Gledao sam utakmicu. Naravno! Sad je lako biti «general poslije bitke», ali očekivao sam da ćemo se provesti kao bosi po trnju. Čak sam bio hrabar da u javnosti prije utakmice iznosim katastrofične scenarije i spominjao sam tri komada koja ćemo popiti. Na sreću nismo primili tri, ali s obzirom da smo igrali cijelo poluvrijeme sa igračem više tragedija nije puno manja. Bili smo očajni, ali Švicarci su bili još očajniji.
Kad sam se pravio pametan i pričao da će nam Švicarci malo prizemljiti ego, još sam dodao da to ne znači da nećemo dobiti Engleze. Još uvijek stojim iza toga.
Sindrom hrvatske nogometne reprezentacije se ponavlja uvijek iz početka. Kad god si naši utuve u glavu da su favoriti, kao protiv Švicarske, oni očekuju da će istrčati na teren i da će se protivnici ukakati od straha pred njihovim veličinama i da samo treba ugurati loptu par puta u gol i idemo davati intervjue i planirati s kim bi mogli igrati u finalu. Da li nam više za finale leži Italija ili Francuska te kome bi mogli dati više golova. Međutim, kao i obično cijeli taj plan padne na zemlju kad naše igračine skuže da se ovi ne predaju i da njihov golman zapravo brani kad oni puknu na njegov gol, a i ovi drugi čak imaju namjeru napasti naš gol. Onda nastupi frka i panika i spašavaj što se spasiti da. I tako svaki ibogi put. Nekad čak imamo sreću pa pobijedimo ili kao jučer izvučemo neriješeno, a nekad i izgubimo.
Jučerašnjem debaklu je inače kumovala ona utakmica s Dancima. Da tada (kad nije važno i kad se ne broji) nismo pobijedili nego izgubili možda ne bi naši otvorili prvenstvo u stilu – «dajte Švicarci predajte se da vas mi ne bi morali pobijediti», ali to onda ne bi bila hrvatska reprezentacija nego neka druga ne-tako-dobra-kao-mi reprezentacija. Mi smo predobri da bi svaku utakmicu shvatili ozbiljno, ali zato znamo ponekad zabljesnuti kada nitko ne očekuje. Šifra: Italija u Japanu. Zato se meni čini da situacija uopće nije loša.
Kad smo dolazili znali smo da, bez obzira na sve, treba pobijediti jednog od velikih. E pa i dalje je tako, treba pobijediti (no budimo ipak malo prizemniji) Engleze.
Sad kad ih je bar pola nacije otpisalo kao zadnje luzere i kad se neki igrači počinju tako osjećati, to je prva pretpostavka poštene borbe sa Englezima, a onda tko zna, možda i Olić pogodi prazan gol sa udaljenosti od jedan metar. I veća čuda su se događala. Pogledajte Francuze, oni su se na prvenstvo uključili tek kad je službeno vrijeme za utakmicu završilo. I bilo im je sasvim dovoljno.
Post je objavljen 14.06.2004. u 19:24 sati.