Redpen https://blog.dnevnik.hr/redpen

srijeda, 30.06.2004.

Bilaterala

Na marginama multifunkcionalne konferencije o temama od najvećeg interesa i to na najvišem nivou, predsjednik Republike Hrvatske Stjepan «Stipe» Mesić susreo se sa predsjednikom Sjedinjenih Država Amerike Georgeom W. Bushom te razmijenio poruke i prenio dojmove. Najznačajnija od inih poruka ja da Dabl Ju «podržava» Republiku Hrvatsku. O ovom povijesnom i po značaju nezaobilaznom susretu hrvatsku javnost je izvijestio, direktno s mjesta događaja, naš Građanin Predsjednik osobno.
Sigurno se pitate kako i zašto je zakazala hrvatska medijska mašinerija pa nije i ona osobno svjedočila o tome događaju koji će imati implikacije na naš život u godinama koje slijede. Što se desilo sa novinskim mangama sa HTV-a, RTL-a, Nove TV, Jutarnjeg lista, Večernjeg lista i svih drugih listova i tivijova?
Bili su spriječeni. Zamislite samo, tamo neki Secret Service Agent ih je spriječio u obavljanju njihove profesionalne i osobne dužnosti. Nije dao, jednostavno NE i točka. Nakon mnogog umoljavanja naš je Predsjednik Drugi uspio umoliti da barem snimatelj Nacional television bude blizu kad se velikani rukuju, pa je inače okorjelo srce Secret Service Agenta ipak popustilo, ali ostao je neumoljiv kad je u pitanju kamera. Tu nije popuštao. Neće on ubojito oružje u rukama tamo nekog Neamerikanca u blizini svog Predsjednika. E, to ne može i točka i točka. Opet na scenu stupa «predsjednik svih građana» i da spasi stvar predlaže kompromis. Tu do izražaja dolazi njegova diplomatska umješnost. Predlaže da Republika Hrvatska i Secret Service Agent sklope bilateralni sporazum o dozvoli nošenja digitalnog fotoaparata u neposrednoj blizini Busha Juniora. I bi sklopljen sporazum i bi fotoaprata, ali ... Uvijek taj ali. U ključnom trenutku, a to je bilo točno 28 sekundi nakon što je Bush susreo Mesića, pružio je ruku na pozdrav i do skorog viđenja, a fotić je zakazao. Zablokirao. Crko ko maršal.
Sve je propalo i sada o tom povijesnom događaju saznajemo iz druge ruke. Sada nam naš Predsjednik osobno mora dobro opisati kako je to izgledalo, a mi se moramo dobro potruditi da si to dočaramo.
Ne znam jedino kako sad misle staviti sekvencu rukovanja u reklamni spot u kampanji za reizbor predsjednika u drugom mandatu. Valjda će nam slikovito to opisati riječima i to otiskati na jumbo plakatu, pa da si svako zamisli sliku najbolje što može. Bumo vidli.

petak, 25.06.2004.

Samozavaravanje

Čujem da je The Sun izašao sa naslovom "Idiotski sudac pokrao Beckhamove heroje". Svašta. Ipak, drago mi je kad tako nešto vidim, to mi diže nivo vjere u hrvatsko novinarstvo. Zapravo lažem, ne diže mi to ništa, nego mi pomaže da vidim da naše smeće ne smrdi ništa više od stranog smeća. Ali to mi nije tema. Tema je sposobnost pojedinca, grupe, nacije da se samozavarava.
Samozavaravanje je u osnovi pozitivna i korisna sposobnost kad se njome koristi pojedinac da izbjegne borbu s istinom, koja je ponekad i pogubna. Međutim, ako se tim sportom krene baviti organizirana grupa ljudi, npr. stranački organizirana ili kao nacija, e onda smo jednom nogom zakoračili u tragediju. Dovoljno je samo sjetiti se kamo je odvela manija samozavaravanja koja je zahvatila Nijemce u četrdesetim godinama prošlog stoljeća.
Kao što će se prosječan engleski navijač zakleti da su Englezi bili bolji i da bi pobijedili Portugalce da nisu grubo pokradeni, te da su oni nedvojbeno bili najbolji nogometaši na svijetu, da su to i danas i da će 100% to biti i sutra (osim ako ih opet ne pokradu i ako teren bude ravan ubuduće, a ne sa kvrgama koje Beckhama stalno sprječavaju da pogodi gol), tako i po Hrvatskoj hara manija samozavaravanja.
Govorim o tipovima obučenima u majice sa Norčevom slikom koji se ne mogu načuditi našem korumpiranom i nesposobnom sudstvu, koje uporno osuđuje jednog heroja na zatvorsku kaznu zbog ubijanja par desetaka Srba zato što su Srbi. Mislim, pa opće je poznato da je u obrambenom ratu nemoguće počiniti zločin, a ako si pritom još i heroj i general onda je to i fizički i psihički apsolutno nemoguće. Naime, da je Norac i htio ubiti tamo neke, on to po svim zakonima hrvatske fizike nije bio u stanju učiniti. Što ikoga briga da su oni mrtvi i da je on to naredio i svi (još živi) svjedoci to govore, to jednostavno nije moguće i točka. Nema razgovora, on (i ostali) su heroji i tu nema prostora za bilo što drugo, a kamoli za istinu.
Zbog naslova u Sun-u čini mi se da to ipak nije samo i isključivo hrvatska bolest i zato mi je ipak malo lakše. Možda još nije sve izgubljeno.

utorak, 22.06.2004.

ponedjeljak, 21.06.2004.

Mićo Dušanović

Kad su jednog malog kikića na TeVeju pitali što želi biti kad odraste ispalio je ko iz topa: «Mićo Dušanović». Nakon kratkotrajne zbunjenosti koja me je obuzela, kao i ostalih par sto tisuća ljudi koji su naletili na tu emisiju, ipak mi se upalila žarulja, pa sam (valjda kao i ostali) ipak reagirao sa onim osvješćujućim: «Aaaaaaaa!» Naravno, pa tko ne bi htio kad odraste biti upravo i baš Mićo Dušanović. Ide ti plaća, ide staž, državna tv kuća ti kupi stan, a ti za sve to moraš samo putovati svijetom i muku mučiti sa izvještavanjem sa najzanimljivijih i najvažnijih sportskih događaja tipa Wimbledon ili Olimpijske igre u Sidneyu. Eeee, od danas i ja, kad me netko pita, odgovaram isto, ali iz pomalo drugačijih razloga. Evo zašto.
Gledam ja u miru doma svoga StarTrek – DS9. Radnja se razvija i napetost raste. Doktora upravo vode u zatvor pod optužbom da je špijun Dominiona. Napetost između njega i ovih iz unutarnje kontrole se može nožem rezati i ... Prekid programa i uključenje u London. Sigurno se i vi pitate što se to tako važno i neodgodivo događa u Londonu. Odgovor je:
Tamo je Mićo Dušanović i taj hrvatski velikan si je uzeo tatu od Gorana Ivaniševića da bi si njih dvojica popričali s kim si je Goran na Touru bio dobar dok je još igrao. I tako pričaju njih dvoje, a zatim slijedi kulminacija i još jedan razlog prekida programa, a to je slika Wimbledona na kojem pada kiša. Ha, niste to očekivali jelda? Ali ne, nije to sve, tek tada počinje ono zbog čega ja ne mogu gledati DS9. Sad počinje reminiscencija o «dobrim starim danima» u režiji velikana Miće uz obaveznu sliku, zbog kiše, pokrivenog terena. I traje to i traje da bi nakon nekih 20-tak minuta od prekida programa, što je više nego dovoljno da se u miru dovrši epizoda DS9, hvatači loptica počeli otkrivati teren.
Recite vi sad meni tko je najmoćniji čovjek u Hrvatskoj i zbog koga se jedino i isključivo prekida redovni program – Mićo Dušanović. Samo on ima pravo na luksuz da se prekine program kako bi on lamentirao o prijateljstvu, kiši, životu, ljepoti ... Tak bi i ja samo kad bi mi netko dao!

subota, 19.06.2004.

Zastava

Došao je i taj dan, povijesni dan za Hrvatsku i sve njene narode i narodnosti. O značaju događaja svjedoči i činjenica da je naš nacionalni EjčTiVi direktno sa mjesta događaja uključivši se u direktan prijenos prenio povijesnu sliku dizanja NJE. ONA je dignuta 19. lipnja 2004. u 22:00 sata, a zadnji koji se držao za nju prije nego je skroz dignuta je ON, Dr. Ivo Himself.
Za sve one nesvjesne gigantske veličine događaja navest ću (iako mi se to čini sasvim nepotrebnim) tko je ONA. ONA je, pazi sad, Zastava Europske unije. Nevjerojatno, tko je ikada mislio da će se današnje dostignuće ispuniti, tko je mogao sanjati da će ONA biti podignuta. Kolike su samo samoprijegorne ruke šivale NJU. Koliki su je samo mučenici teglili iz šivaone do Trga bana Josipa Jelačića gdje je ONA dignuta. Nebrojeni! Ali ipak Zastava Europske unije je iz ruku DR. Ive otišla prema gore, gore sve do vrha bandere. Povijesno, nema što! To zahtijeva barem praznik ili minimalno spomen dan. To je to – Spomen dan Zastave Europske unije.
Ljudi moji, takav cirkus jedino u Rvatskoj je moguć. Jedino i isključivo kod nas!

Navijači

Gledam TiVi i dođe reklama sa porukom: «I Srednjaeuropa navija za vas» (ili nas - nisam siguran!). Uglavnom znate o čemu govorim, o reklami INAMOL-a odnosno MOLINA-e (kako već kome paše), kad oni turbo-super obučeni menageri na kolegiju gledaju utakmicu. Dobro što to znači? Zašto bi itko snimio reklamu i platio velike novce da se ista vrti u eteru nacionalne televizije sa porukom da «Srednjaeuropa» navija za nas ili bilo koga drugoga i koga se to uopće tiče?
Vratimo se korak natrag. Koja je zapravo svrha reklama iliti propagandnih poruka? One (reklame) služe unaprijeđenju prodaje nečeg ili nekog. Ponekad je to osvježavajuće bezalkoholno piće, ponekad osvježavajuće alkoholno piće, nekad su to higijenski ulošci, a nekad i kandidati za premijera ili predsjednika države. Dakle, kad sve to zbrojimo u pitanju je prodaja lako ili teško probavljive robe. E sad, što prodaje reklama s porukom da jedan određeni dio rodnog nam kontinenta navija (ili zavija ili što već) za nas (ili vas ili njih)? Zašto je nacionalnoj kompaniji (sa strateškim partnerom) za prodaju raznih derivata jednog oblika fosilnog goriva stalo do toga da ja ili bilo tko drugi zna kako «Srenjaeuropa» navija za hrvatsku reprezentaciju? Što li to samo pod krinkom ovako glupe poruke oni meni i vama pokušavaju prodati? Teško da je nafta jer na nju imaju monopol, a i klijenti su im više manje ovisni o njihovim proizvodima jer, koliko god smo svi mi na granici ili ispod granice siromaštva (po relevantnim anketama), svi ipak imamo metalno-motorne kućne ljubimce koji se «furaju» na naftu i njene derivate. Ako nije to, što je onda?
Nakon apsolviranja gorenavedenih činjenica (fakata) došlo mi je da se malo zamislim nad motivima koji su vodili naftaše da od svojih PR brain-giants-a zatraže i dobiju ovakav reklamni uradak. Hmmm, što bi to moglo biti? Evo što sam smislio.
U situaciji kad u Hrvatskoj galopiraju anti-privatizacijski i anti-stranokapitalski osjećaji jedna strana tvrtka, pozicionirana negdje u središnjem dijelu kontinenta na kojem posluje, definitivno ima interes pobuditi pozitivne osjećaje među Rvatima kako bi sa 25 postotno-strateške pozicije prešli u položaj većinskog vlasnika. Posljedica, takve jedne u osnovi racionalne želje za prihvaćanjem od strane javnog mijenja, rezultirala je ovom idiotskom reklamom. Kad još u ocijenu reklame dodam i podatak da zapravo država kao većinski vlasnik INA-e u 75% iznosu financira reklamu koja služi da bi manjinski vlasnik postao omiljenijin i lakše, uz manje otpora ksenofobične javnosti, u konačnici postao većinski, reklama dobiva na smislenosti neplanirane bodove i dostiže (bar kod mene) neslućene visine u piarovskim ostvarenjima ikada.

četvrtak, 17.06.2004.

Hrv-Fra 2:2

Rekao sam da mi to možemo i nikoga nisam lagao.
Evo što me sad brine. Dobro smo se pokazali pred Francuzima i sad su svi naši igrači već na konju. Jedan bod sa Francima je zapravo ko nijedan jer i dalje nam preostaje da pobijedimo Engleze, ali sad smo se nažalost dodatno uzoholili. Tko je čitao moj prošli post zna o čemu pričam. Meni se čini da je osnovna pretpostavka da mi nekog dobijemo da u utakmicu uđemo kao autsajderi. Sad nam je taj glavni adut ovim remijem ozbiljno kompromitiran.
No, vidli bumo čija majka crnu vunu ... što već.

ponedjeljak, 14.06.2004.

Nogomet

Gledao sam utakmicu. Naravno! Sad je lako biti «general poslije bitke», ali očekivao sam da ćemo se provesti kao bosi po trnju. Čak sam bio hrabar da u javnosti prije utakmice iznosim katastrofične scenarije i spominjao sam tri komada koja ćemo popiti. Na sreću nismo primili tri, ali s obzirom da smo igrali cijelo poluvrijeme sa igračem više tragedija nije puno manja. Bili smo očajni, ali Švicarci su bili još očajniji.
Kad sam se pravio pametan i pričao da će nam Švicarci malo prizemljiti ego, još sam dodao da to ne znači da nećemo dobiti Engleze. Još uvijek stojim iza toga.
Sindrom hrvatske nogometne reprezentacije se ponavlja uvijek iz početka. Kad god si naši utuve u glavu da su favoriti, kao protiv Švicarske, oni očekuju da će istrčati na teren i da će se protivnici ukakati od straha pred njihovim veličinama i da samo treba ugurati loptu par puta u gol i idemo davati intervjue i planirati s kim bi mogli igrati u finalu. Da li nam više za finale leži Italija ili Francuska te kome bi mogli dati više golova. Međutim, kao i obično cijeli taj plan padne na zemlju kad naše igračine skuže da se ovi ne predaju i da njihov golman zapravo brani kad oni puknu na njegov gol, a i ovi drugi čak imaju namjeru napasti naš gol. Onda nastupi frka i panika i spašavaj što se spasiti da. I tako svaki ibogi put. Nekad čak imamo sreću pa pobijedimo ili kao jučer izvučemo neriješeno, a nekad i izgubimo.
Jučerašnjem debaklu je inače kumovala ona utakmica s Dancima. Da tada (kad nije važno i kad se ne broji) nismo pobijedili nego izgubili možda ne bi naši otvorili prvenstvo u stilu – «dajte Švicarci predajte se da vas mi ne bi morali pobijediti», ali to onda ne bi bila hrvatska reprezentacija nego neka druga ne-tako-dobra-kao-mi reprezentacija. Mi smo predobri da bi svaku utakmicu shvatili ozbiljno, ali zato znamo ponekad zabljesnuti kada nitko ne očekuje. Šifra: Italija u Japanu. Zato se meni čini da situacija uopće nije loša.
Kad smo dolazili znali smo da, bez obzira na sve, treba pobijediti jednog od velikih. E pa i dalje je tako, treba pobijediti (no budimo ipak malo prizemniji) Engleze.
Sad kad ih je bar pola nacije otpisalo kao zadnje luzere i kad se neki igrači počinju tako osjećati, to je prva pretpostavka poštene borbe sa Englezima, a onda tko zna, možda i Olić pogodi prazan gol sa udaljenosti od jedan metar. I veća čuda su se događala. Pogledajte Francuze, oni su se na prvenstvo uključili tek kad je službeno vrijeme za utakmicu završilo. I bilo im je sasvim dovoljno.

subota, 12.06.2004.

Novine

Poslala me žena rano ujutro po kruh i novine. Na prvi pogled ne bi se moglo pomisliti da je to neka teška i nepremostiva zadaća. Ne bi ni bila da živimo u nekom normalnom gradu gdje ljudi čitaju novine, ali ja ipak nisam bio u stanju obaviti zadatak prema naputku. Unatoč tome da sam obišao tri različita dućana (kiosk radi dvokratno, a kad sam se ja probudio bilo je već prekasno) nisam uspio naći Jutarnji. Ipak svugdje su mi, gotovo molećlivim pogledom, nudili Večernjak. Još im je ostalo Večernjaka, a s obzirom da je već ovako kasno (10:30) više ga nitko ni neće kupiti. I tako je skoro svake subote! Hrpa neprodanih Večernjaka i niti jedan Jutarnji. Bilo koje druge novine su čista utopija, niti ne postoje za poslovođu dućana. Kakav Novi list, kakav Vjesnik, zar to itko ikada čita? U mom gradu očigledno ne!
Uglavnom, ako vam do sad nije bilo jasno kamo ciljam, živim u seljačkoj sredini, u sredini gdje je pojam za dnevne novine Večernjak.
Ja sam za svoje privatne potrebe stvorio jednostavnu podjelu ljudi, koja mi omogućuje da u rekordno kratkom vremenu svrstam svaku ljudsku jedinku u osnovne razrede. Tako imamo one koji čitaju Večernjak, onda su tu oni koji čitaju Jutarnji, zatim imamo ostale koji čitaju nešto treće i na kraju, one najmnogobrojnije koji jednostavno ne čitaju – ništa!
Naravno, da ne mislite da sam površan i isključiv, postoje i mnogi podrazredi, a i oni se dijele na grupe i podgrupe, ali osnova je osnova. Tek kad nekog smjestim u razred, prema potrebi, mogu se potruditi da vidim kakva je tko osoba, ali za 99,2% ljudi koje susrećem dovoljno mi je da znam što čitaju.
Da bi dobili predodžbu što mislim o čitateljima Večernjeg najjednostavnije bi bilo da samo napišem što mislim o Večernjem listu. To zapravo nisu novine nego bilten. Članci (ono malo što ih ima) su tupi i bezdušni. Večernjakovci se jedino trude oko toga tko je umro, tko je koga ubio i sve to uz dovoljno reklamnih poruka i što više šarenih slikica. Ako se baš zainatiš i kreneš čitati taj reklamni pano treba ti najviše 10 minuta i to ako si krajnje neselektivan. E da još jedna stvar. Za Večernji piše Milan Ivkošić. Trebam li dodati još što?
I što sad da ja mislim o sredini u kojoj živim? Sve najbolje? Teško!

Inače, najbolji pregled naših tiskovina možete pogledati kod Zrinke.

petak, 11.06.2004.

Dr. Ivo

Kaže Doktor Ivo za onog tko okolo lijepi plakate sa slikama Norca i Gotovine da taj «skuplja jeftine političke bodove». Reče i ostane živ. Pa on je u najmanju ruku majstor jeftinih političkih bodova, ma kakvi majstor, doktor jeftinih političkih bodova. Pa sa jeftinim političkim bodovima je i osvojio izbore.
Što kažete? Konkurencija!? Aaaa, sad kužim! Želi tržište jeftinih političkih bodova samo za sebe. Ja sam već pomislio da je licemjeran, baš sam glup. Trebao sam odmah skužiti da on to napada jedine relevantne suparnike na polju gdje on postiže najbolje rezultate. Ne želi da mu se u njegovoj igri pojave novi igrači nego želi monopol. No, to već ima smisla.
Inače, znate ono kad je dva dana prije izbora rekao da će smanjiti PDV, a sad kad je u prilici da ipak neće, to bi bilo inače vrlo jeftino. Ovako ... e to je druga stvar. To je sad poštena politička utakmica. Neka najbolji pobijedi i slične bedastoće.
A kad je rekao da je svatko tko je protiv isključivog gospodarskog pojasa zapravo izdajica nacionalnih interesa Domovine, a sad i onu labavu odluku o proglašenju iste, još više relativizira, to bi se, kad bi netko bio bezobrazan, moglo nazvati jeftinim, ali kao što vidimo to je zapravo dosljedna politička borba za sveopće interese svih nas, a i njih.
Kako li je samo ta politika komplicirana. Ako nisi skroz koncetriran lako pogriješiš i nekog odgovornog i savjesnog političara bez ikakvog razloga nazoveš: «Licemjeru jedan licemjerni!».

četvrtak, 10.06.2004.

Oh Lord want you buy me a Mercedes Benz

Već par dana pratim seriju članaka koja bi se mogla svesti na zajednički nazivnik «Patnje mladih fratara». Naime, neki zločesti fratri su odlučili da nije primjereno za pripadnike jednog crkvenog reda, koji po uzoru na svog osnivača slijedi i promovira zavjet siromaštva, da tu promociju obavljaju u automobilima tzv. visoke klase.
Strašna patnja zadesila je tako fratre koji su se do sada u obavljanju svog asketskog poziva služili sa Mercedesima, Audijima i BMW-ima jer su prisiljeni odbaciti svoje ljubimce i zamijeniti ih Golfovima i drugim sličnim autima. Niti u najgorim morama nisu mogli zamisliti da će ih zadesiti takva kletva.
Tračak nade i novog svjetla u toj bezumljem nametnutoj tami javio se tek danas kada su prve narudžbe za nove Volvo-e realizirane i kad su ti patnici ipak osjetili spokoj i zadovoljstvo (karakteristične za vožnju u bivšim ljubimcima) vozeći se u tom manjevrijednom zamjenskom autu, koji se ipak pokazao podnošljivim i prihvatljivim. Neko vrijeme su se zanosili tlapnjom da ako neki Opel ili Golf nakrcaju sa tonom dodatne opreme da će kompenzirati nedostatak u kubikaži auta, ali gorka istina ih je razuvjerila u tome. Zato je ovaj spas u obliku Volva došao kao dar s neba. Uostalom, da li itko misli da je taj spas nezaslužen?
Ipak se dakle našim Hrvatima u Njemačkoj (gdje se ova drama odvija) vraća unutarnji mir i moći će se pod duhovnim vodstvom svojih fratrića vratiti kontemplaciji i molitvama o siromaštvu kao jedinom istinskom putu prema duhovnoj slobodi i preobraženju. Dobro je da se našao sretan kraj jer bi posljedice mogle biti pogubne. Zamislite samo kako bi to bilo kad bi naši dragi gastarbajteri bez duhovnog vodstva odbacili svoje zavjete siromaštvu i tamo daleko od doma, u hladnoj i otuđenoj Njemačkoj, smisao života potražili u zgrtanju bogatstva. Zamislite da su materijalne vrijednosti odjednom nadjačale one duhovne. To bi bilo pogubno!

srijeda, 09.06.2004.

Živjelo Tijelovo!

Sutra je Tijelovo. Nemam pojma što to znači i zašto je to važan dan u životu svakog kršćana, ali znam da se sutra ne radi. Sutra je neradni dan i svi ćemo u spomen Tijela Isusovog (valjda) ne raditi. Dobro svi osim moje mame koja je medicinska sestra i ponekog dežurnog doktora, ponekog policajca, vatrogasca, zaštitara, novinara, spikera na radiju, tehničara na televiziji, pekara, stočara, tete u omiljenom bircu, recepcionara u hotelu, vozača autobusa i ... tko zna koliko još njih koje sam izostavio.
Da li se itko sjeća kako je došlo do neradnog Tijelova? Ja da. Bilo je to ovako. Uvaženi zastupnik Ivo Škrabalo je predložio promjenu zakona o državnim praznicima kojom je napravio malu rošadu dana državnosti i dana nezavisnosti i spomendana Hrvatskog sabora. Intencija je bila da se umjesto dana kad je HDZ preuzeo vlast i izabrao Tuđmana za predsjednika države kao dan državnosti i nezavisnosti slave upravo dani kad je Hrvatska postala nezavisna država. Kako je te promjene trebalo donijeti sa apsolutnom većinom, a HDZ je stao na zadnje noge u obrani svog dana, koji su oni pompozno nazvali Dan državnosti, trebalo je još nekako pridobiti seljake. Njima se tada učinilo zgodnim da u skladu sa novo usvojenim programskim usmjerenjem, ulizivanjem Crkvi, iskamče za Crkvu još jedan dodatni blagdan. Tada je uvažena Pamela, pardon, Ljubica Lalić, kao osvještena teologikinja predložila da to bude Tijelovo - i bi Tijelovo!
Tako smo dobili dodatni bezvezni praznik koji većini ništa ne znači, ali je super prilika da se spoji sa vikendom i udri brigu na veselje. U tome smo ionako najbolji. Svatko se treba baviti onime u čemu je najbolji, zar ne?

utorak, 08.06.2004.

Beckhamovi

U Dubaiu grade umjetni otok u obliku palme sa privatnim vilama (koje imaju svoje privatne pješčane plaže) raspoređene u krošnji i sa «javnim» (ali nimalo javnim već ekskluzivnim) uslugama na «deblu» palme. E, na DW televiziji su prikazali kratki promo materijal i kao ključni i ultimativni dokaz vrijednosti cijelog projekta objavili su da će jednu vilu kupiti Beckhamovi. Tu su i mene pridobili jer na samu pomisao da ću biti susjed sa Victoriom i Davidom cijena od cca. 1,8 mil. $ pada u drugi plan i vlasništvo nad vilom u Dubaiu postaje moj životni imperativ. Mo'š si mislit'!
Dobro, kako su Beckhamovi postali mjerilo vrijednosti u današnjem društvu? Gledao sam onaj dokumentarac kad su pokušali pokazati raji kako su unatoč svjetskoj slavi i bogatstvu ostali normalni ljudi, upravo kao bilo koji prosječni mladi par iz susjedstva. I tako su se oni dali snimati kako se useljavaju u novu kuću (ma kućerak!) i kako se spremaju na neki prijem kod kraljice i sve druge obične i nišposebne stvari koje radi par iz susjedstva. Kako su samo neuspjeli, to je bilo ružno za gledati. Ne samo da nisu uspjeli pokazati da su normalni, nego su potpuno nesvjesni stvarnosti zapravo mislili da će ih nakon što pokažu kako oni žive, ljudi doživjeti kao normalne ljude. Ipak, ono što me je najviše zaboljelo je činjenica da je taj momak sa predpubertetskim glasićem i skromnim govorničkim sposobnostima (sad sam jako pristojan) postao idol masa i jedan od najbogatijih ljudi u svijetu. Mislim, on ima manje godina od mene, a idealiziraju ga kao da je upravo on sam single-handedly otkrio hladnu fuziju ili nešto drugo važno za čovječanastvo, a u stvari zna samo dobro natjeravati loptu po terenu i zgođušan je (tako bar kažu) te je oženio jednu Spajsicu. I kao da sve to nije dovoljno sad je i uspješan autor koji je prodao svoju knjigu u 8 mil. primjeraka.
Sve ono što ti kao klincu pokušavaju utuviti u glavu je sranje. Cijeli sustav vrijednosti koji ti prodaju pod nezamjenjiv je isto sranje. Sve je u pozi! U pozi i novcu i glumatanju i pretvaranju. Plati si članak u novinama da si pametan i bit ćeš pametan, ako hoćeš da ljudi misle da si lijep priušti si i to. Važan je samo privid.

petak, 04.06.2004.

Ipak moram nešto

Slušam Otvoreni radio i nerviram se. Na poslu se inače stalno vrti Otvoreni jer se u pravilu najmanje moram nervirati zbog imbecila što se javljaju direktno u program i baš se žele čuti kako zvuče na radiju. Ali danas se nerviram, ne zato što ljudi imaju potrebu nešto važno reći, nego jer stalno vrte reklamu za neke novine. Čak i ne znam koje su novine u pitanju koliko me iznervira svaki put kad ju čujem. Klasika je, čitaju izabrane naslove i to je to. Nažalost uvijek se čuje i naslov članka o znate-već-čemu. Sigurno mislite da me nervira što svi samo pričaju o «tome» i u pravu ste, ali ono što me tu stvarno izluđuje glasi otprilike ovako: «Sud je zabranio Indexu distribuciju snimke sa Severinom!» Kreteni! Izluđuju me ti novinari. Dobro, kako možeš pisati o nečemu o čemu očigledno nemaš ni najmanjeg pojma. Kad je to Index distribuirao snimku? Zašto se ne informirate i provjerite činjenice. Isto je bilo jučer u Dnevniku. Neki pametnjaković je samouvjereno cijelu naciju informirao kako taj zločesti Index više neće moći Severini narušavati privatnost i još je dodao da je netko zaradio na distribuciji snimke preko «američkog servera» (koji se kao dodatno plaća) preko 220 miliona kuna u dva dana. Mislim, dajte se obrazujte. Ja znam da ste vi gospoda novinari popili svu pamet svijeta samim tim što ste u prilici drugima prodavati muda pod bubrege, ali minimum integriteta molim. U ime svih onih koji kad gledaju Dnevnik i čitaju novine prime tu istinu kao univerzalnu i apsolutnu, imajte malo obraza. Dajte pitajte ono što ne kužite nekog tko se razumije u tu čudnu tehnologiju, koja je vama očigledno nedokučiva, prije nego objavite glupost.

četvrtak, 03.06.2004.

Svi o Severini, a ja neću

Posvađali se prekjučer Šuker i Linić, a jučer Šuker i Račan oko deficita. Za one koji to ne prate da pojasnim. Nastala je dvojba da li je deficit javne bilance u 2003. godini 5,1 ili 6,7 % i zašto se ne može smanjiti PDV, zbog deficita koji su napravili stari ili zbog totalne ludosti tog prijedloga neovisno o bilo kojem čimbeniku. E, pa imam i ja mišljenje o tome svemu. Da ilustriram.
Znate kad novine naprave one neke kvaziznanstvene analize o stanju nacije, pa ispadne da većina Hrvata troši više nego što zarađuje. Dobro, kako je to moguće? Nakon nekog (ne predugog) vremena barem polovica njih bi trebala kao beskućnici i probisvijeti bauljati ulicama i žicati 3 kune za kruh. Ipak, nekim čudom to i baš nije tako, unatoč tome da sve «analize» neoborivo ukazuju na tu posljedicu.
Evo recimo ja. Ja i moja bolja polovica (ovdje taj izraz prenosim u doslovnom značenju jer je ona u plaći duplo bolja od mene) zarađujemo cca. 11.000 kuna mjesečno. Prije dva mjeseca moje financijske obveze su dosegle preko 10.000 kuna, bez da sam i kunu potrošio za život (hrana i ostaje manje važne gluposti). Taj i prošli mjesec opasno sam se približio granici nelikvidnosti, ali s obzirom da sam svoje tekuće obaveze uspio platiti, pa makar i uz pomoć financijske injekcije dvije financijske institucije koje me vjerno prate od početka financijske samostalnosti (mama i punica) to se ipak nije desilo. Dakle, dio obaveza sam morao prebaciti u sljedeća obračunska razdoblja i nisam sa tekućim prihodom u tom mjesecu mogao servisirati obveze što bi se moglo protumačiti kao da trošim više nego što zarađujem, ali… Evo došli smo do obaveznog ali.
Zašto se ja uopće nalazim u problemima? Zato što sam krajem prošle godine kupio stan, dakle stekao sam vrijednu nefinancijsku imovinu. Kako nisam imao zatvorenu financijsku konstrukciju za stan pribjegao sam, kao i naša država, uostalom, ugovaranju nekoliko kreditnih linija. Sama kupnja stana me je prilično unazadila, ali mislim da sam pametno postupio kada sam dobrim investicijskim programom (koji košta) odlučio anulirati trećinu rashodne strane dugoročnog financijskog plana, odnosno što sam umjesto da ulažem u tuđi stan, kao podstanar, ipak kupio svoj. Sad kao posjednik nekretnine i kao kreditni obveznik imam određeni manjak prihodovne strane u odnosu na rashodnu, ali ako uzmemo u obzir da u slučaju nasušne potrebe (veliki poremećaj na međunarodnom tržištu deviza ili nešto slično) mogu likvidirati dugotrajnu financijsku imovinu (stan) na račun tekućih i dugoročnih financijskih obaveza i još izvući neki sitni keš, ispada da sam sasvim likvidan. Da li ja onda trošim više nego što zaradim. Mislim da ne. Kad se uzme u obzir da sam u investiciju krenuo u povoljnim monetarnim uvjetima (euro je više vrijedio), a sad mi se kreditne obveze vezane za euro u kunama smanjuju, te da mi je vrijednost nekretnine porasla u zadnjih 6 mjeseci za cca. 8-10%, mislim da mi nitko ne može predbaciti da trošim više nego što je mudro i promućurno.
Da se vratimo na gore spomenutu gospodu i njihovu dilemu. Ne vidim nikakav problem ako je država potrošila nešto «malo» više nego što je imala u 2003. na račun sljedećeg obračunskog razdoblja, ako investicija opravda očekivanja i ako urodi prihodom. Iz tog prihoda servisirati će stvorene obaveze bez problema.
S druge strane ako si nešto obećao, a nisi imao pojma o čemu pričaš kad si davao obećanje ne izvlači se kako su ti drugi krivi nego budi muško i priznaj. Reci: «Jesam, zasrao sam u procjeni i kriv sam!»

utorak, 01.06.2004.

Dao bog da im'o, pa nem'o

Noćas sam se nakratko probudio. Zapravo, nisam se baš probudio nego izašao iz sna i ušao u onu neku polusvijest i ako već cjepidlačimo nije ni bila prava noć jer se već počelo daniti. Uglavnom, iz meni potpuno nedokučivih razloga zabrijao sam da je danas subota ili neka druga neradna okolnost i da mogu mirne savjesti okrenuti se na drugu stranu i nastaviti spavati i kao to se mene ništa ne tiče. Tako smiren, oslobođen stresa i bilo kakve druge brige na svijetu ubrzo sam zaspao i to ne zaspao nego onako duboko zakrmio. Obnevidio se!
Bio bi to jedan od ljepših dana u mom životu, uopće, da me vrlo brzo (zapravo prebrzo) nakon toga nije probudio alarm na mobitelu. Kad je počeo svirati nisam ga uopće registrirao jer kao što se to mene tiče, ja sam danas slobodan i bez obaveza. Nažalost taj moj čvrst i samouvjeren nastup prema njegovom drečanju nimalo ga nije zbunio niti dirnuo već je nastavio tuliti. Napokon kad sam shvatio «da nešto nije u redu» i da me moj prvotni osjećaj grdno vara preplavio me i obuzeo jedan drugi osjećaj. Divovski osjećaj razočarenja. Nema ništa gore nego kad nešto imaš (ili misliš da imaš), pa nemaš. To je ravno depresiji koja te obuzme kad greškom pomisliš da si dobio na lotu, a onda ustanoviš da gledaš listić koji si predao prije tri kola i da ti danas nisu izvukli čak ni «trojku». Proklinješ sve na svijetu koji su imali veze s time što si ti «izgubio».
I tako potpuno strgan i bezvoljan u 05:43 dižem se ja i počinjem pripreme za odlazak na posao. Osjećaj tragičnog gubitka me i dalje prati i dalje je uz mene. Dođi sad ti nakon stajanja u redu za kartu (a svi upravo danas kupuju mjesečne, kao da se nisu mogli na vrijeme pripremiti, majku im bezobraznu i lijenu!), nakon cijelog sata provedenog u zagušljivom vlaku, koji kasni, nakon trčkaranja do ureda, kako bi bar malo smanjio štetu zakašnjenja vlaka, dođi ti tada dobro raspoložen na posao i sa voljom i radošću guli svojih osam radnih sati sa pola sata pauze. Nema šanse!

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Zašto blogam

Kada plaćenim blogerima (popularno zvanima kolumnistima) promakne neka tema ili ju ne "obrade" po mom ukusu dobijem neutaživu potrebu odraditi to na svoj način

Čitajte me i komentirajte i na

Meni cool blogovi

Megi
The Last Broadcast
Modesti Blejz
Pastoralni kupus
WinstonW
Zrinsko pismo
Plodovi zemlje
Annie De Meni
Pax et Discordia

Konkurencija

Jutarnji list
Večernji list
Novi list
Vjesnik
Slobodna Dalmacija

Primam poštu na:
redpen(at)net.hr