Posvađali se prekjučer Šuker i Linić, a jučer Šuker i Račan oko deficita. Za one koji to ne prate da pojasnim. Nastala je dvojba da li je deficit javne bilance u 2003. godini 5,1 ili 6,7 % i zašto se ne može smanjiti PDV, zbog deficita koji su napravili stari ili zbog totalne ludosti tog prijedloga neovisno o bilo kojem čimbeniku. E, pa imam i ja mišljenje o tome svemu. Da ilustriram.
Znate kad novine naprave one neke kvaziznanstvene analize o stanju nacije, pa ispadne da većina Hrvata troši više nego što zarađuje. Dobro, kako je to moguće? Nakon nekog (ne predugog) vremena barem polovica njih bi trebala kao beskućnici i probisvijeti bauljati ulicama i žicati 3 kune za kruh. Ipak, nekim čudom to i baš nije tako, unatoč tome da sve «analize» neoborivo ukazuju na tu posljedicu.
Evo recimo ja. Ja i moja bolja polovica (ovdje taj izraz prenosim u doslovnom značenju jer je ona u plaći duplo bolja od mene) zarađujemo cca. 11.000 kuna mjesečno. Prije dva mjeseca moje financijske obveze su dosegle preko 10.000 kuna, bez da sam i kunu potrošio za život (hrana i ostaje manje važne gluposti). Taj i prošli mjesec opasno sam se približio granici nelikvidnosti, ali s obzirom da sam svoje tekuće obaveze uspio platiti, pa makar i uz pomoć financijske injekcije dvije financijske institucije koje me vjerno prate od početka financijske samostalnosti (mama i punica) to se ipak nije desilo. Dakle, dio obaveza sam morao prebaciti u sljedeća obračunska razdoblja i nisam sa tekućim prihodom u tom mjesecu mogao servisirati obveze što bi se moglo protumačiti kao da trošim više nego što zarađujem, ali… Evo došli smo do obaveznog ali.
Zašto se ja uopće nalazim u problemima? Zato što sam krajem prošle godine kupio stan, dakle stekao sam vrijednu nefinancijsku imovinu. Kako nisam imao zatvorenu financijsku konstrukciju za stan pribjegao sam, kao i naša država, uostalom, ugovaranju nekoliko kreditnih linija. Sama kupnja stana me je prilično unazadila, ali mislim da sam pametno postupio kada sam dobrim investicijskim programom (koji košta) odlučio anulirati trećinu rashodne strane dugoročnog financijskog plana, odnosno što sam umjesto da ulažem u tuđi stan, kao podstanar, ipak kupio svoj. Sad kao posjednik nekretnine i kao kreditni obveznik imam određeni manjak prihodovne strane u odnosu na rashodnu, ali ako uzmemo u obzir da u slučaju nasušne potrebe (veliki poremećaj na međunarodnom tržištu deviza ili nešto slično) mogu likvidirati dugotrajnu financijsku imovinu (stan) na račun tekućih i dugoročnih financijskih obaveza i još izvući neki sitni keš, ispada da sam sasvim likvidan. Da li ja onda trošim više nego što zaradim. Mislim da ne. Kad se uzme u obzir da sam u investiciju krenuo u povoljnim monetarnim uvjetima (euro je više vrijedio), a sad mi se kreditne obveze vezane za euro u kunama smanjuju, te da mi je vrijednost nekretnine porasla u zadnjih 6 mjeseci za cca. 8-10%, mislim da mi nitko ne može predbaciti da trošim više nego što je mudro i promućurno.
Da se vratimo na gore spomenutu gospodu i njihovu dilemu. Ne vidim nikakav problem ako je država potrošila nešto «malo» više nego što je imala u 2003. na račun sljedećeg obračunskog razdoblja, ako investicija opravda očekivanja i ako urodi prihodom. Iz tog prihoda servisirati će stvorene obaveze bez problema.
S druge strane ako si nešto obećao, a nisi imao pojma o čemu pričaš kad si davao obećanje ne izvlači se kako su ti drugi krivi nego budi muško i priznaj. Reci: «Jesam, zasrao sam u procjeni i kriv sam!»
Post je objavljen 03.06.2004. u 09:54 sati.