31.03.2006., petak
test
- 20:03 -
Komentiraj (0) -
Printaj -
#
killer on the road
Čitala sam negdje da su oni manijaci koji bi poludjeli pa pobili pola kolega na poslu ili ženu/mamu/tatu/susjede govorilil kako sekundu prije nego bi krenuli u kolinje ne bi čuli doslovno ništa. Tišina. Blank. E pa ja sad sjedim na poslu, i trebala bih čuti telefone, sebe kako kuckam po kompu, žamor, razgovor, zvonjavu mobitela, muziku s kompa kolegice - a ne čujem ništa. Ama baš ništa. Ima netko pištolj viška?
|
- 16:18 -
Komentiraj (11) -
Printaj -
#
cigarete su veličanstvene
Opsada je trajala danima, tjednima zapravo. Prvo sam nakon Nove godine ja krenula moljakati. Nula bodova. Moja je majka tvrdoglava žena, i kad si nešto utuvi u glavu... pa, nema te sile koja će joj to izbiti. Onda su deda i baka krenuli u ofenzivu: pa zašto, pa kako, pa pusti je, pa mladost je to, vremena su se promijenila... Čak se i otac umiješao, bez rezultata. Upalilo je nešto bizarno jednostavno: progovorila sam. Odnosno, vjerojatno sam sve izgovorila u jednoj, pet minuta dugoj rečenici. Da svi to rade, da se sprijateljuju, druže, zabavljaju, upoznaju, da imaju o čemu pričati u ponedjeljak u školi, a da jedino ja stojim po strani, da je sada drugačije nego kad je ona bila mlada, da sam usamljena, da nemam prijatelja i da bih rado bila normalan klinac, tinejdžer, ne znam što sam točno rekla. I da me pusti van. Bila je iznenađena - a i kasnije će u mom životu ljudi redovito biti iznenađeni kada ja odlučim propričati - i rekla dobro. Ali tata mora doći po tebe.
Prvi izlazak - SKUC. Nikad prije ni poslije nisam bila tako nervozna. Što ako će me čudno gledati. Što ako skuže da ja nemam pojma ni gdje sam ni što sam ni što se sad radi, jednom kad izađeš van. Što ako mi se budu smijali. Tresla sam se ko šiba dok sam s Anom hodala prema SKUC-u. Prije izlaska, maznula sam tati kutiju crvenog Marlbora - tad se nije mogao odlučiti između Rothmansa i Marlbora, a meni je od Rothmansa uvijek bilo zlo, a nisam htjela riskirati da se graciozno pobljujem na svojem prvom izlasku. Stajale smo vani i čekale da nas puste. Ana je znala neke cure. Prišle su nam, bok bok, ja sam rahatli. Imaš pljugu? Imam, kažem, i vadim tatin Marlboro. Wow, kaže jedna. To je fakat Marlboro? Aha, kažem. I kaj, mogu uzet? Pa da, zakaj ne? Kul, kaže druga. E Ana, guba ti je frendica, dobacuje joj preko ramena dok se gura u SKUC. Ne idemo još unutra, kaže Ana. Još ćemo se malo muvati, nije fora da smo prve tamo, izgledamo očajno. Ok, kažem i upijam svaku pločicu. Izlaz mi je do 2, ej do 2 čovječe! A tek je nešto poslije pola 10... Čini se da Ana zna svakoga tamo: prilaze nam neki dečki. Ana se smijulji, ona zna koketirati kao nitko. Frajeri je obožavaju: trepće okicama kao nevino dijete, smije se glasno, žica ih cugu. Dvojica su, jedan je visok, crnokos, mršav, lijep. Mislim, neće valjda zabrijati s njim, pa kaj ću ja tu sama. Ej, kaže mi Crnokosi. Ej, odgovaram dok mi mozak grozničavo slaže scenarij If A->B, if C->D... Ulazimo unutra. Crnokosi, Ana, neki nepoznati dečko i ja. Crnokosi me hvata za ruku, idemo po pivu. Klimam glavom. Muzika me udara ravno u želudac - i danas volim taj osjećaj kad ušetam u neki klub a basovi me pometu s nogu, doslovno mi masiraju abdomen. Crnokosi voli Metallicu, Enter Sandman. Hvala bogu, tema koju znam - doma slušam Tiljka na radiju, čitam Heroinu, sjedim satima pored radija ne bih li uhvatila prave pjesme za kazetu. Imaš pljugu?, pita. Imam, i dajem tatin Marlboro. Crnokosi se smije, hvata me oko struka. Sviđaš mi se, kaže. Samo tako - sviđaš mi se. Ja se nikad nisam ljubila, osim s ogledalom i - što sad? Poljubit će me i pobjeći, poljubit će me i počet će mi se smijati, reći će prijatelju koji se mota oko Ane, Ana će mi se smijati, razred će znati... Ljubimo se, a on ne bježi. Privlači me k sebi i gura u mrak. Dobro se ljubiš, kaže. Gdje si to naučila? Doma s ogledalom, skoro mu odgovaram. Ma to ti je talent, izgovaram na glas. On se smije. Talent, ha? Ma da. Baš sam sretan: u cijelom SKUC-u našao sam curu koja voli mjuzu, puši dobre pljuge i dobro se ljubi...
...........................................................................................................................
Saša je stariji. Ja sam u srednjoj, zaljubljena sam u njega već godinu dana valjda. Čekala sam da me primijeti.
Hodamo već tri mjeseca i on me uporno pokušava odvesti u krevet. I uspijeva, ali zabrlja u ključnom trenutku: svaki put, svaki dan posljednja tri mjeseca, on postavlja isto pitanje: Hoćeš li spavati samnom? I svaki put ja, uvjerena da je takvo pitanje neromantično i ne-neznam-nekakvo, odgovaram Ne, iako mislim da.
Sašina soba gleda na autoput. U sobi je krevet, ali ja ga ne volim. Više volim madrac koji je postavio na pod, pored gramofona. Pušta mi ploče, staro Dugme, Indekse, Zepelline... Ponekad ležimo tamo i slušamo radio. Ponekad stavi neku ploču i na nju namjesti svijeću i soba se zavrti. Svaku večer kad dođem k njemu, čeka me Cola u limenci i kutija mojih cigareta. Walter Wolf, plavi. Pripaljuje mi cigaretu i mazi me po kosi. Slušaj ovo, kaže i pušta mi Indekse.
Saša vozi crveni stojadin. Vozikamo se gradom, on me hvata za koljeno, krade poljupce na semaforu.
Večeras je njegov auto na popravku. Na tulum idemo pješke. Previše je ljudi, ljubimo se u kutu sobe. On me vuče u vrt, smije se. Gledaju te, kaže. Naravno da me gledaju kad ti je ruka stalno na mojoj guzici. Ma nemoj. Ma moj. Smijemo se oboje, večer je savršena, mama se pomirila s time da će me on dovesti kući. Neću dugo, rekla sam joj na odlasku.
Kući nas vozi Anina mama. Iskrcava nas na semaforu i smije nam se. Ideš k meni još malo?, pita me. Nećkam se. Morala bih doma, kažem. Ma na kratko, ne spava mi se još, nagovara me. Ljubi me na ulici.
Njegovi spavaju. Stan je u potpunom mraku. Smijemo se bez glasa, dok me on za ruku vodi do sobe. Jedino svjetlo je akvarij za ribice, u kojem nema riba. Samo puževi.
On ulazi u sobu, ja moram u kupaonu. Smijem se samoj sebi u zrcalu: od crnog vina usne su mi ljubičaste.
Otvaram vrata, a u sobi je mrak. Pustio je Dugme na gramofonu, ali nije upalio svjetlo.
Crveni se žar cigarete, vidim mu usne dok povlači dim.
Gdje si, pitam, ne vidim te...
U trenu je kraj mene, steže me, grli, ljubi, a stvarno se dobro ljubio, skida, otkopčava traperice... I ovaj puta ne pita ništa.
...........................................................................................................................
Sa 16. kata nebodera vidi se čitav grad. Stan sam uzela samo zato: zbog pogleda. Kompjuter sam namjestila tako da gledam na grad dok pišem, na svjetla koja se prostiru daleko, duboko ispod. Stan je malen: ima jednu prostoriju, u kojoj je madrac, pored njega, iznad moje glave, linija. Kad sam uselila, prvo sam kupila liniju. Najšareniju, s najtreperavijim svjetlima koja postoje. Kući obično dolazim kasno, palim liniju i u mraku gađam krevet. Kraj kreveta je pepeljara i šalica kave. Noćni ritual: moj omiljeni radio, bijeli ronhill i kava. I mobitel: uskoro će se javiti On, pijan, vjerojatno. Pitat će, kao i uvijek, "di si". Samo to: di si. Ponekad sam vani, ponekad sam doma. Ponekad je on doma. Ponekad se SMS-amo do 5-6 ujutro. U polusnu mu odgovaram na poruke. On mi šalje svoje pjesme. Ponekad je s drugom. Ponekad sam ja s drugim. Nismo u vezi, čak ga ni ne volim. Ali uz njega se osjećam živom. On je uz mene skoro normalan čovjek. Odbija doći. Uvijek. A ja uvijek ipak pitam: dodji, pišem mu u SMS-u. Pijan sam, odgovara. Umoran sam. Ne mogu. Ili mi pošalje pjesmu. Jednom je došao. Donio je Azru, pjevao mi je priznat ću ti da te volim... Kad je došao do onoga "i otkopčaj taj prokleti gumb" oboje smo od smijeha pali na madrac. Ujutro mi je na prozoru ostavio cvijet od papira i kutiju cigareta. Stalno me žicaš, govori. I poruku je ostavio. Čekam te na kavi. Zašto si otišao, pitam ga poslije. Nemaš ništa u frižideru. Imam kavu, govorim i smijem se. Stvarno nemam ništa. Smije se i on.
U redakciji glumimo da se ništa ne događa.
On mi se ponekad prišulja s leđa i poljubi me u vrat. Ponekad me ispod stola uhvati za koljeno. Jednom je utrčao za mnom u zahod i svukao mi grudnjak. Jednom mi je pustio jednu pjesmu u slušalice i nestao.
Nismo u vezi, ali...
Na stolu me čeka kava. I bijeli ronhill. Kako možeš pušiti to smeće? To mi kaže čovjek koji puši Kolumbo, odvraćam.
Jednom bih te volio odvesti doma, na more. Bi išla samnom?
Nikada nismo otišli.
Nismo u vezi, čak ga i ne volim. Ali željela sam ga.
A onda je došao Miran. Izašli smo u većem društvu. Hodao je pored mene do Knežije. U tri ujutro me pitao kad ću ga konačno pozvati na kavu. Bila sam umorna, nije mi se dalo natezati. Ma može i odmah, rekla sam, nisam mislila da će prihvatiti.
Došao je.
Ušao je u moj stan, spustio ruke na moje bokove.
Kao što rekoh, bila sam umorna. Uzvratila sam mu poljubac, u polusnu. Linija je blinkala u mraku. Vani je polako svitalo. Naslonio se na lakat i prebacio pepeljaru na moj goli trbuh.
Pepeljara je hladna, ali žar cigarete grije staklo.
Smije se.
Smijemo se.
Čujem SMS na mobitelu. On je, pijan vjerojatno. S drugom, možda.
Miran i ja se pravimo da se ne poznajemo. Sjedi u kafiću do mene i pravi se da me ne vidi. Rukom mi prolazi po bedrima.
Želim te vidjeti večeras, šapće mi u uho.
Dođi, govorim mu.
Dolazi, 1 je u noći, otvaram mu vrata. Stoji gol, s odjećom ispod ruke.
O dobro došao, kažem.
SMS na mobitelu. Linija blinka. Predin na radiju.
...........................................................................................................................
U njega sam se zaljubila preko pisama. Jednom mi je napisao kako je na putu do posla vidio staru bubu, i u njoj bakicu i starog čiču. "A buba je bila uščuvana, kao nova. A ovo dvoje su se smijuckali i pogledavali kao klinci. O tome si maštam, znaš. Da jednog dana budem star i uštipnem dragu za guzu, dok unuci ne gledaju, i da se vozikamo skupa u staroj, izglancanoj bubi."
Bila sam u vezi. Nisam mu rekla. Nisam ga do tada nikad vidjela. Nisam znala tko je.
Nakon mjesec dana šutnje, opet pismo.
"Ej, a zašto si ti i ja više ne čestitamo dobro jutro?"
I tako je počelo.
SMS-ovi, ludovanja, pisma, pozivi... Pobjegla sam u Opatiju od tadašnjeg dečka.
Njega još nisam srela.
Gibonnijev koncert usred ljetne oluje. Mokra sam do kože, hodam uokolo s mobitelom u rukama.
Drugo mu jutro puštam more u slušalicu.
Tjedan dana poslije, stojimo goli na mom balkonu i gledamo grad. Moj balkon gleda na Petlju, na reflektore, na Zagreb pokriven izmaglicom automobilskog dima. On puši, bijeli walter. Na balkonu pepeljara, velika pivska krigla cigarete i nas dvoje, zagrljeni i goli.
Priča mi o svijetu, priča mi o budućnosti. Otpuhuje dim u zvijezde. Ja ne pušim. Sviće ljetna zora, prekrasna ljetna zora. 5 ujutro je, a nekim čudom on i dalje stoji na mom balkonu. Grli me dok dijelimo cedevitu. Ja mu puštam Gabi Novak. Njegove su ruke posvuda. Gasi cigaretu i hvata me za ruku.
Vratimo se unutra, kaže.
|
- 08:43 -
Komentiraj (5) -
Printaj -
#
29.03.2006., srijeda
seksualni odgoj by otac crnogorac
Činjenica da mi je otac Crnogorac nije toliko zabavna sama po sebi, koliko je zabavna činjenica da mi je majka mađarska Ciganica. Bez uvrede Ciganima, znam da je politički korektno reći Romi, ali ona za sebe kaže da je mađarska Ciganica, po vjeroispovjesti ustašica (drugom prilikom, podsjetite me), žena koja bi momentalno samo da joj je pet minuta vlasti zaratila s istočnim i zapadnim susjedima, dobro možda ne istočnim, ali sa Slovencima svakako. Odma. Jebeš zemlju kojoj je Slovenija zapad i to. Morate upoznat moju majku da bi vam bilo jasno. Gdje sam ono stala? Aha, otac Crnogorac. Moj otac ima 1,90inekaj, škembu ko protočni bojler, bradu i brkove. I volio je plašit moje dečke. Recimo, ja u srednjoj prohodam s dečkom iz kvarta, frajer olfo kulerski izvede psa u šetnju, moj dragi vidi psa (jedinog takvog u cijelom kvartu) i pomisli da mu je draga došla po prozor, a kad tamo - šok. Zamislite si mog tateka susrest u mraku. Eh, da, i bitan detalj - on je MUŠKO. A muškarci se, ko što znamo, ne smiju. Oni samo izvedu nešto obrvama i pomaknu brk 15 stupnjeva sjeveroistočno. Dolazi moj dragi, dobra večer, dobra večer.
I tako... kaže Otac.
Mhmpfhmmm... kaže Tadašnji Darling.
Al otac šuti. Zna on, naučila ga Gđa Majka, sve gestapovske metode utjerivanja straha u kosti. Prvo značajno šutiš uz podignutu obrvu. Pa puhneš. Pa digneš pogled prema nebu, ono, ne mogu vjerovati da me zamaraju tim trivijalnostima pogled.
Ti i moja kćer.. počne Otac, a Tadašnjem Darlingu proporcionalno proteklim minutama klecaju koljena.
Aha... šapće TD.
Ti to ozbiljno s njom? mrtvo-ladno će Otac. Nije on jadan čitao Cosmo nikad, nije primio u ruke Marsa i Veneru jer da jest, nikada ne bi drugog muškarca pitao jel on ozbiljno nešto s nekom ženom.
Pa da, da, da, reče TD klecajućih koljena.
Dobro. Dobro. Samo pazi, zaključi Otac i priprijeti TD-u prstom. Radi efekta.
Začudo, TD je ostao samnom. Zapravo, ni danas ga se ne mogu riješiti, a godine su prošle pune muka otkako smo prekinuli.
Nego, htjela sam napisati kako je izgledala seksualna poduka oca Crnogorca.
Spremam se ja na maturalac u Rim. Tjedan dana u stranoj državi. Divota. Padne dogovor da me Gđa Majka vozi na bus, pakiram se naravno u zadnji tren, a moj Crnogorac nervozan. Pa ustane. Pa sjedne. Pa hoda oko mene. Pa se naviruje u moju sobu. Pa puše. Pa diže obrvu.
Dobro, kaj hoćeš? pitam ga nakon jedno 3-4 sata izmjeničnog puhanja, stenjanja, muvanja, dosađivanja.
Niš, niš, kaj ne može otac ispratiti kćer na maturalac? kaže on, zelen. Pa žut. Pa blijed ko krpa.
Jel ti dobro tata?
Ode u sobu. Sjedne i kao gleda TV. Ipak je on MUŠKO, a muškarcima je počet razgovor ko da ih naručiš na čupanje noktiju.
Jel njemu dobro, pitam Gđu Majku.
A štajaznam, valjda muški klimakterij, kaže Gđa Majka.
I tako, ja već na vratima, mašem mu kao vidimo se. Dolazi on do mene, blijedozelen. Onako, boja zida javnog veceja.
Čuj - prtlja on - htio sam ti samo nešto reći...
?
?
Jedno tri minute šutnje i prebacivanja s noge na nogu.
Kaj?
Skupi on snagu, junački me pogleda u oči (kunem se!) i izgovori: Nije zlato sve što sija.... A ostalo ti je valjda mama objasnila!
Dakle stvarno.
Nekako mu nisam imala srca reći da sam "TO" već obavila, da ništa nije sjalo, i da bih radije da mi majka ništa ne objašnjava, jer kad ona počne, MENI bude neugodno.
I tako, prođu godine, ja upoznam RD-a i dosta vremena poslije, na određenoj stvarčici nalik toplomjeru otkrijem crticu viška. Majka mađarska Ciganica sretnu je vijest saznala dok smo RD, ona i ja hodali prema kafiću i, teatralna kakva jest, umalo pala na koljena, a u Vrbiku još pamte nadzemaljski urlik koji se tog proljetnog poslijepodneva prolomio kvartom.
Otac Crnogorac je u trenutku objave vijesti češao oko ispod naočala. U toj je pozi ostao brat bratu 5 minuta.
Ma zezaš me - glasio je prvi komentar.
RD i ja smo mu dali jedno pola sata da prožvače novost. Kad smo se vratili, on je i dalje sjedio u istom položaju.
Znaš, ja sam si baš nedavno mislio što bih ja da rahatli ostane trudna.
I kaj si zaključio?
Pa ništa, valjda bih šetao unuka i to. I na utakmice bih ga možda vodio. Možda bi to dobro bilo.
Opravdano sumnjam da je on shvatio kako mu se prvorođena kćer seksa tek kad je saznao da sam trudna i prisjetio se kako se rade djeca. Zbrojio je, jelte, dva i dva.
|
- 16:55 -
Komentiraj (2) -
Printaj -
#
duboki naklon jednom blogeru
Danas vas šaljem jednom liku kojem valja čitati cijeli blog, ali pogotovo ovu zadnju priču. Duboki naklon, tajpvrajter.
|
- 08:08 -
Komentiraj (1) -
Printaj -
#
28.03.2006., utorak
o ganjanju karijere i tome slično
UVOD
Nedavno mi je Gđa Majka održala predavanje o tome kako se RD i ja moramo dogovoriti oko toga tko će ganjat karijeru. Jer da kao, ne mogu oboje biti uspješni u poslu, jedan se mora, citiram, žrtvovati zbog obitelji jer je to ona tako dok smo mi bili klinci, kraj citata. Sad prijevod na ljudski jezik: Neš ti meni radit i vikendom i praznikom, ima da budeš poštena žena, majka i domaćica.
E sad, moja je Gđa Majka radila u državnoj firmi od 8 do 4 i u 4i15 svaki dan bila doma. Moja je Gđa Majka imala 4 tjedna plaćenog godišnjeg kad je njoj to pasalo, živjela je u komunizmu, stan je dobila od firme, odnosno stari ga je dobio, vrtić je plaćala kikirikijem, bilo je sindikalnih odojaka, piceka i sličnih divota, benzin je bio jeftin i uostalom, 24/7 je bila nadrkana jer je radila glup i dosadan posao s dosadnim ljudima, bez mogućnosti napredovanja, a kao i uvijek, bilo joj je lijeno išta mijenjati, ne do bog učiti e da bi dobila bolji posao. Sad radi 7 dana u tjednu, do sitnih noćnih sati, nema vremena ni za što, isto ko i Gospodin Otac i svako toliko meni održi predavanje na temu "neš ti majci ganjat karijeru, nije to za žensko".
RAZRADA
Možda je moja majka ostala živjet u 1977. godini, kad je rodila svoje provorođeno, to jest mene, ali danas, 20-i-nekog trećeg 2006. godine ja radim gomiletinu sati tjedno (zadnjih mjesec dana bez slobodnog dana) za kruh i mlijeko. Doslovno. Nije da nemam dobru plaću, imam, ALI trenutačno ne vidim načina da radim manje za iste pare. Dobrodošli u truli kapitalizam, za to smo se eto borili, da radimo ko konji i da nemamo vremena ni za što. Moje frendice nisu mnogo bolje - one imaju slobodne vikende, ali rade od 8. Ja nemam vikende, ali radim od 10, 11. Jel usrano? Neopisivo. Jel karijera? Da nisam pristojna, rekla bih kaj je to.
ZAPLET
Ono što me u cijeloj priči najviše dovodi do ludila jest izrečena ili neizrečena pretpostavka da bih ja trebala dati otkaz i naći posao od 8 do 4. Ono što ja mojoj mami ne mogu objasniti jest da takav posao ne postoji. Odnosno, ja dosad nisam bila te sreće da ga nađem. Ako ga slučajno primjetite da se smuca gradom, nazovite me, ja sam rahatli i ja bih radila od 8 do 4. Za ovu plaću. U cijeloj priči ima još zapleta. Recimo, ne brijem na luksuz, ali želim da moje dijete ima neke mogućnosti. Želim da putuje s nama, uči jezike, bavi se sportom. Želim mu kupiti jebeni autić ili motorić za čime luduje, želim ga odvesti na auto-show (45 kuna je karta mamicu im!), želim da ide na bazen s nama, želim ljetovanja, zimovanja, želim mu kad napuni 18 dati štednu knjižicu s XY eura, a ne da mora kao mi smišljati načine kako da dođe do vražjeg stana većeg od 30 kvadrata. Je li to previše? Ne želim ljetovati na azurnoj obali ili plaćati jedrenja (ok, o jedrenju maštam). Brijem na ljetovanje na Murteru, Braču, Krku, Cresu, brijem na skijanje u Kranjskoj gori ili na Bjelolasici, autići koje mu kupujem dođu 10 kuna, naši izleti dođu koliko nam treba za benzin... Ali kad zbrojiš mjesečne režije, kredit za stan, kredu za auto, hranu, benzin i vrtić, potrošio si jednu plaću i još malo preko. Onda dođe proljeće i skužim da mi se klinac u 2 tjedna istegnuo ko da ga vodom zalijevam svako jutro, da trebaju nove trenirke, majice, bodiji, cipelice, tenisice, jakne, vjetrovke... Onda moj drugi par traperica konačno pukne od pranja i sušenja, pa odem sebi kupiti hlače i tek sam lani prvi puta za traperice dala više od 150 kuna. Pa roba za dragog. Mislim, ne žalim se ja, sve je to super, živimo bolje nego mnogi, ali svaki mjesec kemijam što i kako, pa radim 17 poslova ne bismo li se oslobodili kredita, dugova, minusa...
I RASPLET
A u cijeloj priči o karijeri, poslu, preživljavanju, i sličnome, svi su puni mudrih savjeta, a nitko ne spominje ono bitno: svaki se božji dan vraćam kući plačući, svaku večer liježem kraj svojih dečkiju, i pitam se imaju li me oni dovoljno. I kao jučer, recimo, krenem kući i vidim taksista kako me gleda u retrovizoru jer ne razumije, 1 u noći je, a on u autu ima uplakanu ženu i pita što je, a ja ne mogu ni početi objašnjavati koliko je to usrano sve skupa. I nemojte sa savjetima napravi ovako ili onako. Nije ovo takav tekst.
|
- 15:34 -
Komentiraj (2) -
Printaj -
#
27.03.2006., ponedjeljak
debilizam dana
Nakon današnjeg suludog dana o kojem još nemam volje pisati, došla sam s klincem na posao. Kako radim i prvu i drugu i noćnu smjenu, došao je dragi po njega.
Stavim novčanik na krov auta.
Stavim dijete u sjedalicu.
Sjednem u auto da me dragi odveze do dućana po neki sok.
Kupim sok.
Na povratku shvatim da mi je novčanik bio na krovu od auta.
Mahnito tražim po žbunju oko firme i razmišljam kako u 8 navečer otkazati kartice, vozačku, zdravstvenu itd.
Razmišljam i o tome kako sad nikako neću moći dići vražji kredit bez osobne.
Nađem novčanik.
Sjetim se Whatevera i njegove Mujine sreće.
|
- 20:56 -
Komentiraj (3) -
Printaj -
#
provala dana
"Prije sam imala jako dugačke očnjake, al su mi fala bogu otupili."
"Jebeš ti metroseksualce, hoće meni netko pomoć preodgojit mog retroseksualca?!"
|
- 14:56 -
Komentiraj (3) -
Printaj -
#
zašto ne mogu erotski sanjat ko sav normalan svijet
Pod normalno imam sulude snove, akcijska bacanja s nebodera, terminatora mene u lovu na pomahnitale ptičurine (to je sad, otkako paranoiziram da ćemo svi pomirjet zbog ptičje gripe), ja sam Silver Surfer, dr. Moriarty i Modesti Blejz u istoj osobi, Trinity ali s plavom kosom i nabrijanim tehno-outfitom, ali nikad - ili rijetko - nemam erotske snove. Sanjam priče, sanjam nešto pajtonovski, suludo, poremećeno i mahnito, ali erotske snove - jok ja. Jednom sam doduše sanjala gole plesačice, al mislim da je to zato što mi je to poštapalica.
Nu, sanjam ja neku noć momka sa slike, inače najzgodnije stvorenje koje je ikad kročilo zemaljskom kuglom, esenciju muškosti, mljac mljac. Zavodi mene čoek sve u 17, ja se rastapam od sreće silne, momentalno zaboravljam da sam udana i svašta nešto ter slinim bespoštedno po čoeku. Klajvu. Ovenu. E i sad smo mi kao u nekoj kući, negdje, na nekakvom tulumu i to, i veli meni Klajv da ga čekam u sobi na kadu gdje kao nikog nema. I odem ja luda ko čušpajz karfiol, uđem u sobu i u polumraku ugledam mušku siluetu kako leži na nekom arabian-style krevetu. Ok, jasno je po čem sam zaključila da je riječ o muškoj silueti. Bacam se u naletu strasti na njega, on se baca na mene i radimo sve što bi dvoje ljudi napaljenih jedno na drugo mogli radit, kadli se otvaraju vrata i upada Klajv, sav zgodan i divan, ja se zblenem jer ni u snu ne mogu postojat dvojica i otkrijem da se na svoj užas drpam s nečim malim, ćelavim i trbušastim. I krezubim tome. O-je-bo-te, propentah. O jebote mrkla srećo, pa zar ni u snu da završim s tim divnim bićem...
|
- 10:53 -
Komentiraj (4) -
Printaj -
#
mijenjam ženu I
Rahatlin idilični dom, večer. Rahatli i Rahatlin Dragi (RD) sjede i gledaju TV. Najava emisije "Mijenjam ženu".
Rahatli: Dragi, bi li ti mene zamijenio?
RD (prepoznaje žensko trik pitanje i frflja sebi u bradu. Odgovara nakon 5 minuta frfljanja, gruntanja i drugih zvukova koje muškarci ispuštaju kad pomisle da će im žena, djevojka ili votevr zbog krivog odgovora odgrist jaja): Ma ne bi.
Rahatli (manirom pit bula ne odustaje): Ma ono, da je za emisiju i na kratko.
RD: A štajaznam... Bi, za Pamelu Anderson.
Rahatli (zgroženo): Gade! A rekao si da ti sise nisu važne!
RD (vadi se iz dreka i proklinje svemir, oca, majku i svoje postojanje na Zemlji): Ma ne bi ja nju zbog sisa...
Rahatli (konsternirano): Za tu fufu, zamijenio bi me fufom!
A stvarno je tvrdio da mu sise nisu važne.
|
- 05:59 -
Komentiraj (4) -
Printaj -
#
26.03.2006., nedjelja
PurgeRaj
Dok sam bila klinka, mislila sam da je Zagreb jezivo bezvezan. Činio mi se ružan, siv, s onim ucvrčalim asfaltom ljeti, kad stojiš na Trgu i gledaš onaj displej na kojem piše relativno ljudskih 30+, a osjećaš se kao da si u skijaškom odijelu ušetao u saunu, s vječno dosadnim fasadama koje su sve na isti kalup (a samo se čini tako, jer nitko zapravo ne gleda gore: jednom mi je dragi pokazao freske na Ilici koje nikad u cijelom svojem purgerskom životu nisam vidjela jednostavno zato jer nisam pogledala), s gužvama, zapljuvanim pločnicima (hvala Johnny), s onih par vječnih žicara na potezu Trg-Frankopanska, sa smradom i gužvama i općenito... bio mi je fuj. Kad bih danas iscrtala nekakvu mapu svojih lunjanja gradom, onako kako to rade u filmovima - imaš kartu i onda po njoj trče otisci stopala u svim bojama - vjerojatno bih otkrila da sam većinu života provela na potezu Trnje-Trešnjevka-Džamija (i naravno pripadajuće ulice). Na Trnju sam živjela (Vrbik, za vrijeme rata poznat kao SAO Krajina, danas kao Mamićgrad), Trešnjevka s besmrtnim birtijskim potezom (nekadašnji Party u Ciboni koji je danas totalno off) preko Stopa (danas je tamo nekakva pečenjara, štoli), pa do birtijskog poteza oko Doma sportova (Antispin tenkujverimač, s najluđim tulumima ikad), do naravno Concordie, mjesta na kojem se križaju valjda sve podzemne vode ovog grada, jer je nemoguće da je ta rupa mogla imati takvu magičnu privlačnost, a imala ju je. Bar dok sam ja bila klinka, danas je tamo navodno pizzerija. Za krepat. E a džamija... tamo sam išla u školu i redovno školske sate provodila u nekoj od obližnjih birtija. Tamo sam svašta prvi put - napila se (votka s okusom limuna, ako nekog zanima, tako da mi se još mjesecima povraćalo od mirisa Čarlija), ljubila se, drpala po klupama u parku, ma svašta.
Sjeća li se itko one burekdžinice na Glavnom? Pa ona pekara blizu Cvjetnog, gdje su nam svaku noć (jutro?) davali topli kruh kad bi se vraćali doma iz Jabuke? Dućan u Petrinjskoj koji je radio cijelu noć, a pored kojeg je bila nekakva srušena kuća, nešto, gdje smo pili, naša birtija Under the blood red sky. I tam je sjedio lik Papillon, jedan od onih zagrebačkih frikova koje svi znaju, a nitko im ne zna ime, čovjek teški kroner neodređenih godina (mogao je imat i 35 i 75) koji bi za pivu recitirao Papillona na francuskom i brijao da je Steve McQueen. Ili Giovanni. Ili onaj lik koji je usred zime hodao s plahtom smotanom oko bokova i glumio Isusa. Pa patuljak iz Jabuke. I moja najdraža, Jazovka, bezimena birtija u onom prolazu kod kina Zagreb koja je konačno zatvorena kad si je neki pijani i drogirani lik prosvirao mozak zaigravši ruski rulet, uvjeren kako mu neće biti ništa. Famous last words - e stari, gle ovo, jesam faca ili šta?!
Zanzibar na Savi, brodovi na Savi (Sidro, Sidro, Sidro) do kojih je posebna avantura bila doći zimi, kad bi se utabalo i sledilo onih zagrebačkih pol metra snijega, a ti pičiš u štiklicama sa čašom ili flašom nečeg...
Pa zagrebačke tučnjave... Ima nekakva slavna tučnjava Dubrave? nisam sigurna je li jedna strana bila Dubrava ili Borongaj, znam da je druga bila Ferenčica i da se sve zbilo u pothodniku. Pa tučnjave pankera i bojsa, i pojava skinsa koji nisu birali kog su šamarali.
Ovaj grad definitivno ima čudna strujanja, točno postoje mjesta koja prkose svim in & out listama i pokretima, recimo Dugave. Znam jedno 15 ljudi koji su svirali, slušali ili jednostavno pili i duvali u dugavskim garažama na probi nekog od xy bendova koji su puno obećavali a ništa nisu napravili. Ili Trešnjevka. Sad je to hoch & nobl kvart, a u vrijeme dok sam ja tamo zalazila i ljubila jednog propalog rokera koji je u Amsterdam otišao samo sa četkicom za zube, to je bio proleterski kvart. A kad smo kod toga, ja sam odrastala uz Ulicu proleterskih brigada i mislila da sam na kraju svijeta jer u mom kvartu nije bilo ničeg, jedna jedina birtija koja i sad tamo stoji, ali je okružena s njih 17, jedan jedini dućan u kojem se svako jutro satima čekalo na kruh i mlijeko u onim šugavim vrećicama (Union) i ostalo livade, vrtovi i Filozofski faks. E kolike curke su nevinost izgubile na onoj livadi...
Neki dan sam vozila sina ulicama moga grada i pokazujem mu onaj dio Draškovićeve, kod križanja onih ulica hrvatskih kraljeva/knezova/heroja, onaj dio koji je nama uvijek bio nekako ulaz u tulum, jer sad znaš da je blizu sve, još metar dva do Ptice, kojih stotinjak metara do Kulušića, svi zagrijani nekim jeftilen alkoholom (Ribar, Peristil, Graševina) i kloparanje naših marti (obavezna uniforma) po asfaltu i svi smo bili tako važni i tako nabrijani i jedino važno pitanje je bilo "a kaj slušaš" (u to vrijeme na repeatu Metalicu, Satana Panonskog majko božja, Exploited, Dead Kennedys, Sepulturu, Mizar zbog kojeg me otac na cesti Zagreb-Krk iskoro zbacio iz auta)... I kontam si, dok furam svojeg dvogodišnjaka, kaj će tebi bit super u ovom gradu, vjerojatno nikad neću saznat. Ko da su moji starci saznali za moje putešestvije Zagrebom...
|
- 19:47 -
Komentiraj (1) -
Printaj -
#
žena za volanom, ponavljam, žena za volanom
Imam vozački već jedno 4-5 mjeseci. Prvih mjesec dana nisam vozila toliko opasno koliko iritantno. Znate one vozače koji se idu prestrojavati pa upale žmigavac i smanje na 15 km/h? E to sam ja. Bila. Manje više. Onda me to pustilo. Sad se vozim toliko nonšalantno da sam skoro sletjela s ceste jučer jer sam u oštri zavoj na razrovanoj cesti koja usput i visi, uletjela sa 70 na sat. Na užas mog dragog koji se vozio iza mene. Al dobro, šta sad, preživjela, jedino mi je pes koji je spavao na prednjem sjedalu opao na pod i uzrujano počeo lajat ko luđak. Odnosno luđakinja jer je žensko. Pas, ne muž.
Enihu, al ono što sam danas napravila zaslužuje posebno poglavlje u nekakvim analima ženskih pizdarija. Fino se ja vozim u svojoj krntijici, vidim crveno, stisnem kočnicu i počnem se zaustavljat. U tom konkretnom trenutku mi zazvoni telefon. Uzmem torbu i krenem kopat po njoj ne bih li isti našla. Nadjem telefon. Neka me sila natjera da dignem pogled i vidim kako se približavam guzici nekog auta. Koji je jadan nevin stajao na semaforu. Došla sam mu toliko blizu da sam čak i ja ćorava uočila prestravljeno lice vozača. Vidjela sam i misao koja mu je prošla kroz glavu: Jebote, plavuša za volanom! Ja sam si pomislila, "Sad sigurno misli Plavuša za volanom". Vozač iza mene si je mislio "Jebote, plavuša će mu razbit auto". Svi smo dakle razmišljali o plavušama.
Inače, neki dan sam se mrtvo ladno sparkirala na parkirno mjesto predsjednika uprave Zagrebačke banke, ni manje ni više. Za muškarce koji će ovo eventualno pročitati: vozim staru toyotu corollu i obično me trubljenje ne dira jer mi u autu trešti muzika. Odaberite neki neverbalni način komunikacije.
|
- 16:30 -
Komentiraj (9) -
Printaj -
#
|
