Noćas sam se nakratko probudio. Zapravo, nisam se baš probudio nego izašao iz sna i ušao u onu neku polusvijest i ako već cjepidlačimo nije ni bila prava noć jer se već počelo daniti. Uglavnom, iz meni potpuno nedokučivih razloga zabrijao sam da je danas subota ili neka druga neradna okolnost i da mogu mirne savjesti okrenuti se na drugu stranu i nastaviti spavati i kao to se mene ništa ne tiče. Tako smiren, oslobođen stresa i bilo kakve druge brige na svijetu ubrzo sam zaspao i to ne zaspao nego onako duboko zakrmio. Obnevidio se!
Bio bi to jedan od ljepših dana u mom životu, uopće, da me vrlo brzo (zapravo prebrzo) nakon toga nije probudio alarm na mobitelu. Kad je počeo svirati nisam ga uopće registrirao jer kao što se to mene tiče, ja sam danas slobodan i bez obaveza. Nažalost taj moj čvrst i samouvjeren nastup prema njegovom drečanju nimalo ga nije zbunio niti dirnuo već je nastavio tuliti. Napokon kad sam shvatio «da nešto nije u redu» i da me moj prvotni osjećaj grdno vara preplavio me i obuzeo jedan drugi osjećaj. Divovski osjećaj razočarenja. Nema ništa gore nego kad nešto imaš (ili misliš da imaš), pa nemaš. To je ravno depresiji koja te obuzme kad greškom pomisliš da si dobio na lotu, a onda ustanoviš da gledaš listić koji si predao prije tri kola i da ti danas nisu izvukli čak ni «trojku». Proklinješ sve na svijetu koji su imali veze s time što si ti «izgubio».
I tako potpuno strgan i bezvoljan u 05:43 dižem se ja i počinjem pripreme za odlazak na posao. Osjećaj tragičnog gubitka me i dalje prati i dalje je uz mene. Dođi sad ti nakon stajanja u redu za kartu (a svi upravo danas kupuju mjesečne, kao da se nisu mogli na vrijeme pripremiti, majku im bezobraznu i lijenu!), nakon cijelog sata provedenog u zagušljivom vlaku, koji kasni, nakon trčkaranja do ureda, kako bi bar malo smanjio štetu zakašnjenja vlaka, dođi ti tada dobro raspoložen na posao i sa voljom i radošću guli svojih osam radnih sati sa pola sata pauze. Nema šanse!
Post je objavljen 01.06.2004. u 13:35 sati.