psihoanalize

Poznata stvar je da nacionalni dušebrižnici bosanskih Hrvata iz dana u dan pričaju o ugroženosti, što pomalo prelazi granicu dobrog ukusa, pa ako hoćete i pristojnosti. HVO i HV koji su izvršili agresiju na Bosnu i Hercegovinu, etnički očistili Hercegovinu od Bošnjaka i njihovih bogomolja, a u srednjoj Bosni sravnili sa zemljom Gornji Vakuf, napali Bugojno, Novi Travnik, Vitez, Vareš i Busovaču uporno se jadaju, a pri tom zaboravljaju da su sami krivi. Plastičan primjer je Bugojno u kojem su Hrvati jula 1993. izmasakrirali 45 bošnjačkih civila u bugojanskom naselju Vrbanja, a potom kukaju kako su u Bugojnu stradali. Nepobitna činjenica je da su Hrvati napali Bugojno nakon ranijih napada na Prozor, Novi Travnik, Gornji Vakuf, Stupni Dol itd, i nepobitna činjenica je da je u Bugojnu stradalo duplo više Bošnjaka nego Hrvata. Ali prema dobro uhodanom obrascu Hrvati se žale izigravajući mučenike dok se Hag puni novim dokazima o hrvatskim zločinima i novim priznanjima ratnih zločinaca, a Bošnjaci šute kao i obično ostavljajući žrtve da počivaju u miru. Mirko Šagolj takvu psihologiju objašnjava na sljedeći način: Eto tako kaže jedan Hrvat o ulozi političkih predstavnika vlastitog naroda. Detaljnije možete pročitati ovdje.

Reakcije hrvatskih nacionalnih dušebrižnika povodom Rajićevog priznanja gotovo su identične rekacijama srpskih nacionalista u vrijeme priznanja Biljane Plavšić. Jedni se peru od odgovornosti poput Vladimira Šeksa, dok drugi i dalje pričaju o ugroženosti i navodnim intencijama suda u Hagu protiv Hrvata. Šta bi tek rekao odbjegli Jelavić koji je ratnom zločincu Rajiću kupio stan u Splitu valjda za "ratne zasluge". Kako god ovo je još jedan čvrst dokaz koji je potvrdio ono što je već zapisano u presudama Blaškiću i Kordiću, i naravno u stenogramima Franje Tuđmana.

Detaljnije pročitajte u članaku sa Slobodne Evrope: Upitan tvrdi li Rajićeva izjava suprotno od stavova iz saborske Deklaracije o Domovinskom ratu, gdje se o njemu govori kao o obrambenom i pravednom, Šeks je kazao da se Deklaracija ne odnosi na Bosnu i Hercegovinu.

Na tragu stava Sanaderove vlade da je sve u vezi Haga pravna, a ne politička problematika, jedina reakcija od strane izvršne vlasti došla je od pomoćnika ministrice pravosuđa za odnos sa međunarodnim sudovima Jakše Muljačića. Ne mogu komentirati izjave gospodina Rajića, jer Republika Hrvatska nije stranka u tom postupku, kazao je: Rajićeva izjava tek je jedan od dokaza u budućim postupcima, komentar je potpredsjednika parlamentarnog kluba Socijaldemokratske partije Hrvatske i sveučilišnog profesora Ive Josipovića: Takvo priznanje i dosadašnji takvi stavovi u haškim presudama imaju svoje političke konotacije i utjecaj na ocjenu uloge Hrvatske u ratu u susjednoj zemlji, naglašava Josipović: Predsjednica Hrvatske narodne stranke Vesna Pusić je pred četiri godine gotovo doživjela verbalni linč kada je kazala da je i Hrvatska bila agresor u Bosni i Hercegovini. Ni danas nema što za promijeniti u toj svojoj izjavi: U BiH i hrvatski i bošnjački zvaničnici, ali i nevladine organizacije, smatraju kako Ivica Rajić pokušava da se nagodi sa Hagom i dobije što manju kaznu. Samo zbog toga je, tvrde, izjavio kako je Hrvatska vojska, uz saglasnost vlasti u Zagrebu, učestvovala u ratu u BiH protiv Bošnjaka. Portparol HDZ-a BiH, Mišo Relota: Svi se u BiH, također, slažu u tome kako su građani iz Hrvatske ratovali u BiH protiv Bošnjaka. Jesu li to, međutim, činili samo kao pripadnici Hrvatskog vijeća obrane ili su to bile regularne jedinice vojske Republike Hrvatske, o tome su već različite ocjene. Potpredsjednik RS-a Ivan Tomljenović tvrdi da je Hrvatska samo vojno pomagala HVO-u: Predsjednik Stranke za BiH, Safet Halilović, naglašava kako je smiješno smatrati da je Rajić svojom izjavom otkrio nešto novo, jer su glavni hrvatski vojni zvaničnici već odavno priznali da je Hrvatska pomagala rat protiv Bošnjaka u BiH:

U nevladinoj organizaciji Centar za ugrožene narode, koja se zajedno sa Haškim tribunalom bavila istraživanjem zločina HVO-a, kažu da su dokaze o učešću Hrvatske vojske u ratu u BiH odavno proslijedili u Hag. Fadila Memišević: U hrvatskim krugovima u BiH navodi se još kako su vojne snage Republike Hrvatske učestvovale u ratnom sukobu na području BiH tek nakon što su bivši predsjednici dvije države Alija Izetbegović i Franjo Tuđman potpisali 1994. godine Splitski sporazum, u kojem je navedeno da u odbrani BiH od srpsko-crnogorske agresije učestvuju i pripadnici Hrvatske vojske.

Preuzeto sa index.hr. Text je na hrvatskom jeziku:

Ratni zapovjednik HVO-a u Kiseljaku Ivica Rajić, koji je u srijedu pred Haškim sudom priznao krivnju za teške povrede Ženevskih konvencija počinjene tijekom hrvatskobošnjačkog sukoba 1993., u činjeničnoj osnovi sporazuma s Tužiteljstvom je potvrdio da je "Hrvatska sudjelovala u međunarodnom oružanom sukobu na teritoriju BiH".

U dokumentu stoji kako se Ivica Rajić slaže da bi dokaznim materijalom Tužiteljstvo dokazalo izvan svake razumne sumnje sljedeće: Rajić je priznao krivnju po četiri točke za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. koje se odnose na zaštitu civila i zarobljenika u međunarodnim sukobima. Također se obvezeo na punu i značajnu suradnju s Tužitljeljstvom koje je zauzvrat odustalo od ostalih šest točaka optužnice i suglasilo se s kaznom u rasponu od 12 do 15 godina zatvora.
Činjenična osnova Rajićeva sporazuma sadrži navode i priložene dokumente koji za poticanje na zločine i njihovo prikrivanje terete njegove nadređene u zapovjednoj liniji HVO, uključujući Tihomira Blaškića te zapovjednike HVO-a generala Milivoja Petkovića i Slobodana Praljka.
Također se terete i njemu podređeni zapovjednici postrojbi HVO-a, kao što je kiseljačka brigada Ban Josip Jelačić te specijalne jedinice Maturice i Apostoli i opisuje njihova uloga u zločinima u Stupnom Dolu i Varešu. Među ostalim navode se zapovjedi, poput Praljkove: Opisana je i zapovjed Petkovića prema kojoj je Rajić, nakon zločina u Stupnom Dolu 23. listopada 1993. promijenio ime u Viktor Andrić, uz što su priložene odluke generala Tihomira Blaškića kojom se pukovnika Rajića zbog iskazanih slabosti razrješuje a pukovnika Andrića istodobno imenuje na dužnost zapovjednika HVO-a u Kiseljaku.
Petkovićevim zapovjedima dokumentirana je i lažirana istraga SIS-a o zločinima u Stupnom Dolu i Varešu, kako bi se zadovoljila međunarodna zajednica.
Činjenična osnova sadrži i opis više drugih zločina u općinama Kiseljak, Vareš i Kakanj, koje su pripadale Rajićevoj zoni odgovornosti.

HAG/DEN HAAG 26.10.2005. Ivica Rajić se izjašnjava krivim na osnovu sporazuma sa tužiocem, Ivica Rajić je priznao krivicu po četiri tačke optužnice za teške zločine nad bošnjačkim civilima. Optužba i odbrana predlažu kaznu u rasponu od 12 do 15 godina zatvora. Rajić se obavezao na "punu i značajnu saradnju sa tužiocem", uključujući i "istinito svedočenje u bilo kom postupku." Sudiju Orija interesuju eventualni efekti Rajićevog priznanja na "slučaj Blaškić"

Danas se navršava 526 godina od smrti posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače. Bošnjaci trebaju biti ponosni na svoje kraljeve i kraljice. U izjavi za Dnevni avaz, Gradimir Gojer kaže: - Problem Bosanaca i Hercegovaca jeste nedostatak identifikacije s moćnom prošlošću, što bi ishodilo osjećaj naše superiornosti u odnosu i na susjede. Za vrijeme kraljice Katarine, Bosna je bila moćna država i prostirala se na daleko većem prostoru nego danas. Takvo nešto ne smijemo bacati u zaborav - kaže Gojer i podvlači da kraljica Katarina predstavlja ogledalo srednjovjekovne Bosne na koju je ostavila neizbrisiv trag svojom tragičnom životnom sudbinom, koja oslikava i kraj bosanskog kraljevstva.
- Ovo je prilika da se uz pomoć kulture i umjetnosti utječe na svijest građana i jasno kaže da smo imali državu, da nismo repa bez korijena i da današnja BiH ima čvrsto utemeljenje u svojoj historiji kojoj je poseban pečat dala kraljica kojom trebamo biti ponosni - kaže Gojer.

Katarina Bosanska

Katarina Kosača-Kotromanić kraljica majka, jedna od dvije posljednje bosanska kraljice (1425, Blagaj - 25. oktobar 1478, Rim).

Katarina Kosača-Kotromanić je rođena u Blagaju kod Mostara od majke Jelene i oca Stjepana Kosače, koji je 20. januara 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Friedricha III nazvan "Herzog"-om, što na njemačkom jeziku znači "vojvoda". Stjepan Kosača je već i prije te povelje imao titulu Vojvode Humske zemlje u sklopu Bosanskog Kraljevstva. Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u odomaćenom bosanskom obliku "herceg". Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje Hercegovina.

Brak sa Stjepanom Tomašom Kotromanićem

Herceg Stjepan, u to vrijeme najmoćniji bosanski velikaš, se borio za stabilnost Humske zemlje u sastavu Bosanskog Kraljevstva, bio je vjeran bosanskoj kruni i dinastiji bosanskih kraljeva Kotromanića. Međutime u vrijeme represije kralja Tomaševića nad pripadnicima Crkve bosanske, pred kraj Bosanskog Kraljevstva, Herceg Stjepan je stao u zaštitu bosanskih heretika, što je dovelo do nesuglasica na relaciji s bosanskom krunom. Tomašević, željan dokazivanja i krune koju je zatražio od Pape, počeo je sprovoditi teror nad hereticima. Kasnije su odnosi između Kosače i Tomaševića izglađeni, što je zabilježeno u pismu Hercega Stjepana Mletačkoj Republici od 1. decembra 1461. godine. Stjepan Kosača je ranije dao svoju kćer za Stjepana Tomaša Kotromanića, koji je prethodno bio oženjen bogumilkom Vojačom. Princ Stjepan Tomaš Kotromanić je postao kralj Bosne i s kraljicom Katarinom je imao dvoje djece: Sigismunda i Katarinu. To su ustvari polubrat i polusestra Stjepana Tomaševića, koji je bio sin kralja Tomaša i bogumilke Vojače. Stolovali su u Kraljevoj Sutjesci.

Osmanlijsko osvajanje i bijeg

Osmanske osvajačke sile su nadirale s istoka i Kralj je okončao svoj život braneći Bosnu. Djeca Sigismund i Katarina su pali u tursko zarobljeništvo. Osmanlijsko osvajanje Bosne, je zateklo kraljicu majku Katarinu u Kozogradu iznad Fojnice. Iako je grad bio posjednut, uspjela je pobjeći i povukla se na Kupres. Tu je okupljala snage za odbranu Zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, Kraljica se preko Konjica i Počitelja zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Sigismundu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje Zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je ostala do svoje smrti. Mlada kraljica Mara, druga bosanska kraljica u to vrijeme, žena Stjepana Tomaševića, pobjegla je preko Kupresa u Hrvatsku nadajući se utočištu, ali tamo ju je zarobio i orobio hrvatski ban Pavao Sperančić, ljuti neprijatelj posljednjeg bosanskog kralja Tomaševića. Nako što se spasila tamnice, uspjela je pobjeći do Dubrovnika. U Durovniku je kraljici onemogućeno da vrati blago svoje porodice koje se tradicionalno čuvalo u dubrovačkom trezoru. Tako je potpuno razočarana u prijatelje po vjeri iz Hrvatske odlučila da ide u mletački Split, nakon čega odlazi svojoj majci u Ugarsku.

Katarininu djecu Sigismunda i Katarinu su Osmanilije odveli na dvor u Istanbul, gdje su primili islam. Sigismund je u Osmanskom carstvu napravio veliku karijeru i dobio je titulu sandžak-bega od Karasija. Prelaskom na islam uzeo je ime Ishak, ali je i nakon toga po ocu nazivan "Kral Ogli" (kraljević). Nikada se nije vratio staroj vjeri. Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala, kako svoje zemlju, Bosnu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo pod uvjetom, da se vrate vjeri svojih pradjedova, katoličkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.

Smrt

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić je umrla 25. oktobra 1478, godine u Rimu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Ara-Celi u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebno priznate, kad je proglasena blaženom.

Već smo pisali o rasizmu i segregaciji u školstvu koju podržavaju hrvatski politički predstavnici u Bosni i Hercegovini. Djeca su nasilno podijeljena, a potom im je servirana "samo njihova istina" koju smo nedavno čuli od hrvatskih osnovaca iz OŠ "Uskoplje" o "ubijanju njihovih bošnjačkih vršnjaka", jer su "druge vjere". Grijeh koji se čini u ime navodnih nacionalnih interesa osuđen je u cijelom civilizovanom svijetu i od Boga i od ljudi. Međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini najoštrije je osudila takvu politiku, a prije nekoliko mjeseci zbog provođenja politike segregacije i opstrukcije objedinjavanja tzv. dvije škole pod jednim krovom, smijenjen je ministar obazovanja Nikola Lovrinović iz reda HDZ-a u Srednjobosanskom kantonu. Zasjedao je i Dom naroda Parlamenta FBiH i upozorio na alarmantno stanje. Ali ono što je najbolje potvrdilo posljedice segregacije je izvještaj o incidentu koji se dogodio u općini Gornji Vakuf prije tri dana, o napadu na učenika hrvatske nacionalnosti kojeg donosimo u cijelosti: Nadajmo se da će hrvatski predstavnici shvatiti da rasizam uzima svoj danak i da šteti i njihovoj djeci, zbog njihove istrajnosti na politici segregacije, koja generiše mržnju kod djece što za posljedicu može imati dalekosežne posljedice po našu domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Danas je u Prozoru obilježena 13. godišnjica početka etničkog čišćenja Bošnjaka započetog oktobra 1992. godine od strane Hrvatske vojske i HVO-a u okviru manifestacije Dani sjećanja.
U Prozorskoj općini je ubijeno oko 100 bošnjačkih civila i 56 pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, a još se oko 200 bošnjačkih civila vode kao nestali. Postavljen je kamen temeljac za spomen obilježje ubijenim pripadnicima Armije RBiH, a manifestaciji je prisustvovao i reisul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić.

Tuđmanova politika prema Bosni i Hercegovini je precizno dokumentovana u 36 stenograma, koji su postali dokazni materijal Haškog tribunala, a javnosti su objavljeni u izdanjima splitskog Ferala, i sarajevskih Dana. Otvaranje Tuđmanovih arhiva pokazalo je svu pogubnost njegove politike prema Bosni i Hercegovini. Drugi značajan dokaz o agresivnoj politici Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini su svjedočenja Ante Marković, Stipe Mesić, Paddy Ashdowna i drugih, koji su nedvosmisleno potvrdili ono što je već zapisano u stenogramima. Treći značajan dokaz Tuđmanove politike su politička ubistva njegovih protivnika poput Blaža Kraljević i Ante Paradžika, kao i nižih oficira u lokalnim okvirima kao što je Zvonko Fontana iz Gornjeg Vakufa.

Dana 22. oktobra 1993. na sastanku u Predsjedničkim dvorima, na kojem su pored Tuđmana prisustvovali Janko Bobetko, Imra Agotić, Josip Lucić i Gojko Šušak, Franjo Tuđman o rješavanju pitanja "hrvatskih granica" kaže: Ipak njegov fokus je bio na Gornjem Vakufu:
O samom učešću jedinica regularne vojske Republike Hrvatske u napadu na Gornji Vakuf, na istom sastanku govorio je Janko Bobetko: Janko Bobetko daje dodatne informacije o angažmanu hrvatske vojske: Odgovarajući na pitanje Franje Tuđmana o imenu komandanta Pete brigade koja je sa vinkovačkog ratišta premještena u Gornji Vakuf, Janko Bobetko svjedoči o nepobitnom dokazu hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu i Gornji Vakuf: Nadalje general Bobetko informiše vojno-politički vrh Republike Hrvatske o organizovanoj akciji dotoka naoružanja hrvatskim jedinicama u BiH:

Kako prenosi agencija SENSE u raspravi o visini kazne za Miroslava Brala, tužilac Harmon predložio je kaznu od najmanje 25 godina zatvora bez mogućnosti ranijeg oslobađanja, dok je branilac iznio stav da, zbog priznanja krivice, kajanja i dobrovoljne predaje, Bralo treba dobiti manju kaznu

HAG/DEN HAAG, 20.10. 2005. (SENSE) - “Želim da se izvinim svim žrtvama, njihovim obiteljima, užim i širim, kao i svim onim koji su iskusili užase rata i ratnih djelovanja od strane mene i mojih suboraca”, rekao je Miroslav Bralo u obraćanju Pretresnom vijeću na raspravi o odmjeravanju kazne. Bralo je 19. jula ove godine priznao krivicu za osam tačaka optužnice koja ga tereti za 21 ubistvo, progone civilnog stanovništva, silovanje i rušenje vjerskih objekata.

Tužilac Mark Harmon je za Brala, kojeg su suborci, žrtve i novinari, zbog okrutnosti, prozvali “hodajućim užasom”, zatražio kaznu od 25 godina zatvora, bez mogućnosti ranijeg puštanja na slobodu. U emotivnom izlaganju, tužilac Harmon je rekao kako je Tribunal, baveći se pravnim pitanjima i presedanima, zaboravio saslušati glas žrtava i razmisliti o njihovim riječima.

“Naš posao postao je bezličan, odvraća pažnju od onoga što se desilo”, rekao je Harmon i počeo nabrajati brojna svjedočenja porodica žrtava Bralovih zločina, među kojima su i svjedokinja koju je Bralo u više navrata silovao pred svojim saborcima iz jedinice “Džokeri”, dječaci Elvir Ahmić i Adnan Zec, koji su prisustvovali egzekuciji njihovih roditelja i članova bliže porodice u pokolju 16. aprila 1993. u selu Ahmići, te svjedokinja čijeg je supruga Bralo pogubio. Svi svjedoci čije je iskaze Harmon pročitao govorili su o bolu i patnji s kojom i danas moraju živjeti.

Advokat Jonathan Cooper (Džonatan Kuper), ističući Bralovu mladost u vrijeme počinjenih zločina, teške lične prilike, kajanje i dobrovoljnu predaju, ustvrdio je da bi primjerenija bila manja kazna, ne precizirajući o kojoj se kazni radi. Predsjedavajući Vijeća Iain Bonomy(Ijan Bonomi) zaključio je raspravu obećanjem da će odluka o visini kazne biti donesena u najkraćem mogućem roku.

Na ovom blogu govorili smo o rasizmu i mržnji, više nego ikad prisutnoj na Balkanu. Segregacija u školstvu je upravo posljedica rasističkog načina razmišljanja hrvatskih predstavnika u bh. vlasti koji se godinama služe jeftinom propagandom i demagogijom opravdavajući neprirodno stanje podjele "vitalnim nacionalnim interesom". Vraćanje u 19. vijek neće donijeti dobro ni djeci ni njihovim roditeljima ukoliko se insistiranje na segregaciji djece nastavi, a mržnja će se prenijeti na sljedeću generaciju mališana koja će biti možda i gora nego kod hrvatskih osnovaca iz Gornjeg Vakufa. Potrebno je djecu učiti toleranciji i upoznati ih i sa djecom druge nacije, kako bi se sami uvjerili da se ne radi o životinjama koje treba ubijati, nego o ljudskim bićima koje je Bog stvorio. U nedavnom zasjedanju Doma naroda FBiH, hrvatski predstavnici su još jedanput pokazali licemjerstvo pravdajući segregaciju šupljim argumentima, na taj način nastavljajući politiku uništenja Bosne i Hercegovine koju je započeo njihov mentor Franjo Tuđman. U nastavku tekst za razmišljanje sa Radija slobodna Evropa

Piše: Žana KOVAČEVIĆ

O problemu “dvije škole pod jednim krovom”, nakon medija, konačno progovorile i vlasti u Federaciji BiH - na vanrednom zasjedanju Doma naroda. Od državnih vlasti zatraženo je ukidanje sistema prema kojem su velikom broju gradova u u jednoj zgradi odvojene bošnjačka i hrvatska škola.

Dom naroda Parlamenta Federacije BiH zatražio je od Vijeća ministara da donese mjere koje će pravno i administrativno ujediniti škole koje funkcionišu po principu “dvije škole pod jednim krovom”. Ovakve škole već duže vrijeme postoje u Srednjebosanskom, Hercegovačko-neretvanskom i Zeničko-dobojskom kantonu. Također, zatraženo je da Vijeće ministara BiH donese obavezujuće mjere kojima se poništavaju sve odluke nižih državnih nivoa, a koje vode segregaciji i diskriminaciji u obrazovanju.

Nacionalne podjele u školama u Federaciji postale su svakodnevnica i na tome se djeluje sistematski i sa političkim ciljem, kaže delegat Muhamed Ganibegović:

“Kako da objasnimo da jedno dijete od 12 godina, u Gornjem Vakufu, prijeti svojim vršnjacima da će ih pobiti i da ne želi s njima imati bilo kakvog dodira. Pa, ima li, ljudi, išta žalosnije od ovoga?”

Predstavnici hrvatskog naroda, s druge strane, naglašavaju da nije riječ o segregaciji ukoliko se svakom narodu u BiH omogući školovanje na maternjem jeziku. Velimir Valjan:

“Nama se natura pojam segregacije i diskriminacije u smislu: da ako ja kao Hrvat, u sredini u kojoj živim želim da moje dijete pohađa nastavu po nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku, onda ja tražim segregaciju i diskriminaciju. Naravno, tražim zato što većina političara zlonamjernih u ovoj državi za ono što ja tražim kaže: ’Hoće hrvatsku školu.’ Gospodo, ja u svojoj domovini Bosni i Hercegovini, u kojoj imam ova ustavna prava, hoću nastavni plan i program na hrvatskome jeziku. Nikakvu hrvatsku školu i nikakav hrvatski program. Hoću što mi Ustav garantira, nastavni plan i program na hrvatskome jeziku. Poručujem: ovo će moja domovina biti do onoga trenutka dokle ja, kao Hrvat Velimir Valjan, imadnem pravo da u njoj svoje dijete školujem po nastavnom planu i programu na hrvatskome jeziku.”

U aktuelnim raspravama između nastavnih programa na hrvatskom i bosanskom jeziku svi su zaboravili na djecu pripadnike drugih nacija, napominje Spomenka Mičić, predstavnik srpskog naroda u Parlamentu Federacije:

“Ispade da nema djece srpske nacionalnosti u drugim mjestima. Ama baš nijednom riječju niko ih nije spomenuo, kao da ne postoje. Možda ih nema stvarno više od 18 u školama, pa u skladu sa zakonskom regulativom i ne mogu tražiti nešto. Ali to otvara jedno novo pitanje: šta je, zapravo, ako ih je manje od 18? Ja rijetko kad nastupam nekako kao Srpkinja. Mislim da ovdje više ne smije biti pitanje koje će biti baš tendenciozno usmjereno na pravo Hrvata, Bošnjaka i Srba, nego prije svega, pravo i djeteta kao građanina BiH.”

Šef Misije OSCE-a u BiH Daglas Dejvidson upozorava da su podjele u školama po bilo kom principu, a naročito po nacionalnom, nedopustive:

“Očita je nesposobnost vlasti da dogovore oblik i strukturu sistema koji bi poštivao prava učenika, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost.”

Nermin Pećanac, iz SDP-a BiH, ističe kako neko mora preuzeti odgovornost zbog toga što je bh. školstvo zapalo u ovakve probleme:

“Na sramotu 11 ministara obrazovanja u Federaciji BiH da mi saznajemo šta se dešava u sistemu obrazovanja putem medija. Da nema medija ne bismo uopšte znali da ima problema, jer ćuti federalni ministar, ćute kantonalni ministri, apsolutno ne znamo u čemu je problem. Odgovornost snose svi ministri kantonalni i federalni ministar prije svega, odnosno na državnom nivou ministar za civilne poslove, odnosno za obrazovanje, zato što nisu nijednog trenutka obavijestili zakonodavna tijela da ima problema u implementaciji nekih zakona.”

Međunarodne institucije, ali i dio domaće javne i političke scene rješenje problema vide u osnivanju državne agencije za nastavne planove i programe, ali i u stvaranju zajedničkih osnova u sistemu obrazovanja.

Nakon šokantnih izjava hrvatskih osnovaca iz Gornjeg Vakufa, preciznije iz OŠ "Uskoplje", digla se velika bura u bh. javnosti da se problem segregacije u školama konačno riješi. Ovih dana zasjeda Dom naroda FBiH na zahtjev poslanika Muhameda Ganibegovića. Dom traži od Vijeća ministara da donese mjere koje će pravno i administrativno ujediniti škole koje funkcionišu po principu “dvije škole pod jednim krovom”. Ovakve škole već duže vrijeme postoje u Srednjebosanskom, Hercegovačko-neretvanskom i Zeničko-dobojskom kantonu. Također, zatraženo je da Vijeće ministara BiH donese obavezujuće mjere kojima se poništavaju sve odluke nižih državnih nivoa, a koje vode segregaciji i diskriminaciji u obrazovanju. U nastavku tekst za razmišljanje iz Dnevnog avaza:

Piše: Elvir HUREMOVIĆ

Da je do djece, ovaj komadić zemlje koji se zove BiH bio bi divno mjesto za život, ali umjesto njih odlučuju roditelji, a umjesto roditelja političari.

U državi s ionako polupismenim stanovništvom, kakva je BiH, djeca sve rjeđe idu u školu. Nije da neće, već im ne daju odrasli. Svakodnevno se oglašavaju vijeća roditelja, direktori škola, a ne nedostaje ni političarakoji začas "opletu" omiljenu priču o ugroženosti. Jedni hoće da svi idu u istu školu, ali da svako uči svoje. Drugi hoće to isto, ali da u jednoj školi budu dvije. Treći ne znaju ni šta hoće, ali hoće. Onda se spomene reforma obrazovanja, ustavna prava, pa sve ispočetka. Nije šala, nacionalni interes je u pitanju. A kad on nije upitan, kao u Tuzli, onda je upitno grijanje, pa djeca, opet, ne idu u školu.

Međutim, kada plavokosi dječačić od nekih sedam-osam godina, kojem još nisu poispadali ni svi mliječni zubi, u TV-kameru kaže da bi "bilo mrtvih ako muslimani budu išli s nama u istu školu", onda sve priče o obrazovanju, reformama, ugroženosti prava pripadnika ovog ili onog naroda... prosto padaju u vodu (nebitno da li je prijetnju izrekao mali musliman, katolik ili pravoslavac). Nije, naravno, kriv plavokosi mališan što je "dječije iskreno" izrekao rečenicu od koje se ledi krv u žilama. Tu monstruoznu, u fašizam natopljenu rečenicu, morao je ponijeti od kuće. Šta li su mu roditelji rekli kada su prilog vidjeli na televiziji? Jesu li ga ukorili i objasnili da ne smije mrziti i ubijati ni vrapce, a pogotovo ne ljude i pogotovo ne zbog toga što nisu njegove vjere i što poneku riječ izgovaraju različito od njega? Ili su rekli: "Bravo, sine!"? Da je do djece, cijeli svijet, pa i ovaj komadić zemlje koji se zove BiH, bio bi divno mjesto za život. Nažalost, umjesto djece odlučuju njihovi roditelji, a umjesto roditelja političari. I to, sačuvaj nas Bože, još bosanski. Ili još preciznije: bošnjački, srpski i hrvatski. Djeca koja imaju ovakve roditelje (i političare) trebaju se zabrinuti za svoju budućnost.

Govorili smo već o rasizmu, mržnji i sličnim devijacijama ljudske duše. Također smo naveli i nekoliko živopisnih primjera, od kojih su najinteresantniji svakako komentari sa bloga Uskoplje, kojeg uređuju ratno-huškački novinari "Skopaljskog vijesnika", Radija "Uskoplje" ili Slobodne Dalmacije. Ipak treba naglasiti da je Haški tribunal slične propagandne materijale već ocijenio u predmetu Blaškić kao neuvjerljive tokom svjedočenja Luke Šekerije, ratnog komandanta hrvatske vojske na području Gornjeg Vakufa. Kao što je Smiljko Šagolj postao metafora ratno-huškačke propagande za teritorij cijele BiH, tako su i gore pobrojani mediji postali simbol za teritorij općine Gornji Vakuf.

Postavlja se pitanje da li je rasizam posljedica rata, ili je rat posljedica rasizma. Na to pitanje upravo je dao odgovor posjetilac bloga Uskoplje, pod nadimkom mirotvorac (valjda po uzoru na Slobu mirotvorca).

Vrlo emotivno i iskreno, ali dosta nepismeno (na što upozoravamo čitaoce) mirotvorac kaže:

VEĆ I PRIJE RAT SU MUSLIMANČIĆI KAKO SMO IH MI ZVALI "CIGANČAD MAHALSKA" ZNALI DOĆI PRED OSNOVNU ŠKOLU IVO L.R.U USKOPLJU I BEZ IKAKVOG RAZLOGA NAPADATI HRVATSKU DJECU!

nazivajući Bošnjake, Rome, Albance i druge stanovnike Gornjeg Vakufa: "Cigančad mahalska", što govori o svijesti katoličke omladine prije rata u Gornjem Vakufu o drugom i drugačijim. Nakon toga mirotvorac nastavlja svoju živopisnu priču o sukobu s "Ciganima":

...MAJMUNE NISAM NI POZNAVAO!... DOK SMO BILI JOS U SKOLI DOSAO NAM JE JEDAN PRIJATELJ I REKAO NAM DA SE CIGANCAD SPREMAJU DA NAS DOCEKAJU POSLIJE SKOLE, OD NAS NEKI SU OTISLI KUCI A NEKI SU POSLI SA MENOM DA SE SUPROSTAVE KRKANIMA, JA SAM SE ODMAH ZALETIO NA CRKVENU OGRADU KOD SKOLE TE SI ODVALIO JEDAN DOBAR SILJAK, DOK SU KRKANI NJIH NEKOLIKO DESETINA NAORUZANI S PALIJAMA I TAKO NEKIM STVARIMA PRIBLIZAVALI MENI, JA NISAM NI PRIMJETIO DA SAM OSTAO SAM TE DA SU SE MOJIH PAR JARANA POVUKLO, KAD SU VIDILI KOLIKO MUSLIMANCICA NAORUZANIH ONI SU UMAKLI A JA SAM ODJEDNOM BIO SAM OPKOLOVLJEN S MUSLICIMA NAORUZANIM PALIJAMA ITD, ALI DOK GOD SAM SILJAK IMAO U RUKAMA NISU SE PICKE OSUDILE PRICI NEGO SU SAMO GLEDALI U MENE KO TELE U SARENA VRATA, MOZES MISLIT JA SAM A NJIH NEKOLIKO DESETINA I SVE JE DOBRO BILO DOK MI SE NEPRIBLIZI JEDAN KOJI MI NIJE LICO NA CIGANCAD MUSLIMANSKU TE MI JE ISTRGNO SILJAK IZ RUKE, NAZALOST! TEK TADA SU MUSLICI POCELI DA UDARAJU PALIJAMA PO MENI A JA SAM SE BRANIO S ONOM TASNOM STO SE NOSILA POD RUKU, I NISU MI PICKE MOGLE NISTA SAMO ME JE JEDAN SERONJA USPIO UDARITI SA STRANE U NOS TE MI JE SLOMIO NOS, UTOME JE DOSAO NEKO OD STARIJIH MOMAKA TE MENE ODBRANIO I ODVEO U SKOLU DA SI KRV OPEREM, HVALA LEGENDI KOJI ME JE SACUVAO DA NEDOBIJEM VISE BATINA OD BROJCANO NADMOCNOG NEPRIJATELJA! SLJEDECI DAN SAM IMAO SA SOBOM JEDAN VELIKI NOZ STO SE SNJIME KOLJU KRMAD, ALI MI NITKO OD NEPRIJATELJA NEDODE, HVALA BOGU ! JER KOZNA STA BI BILO OD NJIH, BIO SAM TAKO LJUT NA NJIH DA SAM BIO KASNIJE SPREMAN NA SVASTA, AKO MARVA NAVALI NA MENE!...TO JE BILO NEGDI IZMEDU 96 I 98 GODINE MOZDA SE KO I SJETI TOG DOGADAJA?

Valja napomenuti da su tokom NHD vladavine u Gornjem Vakufu, hrvatske vlasti hapsile Rome iz Gornje mahale (koju mirotvorac naziva Cigancad mahalska), i slali u koncentracione logore uz blagoslov mnogih hrvatskih žitelja. Nažalost svijest iz NDH još uvijek je prisutna. Ukoliko zanemarimo dramaturški aspekt priče koji se ogleda u pretjerivanju opisa doživljaja i nevjerovatnoj hrabrosti mirotvorca protiv nekoliko desetina "Cigana" odnosno brojčano nadmoćnijeg neprijatelja, možemo vidjeti terminologiju (koju smo podebljali) koja pokazuje svijest jednog običnog momka, katolika prije rata u Gornjem Vakufu. Ko je odgovoran?

Prenosi: NINA
11/10/2005 09:44

Na Sudu BiH u Sarajevu za danas je najavljen početak glavnog pretresa u predmetu “Čović i ostali”.

Optužnica tereti sadašnjeg predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, četvoricu braće Ivanković Lijanović, suvlasnike Mesne industrije “Lijanovići” iz Širokog Brijega, predsjednika Ustavnog suda BiH Matu Tadića i profesora Pravnog fakulteta iz Sarajeva Zdravka Lučića za korupciju, odnosno pomaganje Mesnoj industriji “Lijanovići” u izbjegavanju plaćanja carinskih taksi na uvoz mesa u BiH, čime je oštećen proračun BiH.

Za davanje iskaza pozvano je 60 svjedoka optužbe, uglavnom, čelnika carinske službe u BiH. Prema nekim očekivanjima, njihovo svjedočenje će trajati najmanje četiri mjeseca, i ako se tome dodaju svjedoci odbrane sudski proces bi mogao postati maratonski.

Nedavno je (3.10.2005.) na FTV emitovan šokantan prilog o segregaciji u školama u Srednjoj Bosni. Radnja se dešava u Gornjem Vakufu. Postoje dvije škole, jedna koja se zove OŠ "Gornji Vakuf", a druga OŠ "Uskoplje". U prvu školu idu mali Bošnjaci, a u drugu mali Hrvati. Prije rata postojala je jedna zajednička škola, ali tokom rata na teritoriji Gornjeg Vakufa po nalogu iz Zagreba proglašena je Hrvatska općina Uskoplje kao dio propale mafijaško-rasističke tvorevine Herceg-Bosne, a kao (ne)kulturno naslijeđe propale HB ostala je OŠ "Uskoplje".

Na početku priloga, novinarka razgovora s malim Hrvatima (iz OŠ "Uskoplje") koji svi odreda govore kako: "muslimani nisu njihovo društvo i da bi ih pretukli ako bi došli u njihovu školu", u pozadini se čuje galama i vriska kako "muslimane treba ubiti" (djeca su 2, 3. ili 4. razred). Novinarka pita kako, zašto i sl. sva u čudu? Mali Hrvati odgovaraju da oni (op.a. mali Bošnjaci) nisu njihovo društvo, jer nisu iste vjere. Jedan dječak pjeni, bijesan, sa napregnutim vratnim žilama, pokazujući rukama kako bi propustio kroz šake njegove vršnjake Bošnjake.

Nakon toga novinarka odlazi u OŠ "Gornji Vakuf", i na istu temu razgovara sa malim Bošnjacima. Sva bošnjačka djeca govore da bi voljeli zajedno ići u školu sa Hrvatima, da bi voljeli biti "prava raja".
Potom novinarka razgovara sa direktorom OŠ "Gornji Vakuf", Omerom Muminovićem, koji smatra da treba postojati zajednička škola u kojoj će ići sva djeca zajedno, jer to je civilizacijska norma.

Nakon toga prikazuje se situacija u Busovači i osnovna škola u kojoj direktor Hrvat ne dopušta Bošnjacima da istu pohađaju, jer smatra da nema dovoljno mjesta. Bošnjačka djeca su prisiljena da idu u privatnu kuću...

Ko je kriv? Crkva, roditelji i kućni odgoj, stranke, Pavelić, mentalitet, ukorijenjena mržnja i rasizam? Teško je dati precizan odgovor. Ova priča je sigurno dobra osnova za jednu kvalitetnu doktorsku disertaciju o rasizmu kod najmlađih.

Preneseno iz Oslobođenja:

Piše: Mirko Šagolj

Sud Bosne i Hercegovine, u kome odlučujuću riječ imaju stranci, osudio je Antu Jelavića na deset godina robije zbog zloupotrebe položaja za vrijeme dok je bio ministar obrane Federacije BiH.

U obrazloženju presude konstatira se da je Republika Hrvatska samo u 1998. godini za potrebe Hrvatskog vijeća obrane (hrvatske vojne formacije u BiH) donirala blizu 235 milijuna maraka. I slovima: dvije stotine i trideset i pet milijuna maraka. Riječ je o javnom prihodu koji podliježe zakonima Federacije i Jelavić nije imao zakonske ovlasti da donirani novac preusmjerava privatnim firmama i određenim institucijama za kupovinu dionica Hercegovačke banke i osnivanje Hercegovina osiguranja. Isto tako nije imao zakonskih ovlasti da bliskim suradnicima i prijateljima odobrava mandatne kredite. A, kako je Sud utvrdio, on je sve to radio. Radilo se o klasičnim oblicima neopravdanog bogaćenja, pri čemu su pojedinci mijenjali svoja imena samo da bi zavarali trag. Ime je, prema sudskoj presudi, mijenjao i sam Jelavić i novac, koji je odobravao sam sebi, uplaćivan je na ime Mato Jelavić.

Istina je da ova presuda nije konačna i ne mora značiti da će i biti. Ali, i može. Činjenica da su u ovom sudskom procesu odlučujuću riječ imali stranci nije zanemarljiva sa stanovišta povjerenja u Sud BiH, pa i ove konkretne odluke. Nije, međutim, za cijeli ovaj slučaj najvažnija visina presude. Ima u njemu mnogo drugih aspekata koji su zanimljiviji od same presude i koji mnogo govore o sistemu u kojem je Jelavić bio na najvišim političkim i državnim dužnostima.

Prije svega, ne bi me ni dragi bog mogao uvjeriti u to da su Jelaviću čiste ruke kad su u pitanju pare, kao što nisu ni mnogim drugim «nacionalnim dušebrižnicima», bez obzira na nacionalnu stranku i nacionalnu pripadnost. Pa, dovoljno je samo znati šta su imali prije rata, a šta imaju danas. Ako im se ne vide štedni ulozi, vide vile i ostalo. Što je ko bio na većoj dužnosti, veća mu je i vila, s časnim izuzecima. Obični prijeratni policajac, koji je za vrijeme rata bio ministar unutarnjih poslova, kupi cijeli kvart Sarajeva. Uostalom, odakle to Jelaviću 500.000 maraka da položi kauciju da bi se mogao braniti sa slobode?!

Dalje, Jelavić je i svojim bijegom pokazao kakav karakter imaju ti lažni “borci za nacionalna prava svoga narod”. Nije imao ni toliko obraza i hrabrosti da sasluša presudu, kakva je da je, već je, ostavljajući sudu pola milijuna maraka, pobjegao. A imao je hrabrosti i obraza ba bude na čelu jedne vodeće nacionalne stranke i na visokoj državnoj dužnosti. Vjerojatno računa na to da će i njega, kao i Karadžića, Mladića i Gotovinu, kriti “njegov vjerni narod”.

I, što je u cijelom ovom slučaju bitno, u kome je Jelavić samo pokazao pravo lice jednog nacionalnog lidera i koji predstavlja samo sliku i priliku “nacionalnog dušebrižnika”, on dobiva podršku svoje nacionalne stranke u čijem rukovodstvu sjede sve njegovi pajtaši koji su, kao i on, bogato mastili brke istim tim parama. I tako je sa svim do sada poznatim slučajevima u kojima su procesuirani pripadnici vladajućih nacionalnih stranaka, bez obzira na to da li se postupak protiv njih vodio i vodi zbog kriminala ili zbog ratnog zločina. Zanimljivo je i to da zvaničnici Republike Hrvatske o cijelom ovom slučaju šute. Novac je davala država Hrvatska za pomoć pripadnicima HVO, a završavao je u rukama lidera HDZBiH koji su na taj način postajali pravi tajkuni.

Suština cijelog problema jeste u tome što se kriminal i najvećih razmjera pokriva nacionalnim plaštom. Sve je, biva, u interesu “moga neravnopravnog naroda”, pa i to kad ja kradem, a narod gladuje. I sve dok nacionalne stranke, u koje su se, osim klasičnih nacionalista, od početka njihovog nastanka uključili i najveći prevrtljivci, karijeristi i intereždžije, budu na vlasti, bit će u ovoj zemlji i kriminala(ca). I uvijek će se pokrivati «nacionalnim interesom», a svaka sudska presuda bit će predstavljena kao hajka protiv pripadnika tog i tog naroda, a ne kao kriminal(c)a i zločin(c)a.

Herceg-Bosna nekadašnja zločinačko-rasistička tvorevina ovih dana i definitivno odlazi u mafijaško-zločinačku historiju. Nakon što su Dario Kordić, Tihomir Blaškić, Tuta i Štela osuđeni uz još nekoliko sitnijih ratnih zločinaca, nakon što je Jadranko Prlić optužen od Haškog tribunala zajedno sa kompletnim vojno-političkim vrhom nekadašnje separatističke tvorevine, nakon što je Prce priznao krivicu, Jelavić se ipak odlučio da ide stopama svog sunarodnjaka Gotovine. Što bi naš narod rekao: Nit se javlja niti dolazi. Toliko o poštenju. U nastavku o samom suđenju, preneseno iz Dnevnog avaza:

Izrečena kazna u slučaju "Hercegovačka banka"

Osuđen na deset godina zatvora * Čitanju presude prisustvovala supruga Iva * Sudija Malkolm Simons izdao nalog za hapšenje


Vijeće Suda BiH jučer je nepravomoćnom presudom proglasilo krivim i na deset godina osudilo Antu Jelavića zbog zloupotrebe položaja ministra odbrane FBiH u periodu od 1997. do 1998. godine i nezakonitog preusmjeravanja novca koji je Republika Hrvatska slala Hrvatskom vijeću odbrane (HVO).
- Osuđenik treba biti odmah zadržan u pritvorskoj jedinici Suda BiH, a relevantno ministarstvo će naknadno odrediti mjesto izdržavanja kazne - objasnio je predsjedavajući Sudskog vijeća Malkolm Simons (Malcolm Simmons).

Obaviješten DGS

S obzirom na to da se Jelavić nije pojavio na čitanju presude, Simons je ujedno izdao i nalog za njegovo hapšenje, a obaviještena je i Državna granična služba (DGS). Ipak, izricanje presude iz publike je pomno pratila njegova supruga Iva.
Jelavić je osuđen zbog zloupotrebe položaja, nesavjesnog poslovanja, pronevjere, a sud ga je oslobodio dijela optužnice koji se odnosi na utaju poreza.
-S obzirom na ozbiljnost djela koja je počinio optuženi, smatram da je kazna adekvatna - ocijenio je Simons, dok je Jelavićev branilac po izlasku iz Suda BiH izustio samo jednu riječ: "Stravično".
Simons je istaknuo da su neuvjerljivi navodi odbrane da su sredstva koja je Hrvatska donirala HVO-u doznačavana firmama poput "Monitora-M", "Jamba", "Neretvaprometa", a kojima su ove kupovale dionice "Hercegovačke banke" i "Hercegovina osiguranja", bila dugovi.
- Ne priznajem tvrdnje odbrane da iza uplata ovim firmama stoje vjerodostojni poslovni ugovori. Jedina svrha bilo je bogaćenje pojedinaca - bio je kategoričan predsjedavajući Sudskog vijeća.
Osnivanje banke

Osim toga, pojasnio je Simons, novac od donacija Jelavić je morao uvrstiti u federalni budžet, bez obzira na volju donatora iz Hrvatske, te njime nije mogao finansirati osnivanje "Hercegovačke banke" i "Hercegovina osiguranja".
- Svjedoci iz Hrvatske rekli su da novac nije bio samo za vojnu pomoć, ali i da nije bio namijenjen za osnivanje banke - kazao je Simons.
On je podsjetio, također, da su neki od visokih zvaničnika HDZ-a i HVO-a imali otvorene račune na lažno ime u "Hercegovačkoj banci", te da im je nezakonito podijeljen milion KM iz doniranih sredstava.

Krediti prijateljima

Jelavić je, također, proglašen krivim za dodjeljivanje mandatnih kredita svojim prijateljima, među kojima su se nalazili tadašnji visoki zvaničnici HDZ-a i HVO-a.
Sudija Simons naveo je imena Jelavićeve sekretarice Ljiljane Glamuzine, koja je dobila 50 hiljada, zatim Ante Čolaka, Ljube Bešlića, Zvonimira Sušca, Ivana Hrkača...
Iznos kredita kretao se od 10.000 do 200.000 KM, s rokovima vraćanja do 35 godina i, prema sučevim riječima, smiješnim kamatama od jedan posto.
Zadržavanje kaucije od pola miliona KM

Nakon što je vidio da se optuženi nije pojavio na izricanju presude, sudija Simons upitao je Jelavićevog branioca Barbarića o razlozima nepojavljivanja optuženog, na što je ovaj kratko odgovorio da mu njegov branjenik nije posebno objašnjavao razloge.
- Osim toga, zakon ga ne obvezuje da prisustvuje izricanju presude - dodao je Barbarić.
Nakon toga, sudija je podsjetio na svoju odluku iz maja 2005. godine, kada je Jelavić pušten da se brani sa slobode uz plaćanje kaucije od pola miliona KM i obavezu da dolazi na svako ročište i preda putne isprave. Ukoliko ne ispuni jednu od ovih obaveza, pojasnio je Simons, bit će naloženo zadržavanje kaucije.
- Postupite onda po svom nalogu - hladno je odgovorio Barbarić.
S obzirom na to da je proglašen krivim, Anti Jelaviću naloženo je i da plati troškove odbrane, koji su dosad bili plaćani iz budžeta.

Ko vrši pritisak na svjedoke u slučaju "Prlić i ostali"

Članak je preuzet iz Dnevnog avaza.

Istraga će pomoći da se otkrije stvarna namjera ucjenjivača * Do sada niko nije bio spreman javno govoriti

Istražitelji Haškog tribunala pokrenuli su opširnu istragu s ciljem da se razotkriju stvarne namjere kao i osobe odgovorne za pritiske na potencijalne svjedoke iz Hercegovine na skorom suđenju bivšim vojno-političkim čelnicima tzv. Herceg-Bosne Jadranku Prliću i ostalima, saznaje "Dnevni avaz".
Kako otkriva "Avazov" izvor u Hagu, istražitelji bi uskoro trebali doći u Hercegovinu.

Obavještajni sektor

Do sada su pojave pritisaka na svjedoke u Hercegovini provjeravali pripadnici obavještajnog sektora u BiH. Početna ispitivanja pokazala su da su se pisanja našeg lista pokazala opravdanim. To, između ostalog, potvrđuju i pripreme za dolazak istražitelja.
- Dolazak istražitelja u Hercegovinu može se očekivati već u ovom mjesecu ili najdalje u novembru. Oni će obaviti razgovore s više osoba za koje se zna da imaju informacije imogle bi pomoći da se otkrije istina - kaže naš haški izvor.
Kako je naš list već pisao, do sada je poimenično evidentirano sedam osoba iz Mostara i Hercegovine za koje se pouzdano zna da su ih osobe bliske haškim optuženicima, a u nekim slučajevima i članovi njihovih porodica, pokušale "kontaktirati".

Telefonski pozivi

Na meti mreže haških optuženika našao se i čelnik Federalne komisije za traženje nestalih Amor Mašović, koji je dobio pozive za sastanak. Kako se saznalo, pozive je upućivala jedna žena bliska optuženom Berislavu Pušiću. Osnovano se sumnja da je pritisaka bilo mnogo više, ali o njima niko nije spreman javno govoriti. Neslužbene informacije govore da su neki od potencijalnih svjedoka pristali staviti se na raspolaganje optuženicima i da su za to nagrađivani.

Nuđeno čak 100.000 KM!

Javna je tajna da su mnogima, između ostalih, i pripadnicima bošnjačkog kriminalnogmiljea Hercegovine nuđene visoke cifre za odustajanje od svjedočenja ili adekvatan iskaz. Do Haga je čak stigla informacija prema kojoj je jednom od potencijalnih svjedoka nuđeno čak 100.000 KM!
Ljudi su uplašeni za svoju sigurnost- Više potencijalnih svjedoka koji su odbili bilo kakve kontakte našlo se pod direktnim udarom hercegovačkih kriminalaca, uglavnom iz bošnjačkog kruga. Ljudi se boje o tome progovoriti u javnosti, jer su izuzetno uplašeni za svoju sigurnost - kaže naš izvor blizak potencijalnim haškim svjedocima u Mostaru.

Šta je rasizam? Postoje mnoge definicije ovog negativnog fenomena, ali mi ćemo pokušati da damo intuitivno objašnjenje na najjednostavniji način, kroz primjer.

Dakle, ukratko bismo mogli reći da je rasizam vjerovanje da je neko bolji od nekog drugog, zbog svog porijekla, posebno predaka, lažnih veličina i sl. Normalno je da se svaka grupa ljudi ponosi, međutim rasizam je pretpostavka da jedna grupa ljudi naprimjer narod, ima više razloga da bude ponosna od druge. Rasizam je bolest duše, mentalni karcionom koji proizvodi zlo i mržnju u svijetu.

Najbolji primjer rasizma mogli smo vidjeti tokom rata u Bosni, kada je preko 1500 džamija, muslimana Bošnjaka, porušeno za samo 3,5 godine na planski i sistematičan način (oko 35 džamija mjesečno u prosjeku, neračunajući druge kulturno-historijske spomenike), jer su srpske i hrvatske vlasti vjerovale da "Turke i poturice" i svaki njihov trag treba zamesti. Tako se desilo, da su pored svih (ni manje ni više) srušenih džamija, koje su se našle na teritorijama sa hrvatskom ili srpskom vlašću, uništeni i kapitalni kulturno-historijski spomenici poput Starog mosta, grada Počitelja, nekropola stećaka kod Posušja i Stoca itd. Rasizam još živi u glavama mnogih i ovdje donosimo jedan živopisan primjer koji smo našli na blogu kojeg uređuju nekadašnji novinari "Uskopaljskog vijesnika" i "Slobodne dalmacije", te radija "Uskoplje", pored Smiljka Šagolja simbola propagande i širenja mržnje u prošlom ratu.

Što se tiče pitanja rušenja džamija, apsolutno podržavam njihovo rušenje i po mogućnosti u što većem broju. U BiH ima previše jebenih džamija, trebalo bi ih barem pola srušit. Doduše, iz povijesnih razloga trebalo bi ih sve srušit, sve do jedne.
Tomašević- 30.09.2005. (20:57)

Na prostoru današnje BiH sve do dolaska krvoločnog genocidnog turskog agresora 1463. nije
bila ni jedna jedina jebena džamija, ama baš ni jedna. Ali je zato sve bilo puno katoličkih samostana, crkava, crkvica, kapelica, koje su podizali bosanski kraljevi i kraljice. 80% njih Turci i domaći kolaborcionisti - poturice su srušili i pretvorili u džamije. ZAKLJUČAK: Džamije su u ove krajeve došle s Turcima 1463, s njihovim odlaskom 1878. i džamije su trebale otići s ovih prostora. Ali nikad nije kasno za ispravljanje pogrešaka.
Tomašević - 30.09.2005. (21:06)

Kad će te vi primitivne balije shvatiti da Hrvati nisu mogli izvršiti agresiju na svoju vlastitu zemlju.
Kad će te shvatiti da je BiH vaša samo onoliko koliko i hrvatska i srpska. I nisu samo Turci nanijeli zlo Hrvatima, najviše zla kroz zadnjih 500 godina nanijele su nam poturice. Poturice su uvijek bile gore od Turaka. Čim bi se poturčili odmah bi krenuli u proganjanje svojih kršćanskih susjeda.
Isticali bi se kao najgori islamisti. Zato je i nastala izreka "poturica gori od Turčina". Što se tiče genocidnosti, ako je itko genocidan narod onda su to Turci i poturice. Katolici su 1463. godine u vrijeme dolaska Turaka činili preko 90% stanovništva na prostoru današnje BiH, a nakon kraja njihove vladavine 1878. tek 10%. To govori o višestoljetnom genocidu Turaka i njihovih domaćih sluga poturica na BiH katolicima Hrvatima. Eto tko je genocidan.
Tomašević- 30.09.2005. (20:53)

Članak je prenesen u cijelosti iz sarajevskog Oslobođenja

Piše:Mirko Šagolj

Što se deseta godišnjica Dejtona više primiče, politička situacija u Bosni i Hercegovini sve je haotičnija. Pregovori o reformi policije koji su prekinuti zbog tvrdokornog stava političkih lidera iz Republike Srpske samo su poslužili kao povod da na površinu izbije sav politički mulj u kome se ova zemlja davi.

Naročito je haotično stanje u Republici Srpskoj, ali se ono kao plima širi na cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Visoki predstavnik Pedi Ešdaun je dosta neodlučno reagirao prema SDS, najvećem političkom krivcu i za sadašnju političku krizu u BiH i za cjelokupnu krizu u ovoj zemlji u posljednjih 15 godina. Izrekao je mjere koje zatvaraju neke izvore financiranja ove stranke, ali je, uz punu podršku SAD i V. Britanije, zaprijetio i mnogo oštrijim sankcijama, sve do mogućeg uklanjanja SDS s vlasti. To je i u ovoj stranci i u RS izazvalo pravu paniku. A kad panika postane dominantna karakteristika političkog stanja, oni koji se nalaze na vlasti ne biraju sredstva da se tu i održe, a naročito ih ne biraju oni koji misle da je takvo stanje za njih kao bogom dato da bi se dokopali vlasti.

Shvatajući opasnost u kojoj se nalazi, SDS vidi svoj spas u izazivanju još veće političke krize. Stoga njegovi čelnici i najavljuju povlačenje s vlasti, ne bi li na taj način iznudili održavanje prijevremenih parlamentarnih izbora. I sama pomisao o održavanju prijevremenih izbora u četvrtoj godini mandata sadašnje vlasti najveća je politička glupost.

O stepenu političke krize koja je zahvatila RS posebno svjedoči sastanak koji je održan u srijedu u manastiru Liplje kod Teslića. Inicijator sastanka bio je Borislav Paravac, a prisustvovale su mu sve vodeće političke ličnosti iz RS - i pozicija i opozicija. Poseban značaj ovome sastanku daje činjenica da je održan u manastiru i da su mu prisustvovale vodeće ličnosti Srpske pravoslavne crkve u BiH. Očigledno, tu je vladajuća deviza glasila: Samo Sloga Srbe Spasava.

Sa političke tačke gledišta, ništa manje zanimljiva nije ni činjenica da su se, u velikoj tajnosti, sastali najviši dužnosnici HDZ i SNSD. Sad je sasvim izvjesno da nije nikakva slučajnost to što su skoro u isto vrijeme, prije ovog sastanka, čelnici ovih stranaka Dragan Čović i Milorad Dodik lansirali u javnost gotovo identičnu političku tezu: Čović najavljuje mogućnost da će njegova nacionalna zajednica tražiti treći entitet. A Dodik je bio još eksplicitniji i radikalniji: ili Bosna i Hercegovina sastavljena iz tri federalne jedinice, ili razlaz. A BiH iz tri dijela, isto je što i - razlaz.

U HDZ su, očigledno, procijenili da im SDS ne može više biti partner, jer se ova Karadžićeva (za)ostavština suviše kompromitirala u očima i domaće javnosti i međunarodne zajednice i prijeti joj opasnost da bude uklonjena s vlasti. Stoga HDZ traži novog političkog partnera u RS i nalazi ga u Dodiku. Ne bez razloga: povezuje ih identičan pristup u rješavanju bosanskohercegovačke političke zavrzlame - njena podjela na tri federalne jedinice. Ovaj sastanak čelnika HDZ i SNSD neodoljivo podsjeća na sastanak Tuđman - Milošević u Karađorđevu na kome su dogovorili podjelu BiH, pa bi se mogao nazvati i “malim Karađorđevom”. Jedina razlika između “velikog” i “malog” Karađorđeva može biti samo u tome što su Milošević i Tuđman dijelili BiH na srpski i hrvatski dio, bez Bošnjaka, dok “mali Milošević” i “mali Tuđman” uvažavaju političku realnost i dijele BiH na tri dijela.

Nije bilo potrebno da protekne 15 godina da bismo se uvjerili u to da Bosnom i Hercegovinom kao cjelovitom državom ne mogu vladati nacionalisti okupljeni u nacionalnim strankama. Podjela Bosne i Hercegovine i stvaranje nacionalnih državica na njenom tlu i jeste njihov primarni motiv i cilj okupljanja i organiziranja. I dok budu na vlasti, pa i na političkoj sceni uopće, podjele će biti neizbježne. Nacionalisti u BiH imaju samo jednu dodirnu tačku: vlast i podjela.

Viktor Ivančić, jedan od osnivača političko-satiričnog sedmičnika "Feral Tribune" i odgovorni urednik te novine u međunarodnim okvirima je najnagrađivaniji i najpoznatiji hrvatski novinar, a u domaćim okvirima nije niti član Hrvatskog društva novinara, krajem septembra 2005. odgovarao je na pitanja slušatelja radija "Slobodna Evropa". Donosimo najintersantnije pitanje koje se tiče Bosne i Hercegovine.

Pitanje:
S obzirom da si Sarajlija, reci cu ti po sarajevski: wozdra Viktore, i svaka cast na Feralu! Jedno pitanje me istinski zanima. Koliko su Hrvati u Hrvatskoj zaista svjesni uloge Franje Tudjmana i tadasnjeg vrha RH, u agresiji na BiH? Citajuci dijelove stenograma Franje Tudjmana koji su objavljeni, nisam mogao vjerovati da je Tudjman bio tako zao i podmukao covjek. On u jednom razgovoru kaze svojim podredjenim nakon sto je HV imenovala generalstab HVO-a, da prikrivaju dokaze o ulozi RH, kako ih "neprijatelji" ne bi otkrili. Eto danas je to stivo svakom dostupno, a Tudjman je ocigledno otkriven. Takodjer kada Tudjman trazi od Janka Bobetka da zauzme Gornji Vakuf, i pobijedi "Muslimane", Bobetko mu kaze da je kompletna Peta brigada, sa svojim sastavom sa vinkovackog fronta povučena i nasla se na tom ratistu sa oko 2.500 ljudi, plus sve topnistvo, oklop i kompletno zapovjednistvo, osim dva-tri casnika. Koliko su ovi podaci poznati ljudima u RH? Pozdrav.

Najkraći odgovor:
Podaci su svima dostupni, ali ljudi ih odbijaju prihvatiti. Manje-više je notorno da je Hrvatska počinila agresiju na BiH, ali da sada napravimo ozbiljnu anketu većina ljudi u Hrvatskoj oštro bi se tome suprotstavila, a ne može se reći da su neinformirani. Kada su ideološki brifirani, ljudima nešto kao istina i činjenice malo znače. Ista je stvar s "našim" ratnim zločinima. Kada ih već ne mogu zatajiti, ljudi ih svim sredstvima pokušavaju opravdati.