Vino ubojice- Baudelaire
|
Mrtva je! No to sam htio Mogu piti dokle hoću. Koliko je puta noću Njezin glas me otrijeznio. Kao pravi kralj se osjećam! Zrak me može ponijeti... Zaljubili smo se ljeti. Tko kaže da se ne sjećam!? Žeđanje me rastrgalo. Toliko mi treba vina Kolika je i dubina Njena groba. - Nije malo Leži na dnu jedne jame I još sam je zatrpao Kamenjem, kako sam znao. -MOžda je i nema za me! U ime svih zaklinjanja Daih dok smo se grlili, Da bismo se pomirili, Ispunili obećanja, Još sastanak muž joj nudi, Na cesti, kad noć je pala, I došla je! - Luda mala! -Svi smo više-manje ludi! Ostala joj je ljepota, Al je umor već bolio Previše sam je volio: "Spasi se od toga života!" Tko od ljudi da me shvati? Tko od glupih pijanica Bolesna i gnjila lica Zna od vina pokrov tkati? Ološ sav u smradu gubav, Ko mašina od čelika Ne zna kako je velika Jedna živa, prava ljubav Puna crnih opojnosti, S uzbuđenjem samog pakla, S otrovom i sjajem stakla, S lancima i lupom kosti! Slobodan sam. O divota! Noćas bit će opijanja I bez straha i kajanja Tu ću leći pokraj plota I spavati kao pseti! Kola s teškim tovarima I kamenje sve u njima Može bijesno doći, eto I smrviti moju glavu Ili me raspoloviti Stalo će mi, bome, biti Koliko za Božju slavu. Jel vidite kaj ljudi rade od Vina. BRRRR. Zato ja od danas pijem samo žestu. Jak, jak je taj Baudelaire. Pomalo mraćan, depresivan, ali jako slikovit. Nema kod njega, vam te-tam te. Sve drito u glavu, bez puno uvijanja. I nije neki sladunjavi pjesničić. |
