Imam vozački već jedno 4-5 mjeseci. Prvih mjesec dana nisam vozila toliko opasno koliko iritantno. Znate one vozače koji se idu prestrojavati pa upale žmigavac i smanje na 15 km/h? E to sam ja. Bila. Manje više. Onda me to pustilo. Sad se vozim toliko nonšalantno da sam skoro sletjela s ceste jučer jer sam u oštri zavoj na razrovanoj cesti koja usput i visi, uletjela sa 70 na sat. Na užas mog dragog koji se vozio iza mene. Al dobro, šta sad, preživjela, jedino mi je pes koji je spavao na prednjem sjedalu opao na pod i uzrujano počeo lajat ko luđak. Odnosno luđakinja jer je žensko. Pas, ne muž.
Enihu, al ono što sam danas napravila zaslužuje posebno poglavlje u nekakvim analima ženskih pizdarija. Fino se ja vozim u svojoj krntijici, vidim crveno, stisnem kočnicu i počnem se zaustavljat. U tom konkretnom trenutku mi zazvoni telefon. Uzmem torbu i krenem kopat po njoj ne bih li isti našla. Nadjem telefon. Neka me sila natjera da dignem pogled i vidim kako se približavam guzici nekog auta. Koji je jadan nevin stajao na semaforu. Došla sam mu toliko blizu da sam čak i ja ćorava uočila prestravljeno lice vozača. Vidjela sam i misao koja mu je prošla kroz glavu: Jebote, plavuša za volanom! Ja sam si pomislila, "Sad sigurno misli Plavuša za volanom". Vozač iza mene si je mislio "Jebote, plavuša će mu razbit auto". Svi smo dakle razmišljali o plavušama.
Inače, neki dan sam se mrtvo ladno sparkirala na parkirno mjesto predsjednika uprave Zagrebačke banke, ni manje ni više. Za muškarce koji će ovo eventualno pročitati: vozim staru toyotu corollu i obično me trubljenje ne dira jer mi u autu trešti muzika. Odaberite neki neverbalni način komunikacije.
Post je objavljen 26.03.2006. u 16:30 sati.