psihoanalize

Iz pouzdanih izvora saznajemo da je autor uskoplje.blog.hr-a najvjerovatnije Mario Juričević, koji već godinu dana konstantno širi ratno-huškačku propagandu koju će u krajnjem slučaju morati dokazati na sudu. U Bosni i Hercegovini je izrečena prva kazna za klevetu na internetu, što je dobar pokazatelj, da kleveta i propaganda koja za cilj ima širenje neistina obojenih nacionalističkom propagandom i podsticanje na segregaciju u školstvu, nema budućnosti. Navođenje postova bez referenci, ili s referencama koje su i same propagandističke može se okarakterisati kao nastavak izvještavanja Smiljka Šagolja i sličnih kvazi-izvještača. Nepobitni dokazi koje posjedujemo su potvrđeni i lingvističkom analizom postova na uskoplje.blog.hr.

Nastavljamo seriju najinteresantnijih stenograma o agresiji Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Sastanak od 23. novembra 1993. pokazuje Tuđmana u njegovom pravom svjetlu: pokvarenjak od glave do pete. Pored napada na gradove u BiH, Tuđman bjesni na svoje podređene radi neopreznosti u slučaju kada je komanda HV-a javno izvršila imenovanje štaba HVO-a, što je direktni dokaz hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Postavljajte, ali ne objavljujte TUĐMAN: Gospodine ministre i gospodine generale, mi smo tu sa Gornjim Vakufom doživjeli i politički i vojni neuspjeh. Ministre, ti znaš i sam da je danas i jedan od supredsjedatelja pitao, u tom sklopu, da li smo kadri i da li ćemo ovladati Gornjim Vakufom, i ja sam vama dao zadaću, to nije izvršeno i na taj način smo se i politički i vojnički kompromitirali i dali smo, potvrdili smo na taj način, te prosudbe da vojnički nismo dorasli čak ni Muslimanima na tom području. To je jedan fijasko. Tko je naredio i zašto da se ruši most u Mostaru?

ŠUŠAK: (Šuškanje kartom, ne čuje se.)

TUĐMAN: Prikazivali su na evropskim televizijama četiri dana, i to dva dana kako su hrvatske jedinice tukle. Prema tome, molim da se utvrdi tko je naredio i zašto, i da budu strahovite političke štete koje nam je to nanijelo, da smijene i kazne, vidjeti okolnosti da se čak stave možda pod vojni sud. Molim pismeni izvještaj o tome. Treće, kako ste mogli, ministar obrane i načelnik Glavnog stožera, izdati ovakvu naredbu kojom potvrđujete da Hrvatska vodi rat, da je direktno upletena, da i ja stalno naglašavam da ste sve ovo skupa morali graditi kao dobrovoljno, što su to dobrovoljci iz Hrvatske koji su napustili Hrvatsku vojsku, koji se bore tamo pod zapovjedništvom HVO-a, a vi ovdje imenujete Glavni stožer. Ministar obrane Hrvatske i načelnik Glavnog stožera…

ŠUŠAK: Mogu li ja to vidjeti?

TUĐMAN: Ti ne znaš za to?

BOBETKO: To je prijedlog koji sam ja dobio za te ljude.

ŠUŠAK: Tko je ovo pripremio?

TUĐMAN: Ti to ne znaš?

BOBETKO: Mi smo se ovdje dogovorili da ovdje poslije sastanka sastavimo ljude koji će pomoći tamo raditi.

TUĐMAN: A ne da imenujemo. Rečeno je, molim te lijepo, ja sam oslobodio svojom naredbom, koja je ostala tu, generala Rosu, ali generala Rosu je imenovao predsjednik Republike Herceg-Bosne (…)

BOBETKO: Ja sam predložio ljude, ja sam predložio ljude koji će im pomoći.

TUĐMAN: Pogledaj - Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane, Zagreb: temeljem zapovijedi vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Hrvatske, predsjednik Republike Tuđman, u skladu sa člankom 52. Zakona o obrani, Narodne novine broj 74/93 i Odluke o osnovama ustrojstva Ministarstva obrane, imenuju se u Glavni stožer Hrvatskog vijeća obrane, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, prvo general-pukovnik Ante Roso, zapovjedništvo Glavnog stožera - za zapovjednika Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane, znači, mi, Ministarstvo obrane, potpis ministra obrane…

ŠUŠAK: Nema potpisa.

TUĐMAN: I ti ne znaš za to?

ŠUŠAK: Ne znam za to (…)

TUĐMAN: Generale, jesi li ti to potpisao?

BOBETKO: Ja sam sinoć to gledao i, kažem, sada treba te stvari dovesti do kraja, treba oformiti to zapovjedništvo, to nikuda nije išlo. Ne znam kako je došlo tu, ali nikuda nije išlo. Mi smo morali od nekuda početi, koga ćemo tamo poslati.

TUĐMAN: Mi smo to morali dogovoriti i mi smo ljude morali poslati tamo.

BOBETKO: Dobio je Lucić zadatak.

TUĐMAN: Poslati Rosu kao zapovjednika Glavnog stožera HVO-a koga je imenovao tamo glavni stožer, a ne da mi imenujemo, da dajemo dokaz da mi zapovijedamo tamo. (…)

ŠUŠAK: Kako ja ovo nemam u uredu?

BOBETKO: Njima je Lucić priopćio koji idu dolje, bio je zadatak da prikuplja dobrovoljce.

ŠUŠAK: Ali, tko je ovo napisao?

BOBETKO: Tražio je dobrovoljce i dali smo mu dobrovoljce.

TUĐMAN: Ovu naredbu tko je napisao?

BOBETKO: Ja sam vidio u kancelariji napisanu, samo ja je nisam potpisao.

TUĐMAN: Ti nisi znao, a ti nisi potpisao. Jesi li znao za to?

BOBETKO: Ja sam znao, ja sam dao ljude, predložio mu ljude koje mu ja predlažem za pomoć, koje je tražio. Ljudi su se javljali kao dobrovoljci. Dobio je zadatak.

TUĐMAN: To je u redu, tako smo se dogovorili. Ali, imenovanje, ako je to meni došlo od službe, a budući da oni imaju - i Muslimani i Englezi i Amerikanci i Francuzi, i ne znam tko još, da imaju svoje službe i da inače optužuju Hrvatsku za vođenje rata, prema tome… (…)

BOBETKO: Ja sam to dao, birao sam ljude. Ja sam skinuo Nojka Barinovića 14 dana sa fronta dolje da im pomogne i našao sam ga u Prozoru i danas je u Prozoru.

ŠUŠAK: Nije nijedna osoba sporna, nego je sporan dokument.

TUĐMAN: To do te mjere sliči na namjernu, ne provokaciju, nego namjerno davanje u ruke protivniku. Dogovorio sam da idu kao dobrovoljci, a sada…

BOBETKO: Onda su dominirali tzv. formurale i neke ljude smo mogli birati. Što će mi dobrovoljac koji se neće tući, koji će otići tamo…

TUĐMAN: Ljude birati i rekli smo, zato što idu kao dobrovoljci, da im tamo dati pogodnosti i u činu i u stanovima, i to smo se sve skupa dogovorili, ali ne ovakav dokument, da Hrvatska imenuje svoje ljude tamo i to dužnosnike iz javnog stožera itd., da mi vodimo glavni stožer.

ŠUŠAK: Vaša zapovijed, ali gore nema ur. broj, znači nije registrirano, nije službeni dokument, nema broj pod kojim je izdat dokument, to izdaje Ministarstvo, da bih ja znao da izdaje Ministarstvo, nema ništa i nije potpisano ni jednog od nas, samo da dođe nekome u ruke da može time manipulirati.

BOBETKO: Cijelu operaciju tih dobrovoljaca, prikupljanja, vodio je Lucić, koji je dobio tada zadatak.

TUĐMAN: Da li je on to pripremao?

BOBETKO: Ja ga moram pitati.

TUĐMAN: Ispitaj. To je politički užas, ne znam kako će na to reagirati - u svakom slučaju, užas.

BOBETKO: Bolje bi bilo bez toga ako je otišlo negdje dalje.

TUĐMAN: Vi to vidite ako je otišlo bilo kom pojedincu da…

BOBETKO: (…) Ja vidim što je sporno.

TUĐMAN: Čitav taj akt je sporan.

BOBETKO: Jasno, ne smije takav akt biti formuliran. (…)

TUĐMAN: Generale Bobetko, sada mi nije jasno nešto - ja sam rekao da Roso preuzima zapovjedništvo dolje i da on biva odgovoran što se nas tiče, a mi da mu damo potporu. Što to znači da on nije uzeo u ruke? Kada si bio dolje, što si organizirao tu obranu bez njega, tu operaciju?

BOBETKO: S njim zajedno je razrađen svaki detalj, ali on je, normalno, trebao pratiti tu operaciju, preuzeti zapovjedništvo, ne mogu ja umjesto njega zapovijedati, ali on to ne radi.

TUĐMAN: Što radi?

BOBETKO: To ja ne znam. Ja osobno sam, da jednom budemo na čistu, sam formirao grupu, odveo dolje, razradio zadatak ovdje, s njima dolje, tri dana potrošio dok smo utvrdili što imamo, koja nam je to lijeva kolona, kolika je i tu noć nije htjela ići.

TUĐMAN: I rezultat je to da smo doživjeli vojnički, a poslije toga politički… (…)

ŠUŠAK: Ima ovdje nekoliko problema, predsjedniče. Nekada napravimo stvari ne razmišljajući. Tolj je saborski zastupnik, mora ga imenovati dolje za nešto, a Viro je saborski zastupnik, kako će se odraziti na to, ali neka bude njihov…

TUĐMAN: Treba vidjeti tko je od tih ljudi; one koje imenuje dolje u stožer, te moramo ovdje razriješiti.

ŠUŠAK: Meni nije problem razriješiti u vojsci, Crnjca, Vrbanjca, Biškića, to nije problem, predsjedniče, nego što je sa statusom saborskog zastupnika, to prešutjeti, pa kako bude (...) I to ne treba jer političku mu djelatnost radi (Mati Bobanu, op. pr.) Viro, a ne Dodig, i Krpina je s Virom u kontaktu. Krpina je bio dolje isto.

TUĐMAN: Da se razumijemo, ministre - one koje imenuje dolje u stožer, znači ovdje ih treba razriješiti sa datumom, dati takav prijedlog, a, generale Bobetko, da stalno između tebe i Rose od početka postoji neki animozitet i nepovjerenje i čini mi se da to ni sada nije prevladano, nakon što je on otišao dolje.

BOBETKO: Ne može biti prevladano ako on kaže da ima 600 ljudi, a ja mu tamo utvrdim 90. Ja pripremam operaciju…

TUĐMAN: Idemo dalje. Ministre, utvrditi tko je pisao ovu naredbu jer ono što smo kazali, što je general rekao da su to dobrovoljci koji idu, a ne da mi biramo. Znači, to mi sliči gotovo na provokaciju; znači, utvrditi tko je potpisao i kome je otišlo i povući to (…) Drugo, vidi na koji način sa Rosom i sa - tu je Crnjac za glavnog, sa Rosom i sa nekim, ali isto tako ne smije se ispustiti, nismo mi mislili generala Petkovića i generala Matića, koji su dolje, tu ih nema, prema tome, odakle, što je to, i održati sastanak sa Rosom, ali to ti, jer očito tu nešto ne štima, tu puca. Prema tome, sa Rosom i sa njegovim užim stožerom, HVO-om, kakva je situacija i kakva im pomoć treba, otići dolje i da budu odgovorni za provedbu operacije, znači, da li se može dovršiti ta operacija. Znači, nije mi jasno, ako oni imaju snabdijevanje od Travnika prema dolje, znači zašto…

ŠUŠAK: Predsjedniče, oni idu na ovo presijecanje komunikacija, spajanje Kiseljaka i Busovače, i ta akcija ne ide tako brzo, ali ide, pomak je svaki dan, nekoliko kilometara i to je taj put.

TUĐMAN: Znači, dati jasnu zadaću ono što Muslimani imaju svoj cilj, osvajanje svega, Busovača, Kiseljak, do Prozora i produžetak ofenzive poslije južno od Mostara, znači, dovršiti tu operaciju oko Gornjeg Vakufa i spriječiti ovo. Da li su svjesni toga itd. (…)

Razgovor nastavljen za kartom

ŠUŠAK: Ovdje je granica, ovdje su unutra, u brdima, u klisuri, i oni idu na… da pređu s ove strane i onda je Jablanica odsječena i Drežnica, moraju se predati. Ali, oni se gore tuku, predsjedniče, gore prema Vakufu, a ovdje su Muslimani u brdima, ovdje i nema ih puno, ali je veliki teritorij, velike snage angažirane i Muslimani više nemaju dotoka prema Mostaru, cesta je odsječena i nema opasnosti… Za most nema problema.

TUĐMAN: I most i ovo sliči na provokaciju, na kompromitaciju Hrvatske. (…)

BOBETKO: Samo ako se ne pristupi odmah koordiniranju jačih snaga, za zaposjedanje prostora nema snaga jer nemate ljudi, snage, budite svjesni toga.

TUĐMAN: Što to govoriš, pa ti imaš zadaću da ih stvoriš. Ja sam rekao, sada da date dobrovoljce, a ako će trebati, da ćemo i sa redovnim vojnim snagama, ali sa redovnim onda (kada) naredim, a sada sa dobrovoljcima, a pripremiti i redovne.

Bošnjacima sijekli glave i izlagali na pijaci

Izvor: (SD, bljesak.info)

Slobodna Dalmacija došla je u posjed optužnice protiv Ivice Rajića, koja zapravo predstavlja osnovu njegove nagodbe s Haškim tužiteljstvom. Optužnica sadrži devet stranica, podijeljena je u 43 točke i datirana 25. listopada 2005. Završava vlastoručnim potpisima samoga Rajića i njegove haške odvjetnice Doris Košte, koji tim potezom u potpunosti prihvaćaju svaki od optužnih navoda.

Pokajnički iskaz

Premda je javnost, ugrubo, obaviještena o njegovu sadržaju, originalni dokument otkriva do sada nepoznate detalje Rajićeva pokajničkog iskaza pred Haškim tužiteljstvom.

Pokazuje da svoje ratne zločine ne pokušava podijeliti i barem djelomice prevaliti isključivo na nadređene zapovjednike - Tihomira Blaškića, Milivoja Petkovića i Slobodana Praljka - već i poveći broj nižih pripadnika HVO-a.

Uz Dominika Ilijaševića Comu, koji je u javnosti već prilično ozloglašen, Rajić tereti Marija Bradaru, Miroslava Antića, Marinka Jurišića, Marinka Ljolju, Marinka Šunjića, Zdravka Mihaljevića, Željka Bošnjaka, Emila Haraha. u točki 33. neizravno optužuje i Ivana Bandića, bratića sadašnjega zagrebačkoga gradonačelnika.

Prema Rajiću, Ivan Bandić bio je 1993. Petkovićev savjetnik za SIS. Navodno, dobio je nalog da lažira istragu o likvidacijama civila na vareškom području.

Zahvaljujući istoj optužnici s Rajićevim potpisom, u Haagu su prvi put službeno rekonstruirane dvije stravične, ali u potpunosti autentične scene: kako su vojnici HVO-a Muslimanima sjekli glave i kao eksponate ih izlagali na lokalnoj tržnici, dok je Dominik Ilijašević njihove odrezane uši vozikao po vareškim ulicama, nataknute na antenu svog automobila...

Za manju kaznu

Svojim potpisom na kraju optužnog dokumenta Ivica Rajić se obvezao da ni jednu od optužnih tvrdnji neće osporavati pred Sudskim vijećem Haškoga tribunala.

To je glavni uvjet, kako vjeruje, da ishodi veću milost i manju kaznu za likvidaciju civila u Stupnome Dolu. Kako je njegova odvjetnica već ranije izvijestila hrvatsku javnost, Tužiteljstvo doista neće tražiti strožu kaznu od 15 godina zatvora. No, tu sugestiju Sudsko vijeće ne mora u konačnici prihvatiti.

U slučajevima takvih vrsta nagodbi najčešće se ne događaju duge sudske rasprava između tužiteljske i odvjetničke strane. Zajedno s novom verzijom optužnice, Rajić je u svemu priznao krivnju, pa Sudsko vijeće Haškoga tribunala preuzima samo jednu funkciju: odlučiti o visini njegove kazne.

Ipak, Rajićeva optužnica time ne dobiva status apsolutne haaške istine. Nesumnjivo, Rajić će nastupiti kao krunski svjedok optužbe u sudskim procesima protiv Petkovića i Praljka. No, pitanje je što će od njegovih izjava preživjeti sučeljavanje njihovih protuargumenata.

Ne može naškoditi generalu Blaškiću

Prema neslužbenim informacijama, njegova nagodba irelevantna je za eventualnu obnovu postupka protiv Tihomira Blaškića. Jer Rajić govori o kiseljačko-vareškom, dakle, istočnom dijelu Operativne zone HVO-a Srednja Bosna. Naprotiv, Blaškićev predmet obuhvaća ratne zločine na zapadu Lašvanske doline.

Riječ je o trećoj, nagodbenoj verziji optužnice protiv Ivice Rajića. Prva potječe iz 1995., kada se Rajić uz pomoć jedne frakcije HDZ-a, MORH-a, MUP-a i SIS-a skrivao pred haaškom tjeralicom. Prve izmjene prihvaćene su u Haagu u siječnju 2004.

Ulovljen u Splitu kao lažni Jakov Kovač, Rajić je doveden pred sud, gdje je izjavio: 'Nisam kriv'. Ovo je već treća verzija. Unatoč preciznijim činjenicama i daleko drastičnijim kvalifikacijama, Rajić se tek sada osjetio krivim.

O metodama urbicida i agresije Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu svjedoči i razgovor Tuđmana sa Jankom Bobetkom i Rosom 6. novembra 1993. godine, samo četiri dana prije rušenja Starog mosta. U jednom trenutku Tuđman od Rosa traži da protiv Bošnjaka primijeni "neke elemente zastrašivanja": "Da bi osigurao ove granice Hrvatske, izvoli upotrijebiti sve što je moguće, jedino nećeš bojne otrove". Na što Roso odgovara: "Tu je taj problem što su ta punjenja miksnog tipa, miješana i jako su velika, ne možemo ih razdvojiti, 500 kg, to bi uništilo jedan cijeli grad kemijski... Ja čuvam to kao adut, ovi naši iz BiH to znaju". Samo četiri dana kasnije, novi sastanak, sa hitnom temom: srušen je Stari most u Mostaru. "Neki elementi zastrašivanja" koje je Tuđman zahtijevao, primijenjeni su. Sada Tuđman pita: "Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio". Slijedi odgovor Mate Bobana, koji je značajan doprinos u povijesti ratnog cinizma: "Bile su strašne kiše". Stari Most je, dakle, porušio Pero Zubac svojom poezijom, svojim "Mostarskim kišama". Tuđman je ipak oprezan, pita: "Hoćemo li opet mi biti optuženi". Tada se pokreće čitava strategija prikrivanja zločina: pada dogovor da se kontaktiraju veze u španskom bataljonu, da se stranci nagovore da lažu o tome da Hrvati nisu srušili Most. Mate Granić: "Imati tu informaciju, imati sve, jer ako oni kažu dobru informaciju onda je to izuzetno, jer se inače to na CNN...". Tuđman: "Inače, među nama, rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?" Mate Granić: "Nama". Još veća panika nastaje kada se pokušava prikriti stvarna uloga Hrvatske u ratu u Bosni.

Sastanak u vili "Dalmacija", održan 5. novembra 1993. Franjo Tuđman sa Jadrankom Prlićem, Matom Bobanom, Slobodanom Praljkom i Milivojem Petkovićem.

Tuđman: Ja sam dao inicijativu za ovaj sastanak zbog momentalne, rekao bih i kritične situacije, i u vas u Herceg-Bosni, odnosno u cijeloj Bosni i Hercegovini, i u svezi s tim zbog veoma negativnog utjecaja na Hrvatsku nakon događaja oko Stupnog Dola. Pored tih neposrednih pitanja, jasno, bitno je i pitanje strateških političkih interesa Hrvatske u svezi sa takvim držanjem Muslimana i događajima, kojima smo svjedoci sada (…) Evo kakvo mi je pismo uputio nadbiskup vrhbosanski monsinjor Vinko Puljić 31. listopada:

"Gospodine predsjedniče, osjećajući odgovornost pred Bogom i Katoličkom crkvom, želio bih vam uputiti nekoliko riječi kao najodgovornijem čovjeku među Hrvatima. Uz sve strahote koje smo mi Hrvati u Bosni i Hercegovini proživjeli i još uvijek proživljavamo, ne vidim kuda sve vode ovakva ratna zbivanja. Budući da se nalazim u nemogućnosti kretanja po svojoj nadbiskupiji, ipak nastojim pratiti što se događa na terenu moje (nadbiskupije, op. pr.). Dobivši neke informacije od izvora, kojima nemam razloga ne pokloniti svoje povjerenje, želim ih pred vas iznijeti očekujući mjerodavnu zaštitu našeg življa. Tu informaciju posebno želim iznijeti zato što je ona dospjela i u ruke nekim međunarodnim čimbenicima (...) Navodno je i jedan općinski zapovjednik iz srednje Bosne, vrativši se s puta iz Gruda, izjavio: 'Mi imamo sklopljen ugovor sa srpskom stranom. Oni će HVO-u pružiti pomoć očistiti krajeve koje kontroliramo te će nam Srbi omogućiti iseliti Hrvate iz Kiseljaka, Kreševa, Vareša, Viteza i Busovače, a mi ćemo te predjele predati četnicima. Naši i srpski šefovi su se dogovorili ove predjele tako riješiti'. Na upit zašto se žrtvuju toliki momci koji se bore, navodno je odgovorio: 'Moramo izazvati Muslimane da nas potjeraju odavde. Taj zadatak sam dobio.' (…) Ne bih ovim izjavama davao preveliku važnost da mi vjernici ne poručuju kako je u njih upao strah, ne samo od neprijateljskih snaga nego i od pojedinih siledžija HVO-a. Zbunjen sam ovim vijestima, pogotovo zato što mi živimo na takvim prostorima da iskihavamo mnoge čudne poteze HVO-a (…) Oni stalno tvrde kako im stižu takvi nalozi. Osjećamo se žrtvovanima i to osuđenima na smrt (…) Načelne izjave da će HVO zaštititi svakog Hrvata postaju već smiješne, ali su, nažalost, tragične. Molim vas da nam HVO dadne konkretne dokaze ili neka nam se kaže da ne mogu štititi nas ljude, pa ćemo makar znati na čemu smo. Puno je dokaza da se nas zaista želi istrijebiti iz ovih terena i Muslimanima se pruža prilika da to lako učine." (…)

Dajmo danas razmotrimo političku i vojnu situaciju, sa zadaćom ovog sastanka da donesemo odluku da se netko zbog događaja na Stupnom Dolu ne samo smijeni sa dužnosti nego i stavi pred sud, da bismo s time mogli izaći pred međunarodnu javnost, jer, kao što vidite, Muslimani se igraju, oni smjenjuju svoje zapovjednike koji su krivi itd. (…) Mi se moramo organizirati tako da u najmanju ruku obranimo onu crtu koju smo kako-tako uspjeli dobiti odobrenje za nju i na međunarodnoj konferenciji, znali Novi Travnik, Vitez i Busovača. I isto tako smo rekli, trebali bismo ovladati, po mom mišljenju, iz strateških razloga čitavim pravcem Prozor, Uskoplje, Bugojno, Jajce, i ne dopustiti, znači, ofenzivne namjere Muslimana da prodru južno od Mostara.

Boban: (…) Ja sam ovih dana dobio, isto tako, informaciju, jednu, ponovno od biskupa Komarice, u kojoj upravo govori onako kao što ste vi kazali. A njegova čestitka za proglašenje Hrvatske Republike Herceg-Bosne je u biti jedna lijepa poema hrvatskoj borbi i slobodi hrvatskog naroda. Otprilike je kazao: "Ako ne mognemo drukčije, onda vaša zapovijed da ostanemo, ostat ćemo do zadnjeg. A vaša zapovijed da idemo, ići ćemo tamo gdje nam kažete da idemo" (…)

Prlić: (…) Mislim da u ovom trenutku je neophodna vojna pobjeda da se povrati i situacija i raspoloženje, mislim da je to jasno i to ne treba uopće obrazlagati. Da li je to Mostar, da li je to Vakuf ili ova akcija koja se gore planira, spajanje Kiseljaka sa Busovačom. Mi se moramo približavati zaokruženju teritorije. Mi smo kao Vlada proljetos utvrđivali i prijedloge i zaključke, čak i o preseljenju određenih brigada sa nekih područja koje bi uključivalo i preseljenje pučanstva sa tih područja i njegovo koncentriranje na određenim pravcima za koje smatramo da mogu postati i ostati hrvatski prostori. Dakle, željeli bismo to isključivo pragmatično gledano. Ja znam da jeste nastojanje da svaki Hrvat ostane da živi gdje jeste. Ali, postoji pragmatika, postoji koncentracija snaga, postoji sve ostalo (…) Što se tiče odnosa sa ove druge dvije strane, ja sam sutra u Velikoj Kladuši, ako Bog da, na razgovorima sa ove dvije strane. Mi sa Srbima moramo igrati igru zbog ovih enklava, jer je to jedini način da ih uopće održimo u životu, i da im omogućimo i vojnu snagu kako bi se zaštitili od Muslimana (…) Bez lomljenja kičme Armije Bosne i Hercegovine na pravcu srednje Bosne, smatram da se teško može očekivati bilo kakvo posebno rješenje sa ovom dominantnom grupacijom kod Muslimana, na čelu sa Alijom Izetbegovićem. Toliko, predsjedniče.

Praljak: Misao Hrvatske zajednice Herceg-Bosne tražila je snažniju centralizaciju svih struktura civilne vlasti, koja nije napravljena. Sama ideja nije operacionalizirana, labavo je država ispuštena iz ruku. Ekipiranost je loša, gubitak sposobnih ljudi još gori (…) Vojna situacija danas jest, s jedne strane, pristojna, jer je slomljena muslimanska ofenziva koja je išla od Vakufa prema Mostaru, sa svim izjavama da će doći do Ploča, pa proširiti malo lijevo, malo desno. U Vakufu ta ofenziva je trajala dobrih mjesec dana jug Mostara, Vakuf, da odsijeku Prozor itd. Na tim prostorima ona je zaustavljena i slomljena, međutim, ostaje prostor ovih enklava koje smo ranije izgubili, a izgubili smo, predsjedniče, Fojnicu (…) Ista situacija dogodila se u Bugojnu (…), tako je ista situacija bila u Travniku, gdje su isto tako civilne strukture najčešće, jednostavno, kao i u Varešu, to je skupina lopova koja je trgovala, ona nije tražila svoje mjesto, nego je to trgovalo gore, preprodavalo, bogatilo se; Pečirović, koji je zatvoren, po mom dubokom uvjerenju, skupa sa cijelom ekipom, trebao je biti strijeljan (…) Mogućnosti su da se za sedam dana počne ofenziva na Vakuf sa relativno velikom izvjesnošću da se uspije. Isto tako, ofenziva prema jugu Mostara sa Blagajem, pa negdje prema Bugojnu do Granačice, da dalje, mislim da sa postojećim snagama (…) ne bi moglo ići (…) Problem enklava Kiseljak i Vareš sada je relativno pristojan, zbog toga što su gore jednostavno jedinice kvalitetne i dobre (…) Ostaje problem da cijelo snabdijevanje gore, cijelu logistiku, vršimo preko srpskih teritorija trgovinom nafte za oružje i zajedničkim planiranjem nekih akcija gdje Srbi, naravno, ne daju ljude (…) Vojna situacija u Žepču je dobra iz jednostavnog razloga što je ta brigada, kao i njeno političko vodstvo od početka imalo kristalno jasne stavove, tako se ponašalo i nanijelo je velike gubitke (…) Međutim, dolazi zima, teritorij je dosta velik, srpska vojska je sve slabija, tako da smo mi u nekoliko navrata, gore su ljudi morali vraćati teritorije koji su Srbi izgubili od Muslimana (…) Pomoć Hrvatske trebala bi, po mom dubokom uvjerenju, biti u brzom ubacivanju nekih jedinica za jednu akciju na sedam dana i poslije toga preko noći izvlačenje (…) Još samo jednu rečenicu da kažem. Gledajući Srbe, koje održava, između ostalog, scenografija, oni imaju tri svoje televizije, oni imaju svoje ministre inostranih poslova, oni imaju svoje skupštine, oni jednostavno izgledaju na nešto, bez obzira koliko je tu unutra šuplje. Isto tako se događa i sa Muslimanima. Treba vidjeti kako oni tamo onu vladu postroje, kakvi su to smokinzi, kravate itd. Mi smo u tom pogledu, gospodine predsjedniče, sve više počeli ličiti, ukupno, zajedno, svi skupa, na zemljoradničku zadrugu. To nije dopustivo, i u tom pogledu treba promijeniti cjelokupnu scenografiju ove države koja se zove Hrvatska Republika Herceg-Bosna.

Petković: Gospodine predsjedniče, ja sam imao tu sreću, ili, da kažem sada, nesreću, da sam u vrijeme događanja u Stupnom Dolu bio u Kiseljaku. Znači, na osnovu naših planova i dogovora, ja sam pripremao postrojbe u Kiseljaku za ofenzivna djelovanja Kiseljaka prema Busovači. Nije točno da su borbe počele 23., napadom HVO-a, na Stupni Do. Devetnaestog su već počele borbe u selu Kopjari, i pad sela Kopjari, pad objekta Lješnica i dolazak muslimanskih snaga, odnosno povezivanje sa snagama u Stupnom Dolu. Zbog takve situacije, i paničnog zahtjeva zapovjednika brigade Bobovac, 21. navečer, oko 23:00 sata, gospodin Ivica Rajić, koji je zapovjednik Operativne grupe dva, pod koju potpada i Vareš, i ja, donijeli smo odluku da se intervenira snagama iz Kiseljaka. Upućeno je 210 vojnika na čelu sa zapovjednikom operativne grupe Ivicom Rajićem i sa još šest do sedam časnika iz brigade "Ban Josip Jelačić", Kiseljak. Nakon jedan dan pripreme, 23. je otpočela akcija snaga Hrvatskog vijeća obrane, i izvješće, koje sam ja dobio navečer, glasilo je: "Ovladali smo Stupnim Dolom, vršimo pripreme i sređujemo crte obrane oko Vareša."

Ekskluzivno Predrag Matvejević iz Rima za "Dnevni avaz"

Razgovarala: Sanja ŠKULETIĆ
Predraga Matvejevića, uglednog evropskog književnika i profesora sveučilišta u Rimu "La Sapienza", sudija Općinskog suda u Zagrebu Nenad Lukić osudio je na pet mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine, zbog navodne klevete i uvrede pisca Mile Pešorde. U ekskluzivnom intervjuu za "Dnevni avaz" iz Rima Matvejević ističe da ga vijest o ovoj presudi nije pogodila, ali jeste iznenadila. Primjer Matoša

Da li ste prihvatili tu osudu i da li planirate uložiti žalbu na presudu?

Zašto? Da li biste ponovo termin taliban vezali za Milu Pešordu? Strasni privrženici

Šta konkretno smatrate pod nazivom taliban? Šta je bio povod da, između ostalih, i Pešordu nazovete talibanom? Branio i Šešelja dok nije postao četnik

Sidran nije prvi kojem ste stali u odbranu?
Stao u odbranu Danila Kiša

Ovo je već treći put da se Vaši tekstovi kose sa "zakonom".
Bolesna ideologija

Reporter Associated Pressa, Tony Smith krajem 1995. posjetio je Gornji Vakuf i razgovarao o podjeli u gradu što je zabilježio u svojoj reportaži. Kao iskusan reporter ukazao je na pogubnost segregacija koja ni danas 2005. godine, deset godina poslije, nije ukinuta. Major Butch Maycock komandant britanskog bataljona tada stacioniranog u Gornjem Vakufu izjavio je sljedeće: Major Maycock svjestan štete koja se može nanijeti društvu pogubnom politikom segregacija napominje slučaj Kipra na kojem je služio u sklopu UN trupa: U nastavku citiramo dijelove članka na engleskom jeziku:

Yet Gornji Vakuf, a town of 24,000 people about 30 miles west of the capital Sarajevo, has two elementary and two high schools to replace the single complex where all children ages 7-18 were schooled before the war. So far, the schools can't even agree on where to put a shared library - a first step toward reintegration.

Izjava direktora Srednje škole "Gornji Vakuf", te daleke 1995. godine:

"Mine is a Bosnian school," said headmaster Zahid Sehic. "It's not Serb, Croat or Bosniak. There is no ideology. We read authors from all ethnic groups." He said that children were taught the Bosnian tongue, the language he claimed was the oldest in the region. But, he added, "kahva, kava and kafa are all valid spellings in my school," referring to Bosniak, Croatian and Serbian orthography for the word meaning coffee.

Izjava zamjenice direktora hrvatske srednje škole:

"They are introducing Turkisms," protested Nada Matljanic, deputy head of the Croatian high school. The program in that school is nearly identical to that used in Croatia proper, where children are taught that Bosnia is historically part of Croatia. "After so much blood, I don't believe that if we had a unified school tomorrow, parents from either side would allow their kids to attend," Matljanic said.

Dva različita pogleda na državu i društvo:

But Sehic, the Bosnian school's headmaster, sees no other option: "If there's no reintegration, we'll have two peoples living here and there will be no Bosnia."
On the day before Christmas break, Croatian children, accompanied by local nuns, sang God Protect Croatia, My Dear Homeland before rushing out into the snow. In the Bosnian school, the mood was less joyful...

Živimo u 2005. godini, a slike prošlosti još uvijek lebde. Nacionalni dušebrižnici uporniji nego ikad proizvode vještačke podjele kako bi mogli sačuvati mitove i legende koje su proizveli tokom rata, jer znaju da ukoliko škole budu jedinstvene, tada će se njihova propaganda srušiti kao kula od karata, a djeca će konačno učiti o jednoj istini za dobrobit Bosne i Hercegovine.

Tekst preuzet iz Dnevnog avaza:

Sabahudin Topalbećirević snimio emisiju o kapitenu reprezentacije BiH Gledaoci BHT 1 u srijedu, 9. novembra, u 20 sati moći će pogledati polusatnu reportažu o Sergeju Barbarezu, kapitenu nogometne reprezentacije BiH, sjajnom sportisti, a prije svega velikom patrioti. Autor emisije Sabahudin Topalbećirević i snimatelj Jazid Ahmetkadić emisiju su napravili za vrijeme trodnevnog boravka u Hamburgu.

Zanimljiv život

- Radi se o emotivnoj životnoj priči o Sergeju Barbarezu, velikom čovjeku i sportisti. Emisija bi trebala trajati desetak sati da bi se opisao zanimljivi život ovog velikog Mostarca, naročito njegova nogometna karijera od Veleža do nastupa u dresu Hamburga. U trideset minuta pokušali smo predstaviti najznačajnije detalje o njemu, a on prvi put otkriva šta je govorio glavnom sudiji za vrijeme utakmice na Marakani, o fenomenu zvanom Zenica u kojoj reprezentacija nikada nije izgubila - kaže Topalbećirević. Otkriva nam da je Barbarez najteže podnio kada je pričao o smrti oca Ljube, što mu je bio najteži trenutak u životu. - Sergej je u tim trenucima jedva zadržao suze. Na njegovom licu vidjela se neizmjerna tuga, koju je teško riječima opisati. Nakon toga, prisjetio se gola protiv Nirnberga, koji je postigao nekoliko dana nakon očeve smrti - nastavlja Topalbećirević.

Zaštitni znak

Topalbećirević je posmatrao utakmicu Bundeslige između Hamburga i Schalkea, a nakon toga uzeo izjave navijača Hamburga o Barbarezu. - Barbarez je glavna zvijezda uz Rafaela Van Der Vaarta. Nogometaš koji je postao zaštitni znak našeg kluba i kada on igra, možemo pobijediti sve protivnike. Na terenu "gine" za dres i pravi je primjer ostalim nogometašima - prenosi Topalbećirević mišljenje jednog navijača. U Njemačkoj su u toku pripreme za Svjetsko nogometno prvenstvo, a Barbarez je jedini nogometaš koji je sa desetak poznatih sportista uključen u kampanju "Sportom protiv nacizma i rasizma". - Ovo je dobar pokazatelj da Barbarez pored nogometnog znanja ima veliku dušu i bori se protiv svih vrsta nepravdi. On je ljudska veličina kojoj se dive svi stanovnici Hamburga, Nijemci, Bosanci i Hercegovci. Humanost je dokazao bezbroj puta - kaže Topalbećirević.

Govori i majka Zlata

U reportaži o Sergeju govorit će i njegova majka Zlata, Blaž Slišković, Mirsad Hibić, a autor je koristio arhivski materijal i snimke s utakmica.

Pozitivno iznenađen navijačima

Sportski komentator BHT1 pozitivno je iznenađen ponašanjem navijača na tribinama. - Nije bilo nijednog incidenta, iako su navijači popili nemoguće količine piva prije utakmice. Nijemci su me još jednom uvjerili da su uz Engleze najfanatičniji navijači - govori Topalbećirević.