31.03.2006., petak
cigarete su veličanstvene
Opsada je trajala danima, tjednima zapravo. Prvo sam nakon Nove godine ja krenula moljakati. Nula bodova. Moja je majka tvrdoglava žena, i kad si nešto utuvi u glavu... pa, nema te sile koja će joj to izbiti. Onda su deda i baka krenuli u ofenzivu: pa zašto, pa kako, pa pusti je, pa mladost je to, vremena su se promijenila... Čak se i otac umiješao, bez rezultata. Upalilo je nešto bizarno jednostavno: progovorila sam. Odnosno, vjerojatno sam sve izgovorila u jednoj, pet minuta dugoj rečenici. Da svi to rade, da se sprijateljuju, druže, zabavljaju, upoznaju, da imaju o čemu pričati u ponedjeljak u školi, a da jedino ja stojim po strani, da je sada drugačije nego kad je ona bila mlada, da sam usamljena, da nemam prijatelja i da bih rado bila normalan klinac, tinejdžer, ne znam što sam točno rekla. I da me pusti van. Bila je iznenađena - a i kasnije će u mom životu ljudi redovito biti iznenađeni kada ja odlučim propričati - i rekla dobro. Ali tata mora doći po tebe.
Prvi izlazak - SKUC. Nikad prije ni poslije nisam bila tako nervozna. Što ako će me čudno gledati. Što ako skuže da ja nemam pojma ni gdje sam ni što sam ni što se sad radi, jednom kad izađeš van. Što ako mi se budu smijali. Tresla sam se ko šiba dok sam s Anom hodala prema SKUC-u. Prije izlaska, maznula sam tati kutiju crvenog Marlbora - tad se nije mogao odlučiti između Rothmansa i Marlbora, a meni je od Rothmansa uvijek bilo zlo, a nisam htjela riskirati da se graciozno pobljujem na svojem prvom izlasku. Stajale smo vani i čekale da nas puste. Ana je znala neke cure. Prišle su nam, bok bok, ja sam rahatli. Imaš pljugu? Imam, kažem, i vadim tatin Marlboro. Wow, kaže jedna. To je fakat Marlboro? Aha, kažem. I kaj, mogu uzet? Pa da, zakaj ne? Kul, kaže druga. E Ana, guba ti je frendica, dobacuje joj preko ramena dok se gura u SKUC. Ne idemo još unutra, kaže Ana. Još ćemo se malo muvati, nije fora da smo prve tamo, izgledamo očajno. Ok, kažem i upijam svaku pločicu. Izlaz mi je do 2, ej do 2 čovječe! A tek je nešto poslije pola 10... Čini se da Ana zna svakoga tamo: prilaze nam neki dečki. Ana se smijulji, ona zna koketirati kao nitko. Frajeri je obožavaju: trepće okicama kao nevino dijete, smije se glasno, žica ih cugu. Dvojica su, jedan je visok, crnokos, mršav, lijep. Mislim, neće valjda zabrijati s njim, pa kaj ću ja tu sama. Ej, kaže mi Crnokosi. Ej, odgovaram dok mi mozak grozničavo slaže scenarij If A->B, if C->D... Ulazimo unutra. Crnokosi, Ana, neki nepoznati dečko i ja. Crnokosi me hvata za ruku, idemo po pivu. Klimam glavom. Muzika me udara ravno u želudac - i danas volim taj osjećaj kad ušetam u neki klub a basovi me pometu s nogu, doslovno mi masiraju abdomen. Crnokosi voli Metallicu, Enter Sandman. Hvala bogu, tema koju znam - doma slušam Tiljka na radiju, čitam Heroinu, sjedim satima pored radija ne bih li uhvatila prave pjesme za kazetu. Imaš pljugu?, pita. Imam, i dajem tatin Marlboro. Crnokosi se smije, hvata me oko struka. Sviđaš mi se, kaže. Samo tako - sviđaš mi se. Ja se nikad nisam ljubila, osim s ogledalom i - što sad? Poljubit će me i pobjeći, poljubit će me i počet će mi se smijati, reći će prijatelju koji se mota oko Ane, Ana će mi se smijati, razred će znati... Ljubimo se, a on ne bježi. Privlači me k sebi i gura u mrak. Dobro se ljubiš, kaže. Gdje si to naučila? Doma s ogledalom, skoro mu odgovaram. Ma to ti je talent, izgovaram na glas. On se smije. Talent, ha? Ma da. Baš sam sretan: u cijelom SKUC-u našao sam curu koja voli mjuzu, puši dobre pljuge i dobro se ljubi...
...........................................................................................................................
Saša je stariji. Ja sam u srednjoj, zaljubljena sam u njega već godinu dana valjda. Čekala sam da me primijeti.
Hodamo već tri mjeseca i on me uporno pokušava odvesti u krevet. I uspijeva, ali zabrlja u ključnom trenutku: svaki put, svaki dan posljednja tri mjeseca, on postavlja isto pitanje: Hoćeš li spavati samnom? I svaki put ja, uvjerena da je takvo pitanje neromantično i ne-neznam-nekakvo, odgovaram Ne, iako mislim da.
Sašina soba gleda na autoput. U sobi je krevet, ali ja ga ne volim. Više volim madrac koji je postavio na pod, pored gramofona. Pušta mi ploče, staro Dugme, Indekse, Zepelline... Ponekad ležimo tamo i slušamo radio. Ponekad stavi neku ploču i na nju namjesti svijeću i soba se zavrti. Svaku večer kad dođem k njemu, čeka me Cola u limenci i kutija mojih cigareta. Walter Wolf, plavi. Pripaljuje mi cigaretu i mazi me po kosi. Slušaj ovo, kaže i pušta mi Indekse.
Saša vozi crveni stojadin. Vozikamo se gradom, on me hvata za koljeno, krade poljupce na semaforu.
Večeras je njegov auto na popravku. Na tulum idemo pješke. Previše je ljudi, ljubimo se u kutu sobe. On me vuče u vrt, smije se. Gledaju te, kaže. Naravno da me gledaju kad ti je ruka stalno na mojoj guzici. Ma nemoj. Ma moj. Smijemo se oboje, večer je savršena, mama se pomirila s time da će me on dovesti kući. Neću dugo, rekla sam joj na odlasku.
Kući nas vozi Anina mama. Iskrcava nas na semaforu i smije nam se. Ideš k meni još malo?, pita me. Nećkam se. Morala bih doma, kažem. Ma na kratko, ne spava mi se još, nagovara me. Ljubi me na ulici.
Njegovi spavaju. Stan je u potpunom mraku. Smijemo se bez glasa, dok me on za ruku vodi do sobe. Jedino svjetlo je akvarij za ribice, u kojem nema riba. Samo puževi.
On ulazi u sobu, ja moram u kupaonu. Smijem se samoj sebi u zrcalu: od crnog vina usne su mi ljubičaste.
Otvaram vrata, a u sobi je mrak. Pustio je Dugme na gramofonu, ali nije upalio svjetlo.
Crveni se žar cigarete, vidim mu usne dok povlači dim.
Gdje si, pitam, ne vidim te...
U trenu je kraj mene, steže me, grli, ljubi, a stvarno se dobro ljubio, skida, otkopčava traperice... I ovaj puta ne pita ništa.
...........................................................................................................................
Sa 16. kata nebodera vidi se čitav grad. Stan sam uzela samo zato: zbog pogleda. Kompjuter sam namjestila tako da gledam na grad dok pišem, na svjetla koja se prostiru daleko, duboko ispod. Stan je malen: ima jednu prostoriju, u kojoj je madrac, pored njega, iznad moje glave, linija. Kad sam uselila, prvo sam kupila liniju. Najšareniju, s najtreperavijim svjetlima koja postoje. Kući obično dolazim kasno, palim liniju i u mraku gađam krevet. Kraj kreveta je pepeljara i šalica kave. Noćni ritual: moj omiljeni radio, bijeli ronhill i kava. I mobitel: uskoro će se javiti On, pijan, vjerojatno. Pitat će, kao i uvijek, "di si". Samo to: di si. Ponekad sam vani, ponekad sam doma. Ponekad je on doma. Ponekad se SMS-amo do 5-6 ujutro. U polusnu mu odgovaram na poruke. On mi šalje svoje pjesme. Ponekad je s drugom. Ponekad sam ja s drugim. Nismo u vezi, čak ga ni ne volim. Ali uz njega se osjećam živom. On je uz mene skoro normalan čovjek. Odbija doći. Uvijek. A ja uvijek ipak pitam: dodji, pišem mu u SMS-u. Pijan sam, odgovara. Umoran sam. Ne mogu. Ili mi pošalje pjesmu. Jednom je došao. Donio je Azru, pjevao mi je priznat ću ti da te volim... Kad je došao do onoga "i otkopčaj taj prokleti gumb" oboje smo od smijeha pali na madrac. Ujutro mi je na prozoru ostavio cvijet od papira i kutiju cigareta. Stalno me žicaš, govori. I poruku je ostavio. Čekam te na kavi. Zašto si otišao, pitam ga poslije. Nemaš ništa u frižideru. Imam kavu, govorim i smijem se. Stvarno nemam ništa. Smije se i on.
U redakciji glumimo da se ništa ne događa.
On mi se ponekad prišulja s leđa i poljubi me u vrat. Ponekad me ispod stola uhvati za koljeno. Jednom je utrčao za mnom u zahod i svukao mi grudnjak. Jednom mi je pustio jednu pjesmu u slušalice i nestao.
Nismo u vezi, ali...
Na stolu me čeka kava. I bijeli ronhill. Kako možeš pušiti to smeće? To mi kaže čovjek koji puši Kolumbo, odvraćam.
Jednom bih te volio odvesti doma, na more. Bi išla samnom?
Nikada nismo otišli.
Nismo u vezi, čak ga i ne volim. Ali željela sam ga.
A onda je došao Miran. Izašli smo u većem društvu. Hodao je pored mene do Knežije. U tri ujutro me pitao kad ću ga konačno pozvati na kavu. Bila sam umorna, nije mi se dalo natezati. Ma može i odmah, rekla sam, nisam mislila da će prihvatiti.
Došao je.
Ušao je u moj stan, spustio ruke na moje bokove.
Kao što rekoh, bila sam umorna. Uzvratila sam mu poljubac, u polusnu. Linija je blinkala u mraku. Vani je polako svitalo. Naslonio se na lakat i prebacio pepeljaru na moj goli trbuh.
Pepeljara je hladna, ali žar cigarete grije staklo.
Smije se.
Smijemo se.
Čujem SMS na mobitelu. On je, pijan vjerojatno. S drugom, možda.
Miran i ja se pravimo da se ne poznajemo. Sjedi u kafiću do mene i pravi se da me ne vidi. Rukom mi prolazi po bedrima.
Želim te vidjeti večeras, šapće mi u uho.
Dođi, govorim mu.
Dolazi, 1 je u noći, otvaram mu vrata. Stoji gol, s odjećom ispod ruke.
O dobro došao, kažem.
SMS na mobitelu. Linija blinka. Predin na radiju.
...........................................................................................................................
U njega sam se zaljubila preko pisama. Jednom mi je napisao kako je na putu do posla vidio staru bubu, i u njoj bakicu i starog čiču. "A buba je bila uščuvana, kao nova. A ovo dvoje su se smijuckali i pogledavali kao klinci. O tome si maštam, znaš. Da jednog dana budem star i uštipnem dragu za guzu, dok unuci ne gledaju, i da se vozikamo skupa u staroj, izglancanoj bubi."
Bila sam u vezi. Nisam mu rekla. Nisam ga do tada nikad vidjela. Nisam znala tko je.
Nakon mjesec dana šutnje, opet pismo.
"Ej, a zašto si ti i ja više ne čestitamo dobro jutro?"
I tako je počelo.
SMS-ovi, ludovanja, pisma, pozivi... Pobjegla sam u Opatiju od tadašnjeg dečka.
Njega još nisam srela.
Gibonnijev koncert usred ljetne oluje. Mokra sam do kože, hodam uokolo s mobitelom u rukama.
Drugo mu jutro puštam more u slušalicu.
Tjedan dana poslije, stojimo goli na mom balkonu i gledamo grad. Moj balkon gleda na Petlju, na reflektore, na Zagreb pokriven izmaglicom automobilskog dima. On puši, bijeli walter. Na balkonu pepeljara, velika pivska krigla cigarete i nas dvoje, zagrljeni i goli.
Priča mi o svijetu, priča mi o budućnosti. Otpuhuje dim u zvijezde. Ja ne pušim. Sviće ljetna zora, prekrasna ljetna zora. 5 ujutro je, a nekim čudom on i dalje stoji na mom balkonu. Grli me dok dijelimo cedevitu. Ja mu puštam Gabi Novak. Njegove su ruke posvuda. Gasi cigaretu i hvata me za ruku.
Vratimo se unutra, kaže.
|
- 08:43 -
Komentiraj (5) -
Printaj -
#
|
