Eto-ima negdje dva sata kako se ta scena dogodila. Da ne kažem rodila
Sjedim s prijeteljem u Bogovićevoj i odjedam put ćujem Bok.
Pogledam kadli ono moja petogodišnja bivša, koju nisam vidio od onog dana kad smo definitivno prekinuli, sa mužem i trbuhom.
Ful nekako čudna situacija. Rukujemo se, a ja – eh da je negdje bila kamera i to sve snimila pa da se mogu pogledati brijem da sam bio totalno zbunjen. Doduše i taj njen isto tako. Vidjelo se da čovjek nezna kud bi s rukama, kud bi pogledao. Stoji on negdje na 2 metra od nas, malo gleda u mene, pa onda nekud neodređeno zvjerao okolo. Isto tako i ja. Nebi sad bilo umjesno od mene da ga komentiram. Njen izbor-njena stvar. Ali definitivno sam bolji komad
Cijela scena nije trajala ma niti minutu. I nekak je više konverzirala sa mojim prijateljem nego samnom. Ja sam ju samo uspio pozdraviti, reći da smo malo eto na kavici, upoznati se sa tim njenim, pitati jel curica il dećko, na odgovor kako je curica, reći nešto u stilu super i bok-bok.
Još mi se nisu sve kockice oko toga posložile.
Ona-ma koda je srela starog frenda-a ne nekadašnju veliku ljubav. Doduše-ona je oduvijek bila opaka glumica, pa u njene emocije i razmišljanja glede svega toga ne ulazim.
Neko mi je nekoć rekao: Kad ju sretneš vidjet ćeš da to nije osoba koju si volio. Pa i nije. Kako bi i mogla biti?
Budući se ponašala kako se ponašala-nakon prekida, a dok ja nisam znao u kojoj i kakvoj je ona situaciji, nakon što sam joj negdje prije cca 3 tjedna poslao stvarno prijateljski-znatiželjnu poruku, kao nekadašnjoj najboljoj prijateljici-a ne curi (na koju ne dobih nikakav odgovor), i nakon kaj mi se nije udostojila niti čestitati rođendan koji je bio prije par dana, ovakvu reakciju stvarno nisam očekivao. Bili smo im okrenuti leđima, i mogla je mrtva hladna produžiti dalje kao da nas ne vidi i čak bi i rekao nešto u stilu: Ma nije nas skužila
A ona došla, i najnormalnije pričala s nama, doduše više sa mojim prijateljem-kako sam već i rekao.
Ja i njen muž-zbunjole totalne. Ja malo gledam u nju, malo u njega, malo ni sam neznam kud…
I otiđoše oni, a frajer nekak pliva s rukama po zraku. Nezna dali bi ju zagrlio, primio za ruku, stavio ruku u đep ili kaj. Onda je ona njega primila i otišli oni.
Da sam nekaj tužan. Stvarno nisam. Da bi ju želio natrag-hvala lijepo. Moja reakcija u zadanoj situaciji je i bila za očekivati. 7 mjeseci ništa, onda naleti i šprehamo si kao da nikad između nas ništa nije niti bilo. Jedino me «tješi» kaj je i taj njen bio ono baš totalno zbunjen. To sam i ja skužio, a bome i prijatelj.
Nekoć davno sam brijao: JOJ da bar da me u gradu sretne s nekim opakim komadomm , sad mi niti to nije palo ma na pamet. Čak mi je i drago kaj je prijatelj koji i nju jako dobro poznaje bio tamo, pa ja mogao dati neki svoj, relativno nepristran, sud o cijeloj situaciji.
Ja u njoj više ne vidim čak niti neku bivšu, niti prijateljicu, ma više ništa. Priznajem da bi volio jednog dana sjesti s njom na kavu i popričati. Ne o nama, ne o prošlosti, već jednostavno kao da sam sjeo s nekim starim znancem iz srednje škole i vodimo: I kaj ima kod tebe? konverzaciju.
Naši životi više nemaju baš nikakvih dodirnih točaka, niti će to imati, a to sam spoznao i davno prije ovog današnjeg susreta.
Post je objavljen 07.10.2004. u 15:04 sati.