Dok sam bila klinka, mislila sam da je Zagreb jezivo bezvezan. Činio mi se ružan, siv, s onim ucvrčalim asfaltom ljeti, kad stojiš na Trgu i gledaš onaj displej na kojem piše relativno ljudskih 30+, a osjećaš se kao da si u skijaškom odijelu ušetao u saunu, s vječno dosadnim fasadama koje su sve na isti kalup (a samo se čini tako, jer nitko zapravo ne gleda gore: jednom mi je dragi pokazao freske na Ilici koje nikad u cijelom svojem purgerskom životu nisam vidjela jednostavno zato jer nisam pogledala), s gužvama, zapljuvanim pločnicima (hvala Johnny), s onih par vječnih žicara na potezu Trg-Frankopanska, sa smradom i gužvama i općenito... bio mi je fuj. Kad bih danas iscrtala nekakvu mapu svojih lunjanja gradom, onako kako to rade u filmovima - imaš kartu i onda po njoj trče otisci stopala u svim bojama - vjerojatno bih otkrila da sam većinu života provela na potezu Trnje-Trešnjevka-Džamija (i naravno pripadajuće ulice). Na Trnju sam živjela (Vrbik, za vrijeme rata poznat kao SAO Krajina, danas kao Mamićgrad), Trešnjevka s besmrtnim birtijskim potezom (nekadašnji Party u Ciboni koji je danas totalno off) preko Stopa (danas je tamo nekakva pečenjara, štoli), pa do birtijskog poteza oko Doma sportova (Antispin tenkujverimač, s najluđim tulumima ikad), do naravno Concordie, mjesta na kojem se križaju valjda sve podzemne vode ovog grada, jer je nemoguće da je ta rupa mogla imati takvu magičnu privlačnost, a imala ju je. Bar dok sam ja bila klinka, danas je tamo navodno pizzerija. Za krepat. E a džamija... tamo sam išla u školu i redovno školske sate provodila u nekoj od obližnjih birtija. Tamo sam svašta prvi put - napila se (votka s okusom limuna, ako nekog zanima, tako da mi se još mjesecima povraćalo od mirisa Čarlija), ljubila se, drpala po klupama u parku, ma svašta.
Sjeća li se itko one burekdžinice na Glavnom? Pa ona pekara blizu Cvjetnog, gdje su nam svaku noć (jutro?) davali topli kruh kad bi se vraćali doma iz Jabuke? Dućan u Petrinjskoj koji je radio cijelu noć, a pored kojeg je bila nekakva srušena kuća, nešto, gdje smo pili, naša birtija Under the blood red sky. I tam je sjedio lik Papillon, jedan od onih zagrebačkih frikova koje svi znaju, a nitko im ne zna ime, čovjek teški kroner neodređenih godina (mogao je imat i 35 i 75) koji bi za pivu recitirao Papillona na francuskom i brijao da je Steve McQueen. Ili Giovanni. Ili onaj lik koji je usred zime hodao s plahtom smotanom oko bokova i glumio Isusa. Pa patuljak iz Jabuke. I moja najdraža, Jazovka, bezimena birtija u onom prolazu kod kina Zagreb koja je konačno zatvorena kad si je neki pijani i drogirani lik prosvirao mozak zaigravši ruski rulet, uvjeren kako mu neće biti ništa. Famous last words - e stari, gle ovo, jesam faca ili šta?!
Zanzibar na Savi, brodovi na Savi (Sidro, Sidro, Sidro) do kojih je posebna avantura bila doći zimi, kad bi se utabalo i sledilo onih zagrebačkih pol metra snijega, a ti pičiš u štiklicama sa čašom ili flašom nečeg...
Pa zagrebačke tučnjave... Ima nekakva slavna tučnjava Dubrave? nisam sigurna je li jedna strana bila Dubrava ili Borongaj, znam da je druga bila Ferenčica i da se sve zbilo u pothodniku. Pa tučnjave pankera i bojsa, i pojava skinsa koji nisu birali kog su šamarali.
Ovaj grad definitivno ima čudna strujanja, točno postoje mjesta koja prkose svim in & out listama i pokretima, recimo Dugave. Znam jedno 15 ljudi koji su svirali, slušali ili jednostavno pili i duvali u dugavskim garažama na probi nekog od xy bendova koji su puno obećavali a ništa nisu napravili. Ili Trešnjevka. Sad je to hoch & nobl kvart, a u vrijeme dok sam ja tamo zalazila i ljubila jednog propalog rokera koji je u Amsterdam otišao samo sa četkicom za zube, to je bio proleterski kvart. A kad smo kod toga, ja sam odrastala uz Ulicu proleterskih brigada i mislila da sam na kraju svijeta jer u mom kvartu nije bilo ničeg, jedna jedina birtija koja i sad tamo stoji, ali je okružena s njih 17, jedan jedini dućan u kojem se svako jutro satima čekalo na kruh i mlijeko u onim šugavim vrećicama (Union) i ostalo livade, vrtovi i Filozofski faks. E kolike curke su nevinost izgubile na onoj livadi...
Neki dan sam vozila sina ulicama moga grada i pokazujem mu onaj dio Draškovićeve, kod križanja onih ulica hrvatskih kraljeva/knezova/heroja, onaj dio koji je nama uvijek bio nekako ulaz u tulum, jer sad znaš da je blizu sve, još metar dva do Ptice, kojih stotinjak metara do Kulušića, svi zagrijani nekim jeftilen alkoholom (Ribar, Peristil, Graševina) i kloparanje naših marti (obavezna uniforma) po asfaltu i svi smo bili tako važni i tako nabrijani i jedino važno pitanje je bilo "a kaj slušaš" (u to vrijeme na repeatu Metalicu, Satana Panonskog majko božja, Exploited, Dead Kennedys, Sepulturu, Mizar zbog kojeg me otac na cesti Zagreb-Krk iskoro zbacio iz auta)... I kontam si, dok furam svojeg dvogodišnjaka, kaj će tebi bit super u ovom gradu, vjerojatno nikad neću saznat. Ko da su moji starci saznali za moje putešestvije Zagrebom...
Post je objavljen 26.03.2006. u 19:47 sati.