preživjeli pričaju da su se skupljali u grupe od po 5-6 i kad bi se Mako približio-počeli bi rukama udarati po površini. To bi ih ponekad i odvratilo-a najčešće nebi.
4. dan je tek pokrenuta potraga. Rezultat ove tragedije-883 mornara pojedena.
Ako se sječate iz filma Ralje I. Ona lik-vlasnik broda i inače mrzitelj Morskih pasa koji ih je ubijao svakom prilikom, je kao bio jedan od preživjelih mornara s Indianapolisa.
Ovo je ne jedini, ali ipak rijedak i extreman slučaj.
U svijetu se godišnje zabilježi oko 80 napada morskih pasa, a svega ih 20tak završi fatalno.

- 11:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

14.10.2004., četvrtak

Vikinški sprovod

Samo da napomenem da se ovaj opis odnosi na pogrebe njihovih uglednika i velikaša. Obični ljudi nisu imali takvu već mnogo skromniju ceremoniju.

I kada je jedan takav baja umro-prvo su njegovo tijelo zakopali, dok su trajale pripreme za ceremoniju.
Pokojnikova imovina se dijelila na tri dijelo. Prvo-dio koji je ostajao njegovoj obitelji, zatim dio iz kojega su plačeni troškovi ukopa, te dio iz kojeg se financiralo takozvano pogrebno pivo-mnogo jače od običnog, koje se pilo u velikim količinama na dan samog ukopa.

Zatim su članovi obitelji pitali robove preminulog velikaša: Tko među vama želi umrijeti sa njime?
Gotovo su se u pravilu javljale ženske robinje i kada bi takav pristanak bio dan-više se nikako nije mogao povuči. Zatim su toj ženi-robinji, dodjeljena 2 roba iz istog domaćinstva da joj budu na usluzi kroz otprilike 7 dana koliko su trajale pripreme. Oni su trebali udovoljavati svim njenim željama, poglađivati joj i ugađati-to je išlo tako daleko da su joj čak i prali noge, te-naravno pazili da se nebi predomislila i pobjegla. Dok su trajale pripreme djevojka bi svaki dan pila i pjevala kao da se sprema za neki radostan događaj.

Na sam dan pogreba velikašev brod bio bi usidren na rijeci, moru, ili bi bio izvučen na zemlju i stavljen u prethodno-za tu prigodu iskopanu jamu koja se nakon ceremonije zatrpavala zemljom.
Na brod bi stavili svo njegovo oružje, pivo, meke jastuke i svilene velove.
Tada na scenu stupa "Anđeo smrti"-žena koja će voditi cemoniju-od oblačenje pokojnika do ubijanja robinje. Tada bi rodbina i bliski prijatelji otkopali tijelo, obukli ga u najfiniju robu te mu za remen stavili mač. Inače bila je velika čast oblačiti nekog važnog pokojnika. Nakon toga su ga odnjeli na brod, stavili pivo, voće i aromatično bilje oko pokojnika.

Zatim bi uzeli pokojnikovog psa, prepolovili ga i stavili na brod. Isto bi napravili i sa konjem/konjima. Njih bi prvo jahali do iznemoglosti a onda rasjekli mačevima i stavili u brod, isto su napravili sa kravom pijetlom i kokoši- s time da je kokoš morala ubiti robinja koja se žrtvuje.

Za to vrijeme robinju bi u šatoru posječivali glavari porodica koje su živjele u blizini te imali spolni odnos sa njom govoreči: "Reci svom gospodaru da ovo činim iz ljubavi prema njemu".
Kad bi to završili robinju bi tri puta podizali. Prvi put bi rekla: "Pogledajte. Vidim svog oca i majku."
Drugi put bi rekla: "Vidim svoje mrtve rođake kako sjede uokolo". Treći put bi rekla: "Vidim svog gospodara u raju, a Raj je zelen i ugodan, i sa njime su muškarci i dječaci. Moj gospodar me zove, pustite me da idem k njemu."
Tada su je odveli do broda. Prije nego je na njega ušla skinula bi dvije zlatne narukvice i dala ih Anđelu smrti. Zatim se popela na brod gdje su joj dali da pije pogrebno pivo.
Dok je pila pjevala bi pjesmu u kojoj se oprašta od svojih prijatelja. Nakon toga Anđeo Smrti ju je uveo u šator u kojem je bio njen mrtvi gospodar. U tom trenutku svi muškarci su počeli udarati svojim kopljima u štitove (da se nebi čuli djevojčini krikovi tijekom pogubljenja) i na brod je stupilo 6 muškaraca bliskih pokojniku i vodilo ljubav sa robinjom. Nakon toga dvojica bi ju primila za noge, dvojica za ruke a Anđeo smrti bi joj vezao dva užeta oko vrata i dao ih preostaloj dvojici da ju zadave-dok bi ju ona bola nožem među rebra.
Nakon što je djevojka umrla došao bi najbliži član obitelji pokojnika i zapalio brod. Isto bi zatim učinili i svi prisutni na pogrebu-svatko je morao donesti zapaljenu grančicu i baciti je na brod.

Postavlja se pitanje zašto bi itko pristao da prati svog gospodara u smrt?
Vjerovatno zato što se mislilo da na taj naćin osoba sigurno dolazi-odlazi u Valhalu. Neku njihovu verziju raja, koji je ipak bio mnogo drugaćiji od našeg poimanja tog mjesta.
Pa bolje služiti svog gospodara u Raju nego robovati na zemlji.

- 12:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Pih, neš ti tuluma

I tako mladi i nadobudni Resist krenuo na «Blog party». Nisam baš očekivao čaše lupam ruke mi krvave-atmosferu, brazilske plesačice, gutače vatre i mačeva, degustaciju Mongolske i Novozelandske kuhinje i U2 na bini, (eto vam ideje za slijedeči put) ali ostah osupnut. Cijeli party se sastojao od 7-8 ljudi, koji su, maltene čim sam se sjeo-otišli. Neznam jer to zbog mog izgleda ubojice dječjeg lica, ili zbog «pa malo si kasno došao», u 8 i 15. «mi smo tu već od pol 6». No ajde. Ipak je ovo prvi party. Slijedeći će kao biti bolje, a i umoljavam nadležne da ga organiziraju ipak malo kasnije. Ko je vidio piti u pol 6? Tada se pošteni ljudi trijezne od jutarnjo-ranopopodnevnog alkoholiziranja i pripremaju za večernje.
Doznah da je bilo negdje 15 tak ljudi i to je sve.

Onda se svi «čoporativno» pokupiše a ja još malo pročaskah sa Desire i onda i ja put pod noge. Još se dogovaram za kasnije, i mislim si-ma možda je pol 10 pre rano. Ko zna? A kaj ak u tvornici bude neki dernek? Na kraju ispalo da sam morao kratiti vrijeme do slijedečeg dogovora, pa odoh malo u onaj kafić gdje se sprema party.
Ugledah scenu dostojnu najboljih trenutaka Phytonovaca. Desetak vatrogasaca-u uniformama, već dobrano pod parom, arlauču na Gori goraaaaa, gori borovinaaaaaaa, hik-mala daj još 3 štoka i podebljaj malo toooooooo.
Gazdarica mi je rekla da oni imaju neki tečaj usavršavanja štatigajaznam, i da su svaku drugu većer ovdje. Ali da iz prek vikenda nema. Uh. To bi bio party. Forumaši&prijatelji&vatragasci. Doduše-oko 2, pol 3 svi bi se bratimili na Gori gora, gori borovinaaaaa.
Jebo te-tek kad sam to čuo trijezan-shvatih koliko je pjesma ustvari jadna.

- 00:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.10.2004., srijeda

Sex na Ex

Već dugo nisam pisao ništa o ovoj temi, a blog bo trebao biti Sexy i Hednostički...

Već i mala djeca znaju :)) da je sex poprilično različita stvar od vođenja ljubavi. Rekao bih-stepenicu ispod toga, ali ponekad čista fizikalija, lišena bilo kakvih emocija, može također biti vrhunsko iskustvo.

Pokušavam se sjetiti lica te djevojke ali nejde. K vragu. Kako je to glupo. Ja, kao, barem jako dobro pametim face. Sjećam se samo njene crvene kose. Neznam joj više niti ime. Prezime nikad nisam niti znao. Samo znam da je porijeklom iz Bosne, ali je rođena i živi u Austriji i prije ohoho godina je bila sa prijateljicom na moru u Zadru.

Sreli smo se u jednom discu. Čim sam ju ugledao-morao sam joj priči, baš je nekako zračila i odskakala od ostatka polupijane ekipe. A kako je imala dobar naglasak-za krepat :D, a moj prijatelj snimio njenu prijateljicu. Malo mi tako pričali, plesali s curama, ali mi kao fini momci pa nećemo prvo veće navaljivati. Dogovorismo se mi slijedeći dan da se vidimo na istom mjestu.
Kako to već obićno bude-čim postoji ma i najmanja šansa da se nekaj zajebe-zajebe se. Frend morao hitno otputovati, a ovim ostalima se nije dalo ići tamo. Reko-ma ovo mi je zadnje more na koje idem bez svog auta.

Prošlo par dana, zaboravio ja već na nju, i predzadnje veće, kaj ćemo? Bi – nebi van. Derali doma monopoli, pili, pušili i u 3 ujutro se sjetili-ajmo mi opet na to mjesto. Čim sam ušao, vidjeh ju kako sjedi sva izbezumljena a neki lik joj uvaljuje šprehe. Ugledala me je, i brže bolje-ovo ja pripisujem svojem nenadjebivom šarmu :)) a ne zgodnoj prilici da se izvuće iz kanđa neke očite dosade, krenula prema meni. Pa di si? Zašto niste došli? Ovo – ono.
Idemo raditi đir, a ja rekao-sad ili nikad. Lagano je obgrlim oko struka, ona me pogleda i kaže: Znaš, ja ti imam dečka, ali lukavica ne makne moju ruku sa struka. Reko dobro.

Da skratim priču-ja otišao s njom i frendicom, ekipa se pogubila (to je bilo još prije doba omasovoljenja mobitela-eto mi slijedeće teme :))), i ja ostao s njih dvije. I krenuli mi u 5 ujutro tražiti di još kaj možemo popiti. Oko 6-pola 7 odustali od potrage i one me voze doma. Ja se odmah zavalih s crvenom na stražnje sjedalo. Ona mi opet naglasi da ima dečka. Ma sve OK. Vani je već bio full dan. Gledam ja nju, gleda ona mene i znate kad skužite da je pravi trenutak za nekom uvaliti kiss. Ljubimo se mi tako na stražnjem sjedalu, frendica me vozi doma i vidim kako si rukom namjesti špigl da bolje prati kaj to mi radimo. Moram priznati da imam laganih egzibicionističkih sklonosti, ali ne u stilu da bi svoje spolovilo pokazivao po parkićima, već volim voditi ljubav na nekom-ajde ne baš javnom mjestu, ali gdje postoji «opasnost» da bi netko mogao naletiti. Strahovito sam se uzbudio. Vozimo se po samom gradu. Ekipa već izlazi iz kuća i kreće na posao, a svaki put kad pogledam u retrovizor-sretnem se sa očima njene frendice
Zavukoh joj ruku ispod majice. Sječam se da je imala male i skroz tvrde cicice. Spustila ruku na moje prepone. Mazila me i dirala kroz hlače. Kita mi je tako pulsirala i vidjeh da ju je to zabavljalo. Mislim si ja, ma jebeš seks preko robe :D i zavučem joj ruku ispod minice. Hopa-nisam još maltene niti taknuo gačice a ona mi makne ruku i začuđeno me pogleda u stilu: pa koji je tebi???
Sječam se da mi je rekla nešto u stilu da se možemo ljubiti i pipkati ali da je to sve.
Mislim si ja-dobro. Takva si ti igračica. I skroz se maknem od nje, prekrižim ruke i buljim kroz prozor. Ona valjda sva u čudu, a ja i dalje glumim nekog težeg coolera. Odjedamput osjetim njen jezik u mom uhu i ruku koja mi se uvlaći u lagane ljetne hlačice. Nije joj trebalo dugo da me riješi i gaćica i krene mi ga drkati. Na to je ova njena još i usporila i okrenula se da malo bolje promotri razvoj situacije na zadnjem sicu. Drka mi ga ona, stenje i vidim ja da si je zadigla minicu i da se dira po pici. E sad točno kakvu je picu ta imala fakat više neznam :D. kako pametni znaju čemu služi kurton, tako ga i ja izvukoh iz novčanika i stavih na kitu koja mi je htjela explodirati. Komada sam nekeko polegao i ušao u nju. Samo sam skliznuo. Tako je bila podmazana i spremna da to nije za vjerovati. Nije bilo nikave sheme-prvo polako pa tempo… odma deri buraz koliko got možeš. Sad je njena frendica promijenila tempo vožnje-već smo izašli iz grada, i krenula se gariti ko blesava. Koji je to adrenalin. TOTAL GEŠADA. Dan, ljudi hodaju uz cestu, pretičemo aute, ova i dalje bulji u retrovizor, a auto se u svakom zavoju ljulja na rubu izljetanja i malo-malo pa prokliže zadnji kraj a mi se na zadnjem sjedalu sexamo. Pa smo promijenili pozu. Ja sam sjeo a ona mi se okrenula leđima i nasadila. Mješala ga i mješala, a ja sam osječao da nebudem još dugo mogao izdražati. Cijela situacija me je totalno napalila. A onda se ova počela nemilosrdno nabijati i skakti mi (koliko je to skučeni prostor dozvojavao) po kiti. Lomiti ga na sve strane. Bol se pomiješao s užitkom, znam da sam ju tako čvrsto zgrabio za cice da je i ona počela ispuštati glasove između uzdaha i krikova. I u jednom i u drugom su se probudile totalne životinje. Animalni instinkti i primarni nagoni za čistim sexualnim užitkom. Opet sam ju polegao na sic jer sad sam ja htio voditi glavnu riječ. Jebati a ne biti pojeban. Zabijati se u nju.
Ne voditi ljubav, ne sexati se-baš ju pokarati. Nije nam dugo trebalo da svršimo. A to je bome bilo svršavanje i pol. Samo mi se nekoliko puta u životu desilo da mi se zamrači pred očima, a tada mi je pala roleta. Ludilo ljudi. To mi je bilo jedno od top 3 svršavanja ikad.

Lijepo smo se jedna drugome nasmiješil u stilu-koji smo mi «luđaci» i dadoh joj jednu veliku i vlažnu pusu u usta i stigli smo do vikse. Dogovorili smo se da ćemo se to podne naći na kupanju.
I kako to biva, frend se morao požuriti u Zagreb, a plaža nije bila us put, bla, bla, bla, pa nisam otišao na to kupnaje i nikad više nisam vidio tu djevojku koja mi je pružila fenomenalan užitak a vjerujem i ja njoj.

- 11:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.10.2004., ponedjeljak

hedonistički zec i poziv na druženje

Sad se garant pitate: WTF-koji krvavi zec. Nije bio baš krvati-prije reš pečeni :))
Naime u nedelju se skupila obitelj i reko-ajde da ja nešto skuham. U subotu odmrznuo zeca. Natrackao ga sa soli, vegetom i provansalskim začinima, malo ga nauljio te napravio neki lagani pac od crnog i bijelog vina. Tako je stajao do jučer i onda MMMMMMM. Odlično je ispao.

Nego-spremam neki tulum za forumaše, blogere i prijatelje. Da sad tu opet sve ne pišem, imate link za to čudo sa desne strane, po ko nema pametnija posla nek dođe vidjeti kako se zabavljaju ljudi pod šifrom: Urban, Urban, a svi slušaju ovo. De za mene Denise KAKO ONO-PRŽIIIII SE SRCE MOJE….
Ma to je već maltene standardna procedura. Veče počne s nekim R'n'R klasicima, pa uleti malo R'n'B-a, zatim stvari sa top lista, pa se onda ekipa natječe koje veči cooler i ko će pustiti «jaču» stvar na juke box. Kad se svi ponapiju-redovito se netko sjeti (nisam ja moliti ću lijepo) pustiti Gori borovina :)), pa se nastavi sa Thompsonom i sl.
Sad možda ispada da smo neke seljačine. Nismo-nego čovjek kad je pijan onda bi ipak nešto na kaj može pjevati i širiti ruke po zraku, a to su ipak domače stvari. OK. Može i Azra, Haustor, Oliver, Daleka Obala i sl. ali tek kad dođe Gori borovina hahaha počne dernek i pol.
Da vidite osvjedočene rokere, ili pak neke Urbane djevojke i cure kako se razbaciju na Vjetre s Dinaaaaare, heeeeeej, poslušaj meeeeeeeee, Vjetre s Dinare. Pa se onda neko baci na koljena pa i ostali za njim. Ustvari užasno, ali kad je čovjek pijan…
Onda se svi slijedeči dan kunu da: Nisam ja plesao na Ne zovite me ne ne, mene ne ne zoviteeeee.
Ma jok. Nisam bome niti ja.
No to treba stvarno doživjeti. Zalazi gore poprilično šarolika ekipa. Od nekih težih rokera u poderanim kožnim jaknam, do totalno urbane ekipe, mladih intelektualaca, studentarije, ekipe koja se dođe samo nalokati i onih koji dođu upoznati i ostale forumaše, do onih kojima je gitarski zvuk alfa i omega dobre muzike, onih koji nemogu živjeti bez semplera i ritam mašine, a nakraju im je svima zajedničko Gori borovina i Piju li nam vuci sa izvora voduuuuu, dali nam slavuju pjevaju u zoruuuuu.
I to je to. Nema baš ono «pravih» narodnjaka niti nekih orjentalnih melosa. Ne, ne. To je ipak too much.

A šta više da kažem. Nedjelja je prošla u redu, radu i disciplini+zec.
Kiša mi se popela već na vrh one stvari, nisam mogao pošteno prođirati ni svoju đukelu koja stalno nešto laje i hoće, te zahtjeva. Dosadan je strašno, ali ga volim :))

- 12:27 - Komentari (11) - Isprintaj - #

09.10.2004., subota

Samo moj dan

E danas sam se opustio ljudi moji kako bome već dugo nisam.
Dizanje u pola 11, razvlačenje po kući u piđami + doručak-negdje do 12.
Onda sam se sve do ručka potezao na relaciji fotelja, kompjuter, telefon.
Bacih se na kuhanje. Ništa dugotrajno ali ukusno. Pureči šnicli, sa nekoliko začina i malo namazani sa semfom i tako ostavljeni da odstoje, pa na naglo. Prilog zelena salata i Alpski kruh koji mi već totalno diže tlak :))
Onda popodnevni drijemež, pa lagana šetnica s psom.
Sorry pas-ali imaš vrt pa koji put možeš i tamo obaviti fiziološke potrebe.
Imam hrpu obaveza-ništa nisam niti dotaknuo. Ma no sikiriki. I onako to sve skupa nigdje nebude pobjeglo. A baš bi bilo lijepo da dobije neke nožice lagane i crta od mene :))
Trebalo mi je malo opuštanja i odmaka od svakodnevnih briga i pizdarija.

BTW-za ravno dva tjedna organiziram neki forumsko-blogerski party u jednom kafiću na Ksaveru. Već smo i prije tamo znali partyjati i uvijek je bilo baš super.
Obićno se skupi 40-50 ljudi sa www.forum.hr i tulumarimo dokle izdržimo na nogama.

Oko detalja, ovog 4. partyja te vrste, bit će te pravovremeno upoznati.

Sve u svemu ovaj no sikiriki dan mi je stvarno dobro došao. Već dugo nisam bio ovako pušten i smiren te samozadovoljan.
Planirao sam otići na srneći gulaš na sljeme, ali jednostavno mi se nije dalo :))

- 23:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.10.2004., petak

Najveći strahovi.

Svatko od nas ima neku fobiju. Veću ili manju. Izraženu ili skrivenu. Ja se npr. užasavam toga da me netko izbaci iz čamca nasred mora, ili nedaj Bože Oceana. BRRRRRR.
Sam si, plivaš, plutaš, ispod tebe crnina, oko tebe plavetnilo bez kraja. Strašno.
Malo me je strah i duboke vode. Baš tog crnila pod nogama. A možda sam samo ko mali previše puta gledao Ralje. Skrušeno moram priznati da se tu završava lista mojih fobija. A budući sam glavom i bradom Zagrebačko-asfaltno-armirano betonski tip, baš mi se i ne događa često da me neko prehiti iz čamca tamo negdje između Palagruže i ekonomsko-ribolovne zone.
Čeg se vi bojite? Šta vas užasava?

Roniti volim. Doduše na dah. Eh-koliko sam se puta skoro udavio, a sve u želji da izvučem neku lijepu školjku. Jedno Petrovo uho nikad neću zaboraviti. Vidim ga, kažem curi da ću joj ga izroniti i krenem. Pvi pokušaj, puf,-pant, ma niti blizu. Kao maska mi nije dosta stegnuta. «Popravim» ja masku, malo izvodim neke vlastite vježbe disanja i uron. Ovaj put sam došao puno bliže, ali opet ništa. Skuži ona da nemogu i kaže mi da odustanem. Da sam joj draži ja živ i zdrav nego sve školjke ovoga svijeta. Ali ne, ne. Obečao sam i jednostavno sam to morao izroniti. Još par puta pokušam. Štanga. Onda se izvrnem na leđa, koncentriram par minuta i krenem. Ronim i ko u vicu-mašem s ručicama, mašem s nožicama, i napokon ga zgrabim. Krenem prema gore-a jao belaja. Plučica mi se žele rasprsnuti, došlo mi je da udahnem vodu. Ideš gore i nikad kraja. Nikako napokon izaći na zrak. Već mi je kroz glavu prošlo kak ću ostati permanent resident morskih dubina, kadli AHHHHHHHH. Zrak, UUUUUU.
A jedamput sam se skoro udavio-poradi blesave oklade.
Ko će dublje zaroniti, a KURVA OD ČOVJEKA s kojim sam se natjecao mi, naravno, nije rekao da se on bavi ronjenjem na dah. PSMTR. Ona dubina na kojoj sam se ja skoro udavio, njemu služi valjda da si malo razbistri glavu prije dolaska doma s cjelonoćne pijanke. Još se sjedne na dno da malo odmori

- 21:44 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Za mene

"Lemon"

Lemon, see through in the sunlight
She wore lemon but never in the daylight
She’s gonna make you cry
She’s gonna make you whisper and moan
When you’re dry she draws her water from the stone

And I feel like I’m slowly, slowly, slowly slipping under
And I feel like I’m holding onto nothing

She wore lemon to colour in the cold, grey night
She had heaven and she held on so tight

A man makes a picture, a moving picture
Through light projected he can see himself up close
A man captures colour, a man likes to stare
He turns his money into light to look for her

And I feel like I’m drifting, drifting, drifting from the shore
And I feel like I’m swimming out to her

Midnight is where the day begins

Lemon, see through in the sunlight
A man builds a city with banks and cathedrals
A man melts the sands so he can see the world outside
You’re gonna meet her there
A man makes a car
She’s your destination
And builds a road to run them on
You gotta get to her
A man dreams of leaving
She’s imagination
But he always stays behind

And these are the days when our work has come asunder
And these are the days when we look for something other

Midnight is where the day begins

A man makes a picture, a moving picture
Through light projected he can see himself up close
You’re gonna meet her there
A man captures colour
She’s your destination
A man likes to stare
There’s no sleeping there
He turns his money into light to look for her
She’s imagination
Lemon
She is the dreamer, she’s imagination
She had heaven
Through the light projected he can see himself up close
She wore lemon

- 14:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Jutro poslije

Još uvijek mi je to sve skupa malo čudno. Sorry-malo sam danas "tup" :)) nacugah se jučer ko prase pivica i Južnjačkih utjehi.
I ta njena reakcija-priča više s mojim prijateljem nego samnom. To mi je bilo baš bedasto.

Ona je definitivno prekrižena, i prije te scene, samo kaj-ma to je jedna od onih stvari koje nitko nemože skontati prije nego ih, nedaj Bože :) osjeti na svojoj koži.

Koliko got da ti je svejedo. Koliko got da znaš i srcem i umom da su se naši životi zauvijek razišli, opet te strese kad ju vidiš sa trbuhom mi mužem, a ti si nekoć želio biti njen muž i uzrok njene zaobljenosti.

A skontah i jednu drugu stvar. Hodam nakon toga doma, sav zamišljen i neopažajući uopće kaj se oko mene događa i shvatim-da niti nije trudna ni oženjena, ja bih rađe onu s kojom sam bio u međuvremenu i koja mi je pružila (a nadam se i ja njoj) najlijepše ljeto u životu.

Samo za tebe imam jednu pjesmu-samo da ju pronađem na netu :))

- 14:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.10.2004., četvrtak

Nakon 7 mjeseci sretnem ju s mužem i trbuhom

Eto-ima negdje dva sata kako se ta scena dogodila. Da ne kažem rodila
Sjedim s prijeteljem u Bogovićevoj i odjedam put ćujem Bok.
Pogledam kadli ono moja petogodišnja bivša, koju nisam vidio od onog dana kad smo definitivno prekinuli, sa mužem i trbuhom.
Ful nekako čudna situacija. Rukujemo se, a ja – eh da je negdje bila kamera i to sve snimila pa da se mogu pogledati brijem da sam bio totalno zbunjen. Doduše i taj njen isto tako. Vidjelo se da čovjek nezna kud bi s rukama, kud bi pogledao. Stoji on negdje na 2 metra od nas, malo gleda u mene, pa onda nekud neodređeno zvjerao okolo. Isto tako i ja. Nebi sad bilo umjesno od mene da ga komentiram. Njen izbor-njena stvar. Ali definitivno sam bolji komad
Cijela scena nije trajala ma niti minutu. I nekak je više konverzirala sa mojim prijateljem nego samnom. Ja sam ju samo uspio pozdraviti, reći da smo malo eto na kavici, upoznati se sa tim njenim, pitati jel curica il dećko, na odgovor kako je curica, reći nešto u stilu super i bok-bok.

Još mi se nisu sve kockice oko toga posložile.
Ona-ma koda je srela starog frenda-a ne nekadašnju veliku ljubav. Doduše-ona je oduvijek bila opaka glumica, pa u njene emocije i razmišljanja glede svega toga ne ulazim.
Neko mi je nekoć rekao: Kad ju sretneš vidjet ćeš da to nije osoba koju si volio. Pa i nije. Kako bi i mogla biti?

Budući se ponašala kako se ponašala-nakon prekida, a dok ja nisam znao u kojoj i kakvoj je ona situaciji, nakon što sam joj negdje prije cca 3 tjedna poslao stvarno prijateljski-znatiželjnu poruku, kao nekadašnjoj najboljoj prijateljici-a ne curi (na koju ne dobih nikakav odgovor), i nakon kaj mi se nije udostojila niti čestitati rođendan koji je bio prije par dana, ovakvu reakciju stvarno nisam očekivao. Bili smo im okrenuti leđima, i mogla je mrtva hladna produžiti dalje kao da nas ne vidi i čak bi i rekao nešto u stilu: Ma nije nas skužila
A ona došla, i najnormalnije pričala s nama, doduše više sa mojim prijateljem-kako sam već i rekao.
Ja i njen muž-zbunjole totalne. Ja malo gledam u nju, malo u njega, malo ni sam neznam kud…
I otiđoše oni, a frajer nekak pliva s rukama po zraku. Nezna dali bi ju zagrlio, primio za ruku, stavio ruku u đep ili kaj. Onda je ona njega primila i otišli oni.

Da sam nekaj tužan. Stvarno nisam. Da bi ju želio natrag-hvala lijepo. Moja reakcija u zadanoj situaciji je i bila za očekivati. 7 mjeseci ništa, onda naleti i šprehamo si kao da nikad između nas ništa nije niti bilo. Jedino me «tješi» kaj je i taj njen bio ono baš totalno zbunjen. To sam i ja skužio, a bome i prijatelj.
Nekoć davno sam brijao: JOJ da bar da me u gradu sretne s nekim opakim komadomm , sad mi niti to nije palo ma na pamet. Čak mi je i drago kaj je prijatelj koji i nju jako dobro poznaje bio tamo, pa ja mogao dati neki svoj, relativno nepristran, sud o cijeloj situaciji.

Ja u njoj više ne vidim čak niti neku bivšu, niti prijateljicu, ma više ništa. Priznajem da bi volio jednog dana sjesti s njom na kavu i popričati. Ne o nama, ne o prošlosti, već jednostavno kao da sam sjeo s nekim starim znancem iz srednje škole i vodimo: I kaj ima kod tebe? konverzaciju.
Naši životi više nemaju baš nikakvih dodirnih točaka, niti će to imati, a to sam spoznao i davno prije ovog današnjeg susreta.

- 15:04 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Eldorado - E.A.Poe

Vitez lijepi,
što ne strepi
Sunce i sjen trpeć rado
Luta sada,
Pjesmu sklada,
Tražeč zemlju Eldorado

Al pobijeli
vitez smjeli,
Sjen mu prekri srce rado,
A predio
nije sreo
što sliči na Eldorado

I na kraju,
u očaju
sjen bludeću srete rado
"Sjeno" kaza
"gdje je staza
što vodi u Eldorado?"

"Preko gorja mjesečeva,
kroz Dol Mraka jaši rado,
konja smori",
sjen odzbori,
"želiš li u Eldorado"

Ja sam momentalno negdje u dolini mraka, a i "konja" sam danas morao odšlepati mehaničaru.
JUUUUUPIIIIIIIIII znaći uskoro sam u Eldoradu.
Poslat ću vam razglednicu

- 00:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

05.10.2004., utorak

Hedonistički manifest-natavak

Barem na tjednoj bazi napravite, probajte nešto novo ili nešto što niste već jako dugo radili.
Učmalost i svakodnevnica su najveći ubojice uživanja i hedonizma. Jako je lako upasti u kolotečinu svakodnevnih obveza. Ponekad nam se to i potpuno neprimjetno dogodi i onda se pretvaramo u učmale i ljene guzice, koje popizde tamo negdje oko penzije jer shvate da nisu mali milion stvari još napravili-probali, a nemaju više baš puno vremena za to.

Ja želim što više toga naprviti, isprobati, vidjeti i okusiti dok sam još mlad i dok imam i vremena-barem relativno.

Moja odluka.
Već 100 godina nisam bio na Sljemenu-pješke. E ovaj vikend bome idem, i kad stignem na vrh pojest ću si srneći gulaš i popiti par čašica nekog finog vina.
a možda u ruksak strpam i kupaće te ručnik i nakon rućka malo namočim svoje tijelo u bazen na Tomislavcu.

Slijedeči viken idem na Karting. To još nikad nisam isprobao.

Viken ili dva iza toga, idem u Graz, ali ne u shoping. Jebo shoping, već na čisto uživanje i upoznavanje nove okoline.

To je plan za ovaj mjesec, a za dalje budemo vidjeli.

nemoraju to biti neke stvari koje iziskuju puno vremena ili novaca. Odite na kiosk i kupite si neki časopis koji nikad do sada niste čitali. Odite u dučan i izaberite si neku butelju vine koju još do sada niste probali.
Bilo šta napravite samo da to nebude nešto standardno, uobičajeno.

Hedonizam nije niti smije biti čisti individualizam. OK-u masu stvari je super uživati i sam sa sobom, ali daleko je lijepše kad svoje hedonističke apetite možete utažiti sa osobom koju volite ili s nekim dragim prijateljem.
Sve je uvijek lijepše u paru i sretni su oni koji u svojem životu nalete na ljubav i hedonziam-u istoj osobi.
Kad skupa uživate u finom vinu, u koktelima, ukusnoj čokoladi, u izlascima na mjesta koje oboje volite, u masu stvari koje vas oboje vesele.
To je onda prava stvar. Sve na ovome svijetu što nas veseli i u ćemu uživamo, još je i bolje kad imamo s kime to i podijeliti i kad je užitak zajednički, a ne-"ajd dobro, ako mi to dragu veseli-pa nek joj bude."

Butelja vina je super-ali je još bolja u društvu. Priprema hrane me veseli, ali kad kuham samo za sebe, ne upuštam se baš u neke teže experimente niti u to ulažem mnogo truda.

- 12:56 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.10.2004., ponedjeljak

Hedonistički manifest-radna verzija

Život nije samo red, rad i disciplina.
Doduše, te tri stvari su nam često bitne, možda i presudne da ispunimo svoje hedonističke apetite, ali sve treba znati staviti u pravi razmjer.
Od previše reda, rada i discipline ljudi završavaju na kardiologiji, dobiju čir ili odu na koji tjedan opuštanja u Vrapče. Svrha ljudskog života nije rad poradi rada kao takvog, već poradi stjecanja materijalnih dobara koje onda možemo utrošiti u svrhu vlastitog uživanja.

Primjer: Imam prijatelja u Austriji čija plača iznosi 3500 eura. To je i za Europske standarde jako dobra lova, ali… čovjek je na poslu od 8 do 20 sati, a često puta i do 22, 23.
Jebeš 3500 eura kad cijele dane radiš, a vikendom spavaš da bi nadoknadio gubitak energije preko tjedna.

Svaki dan uzmi barem sat vremena za sebe. Svima nam je dan prekratak. Svi bi da dan traje barem 3 ili 4 sat duže. I šta se onda događa? Samo jurimo i žurimo i jednu stvar nismo maltene ni do kraja obavili, a već skaćemo na nešto drugo. A gdje smo mi? Gdje je naš gušt?
Voliš šetati gradom? Voliš otići na neku zanimljivu izložbu? Voliš popiti kavicu na suncu? Baš bi si malo čitao neku knjigu ili odhrkao iza klope? Napravi to. Sat-dva vremena dnevno samo za sebe i za nikoga drugoga. Zaboravi brige i probleme, zaboravi ženu koja gunđa i dijecu koja ti skaću po glavi, zaboravi ispit koji ti je uvijet, i šišanje živice u vrtu i posao koji si morao donjeti kući, sve to će biti tu i nakon tih sat vremena, a koji sat više ili manje dnevno neće ih ništa prije riješiti. Samo će tebe riješiti živaca i energije.

Ne jede se samo da bi se napunio želudac. Hrana treba biti praznik za osjetila. I okusa i mirisa a poželjno je i vizualno zadovoljstvo. Barem 2-3 puta tjedno uživajte u hrani. Odite u neki restoran po vašem izboru. Nemora to biti neko extra skupo čudo, niti morate piti bezobrazno precjenjene butelje. U Kineskom, Mexičkom i sl. restoranima, dvije osobe se mogu za cca 300-400 kuna odlićno najesti. Nemora to niti biti restoran, kuhajte kod kuće. Cijelo spremanjeobroka i nabavka namirnica može biti cjelodnevni hedonsitički užitak. Ujutro prošetati do placa po svježu zelenjavu, potom popiti kavicu ili pivicu po mogućnosti na suncu i preslistati si omiljene vam tiskovine, onda doćidoma i s užitkom se upustiti u kulinarske vratolomije a sve u svrhu ugode za vas i vama drage osobe. Hrana može biti izvor velikog zadovoljstva, ili čisto zadovoljavanje elementarnog ljudskog nagona. Vi izaberite što vam je draže.

Piće ne služi samo za gašenje žeđi ili za dovođenje u stanje opijenosti.
Ponekad je čaša hladne vode vrhunska ugoda, no to su ipak rijetki trenutci. Znam da se o ukusima na raspravlja ali neke elementarne postulate bi svaki hedonist morao poštovati. Od bijelog vina se ne radi gemišt, od crnjaka se ne dela bevanda. Fina i ukusna vina služe da ih pijuckamo u čistom i izvornom obliku. U njih se čak niti ne stavlja led. Nek budu ugodno rashlađena-kako kome odgovara, ili od njih napravite kuhano vino za hladne zimske noći koje su nam već na vratima. Vino je hrana, isto kao i pivo. Žestica-e o tome bi se već dalo raspravljati hehe. Otvorite si butelju-ne da bi se napili, već da bi uživali u vinu. Istražujte. Kupite ponekad neko vino kojeg još nikad niste pili. Valjda nećemo propasti ako si tjedno priuštimo 2-3 buteljice za cca 50 kuna, a zna se naći odličnog vina i za puno manju lovu. Mogu reće neke vlastite afinitete, s kojima se i nemorate složiti naravno. Osobno preferiram bijela vina i to-nasumice: Iločki Traminac, Kutjevački Rajnski Rizling, Zlatnu Vrbničku žlahtinu, Mostarsku Žilavku, a od crnih mi je najbolja Tga za Jug. Primjer relativno jeftinog-26 kunića, a odličnog vina.
Ista stvar i sa pivom. ŽUJA NIJE ZAKON, a Karlovačko je živa bljuvotina. Možda će se naći neko ko će proturječiti ovome ali neka. Ima nas svakakvih. Strane pivice od 0,33 po vani možda i jesu neopravdano skupe, ali ako ih kupujemo u dućanu-možemo ih naći po sasvim pristojnoj cijeni. Ma gdje got ih pijemo-hedonist će uvijek rađe popiti 3-4 strane pivice, nego 6-7 onih domačih pol litrenih sranja.

Za sada je dosta pisanja. Nastavak kasnije. Moram se vratiti na red, rad i disciplinu.

Nego-sad mi je sinulo. Zašto nebi otvorili neki hedonistički klub? Kako, kada i u kojem obliku bi to djelovalo-još se nezna, ali pokrenimo inicijativu. Skupimo se i zajedno uživajmo.
Mislim da je ovo potencijalno jako dobra ideja koja je zaslužila malo detaljniju razradu. Ako već ima kolega hedonista kojima se ideja sviđa, koji bi razmjenjivali svoja iskustva i tako pridonjeli sveukupnom užitku sviju nas-nek mi se slobodno jave na moj mail koji se nalazi sa lijeve strane. Ima li i jedno društvo čiji bi rađe bili «član» od društva Hedonista?

- 21:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Hedonisti u kadi

Svaki dan si priuštim barem pokoji hedonistički trenutak, na ovaj ili onaj način. To je jedan od začina mome životu, ali jedan moment mi je ostao u posebno lijepom sjećanju.

Svaka ptica svome jatu leti, tako smo se i mi, dva hedonista našli. Imala je veliku kadu i odlučismo da se moramo zajedno okupati. Natočila ju je i ubacila unutra mirišljavu kuglu, plave boje. Nešto sa algama i mirisom mora te još nekih stvari. Nakon fine većerice-piletne s rižom u Curry umaku, uronili smo unutra, a na rubu kade su nas več čekale hladne pivice, pepeljara, cigarete te još nešto ;) . kako je to bilo lijepo i totalno relaksirajuče iskustvo. Ležimo mi tako u toploj i mirišljavoj vodi, moje tijelo dodiruje njeno. Nazdravljamo si hladnim pivicama koje smo oboje jako voljeli, pušimo i lagano tonemo u toplinu, alkohol, dim i isparavanja mirišljave kupke. Želio sam da taj trenutak traje i traje. Gotovo cijelo vrijeme mi je bio dignut, a kako i nebi, kad je nasuprot meni bila prekrasna djevojka čije sam tijelo, lice i um obožavao. Ali tada mi sam seks nije bio na pameti. S obzirom na cijelu situaciju-stvarno čudo, ali istinito. Želio sam uživati u razgovoru s njom. U forama i zekama koje smo bacali. U pivi, plavičastom dimu i osječaju totalne bliskosti, intime, ali drugačije vrste intime. Ne spolno sexualne, već nekako duhovne i uvjetovanje spoznajom da je i njoj jednako ugodno i relaksirajuče. Osječajem povezanosti i bliskosti. U tom trenutku nije postojalo ništa van te kade i prekrasne djevojke koje se smije i uživa. To je bio početak i kraj vremena, svemira, duha i materije. Kako htio-nehtio, ipak nemožeš biti jako dugo u takvoj situaciji a da ne poželiš i fizički kontakt-rekao sam joj da se sjedne na rub kade i krenuo sam je lizati. Mirišljava voda i njen još ukusniji nektar su se pomiješali na mom jeziku, u mojim ustima. Divno iskustvo.
Hedonizam u svojem najčišćem obliku. Ako su mi pojedine brige i problemi-svakojakih vrsta, u mom životu prije i poslije tog trenutka, skinuli barem koju godinicu sa mog životnog puta, e onda mi je ta kada i cijeli taj doživljaj vratio barem jednu godinu života.

- 09:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

03.10.2004., nedjelja

Edo Maačeha

A onaj Maajka, majku mu njegovu, ništa ga nisam razumio. Pitao sam se pa na kojem jeziku to on priča?
Njegove pjesme koje volim i znam sam još i razumio, ostalo-mogao je glatko pjevati na Francuskom (kojeg učih još u osnovnjaku)-toliko sam ga otprilike skužio.

Večer je počela explozivno. Doduše da je Tatjana Jurić bila samnom, još bi i explozivnije sve skupa krenulo, al jebi ga.
Morao sam se zadovoljiti sa pola boce Jegera, (koja se negdje zavukla od zadnjeg cuganja u mojoj kuhinji sa jednim najboljim prijateljem), te drugim najboljim frendom.

Kao žurba je, Edo počinje svirati u 9, a mi se našli u 8 i 20 i ajmo to srediti nabrzinu. Brže-bolje uprasismo se mi sasvim propisno.
Putem kupismo još Pelinkovac, prokletog Jegera nije bilo nigdje na vidiku i s noge na nogu, doklatismo se do Doma Sportova. Tamo-ma valjda je u tom trenutku bilo više ekipe vani nego unutra.
A ljudi-Mješano meso. Od roditelja s klincima pa nadalje.
Već tamo primjetih lagani (da lagani) nedostatak nekih dobrih komada, a i ulaskom unutra stanje se nije bitnije popravilo. No tješila me je činjenica da kasnije imam dogovor sa jednom frendicom i njenih 5 prijateljica koje su sve solo. Bacismo pogled na stage, i tamo zamjetismo neke no name luzere koji pokušavaju dizati atmosferu. Odlazak prema šanku bio je puno bolja opcija.
Dođemo-a ono reeeeeeeeeeeeeeeeed. I tada moj prijatelj, pun nekih svojih umotovorina kaže: Ko čeka u redu uvijek dođe zadnji, i lik se počne derati: Dva pelina, dva pelina hitno!!! Nemreš bilivit-ali dva pelina su se stvorila u roku keks. Teorija mu se oživotvorila i u praksi.

Ajde da se vratimo na sam koncert. S pićima krenusmo u žižu dešavanja. I napokon-se maknuše oni neki… sa stagea i zamjeniše ih neka dva lika, koji s nešto pokušavali biti cool i duhoviti. Uspjelo im je ko meni stajati na rukama 10 sekundi ili voziti bicikl samo na prednjem kotaču.
Tada se pojavio legenda u liku Olivera Mlakara. JEEEE. Lik je ZAKON. Oddrvio i on svoje i došao glavonja. Prva pjesma je bila ta neka na francuskom, a onda PRŽIIIIII SE SRCE MOJE, OD LJUBAVI TVOJEEEEE, DRUGI NAM SREČU KROJE, TUŽNI SMO OBOJE. Ovaj momak je super, ovaj momak dara ima-kaže neka ultra zgodna djevojka mom prijatelju na uho-pokazujuči prstom u mene naravno.

Tada zaključismo da je vrijeme da se poberemo po još neku cugu, jer ja nisam neki lagan momak. Ne, ne. Nek se mala pržiii.

Odbauljasmo u hodnik i tada se desila jedna scena koju nikada neću zaboraviti. Želio bih to izbrisati iz sječanja ali nejde. To ne da mi je upropastilo veče…, jedan dio mene tad je umro. Naime-dođoso do šanka i saznasmo da: NEMA VIŠE PELINKOVCA, šmrc-kulu-lele, a da jegera nikad nije niti bilo.

A šta češ. Nema nam druge, pa krenusmo udarati po pivama. Onaj glavati francuz je izunutra i dalje neke šansone recitirao. I tada sam počeo sretati ekipu koju nisam vidio već godinama. Jedan je opako smršavio, druga još uvijek nije ostavila dečka-ali ima u planu, treči i četvrti su bili još pijaniji od nas, peta i šesti su bili neki udavi kojih se jedva rješismo a onda me neki krele trkne, i skužih da je to Drito Konjina i s njim Suzi_F. A bla, bla, bla. Trkelj, trkelj i sl.
Onda se vratismo unutra i primaknusmo se još bliže stageu. Zato mi, još uvijek, i zuji u desnom uhu.
Ma Edo mi nekako nije bio baš najbolji. Kao da mu se neda, kao da želi što prije sve to odraditi i otići doma. Nit je nekaj posebno dizao atmosferu, a i na bis se samo jednom vratio.
Sve u svemu-zeka peka mi je bila izuzetno dobra, ali sam koncert ko koncert, ajd nek bude 3+

Onda je uslijedilo još jedan loš moment. Vidjeh poruku od frendice da su imali neku frku u firmi (što sam i znao) ali niti ja niti ona nismo znali da će ta frka potrajati sve do 9 navećer i da je ona psihofizički slomljena i da danas ostaje doma. Di čemo, šta čemo, bauljamo prema van, i vidim ja jednu djevojku sa rajfom koju sam već snimio par puta tokom većeri. Cura me gleda i tako mi se lijepo nasmješila da sam morao nekaj poduzeti. Bok, kako si? Kako ti se svidio koncert? Šubi-dubi, ja sam taj i taj, ona je ta i ta. Da kam ide? Čeka neku ekipu pa će onda do Sport Billyja. Rako dobro-vidimo se tamo. Mi u Bilija, kadli tamo neke laganonotne domaće bljuvotine sviraju i gužva nehumana. Loša glazba je loša glazba, ali je dobar komad, dobar komad, koji se doduše u tih nekih 15tak minuta kolko smo unutra izdržali nije pojavio. Suknusmo svoje pive, uzesmo još dvije putne (joj kak volim te putne), i lijevo desno nigdje doma moga krenusmo kući. Gadno me je bacalo, ali nekako uspjeh živ i zdrav stići kući, kaj se i nebi moglo reći za moj mobitel koji mi je uspio ispasti i shema-baterija na jednu stranu, poklopac na drugu, kartica na treču.

Eto. Definitivno mi je drago kaj sam tamo otišao jer je provod bio na visini, a i već 100 godina nisam bio na nekm koncertu-a da nije klupska shema, ali me Glavonja razočarao, a kad otvori čavaparu-to ću mu i reći u facu.

doduše-nismo mogli cijelim pute prestati "pjevati": Kolko nas ima, jebote kolko nas ima :))

- 14:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Edo Maajka

Vidim na naslovnici bloga da se sinočnji koncert nešto strašno hvali...

Nemogu sad ići u detalje, jer relativno nedavno otkrih da je voda ipak najbolje piće ;) , još uvijek mi zuji u desnom uhu, nemogu najbolje fokusirati ekran i sve u svemu lijepo sam se uprasio.

Upravo me nazvao frend i veli da je i on komatoza.
Stara narodna veli: Ko večera Jeger, pelinkovac i pivu, doručkuje vodu.

Za sad ukratko, a kad dođem k volji i želji i malo detaljnije.
Zeka mi je bila super, ali barem 40% koncerta sam proveo bauljajuči po hodnicima i srečući ljude koje nisam več odavno vidio. "Pa di si buraz, kaj buš popil" , a ono kaj sam vidio-ma mogao se Edo i malo više potruditi. Imam dojam da je nekak-prek kurca-odradio koncert.

- 12:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

02.10.2004., subota

Hedonist u raljama zdravog života

Hedonizam-naslada, zadovoljstvo. Etički pravac po kojem je osnovni moto, princip, svrha i smisao čovjekova djelovanja i života uopće osobna naslada, osjetilni užitak i zadovoljstvo.
Postoje međutim, različiti oblici hedonizma, od grubo senzualnog do racionalno-duhovnog, gdje se uživanje zasniva pretežno na duhovnim zadovoljstvima, ali je svima zajednički oštro naglašeni individualizam, a u vezi s tim i etički relativizam. (Definicija iz enciklopedije)

U ovoj derfiniciji se i prepoznajem i ne. Ne prepoznajem se u «oštrom individualizmu.» Ja sam društveni hedonist. Kaj mi znači uživati u dobroj kapljici, klopici ili neznam čemu sve ne, sam. To nije to. Mora biti hedonistička ekipa pa da bi se i moje hedonisktičke sklonosti se mogle razmahati u svoj svojoj punini. I čisto osjetilne ali bome i duhovne.
No nisam želio pričati o tome. Ljudi moji ja jako volim neke stvari kojih sam se svjesno odrekao, a sve poradi tog nekog zdravog života. Bem ti zdrav život. Od prije neki dan: Ne pijem više nikakva gazirana piča (a tako sam si volio srknuti Kolu. Kola paše uz doslovno svako jelo), ne koristim bijeli šećer. Eliminirao sam Nutellu iz svoje prehrane, izbacio bijeli kruh i sve vrste peciva. TOTALNA PIZDARIJA.
Pijem ja tako kavu s natrenom i nekak mi je fucking bljutava. Nema više Croasana i finih, lagano masnih kiflica iz moje obližnje pekare. Odmah mi navre voda u usta kad se sjetim tih delicija. Hranim se onim Alpskim kruhom-nije da je loš, ali je goli kurac prema npr. makovici.
Tako sam volio jesti palačinke s nutellom. Od neki dan ih jedem samo s pekmezom, i to onim nekim kao bez ikakvih konzervansa i dodanog šećera. Nije mi lako ljudi moji, ali krajnje je vrijeme da barem te-donekle nezdrave i za nabijanje škembice ko stovrene stvari izbacim iz svog života-kad se već nisam ostavio cigareta i alkohola.
Cigareta se moram ostaviti, ali finog vinčeka, neke dobre pivice, ukusne žestice NO FUCKING WAY.
Ili pak čokoladi. Preferiram Lindt, Suchard i Ferrero Rocher. O Ferreru bi mogao živiti barem mjesec dana.
Sad ispada da sam neka fina guzica. I jesam i nisam. Tokom godina sam profilirao i razvijao svoje hedonističke sklonosti. A da ste me vidli nekad :lol: Jel se možda netko sječa one slovenske bljuvotine od vina-u tetrapaku: Dar Sonca. Nema beda. Ožujska piva, Karlovačka-deri buraz.
Sad više-nema toga. Kad se pije vino piju se rashlađene butelje, kad se uživa u pivi, piju se samo strane pivice, čak i ako nisam pri nekim parama. Rađe popijem npr. 2 Hogartena, nego 3-4 žuje za istu paru.
Rađe si stresem nekoliko Južnjačkih utjehi, nego duplo tolko Štoka.
Nemrem više pit samo da pijem.
Ma, bem ti neke zdrav fivot frikove. Razgovaram neki dan s kolegom, koji je baš jedan od takvih. Tip mi je držao polusatno predavanje o Koli, bijelom šećeru i pizdarijema. GRRRRRRRRRRR. Stvarno sam ljut na njega. Razjebao mi je koncepciju.
Ma briga me. Idem danas na Edu Maajku, nalokat ću se prije koncerta i pjevati si: Sikiriki, sikiriki no, no. S bedovima, problemima sad je gotovo.

- 12:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.10.2004., petak

Vino ubojice- Baudelaire

Mrtva je! No to sam htio
Mogu piti dokle hoću.
Koliko je puta noću
Njezin glas me otrijeznio.

Kao pravi kralj se osjećam!
Zrak me može ponijeti...
Zaljubili smo se ljeti.
Tko kaže da se ne sjećam!?

Žeđanje me rastrgalo.
Toliko mi treba vina
Kolika je i dubina
Njena groba. - Nije malo

Leži na dnu jedne jame
I još sam je zatrpao
Kamenjem, kako sam znao.
-MOžda je i nema za me!

U ime svih zaklinjanja
Daih dok smo se grlili,
Da bismo se pomirili,
Ispunili obećanja,

Još sastanak muž joj nudi,
Na cesti, kad noć je pala,
I došla je! - Luda mala!
-Svi smo više-manje ludi!

Ostala joj je ljepota,
Al je umor već bolio
Previše sam je volio:
"Spasi se od toga života!"

Tko od ljudi da me shvati?
Tko od glupih pijanica
Bolesna i gnjila lica
Zna od vina pokrov tkati?

Ološ sav u smradu gubav,
Ko mašina od čelika
Ne zna kako je velika
Jedna živa, prava ljubav

Puna crnih opojnosti,
S uzbuđenjem samog pakla,
S otrovom i sjajem stakla,
S lancima i lupom kosti!

Slobodan sam. O divota!
Noćas bit će opijanja
I bez straha i kajanja
Tu ću leći pokraj plota

I spavati kao pseti!
Kola s teškim tovarima
I kamenje sve u njima
Može bijesno doći, eto

I smrviti moju glavu
Ili me raspoloviti
Stalo će mi, bome, biti
Koliko za Božju slavu.

Jel vidite kaj ljudi rade od Vina. BRRRR. Zato ja od danas pijem samo žestu.

Jak, jak je taj Baudelaire. Pomalo mraćan, depresivan, ali jako slikovit.
Nema kod njega, vam te-tam te. Sve drito u glavu, bez puno uvijanja.
I nije neki sladunjavi pjesničić.

- 16:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Mačkica br. 3. ili ti ga totalno golo.

Nakon nekih kavica, pivica, šetnjica i pusica, došao je i taj dan. Rashlađena butelja Iločkog Traminca, lagana muzika, svijetlo prigušeno i sve kak i treba biti. Moja draga i ja krenusmo se malo bolje upoznati. Nježno i dugo se ljubismo, pa nastavih preko uha i vrata, te stigoh do njenih stvanro bujnih grudi. Nisam neki posebni štovatelj ogromnog ženskog poprsja, ali se neću «buniti» - naravno. Hehe. Skinuh joj majicu i ostah osupnut. Odmah sam morao i spetljati nešto oko grudnjaka. Ljudi moji, kad je to izašlo na vidjelo. IDEŠŠŠŠ. Stvarno se čovjek imao s ćime boriti. A još uz to, bila je totalna mršavica. Čak i pre mršava. Tako nešto se stvarno rijetko sreće. Dugo sam se igrao s njenim poprsjem a i ona je u tome uživala. Čim sam joj prešao dlanom preko bradavica, odmah su bile na gotovos. Morao sam se na tom dijelu njenog tijela malo duže zadržati. Imala je jako osjetljive bradavice i osjetio sam da joj moja igra s njenim grudima jako paše. Reko, sad je vrijeme da za step II. Raskopćam joj hlaće, zavućem ruku u tangice i…??? Totalno golo. Ma niti milimetra. Svježe obrijano i glatko ko bebina guza. Morao sam to pobliže ispitati pa ju skinuh. Neznam jel ste to kad vidjeli? Malo čudan prizor, ali kad se čovjek navikne-sasvim dobro. Morao sam to obrijano čudo iste sekunde imati na svom jeziku. Da ste vidjeli te scene. Ja skroz obućen, ona ko s nudistićke plaže, leži raširena po krevetu, a ja joj raskrećio noge i neznam dali bi ju prije lizao, dirao ili jednostavno još malo bolje zagledao to do tada neviđeno čudo. No-budući nisam neki bezobraznik, prestao sam gledati i bacio se u akciju. Kako jezik klizi po tome…
Žena je znala što hoće i odmah mi dala instrukcije. Kliktoris sam morao zanemariti i u početku se orjentirati na guranje jezika u samu vaginu. Tko je to probao, znat će da to baš i nije lako. Jezik od toga odrveni i umori se vrlo brzo. No vidjeh da to njoj jako paše, pa nastavih. Dotle se ona sama dirala po kliktorisu, ali full lagano. U jednom trenutku mi kaže da sada mogu preći malo više. Ma nisam niti pravo odradio taj dosta velik klit a ona se počela trzati cijelim tijelom i stiskati si bradavice. Derala se: nemoj stati, tooooooooo, cuclao sam joj ga i cuclao a ona je fakat bila u sedmom nebu. Neznam koliko puta je svršila, ali jednom prilikom mi je rekla da svršava u valovima, barem po 5-6 puta u razmaku od par minuta. Blago njoj.
To me je sve poprilično umorilo i slomilo. No nije mi ostala dužna. Legao sam se na leđa, i kao svaki pošteni trudbenik, zatovorio oći i uživao. Naizmjenićno mi ga je pušila i trljala sisama. Pa sam ju i jebao među njene stisnute bove. Pa mi ga je opet primila u usta. A svaki put kad bi osjetila da ću svršiti, stavljala bi ga među cice. Nije mi dala da se «samo tako» izvučem. Sigurno sam negdje 4-5 puta bio ma na sekundu od svršavanja, i na kraju sam ja nju molio da mi ga više popljuga do kraja ili da mi da da joj ga stavim u tu glatko obrijanu mačkicu.
Ona se samo nasmijala, sa mojom kitom u ustima, i više ga nije vadila van.
UH.

Ta je bila posebna sorta. Strogo je odjeljivala oralni seks od penetracije. Kad sam ju išao lizati, e onda sam bome morao biti spreman na jedan jezik maraton, ali bi mi i ona vratila istom mjerom.
A kad bi išli na malo dobrog starog nutra-van, e onda nije željela da ju ližem, niti ga je ona pušila. Hm-čudna neka djevojka.
Imala je teoriju da te dvije stvari ne valja mješati. Kad je bilo «oralno veće» e onda bi barem 2 dana prije šutio i odmarao jezik i usnice, jer sam znao kaj me ćeka. Kad je bilo veće za karanje, onda sam mogao zaboraviti na bilo kakvo pušenje ili lizanje. Znalo je biti i «mješano veće» ali po istim pravilima. Red samo i isključivo oralca, red hopa cupa, a jezik i usnice na odmoru.

Eto. Te tri djevojke i njihove vrele mačkice nikada nebudem zaboravio. Svaka je bila lijepa i posebna na svoj naćin. Ko i njihove «vlasnice». Svaka je uživala u drugačijim stvarima. Svakoj sam volio ugađati i truditi se oko nje. Jer kada voliš djevojku u cjelini, moraš, ustvari ne moraš već se želiš potruditi da maximalno uživa, a i njen maximalni užitak je put i do vlastitog svemirskog svršavanja.

- 10:51 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>