Redpen https://blog.dnevnik.hr/redpen
ponedjeljak, 31.05.2004.
(Ne)rad nedjeljom
Velemožni i velevrli biskup Prenđa je oduševljen stavom Vlade o (ne)radu nedjeljom. Mašalah! Sad mogu mirno sklopiti oči, staviti ručice na prsa i umrijeti spokojan. Crkva je sretna, zadovoljna, oduševljena. Time je ispunjen skoro i zadnji uvjet da se ovdje na zemlji stvori raj nebeski. Crkva je zadovoljena i to je jedino važno.
A građani? Sigurno se pitate ne proizlazi li iz našeg najvišeg pravnog akta, odnosno iz «ugovora», koji nas veže u zajednicu sretnih i suverenih ljudi pod nazivom Republika Hrvatska, vlast iz naroda i za narod. A ne, to samo tako piše, zapravo se računa samo ono što Crkva misli i treba. Država je zapravo radi Crkve i za Crkvu.
Ako vam se učinilo da se krši Ustav jer je «netko» dozvolio da se u državnim institucijama, što osnovne i srednje škole neosporno jesu, indoktriniraju i regrutiraju novi pripadnici jedne inozemne multinacionalne organizacije (neki bi rekli i korporacije) vi se varate jer kad u Ustavu piše da su «država i crkva odvojene» to se ne odnosi na «zna se koju Crkvu», jer ona je država, a država je Crkva.
Kad vas svako malo u dućanu ili kod plaće ili bilo gdje drugdje podsjete sa računom koliko što košta, a koliko ide državi Vi se nemate pravo buniti jer je to zakon koji je jednak za sve. Jednak je za sve osim za Crkvu jer ona ne plaća poreze i ne prijavljuje prihod i ona je iznad tih briga koje more samo nas smrtnike. Ne, oni svoje račune nikom ne podnose, osim nama poreznim obveznicima kad ispostave račun za dušobrižništvo i za uređenje i održavanje svoje privatne imovine, dakle za usluge koje u najboljem slučaju koristi tek svaki deseti građanin, a plaćamo ih svi.
Zato mi je izuzetno drago da su oni zadovoljni sa stavom vlasti. Bolje da su zadovoljni nego da smišljaju kako još nekome zagorčiti život i za to još tražiti dodatne pare.
petak, 14.05.2004.
Ranojutarnji vlak
Prvo sam pomislio, ovo nije u redu, mislim čak i za Hrvatsku, ovo je malo čudno. Hrpica klinaca u mom vlaku rano ujutro (a pod rano ujutro, mislim stvarno rano ujutro, negdje oko 6:45) već je bila onako, malo pod gasom, a još su sa pivom i nekim neidentificiranim plastičnim flašama davali sve od sebe da malo uskoro postane puno. Znam da takve stvari inače ne bi trebale upadati u oči, ali vrijeme radnje, priznati ćete, ipak daje cijelom događaju notu neobičnosti. Trebalo mi je neko vrijeme dok nisam na njima uočio iste majice sa imenom neke gimnazije. Malo sam računao u glavi i shvatio – danas im je zadnji dan. Ajde dobro onda, već mi je bilo lakše.
Inače, baš su super bili. Tako samouvjereni i to ne samo zbog utjecaja alkohola, već kao da su nešto važno upravo napravili ili postigli. Zapravo, mogao si im u očima pročitati ponos, bahatost, važnost. To je prava riječ – važnosti, bili su totalno važni. Zamislite, završili su srednju školu i sad su pravi ljudi. Sad će sve biti drugačije. Ha, ha, ha!
srijeda, 12.05.2004.
Kome zvona zvone
Danas mi se nitko ne javlja na telefon kad ga zovem. Ima takvih dana. Prokletstvo je ta nova tehnologija. Prije kad je telefon zazvonio sa strepnjom ili nadom si se žurio javiti, uvijek očekujući da je to Ona, pa si bio razočaran jer obično nije bila, ali bar si uvijek digao slušalicu i uvijek su te svi dobili. Danas još dok zvoni znaš da nije ona i uopće nemaš volje javiti se tipu koji uvijek treba nešto od tebe ili još gore kad te zovu iz ureda da te pitaju: pa gdje si ti? Lijepo ga pustiš da zvoni i poslije kažeš da nisi čuo i svi sretni i zadovoljni.
Sada sjedim u uredu i brinem. Čime sam se zamjerio svima? Je li se možda proširila kakva ružna (a takva može biti samo lažna!) glasina o meni, koju su svi čuli i sad me izbjegavaju ili što?
Znam jednog tipa koji je došao u predinfarktno stanje zbog mobitela. On je inače velika faca u jednoj stranci pomalo seljačke provenijencije. Nećemo o imenima. On je takva faca da mu se svi javljaju na mob jer kad on ima nešto za reći to moraš odmah čuti ili ti je karijera i budućnost u kurcu. Obično kad on nešto govori to «glavni capo» te dotične stranke misli, ali mu je ispod časti da to sam izrekne.
I tako jednoga dana se igrao njegov mali sa tatinim mobitelom. Znate ono kad dobijete novu igračku, pa krenete redom po meniu sa komentarom – vidi što ovo sve može. Naravno, od silnog prčkanja mali je uključio nešto što se zvalo «Inkognito». Zove faca sutradan jednog ministra – ne javlja se. Zove onda pomoćnika – opet mu se nitko ne javlja! Zove u drugo ministarstvo, opet nekog čatu, i ništa – ne javlja se. Počinje znojenje. Srce malo jače udara, ali još smo kao cool. Zove on sad svoje igrače (ono 100% su mu lojalni) da provjeri što se dešava, kad - ni oni se ne javljaju. Hvata ga već polako i sitna panika. Zove on svoju tajnicu, a kad je i ona odbila poziv, «shvatio je da je gotov». Ima samo jedno moguće objašnjenje, nije više u milosti bosa, netko ga je olajao, šef je to povjerovao i sad mu je gotova karijera.
Kad mu je već većina brodova bila potopljena i tko zna što bi bilo sa srcem njega su nazvali i onda se raspetljalo da neko zove okolo sa skrivenim brojem i tko bi to mogao biti. Uglavnom, moglo je i tragično završiti.
E, pa sa ovom pričicom si nisam baš nešto pomogao. Meni se i dalje nitko ne javlja. Možda da sakrijem svoj broj, pa dobijem nekog na prepad?
| svibanj, 2004 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Zašto blogam
Kada plaćenim blogerima (popularno zvanima kolumnistima) promakne neka tema ili ju ne "obrade" po mom ukusu dobijem neutaživu potrebu odraditi to na svoj način
Čitajte me i komentirajte i na
Meni cool blogovi
Megi
The Last Broadcast
Modesti Blejz
Pastoralni kupus
WinstonW
Zrinsko pismo
Plodovi zemlje
Annie De Meni
Pax et Discordia
Konkurencija
Jutarnji list
Večernji list
Novi list
Vjesnik
Slobodna Dalmacija
Primam poštu na:
redpen(at)net.hr